- 1 -              Rev 2169/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2169/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. P. iz S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik V. Lj., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Lj. V., S., protiv 1. tuženika A. M. C. iz H., OIB: ... i 2. tuženika S. M. iz H., OIB: ..., koje zastupa punomoćnik S. H., odvjetnik u Z. i punomoćnica D. G., odvjetnica u H., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1295/2017-2 od 26. travnja 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu broj P-3817/15 od 5. svibnja 2017., u sjednici održanoj 5. siječnja 2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

 

              „1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

I. Utvrđuje se da tuženi solidarno duguju prema tužitelju iz osnova zajma iznos od 170.000 EUR-a, kao i zakonsku zateznu kamatu počam od dana 21.08.2007.godine.

              II. Dužni su tuženi u roku od 15 dana i solidarno isplatiti tužitelju iznos od 170.000 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom počam od dana 21.08.2007.godine, pa do isplate.

              III. Dužni su tuženi u roku od 15 dana i solidarno naknaditi tužitelju parbeni trošak.

 

              2. Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku ad 1/ parnični trošak u iznosu od 71.065,00 kn, te tuženiku ad 2/ parnični trošak u iznosu od 79.687,50 kn, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe“

 

2. Drugostupanjskom presudom je suđeno:

 

„Žalba se odbija kao djelomično neosnovana i uvažava kao djelomično osnovana, te se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu od 5. svibnja 2017., broj P-3817/15:

 

a) potvrđuje u pobijanom dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev (toč. 1.),

 

b) preinačuje u odluci o parničnom trošku (toč. 2.) tako da je tužitelj dužan naknaditi 1. tuženiku parnični trošak u iznosu od 47.400,00 kn, te 2. tuženiku parnični trošak u iznosu od 47.975,00 kn u roku od 15 dana.“

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže reviziju prihvatiti, te pobijanu presudu preinačiti na način da ovaj sud prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. Potražuje troškove revizije.

 

4. Na reviziju nije odgovoreno.

 

5. Revizija tužitelja nije osnovana.

 

6. Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju tužitelj ukazuje revizijom, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi su jasni i nisu proturječni. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

7.1. Sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP, ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego tužitelj i ako izvodi drugačije činjenične zaključke od tužitelja, jer je ocjena dokaza pridržana za sud.

 

7.2. U odnosu na navode revidenta iznesene u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, a i bitne povrede odredaba parničnog postupka kojima zapravo iznosi činjenice, drukčije ocjenjuje izvedene dokaze i daje subjektivne, vlastite zaključke o osnovanosti tužbenog zahtjeva, treba reći da takvi navodi predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u revizijskom postupku pa ih ovaj sud ne može uzeti u razmatranje niti se upuštati u ispitivanje njihove osnovanosti. Naime, sukladno odredbi članka 385. stavak 1. ZPP, reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da mu tuženici solidarno duguju s osnova zajma iznos od 170.000,00 EUR-a s zateznom kamatom od 21. kolovoza 2007., te da se tuženici solidarno obvežu da mu isplate navedeni iznos zajedno s zateznom kamatom.

 

9. Prvostupanjski sud je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i drugostupanjski sud:

 

- da je tužitelj 18. rujna 1986. pozajmio 1. tuženiku za potrebe restorana u B. iznos od 60.000 DEM, da je o tome sačinjen ugovor kojim se 1. tuženik obvezao vratiti navedeni iznos uz 16% kamata najkasnije do 1. rujna 1987., da je tužitelj ponovo 10. travnja 1987. pozajmio 1. tuženiku iznos od 22.000 DEM, te da je o pozajmljivanju novca sačinjen ugovor kojim se 1. tuženik obvezao vratiti navedeni iznos do 1. kolovoza 1987.,

 

- da je tužitelj priložio potvrdu o primitku iznosa od 4.450,00 EUR-a dana 29. kolovoza 2002., koja je pisana rukom, zatim potvrdu i izjavu sastavljenu 28. kolovoza 2002., koja je pisana pisaćom mašinom, kojom se potvrđuje da je tužitelj toga dana od 1. tuženika primio iznos od 10.000,00 EUR-a, koji iznos je prekrižen rukom, pa je upisan iznos od 8.000,00 EUR-a, na kojoj potvrdi je naknadno napisano rukom „U Splitu 11. kolovoza 2005. 8.000,00 EUR-a“, te „U H. 28. kolovoza 2002. 4.500,00 EUR-a“, koja isprava je potpisana od strane tužitelja,

 

- da je od strane javnog bilježnika M. G. iz Z. 6. veljače 2008. sačinjen zapisnik o posvjedočenju činjenica i to na zahtjev tužitelja, uz primjenu odredbe članka 90. Zakona o javnom bilježništvu, o činjenicama koje su se dogodile 21. kolovoza 2007. u H. u V. N., da je javni bilježnik tim zapisnikom potvrdio da je toga dana prisustvovao dogovoru između tužitelja i tuženika koji su mu osobno poznati, a kojim je utvrđen način i uvjeti povrata duga koji prema njihovom priznanju 1. tuženik ima prema tužitelju, da je u razgovoru 1. tuženik priznao kako je od tužitelja prije 20 godina primio zajam u iznosu od 82.000 DEM i da je od toga iznosa do sada vratio tek manji iznos duga, te da je konačni dogovor stranaka bio da je 1. tuženik dužan vratiti tužitelju na ime obračunate kamate i glavnice iznos od 120.000,00 EUR-a u razdoblju od slijedećih 5 godina, s tim što bi 1. tuženik na ime povrata duga tužitelju dao na korištenje i svoje apartmane u gradu H. i to u protuvrijednosti od 50.000,00 EUR-a, dok je 2. tuženik izjavio kako jamči tužitelju za svoga brata - 1. tuženika, odnosno kako pristaje biti jamac platac navedenog duga.

 

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je zaključio da je u odnosu na zahtjev tužitelja prema 1. tuženiku, nastupila zastara potraživanja povrata zajma temeljem odredbe članka 371. Zakona o obveznim odnosima („Službeni list“ SFRJ broj 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, „Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91).

 

10.1. Prvostupanjski sud, u odnosu na potvrdu potpisanu od strane tužitelja, iz koje proizlazi da je 1. tuženik isplatio na ime povrata zajma iznos od 4.450,00 EUR-a i iznos od 8.000,00 EUR-a, je zaključio da se navedeno ne može smatrati priznanjem duga uslijed kojeg dolazi do prekida zastare, sukladno odredbi članka 387. ZOO/91, jer plaćanje nije izvršeno u tijeku zastarnog roka, već nakon što je zastarni rok protekao. Navedeno plaćanje, zaključuje prvostupanjski sud, ne može se smatrati niti

priznanjem zastarjele obveze, koje bi bilo osnov za odricanje od zastare sukladno odredbi članka 366. stavak 1. ZOO/91, jer priznanje duga kao osnov za odricanje od zastare mora biti dano u pisanoj formi nakon proteka roka, na način da iz te isprave određeno i nedvojbeno proizlazi da se stranka odriče zastare u odnosu na određeno potraživanje, što u konkretnom slučaju nije ispunjeno.

 

10.2. Nadalje, prvostupanjski sud je zaključio, ni da se zapisnik o posvjedočenju činjenica koji je 6. veljače 2008. sastavio javni bilježnik M. G. iz Z., ne može smatrati priznanjem zastarjele obveze, jer navedeni zapisnik nije potpisan od strane tužitelja, kao niti od strane 1. tuženika.

 

10.3. U odnosu na zahtjev tužitelja prema 2. tuženiku, prvostupanjski sud je zaključio, da zapisnik o posvjedočenju činjenica koji je 6. veljače 2008. sastavio javni bilježnik M. G. iz Z., ne može predstavljati osnovu obveze 2. tuženika, jer nije potpisan od strane 2. tuženika. Naime, člankom 998. ZOO/91 je propisano da ugovor o jamstvu obvezuje jamca samo ako je izjavu o jamčenju učinio u pisanom obliku. Kako 2. tuženik nije potpisao ni sastavio nikakvu izjavu o jamčenju u pisanom obliku, prvostupanjski sud je zaključio, da je osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na 2. tuženika.

 

11. Drugostupanjski sud je prihvatio u cijelosti ocjenu prvostupanjskog suda, da je u odnosu na 1. tuženika nastupila zastara potraživanja, a u odnosu na 2. tuženika da je osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije.

 

12. Odlučujući o reviziji tužitelja, u okviru revizijskih navoda (članak 392.a stavak 1. ZPP), ovaj sud je ocijenio da nije osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

13. Tužitelj je pozajmio 1. tuženiku, 18. rujna 1986. iznos od 60.000 DEM, koji se iznos 1. tuženik obvezao vratiti najkasnije do 1. rujna 1987. Ponovno 10. travnja 1987. tužitelj je pozajmio 1. tuženiku iznos od 22.000 DEM, koji se 1. tuženik obvezao vratiti do 1. kolovoza 1987. Slijedom navedenoga, zastara potraživanja tužitelja temeljem sklopljenih ugovora o zajmu započela je teći od 2. rujna 1987., odnosno 2. kolovoza 1987., a tužba u ovom predmetu podnesena je 24. kolovoza 2009. Temeljem odredbe članka 371. ZOO/91 opći zastarni rok je pet godina, pa proizlazi da je zastara potraživanja tužitelja nastupila u kolovozu, odnosno rujnu 1992. Stoga je pravilno odbijen zahtjev tužitelja prema 1. tuženiku.

 

14. Suprotno revizijskim navodima, to što je 1. tuženik u nekom trenutku vratio tužitelju dio pozajmljenog novca (2002. i 2005.), nije od utjecaja na tijek zastare tužiteljeve tražbine u smislu priznanja duga i time prekida tijeka zastare, a kako to tužitelj pogrešno smatra.

 

15. Naime, smislu odredbe članka 387. stavak 1. ZOO/91 zastarijevanje se prekida kada dužnik prizna dug, a prema odredbi stavka 2. toga članka, priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom vjerovnika, nego i na posredan način, kao što su davanja otplate, plaćanje kamate i davanje osiguranja, s time da se, a prema odredbi članka 388. ZOO/91 zastarijevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja, a počinje ponovno teći (članak 392. stavak 1. ZOO/91) nakon prekida zastarijevanja.

 

16. Pritom priznanje duga, da bi se radilo o pravno relevantnom priznanju – koje bi stvaralo posljedice, mora biti takvo (jasno i određeno) da se njime na nedvojbeni način očituje dužnikova volja da dug zaista priznaje.

 

17. Sukladno spomenutom, a budući u postupku nije dokazano da je 1. tuženik na takav (nedvojbeni) način priznao dug, a okolnost potvrde o djelomičnom povratu pozajmljenog iznosa, ne može se smatrati posrednim priznanjem duga (stavak 2.), jer iz priložene potvrde proizlazi da je plaćanje izvršeno nakon što je zastarni rok protekao.

 

18. Potvrda o izvršenom plaćanju dijela pozajmljenog iznosa, potpisane od strane tužitelja, suprotno tvrdnjama tužitelja, ne može se smatrati niti priznanjem zastarjele obveze u smislu odredbe članka 366. stavak 1. ZOO/91, jer samo pismeno priznanje zastarjele obveze smatra se kao odricanje od zastare.

 

19. Valja s time u svezi imati na umu da je prema odredbama članka 7. stavak 1. i članka 219. stavak 1. ZPP svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

 

20. Slijedom navedenoga, a budući da tužitelj nije u smislu tih odredbi s uspjehom dokazao nijednu od pretpostavki predviđenih odredbama ZOO-a za prekid zastare utuženog potraživanja, revizijski sud prihvaća pravilnim pravno shvaćanje sudova nižeg stupnja da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi koji bi zahtjev tužitelja činili osnovanim.

 

21. Nadalje, odlučujući o reviziji tužitelja u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja prema 2. tuženiku, valja reći da nije osnovana tvrdnja tužitelja da bi 2. tuženik bio solidarno odgovoran za obveze koje je preuzeo 1. tuženik.

 

22. Naime, iz zapisnika o posvjedočenju činjenica koje su se dogodile 21. kolovoza 2007., sastavljenog od strane javnog bilježnika dana 6. veljače 2008., proizlazi da je 2. tuženik izjavio da pristaje biti jamac platac navedenog duga.

 

23. Međutim, zapisnik javnog bilježnika nije potpisan od stranaka ovopredmetnog postupka.

 

24. Prema odredbi članka 105. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 – dalje: ZOO/05) ugovor o jamstvu obvezuje jamca samo ako je izjavu o jamčenju učinio u pisanom obliku.

 

25. Prema odredbi članka 73. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ broj 78/93, 29/94, 162/98, 16/07 – dalje: ZJB) javni bilježnik izdaje potvrde prema odredbama ovog odsjeka. Te potvrde imaju dokaznu snagu javne isprave samo ako odgovaraju odredbama članka 74. do 92. ovoga Zakona.

 

26. U smislu članka 90. ZJB na zahtjev zainteresiranih osoba javni bilježnik može potvrditi i druge činjenice pored onih navedenih u prethodnim članovima ovoga Zakona koje su se pred njim dogodile, poput rasprava o ponudama, dražbe, ždrijebanja izjave osoba o činjenicama i stanja za koje je javni bilježnik sam ili uz sudjelovanje stručnih osoba saznao (stavak 1.). O potvrđivanju iz stavka 1. ovoga članka javni će bilježnik sastaviti zapisnik, u kojem će navesti mjesto, vrijeme, imena i adrese stranaka i drugih sudionika te točan opis onoga što se u njegovoj nazočnosti dogodilo ili što je inače utvrdio. Zapisnik će potpisati svi sudionici. Ako koji od sudionika odbije potpisati zapisnik, javni će bilježnik to naznačiti u zapisniku (stavak 2.). U zapisniku iz stavka 2. ovoga članka posebno će se naznačiti kako je utvrđen identitet sudionika događaja na koji se posvjedočenje odnosi (stavak 3.).

 

27. Kako u konkretnom slučaju zapisnik o posvjedočenju nije potpisao nitko od stranaka predmetnog postupka, pravilan je zaključak sudova nižeg stupnja da zapisnik o posvjedočenju nije sastavljen sukladno odredbama ZJB i da isti ne predstavlja javnu ispravu, pa suprotni revizijski navodi tužitelja nisu osnovani.

 

28. Stoga je pravilan zaključak sudova nižeg stupnja da navedeni zapisnik ne obvezuje 2. tuženika i da 2. tuženik nije pasivno legitimiran, s obzirom da isti nije potpisao izjavu o jamstvu u pisanom obliku (članak 105. ZOO/05).

 

29. Tužitelj u reviziji, osporava da bi u konkretnom slučaju došlo do promašene pasivne legitimacije, odnosno da su sudovi nižeg stupnja pogrešno protumačili zapisnik javnog bilježnika o posvjedočenju činjenica, jer se u konkretnom slučaju radi o pristupanju dugu od strane 2. tuženika.

 

30. Međutim, odredbom članka 101. ZOO/05 propisano je da do pristupanju duga dolazi na temelju ugovora između vjerovnika i trećega, kojim se treći obvezuje vjerovniku da će ispuniti njegovu tražbinu prema dužniku, i treći stupa u obvezu pored dužnika.

 

31. Suprotno revizijskim navodima tužitelja, u konkretnom slučaju se ne radi o pristupanju dugu 2. tuženika, jer za pristupanje dugu sukladno odredbi članka 101. ZOO nedostaje ugovor sklopljen između vjerovnika i trećega.

 

32. Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 5. siječnja 2022.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Đuro Sessa, v.r.