Poslovni broj: I Kž-311/2021-5

Poslovni broj: I Kž-311/2021-5

 

 

 

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću, sastavljenom od sudaca mr.sc. Ljiljane Stipišić, predsjednice vijeća te dr.sc. Lane Petö Kujundžić i Snježane Hrupek-Šabijan, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Vanje Petrović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog M. K. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, dalje: KZ/11.) u vezi članka 5. stavak 1. točka 6. Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije ("Narodne novine" 57/11., dalje: ZONKD-RPiPP), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu, broj Kov-9/2021. od 17. ožujka 2021. u sjednici vijeća održanoj 5. siječnja 2022.,

 

 

r i j e š i o  j e

 

 

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanim rješenjem optužnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu, na temelju članka 355. stavak 1. točka 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., dalje: ZKP/08.) obustavljen je kazneni postupak protiv okrivljenog M. K. zbog kaznenih djela protiv gospodarstva – zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju poticanjem opisano po članku 246. stavak 1. i 2. KZ/11., a kažnjivo po članku 246. stavak 2. KZ/11. u vezi sa člankom 5. stavak 1. točka 6. ZONKD-RPiPP.

 

1.1. Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

 

2. Protiv tog rješenja žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom "da se pobijano rješenje ukine te predmet vrati Županijskom sudu u Zagrebu na ponovno odlučivanje".

 

3. Spis je sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Žalitelj, državni odvjetnik smatra da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupak iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. jer u obrazloženju pobijanog rješenja nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno razlozi koji su navedeni su toliko općeniti da su primjenjivi na bilo koji drugi sličan kazneni predmet. Također, u žalbi se ističe da prvostupanjski sud, optužno vijeće, nije uzelo u obzir niti analiziralo dokaze koji su navedeni u optužnici, odnosno, da je optužno vijeće trebalo navesti barem konkretne činjenice utvrđene iz ovih dokaza, a na kojima se temelji optužnica i kojima bi bila potkrijepljena odluka koja je donesena.

 

6. Županijski državni odvjetnik je 12. siječnja 2018. podigao optužnicu broj K-DO-368/2008. nakon što je dozvoljena obnova postupka rješenjem Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 24. veljače 2018. broj Kv-100/2018. jer je postupak u ovom kaznenom predmetu i protiv ovog optuženika dovršen pravomoćnom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu 18. lipnja 2017. pod brojem K-175/2017., kojom je optužba odbijena zbog stvarne nenadležnosti suda, a ovlašteni tužitelj je pokrenuo postupak pred nadležnim sudom, Županijskom sudom u Zagrebu i istodobno zatražio obnovu postupka, pa je tom optužnicom stavljeno na teret okrivljenom M. K. kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 2. KZ/11. u vezi s člankom 5. stavak 1. točka 6. Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, a počinjene u razdoblju od 30. kolovoza 1994. do 30. prosinca 1998., dok je u vremenu do siječnja 1998. dok je trajao Domovinski rat i mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja pri čemu je precizirano: "…uslijed kojih okolnosti su gospodarski subjekti u Republici Hrvatskoj poslovali u otežanim uvjetima", u svojstvu osnivača i direktora TD G. g. d.d., društvo za upravljanje holding društvima, sa sjedištem u Z., potom TD G. h. d.o.o. te tada kao direktor te do 22. srpnja 1996., te u svojstvu predsjednika Skupštine TD D. d.d., sa sjedištem u Z., do 30. listopada 1995., a od tada u svojstvu predsjednika Nadzornog odbora istog društva, protivno odredbama članka 2. stavak 6. Zakona o poduzećima ("Narodne novine" broj 53/91. i 58/93.), a od 1. siječnja 1995. protivno odredbama članka 252. stavak 1. i članka 473. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93.) davao novčana sredstva društva D. d.d. i transferirao u povezana društva i to P. I. T. d.o.o., G. d.o.o., M. n. k. d.o.o., G. i. d.o.o., M. m. d.o.o., K. d.o.o., C.-i. d.o.o., Z. t. d.o.o., "FIT" d.o.o., C. k. d.o.o., G. h. d.o.o., Z.-R. d.o.o., A. I. d.o.o., G. g. d.d., O. d. d. D." d.d., D. p. d.o.o., T. d.o.o., Š. D. d.o.o., I. i. p. d.o.o., T. a. Z. d.o.o., S. d.o.o. i D. u. d.o.o. u ukupnom iznosu od 147.100.917,99 kuna za poboljšanje solventnosti tih društava iako znajući da ista društva nisu i neće biti u financijskoj mogućnosti vraćati sredstva koji prijenos je prikazao kao kreditiranje i koja novčana sredstva do danas nisu vraćena TD D. d.d. u ukupnom iznosu od 120.838.563,07 kuna, na koji način je na štetu TD D. d.d. društvima na koja su novčana sredstva transferirana, a nisu do danas vraćena, pribavio nepripadnu materijalnu dobit u ukupnom iznosu od 120.838.563,07 kuna.

7. U pravu je prvostupanjski sud kada u pobijanom rješenju navodi da pravna kvalifikacija po Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije ne može počivati isključivo na podatku da su kriminalne aktivnosti počinjene u određenom vremenskom razdoblju odnosno, za vrijeme kolovoza 1994. do prosinca 1998. u koje vrijeme je trajao Domovinski rat i mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja, a navod iz činjeničnog opisa inkriminacije da su uslijed tih okolnosti gospodarski subjekti u R. H. poslovali u otežanim uvjetima nije dovoljan za uspostavljanje te pravne kvalifikacije. Suprotno žalbenim navodima ispravno i jasno je prvostupanjski sud naveo da činjenični opis optužnice ne obuhvaća nerazmjernu imovinsku korist, koja treba biti opisana u činjeničnom opisu kojim se stavlja na teret počinjenje kaznenog djela.

 

7.1. Prvostupanjski sud ispravno, držeći se kriterija koji proizlaze iz Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 24. srpnja 2015. broj U-III-4149/2014., a koji su najjasnije sažeti u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. siječnja 2019. broj I Kž-165/2018., zaključuje da:

 

a) dio navoda činjeničnog opisa inkriminacije "U razdoblju od 30. kolovoza 1994. do 30. prosinca 1998. u Z., a u tom vremenu do siječnja 1998. dok je trajao Domovinski rat i mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja, uslijed kojih okolnosti su gospodarski subjekti u Republici Hrvatskoj poslovali u otežnim uvjetima" nije dovoljno precizan niti potkrijepljen određenim okolnostima koje bi to konkretizirale. Ističe da sama vremenska podudarnost inkriminacije s vremenom Domovinskog rata i mirne reintegracije ne opravdava kvalifikaciju iz optužnice.

 

b) nadalje navodi da, kada bi se i radilo o nesrazmjernoj imovinskoj koristi, za koju nalazi da ovdje ne egzistira, ona ne bi prema činjeničnom opisu inkriminacije bila rezultat svjesnog iskorištavanja ratnog stanja i mirne reintegracije, jer nije ostvarena na teret ili na štetu materijalnih uvjeta života stanovništva u ratu, gospodarskih potencijala društva, odnosno na teret ili na štetu državne imovine ili probitaka države u ratu. S tim u vezi poziva se i na stajalište izraženo u spomenutoj Odluci USRH da nesrazmjerna imovinska korist mora biti ostvarena podizanjem cijena robe koja je u nestašici, prodajom državne imovine znatno ispod njene vrijednosti ili na drugi način iskorištavanjem ratnog stanja, a suština inkriminacija ne odnosi se ni na jedan od tih oblika počinjenja, a koji moraju biti kumulativno ispunjeni.

 

c) Konačno, u odlomku 15. prvostupanjske odluke navodi da je djelo počinjeno u Zagrebu, tj. na teritoriju koji nije bio zahvaćen mirnom reintegracijom, pri čemu se naglašava da djelo nije bilo iz procesa pretvorbe i privatizacije, odnosno da iz činjeničnog opisa ne proizlazi da je počinitelj iskoristio taj proces pretvorbe i privatizacije za počinjenje kaznenog djela.

 

7.2. Niti jedan od ovih argumenata, dakle, nije paušalan, odnosno općenit, kako to drži žalitelj, pa nema bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koju žalitelj cilja. Naime, pretvorbu i privatizaciju državni odvjetnik u inkriminaciji u suštini ne problematizira, nego problematizira tek postupanje optuženika koje je on počinio nakon pretvorbe i privatizacije, koristeći na taj način stečene ovlasti suprotno odredbama ZTD-a, a to znači da je djelo "čisto gospodarsko kazneno djelo" koje sa pretvorbom i privatizacijom nema direktne veze.

 

7.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju od 23. svibnja 2017. broj I Kž-646/2014. koristi argument koji je primjenjiv i u ovom predmetu, navodeći:

 

"…tužitelj je navedenim djelima neosnovano dao značaj djela počinjenih u vezi Zakona o nezastarijevanju, polazeći pri tome od svojevrsnog automatizma odnosno od proste činjenice da su inkriminacije za koje se terete optuženici počinjene za vrijeme Domovinskog rata u vrijeme kada se odvijao proces pretvorbe i privatizacije, pri čemu u činjeničnom opisu tih djela nisu opisane i označene okolnosti koje bi ukazivale da su poduzete kriminalne radnje karakterizirane aktivnošću kojom se zloupotrebljava činjenica da je u tijeku Domovinski rat, tako da se prema postavljenom činjeničnom opisu terećenih djela radi tek o uobičajenim ("klasičnim") kriminalnim aktivnostima optuženika kojima isti zloupotrebljavaju svoj položaj i ovlasti, pri čemu u činjeničnom opisu djela nije niti naznačeno da bi kaznena djela optuženici počinili zbog pretvorbe niti ista imaju posljedice za pretvorbu i privatizaciju, što je daljnji uvjet primjene Zakona o nezastarijevanju, već se poduzete kriminalne radnje optuženika automatski povezuju s pretvorbom, bez navođenja konkretnih razloga osim da bi se time omogućio nastavak kaznenog progona i nakon isteka rokova za zastaru kaznenog progona".

 

8. Nadalje, nerazmjerna imovinska korist zajedno s drugim obilježjima kaznenog djela iz članka 7. stavak 1. ZONKD-RPiPP čini bitno obilježje kaznenog djela ratnog profiterstva, a kakvo je zauzeto pravno shvaćanje po Ustavnom sudu Republike Hrvatske u odluci: U-III-4149/2014. od 24. srpnja 2015. gdje je navedeno da nerazmjernost ostvarene imovinske koristi mora biti rezultat svjesnog iskorištavanja ratnog stanja i to tako da je uvijek ostvarena na teret ili na štetu materijalnih uvjeta života stanovništva u ratu, gospodarskih potencijala društva, odnosno na teret ili na štetu državne imovine odnosno drugih imovinskih interesa ili probitaka države u ratu. Naime, kada se pravnim ili faktičkim poslovima, pothvatima ili postupanjima u smislu članka 7. stavak 1. ZONKD-RPiPP počini djelo i njime ostvari znatna imovinska korist iskorištavanjem ratnog stanja što dovodi do otežavanja materijalnih uvjeta života stanovništva, uništavanja gospodarskih potencijala društva ili slabljenja imovinskog supstrata države, onda tako ostvarena znatna protupravna imovinska korist još dodatno mora biti i nerazmjerna da bi došlo do ostvarenje bića kaznenog djela ratnog profiterstva.

 

9. Stoga je ispravno i jasno argumentirano prvostupanjski sud u obrazloženju pobijanog rješenja jasno izrazio svoj stav, da optužnica podignuta protiv M. K. 12. siječnja 2018. u činjeničnom opisu inkriminiranog postupanja optuženika osim navoda vremena počinjenja kaznenog djela koja je odgovara vremenu Domovinskog rata i mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, ne navodi okolnosti koje na bilo koji način to dovode u uzročnu vezu s konkretnim postupcima optuženika zbog čega nije dostatan činjenični supstrat za primjenu zakonskih odredaba ZONKD-RPiPP, na koji zakon se pozvao državni odvjetnik.

 

9.1. Nije u pravu državni odvjetnik kada navodi da je obrazlagao optužnicu na sjednici optužnog vijeća 17. ožujka 2021. te da je u pisanom podnesku od istog datuma detaljno obrazložio između ostalog i činjenice i okolnosti koje se odnose na dio činjeničnog opisa kaznenog djela koji se veže uz članak 5. stavak 1. točka 6. ZONKD-RPiPP navodeći da se pretežan dio vremenskog perioda iz činjeničnog opisa odnosi na postupanje okrivljenika dok su trajali Domovinski rat i mirna reintegracija, jer to nije sastavni, a nužni dio činjeničnog supstrata kaznenog djela iz optužnice. Također, u optužnici je navedena imovinska korist koja je pribavljena drugim poduzećima na štetu TD D. d.d. no pritom se ne navodi da li se radi o nesrazmjernoj imovinskoj koristi ili se radi o samo znatnoj imovinskoj koristi, pri čemu je bilo potrebno pobliže označiti u čemu i u odnosu na što se ta nesrazmjernost očituje.

 

10. Stoga je u pravu prvostupanjski sud kada navodi odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (broj: I Kž-646/2014., I Kž-390/2016., I Kž-308/2017. i I Kž-204/2015.) u kojima je zauzeto pravno gledište da činjenični opis kaznenog djela mora u sebi sadržavati objašnjenje nesrazmjerne imovinske koristi i pobliže označiti u čemu se ta nesrazmjernost očituje pa slijedi da se ne radi o kaznenom djelu koje se stavlja na teret optuženiku, a koje bi bilo povezano sa ZONKD-RPiPP nego o kaznenom djelu iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11. zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju.

 

10.1. Također, nije u pravu državni odvjetnik kada navodi da su razlozi toliko općeniti da se mogu primijeniti na bilo koji drugi sličan kazneni predmet te da je sud trebao obrazlagati dokaznu građu ovog postupka jer je prvostupanjski sud ocjenjivao temeljem zauzetog pravnog gledišta Ustavnog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske radi li se uopće prema činjeničnom opisu djela iz optužnice u konkretnom slučaju o kaznenom djelu zlouporabe povjerenje u gospodarskom poslovanju ili o kaznenom djelu povezanom s ZONKD-RPiPP, te ispravno zaključio da se radi o kaznenom djelu protiv gospodarstva - zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju, jer se ni optužnicom ne stavlja na teret da je to poslovanje rezultat iskorištavanja stanja u kojem se nalazila Republika Hrvatska u vrijeme počinjenja djela.

 

11. Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada navodi da nije prihvatljiv argument prvostupanjskog suda da kazneno djelo nema nikakve veze s Domovinskim ratom ili mirnom reintegracijom jer je isto počinjeno u Zagrebu, a ne na teritoriju koje je bilo zahvaćeno mirnom reintegracijom. Naime, ratno stanje je bilo i na području Zagreba, kao i na području ostalih pravnih subjekata koji su dobivali novce iz odobrenih kredita, no isto ne utječe na odluku i zauzeti stav da se ne radi o ovom kaznenom djelu povezano sa ZONKD-RPiPP.

 

12. U takvoj pravnoj situaciji prvostupanjski sud je pravilno zaključio da postoji smetnja za nastavak kaznenog progona, a ta smetnja je zastara kaznenog progona koju je trebao ocijeniti prema kaznenom zakonu iz 1997., ali i prema kaznenom zakonu iz 2011. koji je u međuvremenu od počinjenja djela, pa do donošenja pobijanog rješenja stupio na snagu.

 

13. Prema tome, kako ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik pobija prvostupanjsko rješenje, a kako pri ispitivanju pobijanog rješenja nisu nađene povrede zakona iz članka 494. stavak 4. ZKP/08., na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je temeljem članka 494. stavak 3. točka 2. ZKP/08. riješiti kao u izreci ovog rješenja.

 

 

U Zagrebu 5. siječnja 2022.