- 1 -              Rev 1437/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1437/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje Z., OIB …, protiv tuženika A. o. d.d. Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik B. N., odvjetnik iz Odvjetničkog društva G. i P. d.o.o. u Z., Pisarnica O., radi isplate iznosa od 2.316,12 kn, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5631/2019-2 od 25. rujna 2020., kojom je potvrđen presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-98/19-6 od 24. srpnja 2019., u sjednici održanoj 5. siječnja 2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Odbija se revizija tuženika.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 2.316,12 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

 

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

3. Protiv presude suda drugog stupnja tuženik podnosi reviziju dopuštenu rješenjem ovog suda broj Revd-768/2021 od 14. rujna 2021. zbog pitanja koja glase:

 

„1. Je li za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO) protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa koji je HZMO isplatio svom osiguraniku mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate, a ne Zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode)?

 

2. Je li naknada za tjelesno oštećenje koju je isplatio HZMO svom osiguraniku po propisima Zakona o mirovinskom osiguranju stvarna šteta u smislu odredbe čl. 27. st. 2. ZOOP-a koju bi osiguravatelja štetnika, u slučaju postojanja odgovornosti osiguratelja štetnika, bio u obvezi naknaditi HZMO-u ili se isplaćena naknada za tjelesno oštećenje ne može smatrati stvarnom štetom u smislu čl. 27. st. 2. ZOOP-a?

 

3. Je li u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO) protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa koji je HZMO isplatio svom osiguraniku teret dokaza (čl. 219. st. 1. ZPP-a) glede plaćanja i visine isplaćenog na HZMO-u, ako je osiguravatelj štetnika osporio i osporava priloženu ispravu HZMO-a koju je HZMO priložio i na kojoj je naznačio da je izvršio plaćanje iako ta isprava nema u odnosu na svoj sadržaj značaj isprave koju u propisanom obliku izdaje tužitelj kao državno tijelo, odnosno, potvrde izdane za područje njegove nadležnosti zbog poslova za obavljanje kojih je osnovan?“.

 

4. Tužitelj je odgovorio na reviziju.

 

5. Revizija je nije osnovana.

 

6. U ovom postupku sudovi su tuženika obvezali na isplatu iznosa na ime tjelesnog oštećenja kojeg je tužitelj kao osiguravatelj mirovinskog osiguranja sukladno pravilima koja uređuju mirovinsko osiguranje isplatili svojoj osiguranici.

 

7. Sukladno odredbi čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) ovaj sud pobijanu presudu ispituje samo u onom dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

8. Dakle, presuda se ima ispitati glede obveze isplate cjelokupnog iznosa glavne tražbine i glede postavljenih pitanja.

 

Prvo pitanje

 

9. Glede prvog pitanja ovaj sud je već u odluci Rev-x-388/2018 od 25. kolovoza 2020. zauzeo pravno shvaćanje:

 

„Naime, prema tom pravnom shvaćanju, za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode).

 

Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u kasnijim odlukama ovoga suda, tako npr. u odluci broj Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020.“

 

10. Dakle, prvo pitanje se u suštini svodi na pitanje po kojem se propisu ima procjenjivati osnovanost zahtjeva tužitelja. Kako je sud drugog stupnja zauzeo drugačije pravno shvaćanje od ovog suda glede primjene propisa koji se ima primijeniti na konkretno potraživanje tužitelja - izdatak za isplate naknade za tjelesno oštećenje na temelju odredbe čl. 61. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13,151/14,33/15,93/15,120/16,18/18,62/18,115/18,102/19 i 84/21- dalje ZMO) valja odgovoriti da se ima primijeniti propis koji je bio na snazi u vrijeme kada je izdatak učinjen, a to je ZOOP, čime se i ovom odlukom reafirmira pravno shvaćanje izraženo u Rev-x-388/2018.

 

Drugo pitanje

 

11. Odredbom čl. 27. ZOOP propisano je:

 

„(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

 

(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.

 

(3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

 

(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

 

(5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.“

 

12. Prema ocjeni ovog suda, a sukladno jasnom izričaju odredbe čl. 27. st. 1. društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika).

 

13. Stoga, kako stavak 1. čl. 27. priznaje pravo na naknadu štete zavodima zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja, to po ocjeni ovog suda ne može se prihvatiti tumačenje tuženika izraženog u reviziji da bi obveza naknade štete postojala samo u odnosu na nužne izdatke isplaćene po pravilima o zdravstvenom osiguranju, pozivajući se na odredbu čl. 27. st. 2. ZOOP.

 

14. Da je tome tako upućuje i odredba čl. 27. st. 4. ZOOP po kojoj se pravila o subrogacijskim zahtjevima nositelja socijalnog osiguranja (kao generički pojam za sve tri vrste osiguranja iz čl. 27. st. 1.) primjenjuju i na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. Nije logično i pravno prihvatljivo da dobrovoljna osiguranja zbog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja imali privilegirani položaj glede prava na naknadu štete prema društvu za osiguranje spram zavoda za obvezna socijalna osiguranja.

 

15. Prema odredbi čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO/05) šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

 

16. Stoga, po ocjeni ovog suda svi izdaci koji su uzročnoposljedično vezani za isplate koje zavodi za socijalno osiguranje isplaćuju svojim osiguranicima na temelju propisa o osiguranju koji reguliraju takva prava, zbog posljedica štete koju je uzrokovao osiguranik društva za osiguranje predstavljaju stvarnu štetu koju je društvo za osiguranje dužno naknaditi zavodu za osiguranje jer je takvim isplatama umanjena imovina zavoda pa time i predstavlja stvarnu štetu pa je  time odgovoreno i na drugo pitanje revidenta.

 

Treće pitanje

 

17. Odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a pripisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode protivnika.

 

18. Člankom 220. ZPP-a pripisano je da dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a stavkom 2. istog članka sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

 

19. Prema tome, ne postoji u parničnom postupku pravilo o formalnim dokazima i svaka činjenica se može dokazivati svakim dokazom koji je prikladan da bi se utvrdile odlučne činjenice u sporu, u ovoj vrsti  spora visina štete na strani tužitelja.

 

20. U ovom sporu, a odgovarajući na postavljeno pitanje, vodeći računa o ispravi u spisu kojom se dostavlja obračun za isplatu tužiteljici (list 13 spisa) neovisno o tome što se na toj ispravi naznačuje po samom tužitelju da ona ima značaj javne isprave iz čl. 161.-170. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13 - dalje: ZOMO) to stoga što rečene odredbe ne uređuju niti propisuju karakter potvrde o izvršenim isplatama po osnovi prava iz mirovinskog osiguranja već reguliraju pitanje naknade štete  po ocjeni ovog suda takva potvrda nema značaj javne isprave u smislu odredbe čl. 230. ZPP-a pa je time i teret dokaza o izvršenim isplatama na strani tužitelja, gdje i ovakva potvrda može biti dokaz.

 

21. No, kako se u ovom postupku radi o sporu male vrijednosti, gdje se tijekom postupka pred sudom drugog stupnja nije moglo ispitivati pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja sukladno odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a to pogrešan stav suda prvog stupnja o karakteru potvrde o izvršenim isplatama tužiteljici na ime tjelesnog oštećenja ne može imati utjecaja na pravilnost odluke u ovom sporu.

 

22. Kako je šteta tužitelju nastala, sukladno čl. 27. ZOOP, izvršenim isplatama osiguraniku na ime naknade za tjelesno oštećenje, što je u postupku pred sudovima nižeg stupnja i utvrđeno to je zbog svega gore iznesenog odlučeno je kao u izreci sukladno odredbi čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 5. siječnja 2021.