- 1 -              Rev 6/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 6/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đure Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. Š. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica K. A., odvjetnica u Z., . protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3979/2018-2 od 21. siječnja 2020., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1786/2014-31 od 8. ožujka 2018., u sjednici održanoj 5. siječnja 2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju E. Š. iznos 43.000,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 8. kolovoza 2013. godine te mu naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu 10.111,95 kn sa zateznim kamatama koje teku od 8. ožujka 2018. godine do isplate, do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

 

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa 5.900,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 8. kolovoza 2013. godine do isplate.

 

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu 965,60 kn u roku 15 dana."

 

2. Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

"I. Odbija se žalba tužene kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1786/2014-31 od 8. ožujka 2018. u dijelu iz toč. I. izreke kojim je tuženoj naloženo tužitelju isplatiti 21.500,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1786/2014-31 od 8. ožujka 2018. u dijelu toč. I. izreke kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen preko 21.500,00 kn do 43.000,00 kn (za 21.500,00 kn) i u dijelu kojim je tuženoj naloženo tužitelju naknaditi trošak od 10.111,95 kn i sudi:

 

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu 21.500,00 kn, kao neosnovan.

 

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška od 10.111,95 kn, kao neosnovan.

 

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici trošak žalbenog postupka od 625,00 kn, u roku 15 dana.

 

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu."

 

3. Protiv drugostupanjske presude u dijelu s kojim nije uspjela u postupku dopuštenu reviziju je podnijela tuženica zbog pravnog pitanja:

 

"Opravdava li sama činjenica što je tužitelj, kao osoba lišena slobode, smješten u zatvorsku ćeliju površine manje od zakonom propisanog standarda iz odredbe čl. 74. st. 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora te činjenica da je sanitarni čvor u Zatvoru u Zagrebu smješten unutar zatvorske ćelije, kao i činjenica da je tužitelj konzumirao hranu u sobi, dosuđenje pravične novčane naknade s osnove prava osobnosti zbog povrede odredbe čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, unatoč činjenici da su mu nesporno pružena i omogućena sva druga prava i pogodnosti predviđene Zakonom o izvršenju kazne zatvora, Pravilnikom i Ustavom Republike Hrvatske koja osiguravaju ukupnu kvalitetu života svojstvenu lišenju slobode zbog zakonito izrečene kazne zatvora?"

 

4. Na reviziju nije odgovoreno.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Prema odredbi čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 , 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

7.1. Polazeći od činjeničnih utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za iznos od 21.500,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama u bitnom uz obrazloženje da u sobama u kojima je boravio tužitelj nisu u cijelosti osigurani odgovarajući prostorno-higijenski uvjeti, a sve imajući u vidu da je tužitelj u razdoblju od 489 dana boravio u sobama od cca 21 m2 s najmanje šest pritvorenika, što znači da je raspoloživi osobni prostor po pritvoreniku bio cca 3 m2, da u prostorijama u kojima je boravio tužitelj nije bila dovoljna pregrađenost  WC-a od ostatka sobe, te uzevši u obzir da je prostor imao 21 m2 jasno je da je jedan dio prostora zauzimao polupregrađeni WC kojeg je koristilo ponekad i do osam osoba iz iste sobe koji su bili zatvoreni dnevno minimalno 22 sata.

 

7.2. Naime, shvaćanje je drugostupanjskog suda da sve navedeno ukazuje na neprimjerene osnovne higijenske uvjete za duži boravak u tom prostoru s time da je prilikom ocjene higijenskih uvjeta uzeto u obzir da je u sobi bilo barem pet kreveta, zajedno sa stolom za jelo i stolicama, što nije ostavljalo puno prostora za kretanje po sobi, te da se hrana svim zatvorenicima posluživala u sobi u kojoj sanitarni čvor nije bio dovoljno pregrađen i zaštićen od ostatka prostora, da tužitelj za vrijeme boravka u pritvoru nije imao pravo i mogućnost na bavljenje sportskim aktivnostima ukoliko je to želio, jer takva mogućnost nije bila uvijek moguća upravo zbog prenapučenosti zatvora i nemogućnosti organizacije, iz čega proizlazi da manjak prostora nije kompenziran u cijelosti s mogućnošću bavljenja sportskim aktivnostima.

 

7.3. S obzirom na dugotrajnost boravka u cjelini i prostorijama u kojima je boravio i činjenicu da tužitelju nije u cijelosti osigurano pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima kako je to određeno Pravilnikom o kućnom redu u zatvorima za izvršavanje pritvora te odredbom čl. 14. st. 1. Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine", broj 128/99, 25/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03, 76/07, 27/08, 83/09 i 81/11 – dalje: ZIKZ), ocjena je nižestupanjskih sudova da je tužitelju tijekom izdržavanja kazne zatvora povrijeđeno pravo osobnosti u smislu odredbi čl. 19., čl. 1100. i čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO), time da drugostupanjski sud smatra da pravična novčana naknada za povredu prava osobnosti tužitelju iznosi 21.500,00 kn (a ne 43.000,00 kn kako je to ocijenio prvostupanjski sud). Pritom drugostupanjski sud ukazuje i na odredbu čl. 25. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 – dalje: Ustav), čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine", broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 – dalje: Konvencija) te načelna stajališta u vezi s uvjetima u zatvoru Europskog suda za ljudska prava u predmetu Muršić protiv Hrvatske (broj 7334/13 presuda od 20. listopada 2016. – dalje: Muršić protiv RH) za koja načelna stajališta tvrdi da slijedi i Ustavni sud u brojnim odlukama.

 

8. U očitovanju na postavljeno pitanje treba, prije svega, naglasiti kako je u većem broju odluka (primjerice Rev 692/14 i Rev 344/14) Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo pravno shvaćanje o pravu na novčanu naknadu s osnove povrede prava osobnosti zbog povrede odredbe čl. 3. Konvencije. To načelno pravno shvaćanje je podudarno s pravnim shvaćanjem drugostupanjskog suda u pobijanoj presudi, dok pravo na naknadu štete/pravo na novčanu naknadu ovisi o činjeničnim utvrđenjima u predmetu spora.

 

9. Nadalje, potrebno je navesti kako i Europski sud za ljudska prava (ESLJP) u svojim odlukama polazi od toga da se ne može definitivno utvrditi određeni broj kvadrata koji treba biti dodijeljen zatvoreniku kako bi bio u skladu s Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, već je dužnost suda da uzme u obzir sve relevantne okolnosti određenog predmeta prilikom procjene. Pritom je ESLJP naglasio da se ocjena o tome je li došlo do povrede članka 3. Konvencije ne može svesti na numerički proračun kvadratnih metara dodijeljenih zatvoreniku, već je potreban sveobuhvatni pristup uvjetima boravka u zatvoru u svakom pojedinačnom slučaju (tako Muršić protiv Hrvatske).

 

10. Pritom je Veliko vijeće ESLJP pojasnilo načela i standarde za procjenu minimalnog osobnog prostora za zatvorenike u zatvorskim prostorijama u kojima istovremeno boravi više zatvorenika, u kontekstu čl. 3. Konvencije. Tako u slučajevima kada osoba lišena slobode ima na raspolaganju manje od 3 m2 osobnog prostora, postoji snažna, ali ipak oboriva pretpostavka da je došlo do povrede čl. 3. Konvencije. Tada je potrebno utvrditi postoje li olakšavajući čimbenici koji kompenziraju manjak osobnog prostora, a ti čimbenici su da je smanjenje potrebnog minimalnog prostora 3 m2 popraćeno dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe, te da ustanova u kojoj boravi zatvorenik se općenito gledano smatra primjerenom ustanovom za lišenje slobode i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegovog boravka u zatvoru.

 

11. Kada se pak radi o prostoru od 3-4 m2 prostorni čimbenik ipak ostaje snažan čimbenik u ocjeni prikladnosti boravka u zatvoru od strane ESLJP. U takvim će se slučajevima povreda čl. 3. Konvencije utvrditi samo ako je prostorni čimbenik povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru koji se posebice odnose na pristup vježbama na otvorenom, prirodnom svjetlu i zraku, mogućnost privatnog korištenja nužnika, te usklađenim s osnovnim zdravstvenim i higijenskim zahtjevima, odnosno samo ako je prostorni čimbenik bio povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru.

 

12. Slijedom navedenog te s obzirom na to da je drugostupanjskom presudom u pobijanom dijelu ocjenjeno kako je tužitelju zbog neodgovarajućih smještajnih uvjeta povrijeđeno pravo osobnosti (što opravdava dosudu naknade za neimovinsku štetu), na postavljeno pitanje – opravdaju li činjenice (smještaj u zatvorsku ćeliju površine manje od zakonom propisanog standarda, sanitarni čvor smješten unutar zatvorske ćelije) same za sebe dosudu neimovinske štete – je već potvrdno odgovoreno sukladno ranijoj praksi ovog suda te shvaćanjima ESLJP.

 

13. Dakle, o pravu na dosudu naknade zbog neodgovarajućih smještajnih uvjeta odlučuje se na temelju utvrđenja o postojanju svih relevantnih okolnosti (uzima se u obzir vrijeme provedeno u zatvorskim ustanovama, tjelesne i duševne posljedice koje su eventualno nastale uslijed boravka u takvim zatvorskim uvjetima, dok se skučenost prostorija u kojima borave zatvorenici – kao jedan od elemenata povrede – promatra u odnosu na slobodu kretanja izvan ćelije, boravkom na svježem zraku, bavljenjem raznih aktivnosti i sličnim mogućnostima). Odluke na koje se poziva tuženica u podnesenoj reviziji nisu podudarne s utvrđenom činjeničnom i pravnom situacijom iz predmetnog spora radi čega nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost drugostupanjske presude u pobijanom dijelu.

 

14. Zbog svega navedenog valjalo je reviziju tuženice odbiti i na temelju odredbe čl. 393. ZPP, odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 5. siječnja 2022.