Pristupanje sadržaju
Poslovni broj: 6 UsIpor-276/20-5
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Neli Mešin, kao sucu pojedincu, u
upravnom sporu tužitelja U. P. ..., B., D. c. …, OIB:
….., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske,
Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1,
radi porezne zastare, bez održavanja glavne rasprave, 5. siječnja 2022.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija
Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak,
Klasa: UP/II-410-23/17-01/469, Urbroj: 513-04-20-2 od 20. srpnja 2020. i rješenja
Ministarstva financija - Porezne uprave, Područnog ureda Dalmacija, Ispostave Split,
Klasa: UP/I-416-02/2017-004/9, Urbroj: 513-07-29-08-16-01 od 27. ožujka 2017., kao
i zahtjev za povrat poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 333.457,51 kuna.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-410-23/17-01/469, Urbroj: 513-
04-20-2 od 20. srpnja 2020. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja
Ministarstva financija - Porezne uprave, Područnog ureda Dalmacija, Ispostave Split,
Klasa: UP/I-416-02/2017-004/9, Urbroj: 513-07-29-08-16-01 od 27. ožujka 2017.,
kojim se djelomično uvažava zahtjev žalitelja na način da se odobrava povrat poreza
na dodanu vrijednost u iznosu od 120.041,61 kuna, a odbija se zahtjev za povrat
poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 336.449,21 kuna.
2. Tužitelj u tužbi u bitnom navodi kako potraživanje više plaćenog PDV-a, koje
je iskazano u njegovim poslovnim knjigama i u njegovim poreznim evidencijama, te
prijavljeno putem propisanog obrasca PDV-a u 2012. za 2011., nije zastarjelo na dan
01. siječnja 2016., jer je od datuma podnesene obračunske prijave za razdoblje
Poslovni broj: 6 UsIpor-276/20-5
oporezivanja u kojem je došlo do preplate PDV-a i godišnje porezne prijave za 2011.,
ta preplata kontinuirano korištena za umanjenje porezne obveze putem
kompenzacije, a ujedno je i evidentirana, kako u njegovim poslovnim knjigama i
poreznim evidencijama, tako i u ISPU poreznog tijela. Dakle, u konkretnom slučaju
zastara prava na povrat preplate PDV-a nije nastupila jer je podnošenjem njegovih
mjesečnih prijava i konačnih godišnjih prijava PDV-a, kontinuirano nastupao prekid
relativne zastare, jer je prvostupanjsko tijelo svakim iskazivanjem preplata prema
njegovim poreznim prijavama u svom ISPU u svojstvu dužnika priznalo dug, odnosno
ako bi zastara nastupila prema utvrđenju prvostupanjskog tijela, ali i daljnjim
iskazivanjem preplate u službenim evidencijama Porezne uprave to je tijelo iskazalo
odricanje od zastare. Kao dodatni dokaz da je prvostupanjsko tijelo priznalo dug
ističe postupanje tog tijela u narednim godinama, nakon 01. siječnja 2016., kao da
zastara nije nastupila, odnosno navodeći u ISPU i nadalje cijeli iznos pretporeza i
dopuštajući njegovo umanjenje za tekuće obveze. Navodi kako je PDV porezni oblik
koji se u ISPU zadužuje putem samoprijavljivanja, a porezno tijelo vrši kontinuiranu
kontrolu praćenjem stanja na računu PDV-a (1201), pa time ujedno prati i
naplatu/plaćanje PDV-a. Navodi kako porezno tijelo svakako ima zadatak u
propisanom roku naplatiti obvezu za PDV, ukoliko porezni obveznik istu prijavi putem
obračunske prijave, pa tako porezno tijelo ima mogućnost koristiti i sredstva prisilne
naplate poreznog duga ukoliko nije došlo do plaćanja na vrijeme. Smatra kako je
zatvaranje obveze za PDV umanjenjem preplate iz prethodnih razdoblja, koja je već
bila evidentirana u ISPU, jednako naplati PDV-a od strane poreznog tijela, i ono nije
nakon takvog zatvaranja imalo nenaplaćenu tražbinu radi koje bi opominjalo
poreznog obveznika ili pokretalo ovrhu radi naplate poreznog duga. Jednostavno,
dug je bio zatvoren iz preplaćenog poreza, za koju preplatu je porezni obveznik imao
pravo na povrat, te je to svoje pravo iskoristio za zatvaranje tekuće obveze. Tvrdi
kako je na ovaj način preplata korištena i nakon 01. siječnja 2013., o čemu govori i
dokumentacija koja se vodi u službenim evidencijama Porezne uprave, ISPU, kartice
po godinama iz kojih je razvidno da je preplata vođena kumulativno, te je tijekom
2016. preplata umanjena temeljem samozaduživanja u obračunskim razdobljima za
ukupno 20.643,83 kune. Tvrdi kako iz navedenog proizlazi da se kod porezne
zastare podredno trebaju primijeniti odredbe ZOO, a one jasno propisuju prekid
zastare svakim dužnikovim nedvojbenim priznanjem duga. Svakako je to
kompenzcija preplate s obvezom, te je tužitelj u cijelom razdoblju preplatu nastalu u
2011. koristio za umanjenje obveza uz suglasnost poreznog tijela koje je također
knjižilo zatvaranje tekuće obveze preplatom iz 2011. i nije pokretalo postupak naplate
tekućih već ih je prebijalo i zatvaralo upravo tom proknjiženom preplatom. Tužitelj
smatra da nije trebalo biti nikakvog fizičkog povrata poreza niti posebnog pisanog
zahtjeva za povratom, jer je svaki put kada je provedena kompenzacija od strane
poreznog tijela učinak bio jednak onome kao da je izvršen povrat PDV-a, a to dovodi
do prekida zastare. To dalje znači da se tužitelj u pogledu predmetne preplate nije
pasivno ponašao, neovisno o činjenici da nije tražio jednokratni, novčani povrat.
Tužitelj je poduzetnik čije je poslovanje vezano za resurse stečene, odnosno
izgrađene uz nastanak prava na pretporez u određenom vremenskom razdoblju i uz
kontinuitet i neograničenost poslovanja, tijekom kojeg se saldo preplate mijenjao uz
suglasnost obiju strana, tuženika u pogledu priznavanja visine preplate i tužitelja u
Poslovni broj: 6 UsIpor-276/20-5
pogledu upravljanja svojom tražbinom. Smatra kako postupanje poreznog tijela
tijekom 2016., te sve do podnošenja zahtjeva tužitelja za povrat preplate PDV-a
ukazuje da je porezno tijelo priznavalo iznos preplate koji se vodi u ISPU, jer ga nije
otpisalo, a nije ga otpisalo jer nije nastupila zastara, pa niti mogućnost poreznog tijela
da pretplatu ukine otpisom. Smatra kako nije bilo zakonskog uporišta za takav otpis,
iako, prema svemu navedenome, u trenutku nastupanja zastare prava tužitelja na
povrat preplate, tuženik to mora učiniti po sili zakona, jednostrano. Tužbenim
zahtjevom tužitelj traži poništenje rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela, te povrat
poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 333.457,51 kuna.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana i u cijelosti ostaje
kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja. Predlaže odbiti tužbeni
zahtjev.
4. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud je izveo dokaze uvidom u sudski spis te spis tuženog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.
5. Budući je među strankama sporna samo primjena materijalnog prava, a
stranke nisu izričito zatražile održavanje rasprave, Sud je temeljem članka 36. stavka
3. točke 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12.,
152/14., 94/16., 29/17. i 110/21, dalje u tekstu ZUS-a) spor riješio bez rasprave.
6. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog
spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka
55. stavka 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. Iz spisa predmeta proizlazi kako je tužitelj dana 21. studenoga 2016. podnio
zahtjev za povrat poreza na dodanu vrijednost, koji je prvostupanjsko tijelo
djelomično uvažilo u dijelu koji se odnosi na povrat poreza na dodanu vrijednost u
iznosu od 120.041,61 kuna, dok je za iznos od 336.449,21 kuna zahtjev odbijen
8. Porezno tijelo je utvrdilo kako je preplata poreza na dodanu vrijednost
utvrđena temeljem godišnje prijave poreza na dodanu vrijednost (obrazac PDV-K)
koja je predana 30. travnja 2012., te je zastara prava na povrat počela teći 01.
siječnja 2013. Kako tužitelj nije podnosio zahtjev za povrat novčanih sredstava, niti je
poduzimao druge radnje usmjerene na ostvarivanje prava na povrat, protekom roka
od tri godine od dana kada je zastara počela teći, dana 01. siječnja 2016. nastupila je
relativna zastara prava na povrat više plaćenog poreza na dodanu vrijednost u
iznosu od 336.449,21 kuna.
9. Odredbom članka 94. stavka 1. Općeg poreznog („Narodne novine“ broj
147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15., 44/16; u daljnjem tekstu OPZ-a)
propisano je da pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo
na pokretanje postupka naplate poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog
obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za tri godine
računajući od dana kada je zastara počela teći.
10. Stavkom 7. istog članka određeno je da zastara prava na povrat poreza,
kamata i troškova ovrhe počinje teći nakon isteka godine u kojoj je porezni obveznik
stekao pravo na povrat.
11. Analizom cjelokupnog spisa predmeta, ocjenjujući zakonitost osporenih
rješenja, Sud cijeni kako navodima iz tužbe pravilnost u upravnom postupku
utvrđenog činjeničnog stanja nije dovedena u pitanje, kao niti primjena materijalnog
prava.
Poslovni broj: 6 UsIpor-276/20-5
12. S obzirom da je u ovoj upravnoj stvari preplata poreza na dodanu vrijednost
utvrđena temeljem godišnje prijave poreza na dodanu vrijednost (obrazac PDV-K)
predane 30. travnja 2012., to je zastara prava na povrat sukladno odredbi članka 94.
stavka 7. OPZ-a počela teći 01. siječnja 2013. Kako tužitelj do 21. studenog 2016.
nije podnosio zahtjev za povrat novčanih sredstava, niti je poduzimao druge radnje
usmjerene na ostvarivanje prava na povrat, to je protekom roka od tri godine od dana
kada je zastara počela teći, tj. 01.0siječnja 2016., nastupila relativna zastara prava
na povrat više plaćenog poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 336.449,21 kuna,
slijedom čega je pravilno porezno tijelo u navedenom dijelu odbilo zahtjev tužitelja
kao neosnovan.
13. Napominje se tužitelju kako se prebijanje preplate s dugovanjem ne može
smatrati zahtjevom za povrat više uplaćenog, niti se u tom slučaju prekida tijek
zastare.
14. Stoga, temeljem odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci presude.
U Splitu, 5. siječnja 2022.
S U T K I N J A
Nela Mešin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom
upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u
dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana
primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak
66. ZUS-a).
DNA:
1. Tužitelju, U. P. ..., B., D. c. …
2. Tuženiku, Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni
postupak, Zagreb, Frankopanska 1
3. U spis
4. Kalendar 30 dana
RJ:
1. Vrijednost predmeta spora je 10.000,00 kuna (čl. 25. ZSP-a)
2. Provesti postupak naplate sudske pristojbe tužbe i presude po
pravomoćnosti, te žalbe ukoliko ista bude izjavljena, (čl. 22. ZSP-a)
3. Kalendar 30 dana
