Poslovni broj: I Kžzd-18/2021-4

Poslovni broj: I Kžzd-18/2021-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež, sastavljenom od sudaca mr.sc. Ljiljane Stipišić, predsjednice vijeća te dr.sc. Lane Petö Kujundžić i Snježane Hrupek-Šabijan, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Vanje Petrović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. G. zbog kaznenog djela iz članka 166. stavak 2. u vezi članka 158. stavak 5. i 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, broj Kzd-6/2021-39 od 2. srpnja 2021. u sjednici vijeća održanoj 5. siječnja 2022.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

 

I Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda u odluci o troškovima kaznenog postupka i u tom dijelu predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

 

i   p r e s u d i o   j e

 

 

II Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se optuženi S. G. za kazneno djelo iz članka 166. stavak 2. u vezi članka 158. stavak 5. i 1. KZ/11. na temelju članka 166. stavak 2. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 11 (jedanaest) godina u koju mu se na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 18. listopada 2020., pa nadalje.

 

III Odbija se kao neosnovana žalba optuženog S. G. te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom i neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom Županijski sud u Varaždinu proglasio je krivim optuženog S. G. zbog kaznenog djela iz članka 166. stavak 2. u vezi sa člankom 158. stavak 5. i 1. KZ/11., činjenično i pravno pobliže opisanog u izreci prvostupanjske presude, a temeljem članka 166. stavak 2. KZ/11. optuženi S. G. je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina u koju mu je temeljem članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme lišenja slobode od uhićenja 18. listopada 2020., pa nadalje.

 

1.1. Na temelju odredbe članka 158. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) žrtva A. S. G. je s postavljenim imovinskopravnim zahtjevom za naknadu štete upućena u parnicu.

 

1.2. Temeljem odredbe članka 148. stavak 1. ZKP/08. optuženom S. G. je naloženo da podmiri troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. ZKP/08. u iznosu od 7.685,60 kuna te na ime vještačenja iznos od 64,20 kune te na ime putnih troškova svjedoka te paušalnu svotu iz članka 145. stavak 2. točka 6. ZKP/08. u iznosu od 1.000,00 kuna u roku od 15 dana.

 

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi S. G. po braniteljici S. D.-P., odvjetnici u K.

 

2.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni i odluke o troškovima kaznenog postupka s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženom S. G. izrekne kazna zatvora u duljem trajanju te da mu se temeljem članka 148. stavak 1. u vezi s člankom 145. stavak 2. točka 1. i 7. ZKP/08. naloži da podmiri i troškove kaznenog postupka na ime putnih troškova svjedoka u iznosu od 236,00 kuna te na ime vještačenja molekularno genetske analize u iznosu od 29.110,00 kuna te na ime nagrade i nužnih izdataka braniteljice po službenog dužnosti.

 

2.2. Optuženi S. G. žali se po braniteljici S. D.-P., odvjetnici u K. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o kazni s prijedlogom da se "preinači pobijanu presudu i okrivljenika oslobodi krivnje za kazneno djelo koje mu se stavlja na teret te ga odmah pusti na slobodu, a podredno da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak radi boljeg razjašnjenja činjeničnog stanja ili otklanjanja bitnih povreda odredaba postupka".

 

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

4. Spis je sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08. prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok je žalba optuženika neosnovana.

 

6. Optuženik u žalbi smatra da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. jer je pobijana presuda proturječna sama sebi, odnosno dokazima provedenima u postupku, a razlozi o odlučnim činjenicama proturječni su sami sebi odnosno dokazima provedenima u postupku.

 

6.1. U nastavku optuženik ne navodi u čemu se sastoji proturječje pobijane presude, a proturječje između razloga pobijane presude vidi u tome što sud prvog stupnja prihvaća kao vjerodostojan samo iskaz žrtve, odnosno nalaz i mišljenje psihologijskog vještaka, te iskaze svjedoka M. S. i D. S. G. kao i mišljenje multidisciplinarnog tima Poliklinike dok istodobno zanemaruje prihvaćeni nalaz i mišljenje vještaka psihijatra. Međutim, to je u stvari osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja odnosno osporavanje vjerodostojnosti iskaza žrtve o čemu će u nastavku biti riječi, ali u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

6.2. Žalitelj optuženik također pobija presudu smatrajući ju proturječnom, jer da "se prvostupanjski sud nije referirao na ocjenu" psihijatrijskog nalaza i mišljenja vještaka dr. N. H., a koje je vještačenje i provedeno po prijedlogu obrane, također time smjerajući na oblik bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., a što bi se nadovezalo na prigovore o ocjeni dokazne građe i zaključku o kaznenoj odgovornosti optuženika. Međutim, žalbom apostrofirani oblik bitne povrede odredaba kaznenog postupka prema zakonskom tekstu, koji je samo djelomično prenesen u žalbi, ostvaren je kada se netočno reproducira stvarni sadržaj iskaza, odnosno, nalaza što ovdje nije slučaj. Naime, prvostupanjski sud korektno reproducira psihijatrijski nalaz i mišljenje u točkama 22. i 22.1., gdje se obrazlaže provedeno vještačenje radi utvrđivanja postoje li odstupanja ili poremećaji na planu seksualne sklonosti optuženog. Pritom je prvostupanjski sud vjerno prenio bitan sadržaj dokazne građe koju je ocijenio i time iznio jasne i potpune razloge o utvrđenju kaznenopravne odgovornosti optuženika, a to što takvim argumentima žalitelj nije zadovoljan predstavlja prigovor činjenične naravi.

 

6.3. Navodi žalbe da osoba koja je u stanju u tako dugotrajnom razdoblju od četiri godine zlostavljati vlastitu kćer mora imati određena odstupanja od normalnog i da se nikako ne radi o osobi koja ima tradicionalne poglede na seksualnost i koja može kontrolirati svoju seksualnost, je u stvari predrasuda obrane, unaprijed stvoren sud i uvjerenje o nečijem ponašanju, a koje se ne temelji na provjerenim podacima niti znanstvenim istraživanjima, već omogućuje brzo i jednostavno određivanje prema nečijem ponašanju, pa je u stvari isto osporavanje činjeničnog sadržaja.

 

7. Nije u pravu optuženik da mu je povrijeđeno pravo na obranu i pravo na pravično suđenje, time što je sud odbio dokazne prijedloge da se provede liječnički pregled optuženikovog spolovila kojim bi se utvrdilo anomaliju, izraslinu na tom dijelu tijela optuženika, te da se trebala na tu okolnost dopunski ispitati žrtva. Ispravno je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog kao neprikladan dokaz, jer je i nerealno očekivati da će dijete zamjećivati i znati točnu anatomiju muškog tijela, pa da bi trebalo takvu anomaliju zamijetiti i isticati, čak i da ona postoji. Ne predstavlja svako odbijanje dokaznog prijedloga obrane i povredu prava obrane, kako to sugerira žalitelj.

 

7.1. Stoga, nije osnovana žalba optuženog S. G. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, niti ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude u smislu članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. nije našao postupovne povrede na koje pazi po službenoj dužnosti.

8. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik navodi da se sukobio sa svojom kćerkom A. S. G. u listopadu 2020., pa ga je ona lažno optužila, a na raspravi je naveo da je u vrijeme kada je odlazio, od sada bivše supruge, A. majke, da je tada fizički nasrnuo na nju te da je to vjerojatno A. pogodilo, pa sumnja da su predmetne optužbe namještene upravo radi tih događaja. Ujedno, ističe da je iskaz oštećenice, kćeri A., nevjerodostojan jer ga je mijenjala tako što je govorila da joj se tako nešto događalo sa 9 godina, a potom nije govorila decidirano o vremenskom periodu ni razmaku u kojima su se djela ponavljala te da je govorila da ju je otac hvalio da ima lijepe grudi i dupe, kao njezina majka, a potom bi govorila da njezina majka nije imala grudi kakve treba, već da će ih optuženik posložiti time što će s njom spolno općiti. Osporavanje vjerodostojnosti iskaza obrane je također upravljeno na dio iskaza djevojčice koja je opisivala da je optuženik, njen otac, ulazio prstom u njezino spolovilo i pokušavao ući spolnim organom u anus i vaginu, dok je ginekološkim pregledom utvrđeno da žrtva nema ozljeda i da je virgo intacta.

 

8.1. Premda optuženik nastoji gore navedenim prigovorima iskaz oštećene, djeteta A. S. G., obezvrijediti naznakom izvjesnih razlika u njezinim navodima, argumentacija obrazloženja prvostupanjskog suda o vrednovanju njezinog iskaza nije dovedena u pitanje, a ni ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da u njezinom iskazivanju postoje bitne razlike i odstupanja u odnosu na opis načina počinjenja kaznenog djela. Djevojčica je na sudu, ali i prilikom vještačenja, kao i svojoj majci M. S. i pred bratom D. S. G., prepričavajući kako ju je otac spolno zlostavljao koristila jednostavne riječi, kakve dijete čuje i usvaja od okoline u kojoj raste, a taj iskaz je ocijenjen po vještakinji M. K., prof. psih. kao i temeljem nalaza i mišljenja multidisciplinarnog tima Poliklinike, koji je sačinjen u dijagnostičke svrhe, što je potvrdilo da je do spolnog zlostavljanja od strane oca došlo.

 

8.2. Naime, žrtva je svojim iskazom potvrdila kako ju je optuženik pozivao da dođe u njegovu spavaću sobu od njezine devete godine, a jednom i u dnevnom boravku njegove majke K. M., prijeteći joj riječima da će ju ubiti, bude li nekome o tome govorila ili da će ubiti osobu, kojoj će to reći, zasunom zatvarao vrata, govorio joj da se skine, skidao sebe, dirao po grudima, spolovilu i u više navrata gurnuo prste u njezino spolovilo, tražio od nje da mu "puši kurac" što je ona učinila jednom u dnevnoj sobi K. M. te više puta u spavaćoj sobi optuženika, tražio od nje da mu povlači kožicu na spolovilu, što je ona učinila, lizao joj spolovilo, pokušao gurnuti svoje spolovilo u njezino spolovilo i anus, što nije uspio zbog njezine uznemirenosti.

 

8.3. Suprotno navodima žalbe, ispravno je prvostupanjski sud analizirao iskaze brata D. i majke M. od oštećenice, koji su posredni svjedoci, a koji su čuli od žrtve što joj je optuženik činio, kada je ona o zlostavljanju progovorila. Pritom je reakcija, žrtvinog brata D., na takvu spoznaju bila da je pobjegao iz kuće, što je normalna reakcija dječaka te dobi. Ispravno je prvostupanjski sud cijenio da svjedoci D. S. G., K. M., D. M. i M. K. nisu imali saznanja što se događa u sobi optuženika, dok je žrtva, djevojčica, odlazila k njemu radi navodne masaže, jer je upravo žrtva A. S. G. uvjerljivo opisala u svom iskazu, kako ju je pozivao na masažu, a optuženi S. G., njezin otac, zapravo ju je pozivao kako bi s njom spolno općio, dok je izrazom "masaža" prikrivao drugi stvarni razlog zbog kojeg poziva A. u svoju sobu.

 

8.4. Vjerodostojnost iskaza oštećenice nije dovedena u sumnju ni činjenicom da kod nje ginekološkim pregledom nisu utvrđene ozljede vanjskog ili unutarnjeg spolovila, jer sa spolnim odnošajem izjednačena spolna radnja, guranje prsta u spolovilo, iako može biti bolno za žrtvu, kako je ona to i navela, ne dovodi nužno do ozljeda, spolnog organa žrtve pa stoga niti dovodi u sumnju iskaz žrtve. Jednako tako, niti druge spolne aktivnosti koje su dio činjeničnog opisa inkriminacije (fellatio koji je žrtva činila na traženje optuženika, ručno zadovoljavanje optuženika, optuženikovo lizanje žrtvinog spolovila) nisu radnje koje dovode do ozljeda spolnog organa žrtve. Dakle, nepostojanje ozljeda spolnog organa žrtve ne dovodi u pitanje vjerodostojnost njezinog iskaza.

 

8.5. Nadalje, suprotno navodima žalbe, nalaz i mišljenje vještaka dr. N. H. ne oslobađa optuženika od kaznene odgovornosti, jer je vještak sam istaknuo da raspolaže šturim podacima što se tiče seksualne sfere optuženika i da se pri vještačenju koristio isključivo podacima, koje je dobio u razgovoru s optuženim S. G., koji je u razgovoru bio dosta rezerviran i nadasve oprezan, a nedostajali su heteroanamnestički podaci odnosno iskaz partnerice, zbog čega osnovano prvostupanjski sud ocjenjuje da su rezultati provedenog psihijatrijskog vještačenja optuženog S. G. takvi da ne predstavljaju tako sveobuhvatan nalaz i mišljenje, kojim bi se moglo osporiti i umanjiti značenje iskaza žrtve i drugih dokaza koji potvrđuju istinitost njezinog iskaza.

 

8.6. Također, nije u pravu žalitelj kada navodi da nema dovoljno personalnih i materijalnih dokaza da bi bilo počinjeno kazneno djelo. Naime, optuženik pritom gubi iz vida nalaz i mišljenje Centra za forenzička ispitivanja, istraživanja i vještačenja "Ivan Vučetić" koji su provodili biološko vještačenje, kao služba bioloških i kontaktnih vještačenja te utvrdili na ručniku i na navlaci za nadmadrac optuženika epitelne stanice i spermatozoide. Na oba oduzeta predmeta iz sobe optuženika izdvojen je DNA profil osobe muškog spola, koji se podudara s DNA profilom optuženog S. G., a molekularno-genetskom analizom uzorka traga s navlake za nadmadrac utvrđen je miješani DNA profil u kojem je dominantan DNA profil optuženog S. G., dok se preostali utvrđeni aleli podudaraju s alelima DNA profila žrtve A. S. G. (list spisa 212). Pritom upravo ti podaci, odnosno predmeti (ručnik)na kojima su utvrđeni DNA profili optuženika podudaraju istinitost navoda žrtve koja je opisala da se baš takvim ručnikom optuženik brisao nakon inkriminiranih radnji kako to dobro uočava i naglašava prvostupanjski sud.

 

8.7. Osporavanje pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i osporavanje vjerodostojnosti iskaza oštećenice, jer je ista govorila da bi ju otac pozivao kada je bio pod utjecajem alkohola, a da on nema problema s ovisnošću o alkoholu jer to proizlazi iz mišljenja psihijatra vještaka, ne dovodi u sumnju takav iskaz, jer iz iskaza djevojčice ne proizlazi ocjena alkoholne ovisnosti i učestalosti pijenja alkohola u odnosu na radnje koje su počinjene u inkriminiranom razdoblju.

 

8.8. Nema nikakvog proturječja u tome što je žrtva navela da joj je otac zaprijetio da nikome ne smije reći o njihovom odnosu i njezinim navodima da je optuženik govorio da i svojim prijateljicama poruči da s njim dođu spolno općiti. Naime, nema nikakve sumnje da su te "poruke prijateljicama" žrtve imale za cilj spolno uzbuditi optuženika, a da nisu bile upućene s ciljem da ih žrtva doista i prenese. Zbog toga se ne navodi u proturječju i nelogičnostima u iskazu žrtve. Ozbiljnost prijetnji smrću koje je optuženik upućivao žrtvi nije dovedena u sumnju ni time što je žrtva odlazila kroz čitavo inkriminirano vrijeme u posjete ok ocu, "iako to nije trebala", kako to obrana sugerira pozivajući se na iskustvo koje je žrtva imala kada je njezina majka prijavila svog kasnijeg životnog partnera. Naime, ne misli se očekivati od djeteta da reagira onako kako to čini odrasla, zrela i iskusna osoba, a što je detaljno, logično i stručno objasnila u svom nalazu i mišljenju vještakinja psihologinja M. K.

 

8.9. Navodi obrane da je u vrijeme kada bi se optuženik nalazio kod kuće, A. najčešće bila sa svojim društvom, a da ju je i pozivao da ga masira i da je isto trajalo kratko, također ne dovodi u pitanje mogućnost kroz četiri godine da u više navrata počini ovo kazneno djelo.

 

8.10. Suprotno navodima žalbe, nalaz i mišljenje vještakinje M. K., prof. psih. dan je po pravilima struke. Vještakinja je naglasila da je djevojčica razlikovala istinu od laži, da nije bilo motivacije da lažno tereti optuženika te da je pričala žargonom i riječima kako je bila naučena u sredini u kojoj je živjela. Dakle, nalaz i mišljenje psihologinje M. K. kao nalaz i mišljenje mulitidisciplinarnog tima Poliklinike, upućuju na zaključak da je iskaz djevojčice iskren, uvjerljiv, dosljedan i vjerodostojan, što je prvostupanjski sud osnovano prilikom ocjene vjerodostojnosti iskaza žrtve imao na umu.

 

8.11. Također, nije u pravu optuženik kada osporava nalaz i mišljenje psihologinje M. K. smatrajući da je izostala analiza da je djevojčica A. odrastala u prilično nesigurnom okruženju od rođenja kada je majka najprije nju i brata napustila, pa kasnije bila u domaćinstvu kod svoje majke, gdje je doživljavala različita traumatska iskustva. Naime, sve te okolnosti psihologinja je objasnila i istaknula da način izražavanja žrtve A. proizlazi iz okolnosti u kojima je živjela i to od odgoja od strane majke, koja je mijenjala partnere, ali i činjenice što je optuženi S. G. govorio o spolnim odnosima zbog čega djevojčica nije bila suzdržana u izražavanju. Vještakinja M. K., kao profesorica psihologije, provodeći znanstveno utemeljeno testiranje, je utvrdila da su simptomi spolnog zlostavljanja i seksualne traumatiziranosti žrtve A. S. G. vezani uz odnos djevojčice s optuženim S. G. i posljedica su događaja koji su predmet ovog kaznenog postupka. Stoga prvostupanjski sud nije propustio utvrditi spornu činjenicu u kakvom odnosu su bili A. i njezin otac, ovdje optuženik, da su bili u odnosu zavisnosti, jer je djevojčica kao devetogodišnjakinja bila zlostavljana od strane svog oca i ustrašena njegovim prijetnjama, pa ga se bojala, a da je uobičajeno da djeca prikrivaju zlostavljanje od strane bliskih osoba, no da djevojčica A. nije sklona konfabulacijama, pretjerivanju, preuveličavanju ili izmišljanju te da je u trenutku kada je o tome progovorila bila u fazi svoje osobne zrelosti da se nosi s posljedicama svoje izjave.

 

8.12. Slijedom navedenog nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

9. U žalbi se ističe da je pogrešna primjena materijalnog prava zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, temeljem članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. ovaj sud nije pronašao da bi bila počinjena povreda kaznenog zakona.

 

10. Žaleći se zbog odluke o kazni, državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud utvrdio tek jednu olakotnu okolnost, dosadašnju neosuđivanost, a da je ispravno utvrdio niz otegotnih okolnosti i to broj protupravnih radnji, prouzročene posljedice po žrtvu, duljinu razdoblja počinjenog kaznenog djela, upornost u činjenju kaznenog djela, izraženu količinu kriminalne volje, veći stupanj povrede zaštićenog pravnog dobra, a da je trebalo uzeti u obzir da je tijekom postupka optuženik opisivao žrtvu, svoju kćer, kao osobu sklonu manipulaciji, da ga je lažno prijavila za tako teško kazneno djelo držeći da bi taj njegov negativan odnos prema žrtvi trebalo također cijeniti otegotnim.

 

10.1. Optuženik smatra da ga se treba blaže kazniti, jer ionako nema dokaza da bi svoju kćer A. zlostavljao kroz duži vremenski period.

 

10.2. Međutim, ispravno je prvostupanjski sud kao olakotno cijenio dosadašnju neosuđivanost, a kao otegotno brojnost pojedinačnih radnji kojima je optuženik ostvario obilježja teškog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, duljinu vremenskog razdoblja kroz koje su opisani svi neosnovani modusi kriminalnog postupanja optuženika prema kćeri A. S. G., veći stupanj povrede zaštićenog dobra (pri čemu očito prvostupanjski sud misli na nisku životnu dob djevojčice A. i to u vrijeme njezinog predpuberteta, pa kroz pubertetsko razdoblje), a koja je nakon proživljenih događanja pokazivala simptome reakcije na teški stres, izraženu simptomatologiju stresne reakcije nakon traumatskog iskustva te seksualnu traumatiziranost. Stoga je u pravu državni odvjetnik da niz citiranih otegotnih okolnosti upućuje na potrebu izricanja dulje zatvorske kazne od one izrečene prvostupanjskom presudom pa je bilo potrebno pobijanu presudu u odluci o kazni preinačiti i optuženika osuditi na kaznu zatvora u trajanju od 11 (jedanaest) godina. Način iznošenja obrane optuženika, odnosno njegovo nastojanje da ospori vjerodostojnost iskaza oštećenice, pa i uz sugeriranje neprihvatljivih motiva da to čini, ne izlazi izvan okvira onog na što on kao optuženik ima pravo, a cijeneći da on nema dužnost govoriti istinu, jer ta dužnost prati samo svjedoka. Istodobno, s obzirom na izneseno jasno je da neopravdano optuženik prigovara odluci o kazni.

 

10.3. Upravo, ovom izmijenjenom kaznom zatvora postići će se svrha kažnjavanja, izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja, te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

 

11. U pravu je državni odvjetnik kada navodi da je prvostupanjski sud propustio obvezati optuženika na trošak kaznenog postupka i to u odnosu na putne troškove svjedokinje žrtve A. S. G. i M. S. tijekom istrage u iznosu od 236,00 kuna, kao i trošak provedenog vještačenja molekularnom genetskom analizom od strane Centra za forenzička ispitivanja, istraživanja i vještačenja "Ivan Vučetić" u Zagrebu u iznosu od 29.110,00 kuna. Kako pobijanom presudom sud nije odlučio o naknadi svih troškova kaznenog postupka, odnosno trošku svjedoka, kao i trošku vještačenja, a niti trošku nagrade i nužnih izdataka optuženikovog branitelja Visoki kazneni sud Republike Hrvatske je ukinuo pobijanu presudu u dijelu koji se odnosi na odluku o trošku kaznenog postupka te se predmet u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, a koju odluku će donijeti predsjednik vijeća.

 

12. Slijedom svega navedenog trebalo je temeljem članka 483. stavak 1.,članka 486. stavak 1. i članka 482. ZKP/08. odlučiti kao u izreci ove odluke.

 

 

U Zagrebu 5. siječnja 2022.