- 1 -              Rev 1450/2021-2

 

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1450/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. B. iz L., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica L. S., odvjetnica u L., protiv tuženika t.d. V. R. d.d. iz P. – P., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. D., radi poništenja ugovora i dr., odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu broj Gž R-1008/20-2 od 24. rujna 2020., kojom je potvrđena djelomična presuda i rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo broj Pr-16/19-34 od 9. srpnja 2020., u sjednici održanoj  4. siječnja 2022.,

 

 

p r e s u d i o     j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana u dijelu u kojem je presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž R-1008/20-2 od 24. rujna 2020. potvrđena djelomična presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parezno broj Pr-16/19-34 od 9. srpnja 2020.

 

 

r i j e š i o    j e:

 

Prihvaća se revizija tužitelja i ukidaju se rješenje Županijskog suda u Splitu broj Gž R-1008/20-2 od 24. rujna 2020. i rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parezno broj Pr-16/19-34 od 9. srpnja 2020., te se u dijelu u kojem je utvrđeno da se tužba smatra povučenom predmet vraća prvostupanjskom sudu na daljnji postupak.

 

 

Obrazloženje

 

1. Djelomičnom presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se poništi ugovor o radu (na određeno vrijeme za obavljanje sezonskih poslova) sklopljen između tužitelja i tuženika dana 18. 03. 2019. g.

 

Rješenjem suda prvoga stupnja utvrđeno je da se tužba smatra povučenom u odnosu na tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime odrađenih, a neisplaćenih prekovremenih sati u periodu od 01.01.2015. do 08.01.2017., zatim za period od 09.01.2017. do 15.11.2017, za period od 13.03.2018. do 05.11.2018. isplati iznos od ___________kn zajedno sa zateznom kamatom koja teče po pojedinim iznosima kako slijedi __________,_________, itd.“

 

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je djelomična prvostupanjska presuda, a ujedno je potvrđeno i rješenje.

 

3. Protiv presude i rješenja suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. čl. 382.a st. 1. alineja 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), kao i čl. 400. st. 1. i 3. ZPP, zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6., 8., i 11. ZPP, te pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati, ukine pobijana drugostupanjska presuda i rješenje, kao djelomična prvostupanjska presuda i rješenje i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija tužitelja nije osnovana u odnosu na presudu, a osnovana je u odnosu na rješenje kojim je utvrđeno da se tužba smatra povučenom.

 

6. Prema odredbi čl. 391. st. 2. ZPP u povodu revizije iz čl. 382.a ZPP revizijski sud ispituje samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Tužitelj pobija drugostupanjsku presudu kojom je potvrđena djelomična presuda prvostupanjskog suda, a kojom je odbijen zahtjev tužitelja kojim je tražio da se poništi ugovor o radu (na određeno vrijeme za obavljanje sezonskih poslova) sklopljen između tužitelja i tuženika 18. ožujka 2019.

 

8. Naime, nižestupanjski sudovi odbijaju zahtjev tužitelja jer smatraju da se prema odredbi čl. 8. st. 4. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/177 i 98/19 – dalje: ZR) na poništenje ugovora o radu primjenjuju opći propisi obveznog prava. Naime, prema citiranoj odredbi na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u vezi s ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, a koje nije uređeno ovim ili drugim zakonom, primjenjuju se u skladu s naravi toga ugovora, opći propisi obveznoga prava. Budući da tužitelj traži poništenje ugovora o radu, to se prema odredbi čl. 331. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) poništiti samo pobojni ugovori. Kod toga prema odredbi čl. 330. ZOO ugovor je pobojan kada ga je sklopila osoba ograničene poslovne sposobnosti, odnosno kada je prilikom njegova sklapanja bilo mana volje, te kada je ZOO ili nekim drugim propisom određeno da je pravni posao pobojan.

 

9. Kako iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da tužitelj nije osoba ograničene poslovne sposobnosti, te kako ugovor nije sklopljen pod utjecajem prijetnje (čl. 279. st. 1. i 2. ZOO), bitne zablude (čl. 280. i 283. ZOO) ili prijevare (čl. 284. ZOO), dakle da kod sklapanja pobijanog ugovora nije bilo mana volje, to su nižestupanjski sudovi zaključili da ne postoje razlozi za poništenje predmetnog ugovora, jer ne postoje razlozi pobojnosti istog, a radi čega su zahtjev tužitelja u tom dijelu odbili.

 

10. Tužitelj u reviziji prije svega ukazuje na počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8., toč. 6. i 11. ZPP.

 

11. Kod toga tužitelj tvrdi da je bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP počinjena time što je dopustio zastupanje tuženika osobi koja to pravo nije imala, odnosno što nije postupio po čl. 91. ZPP, koja propisuje da ako u imovinskopravnim sporovima vrijednost predmeta spora prelazi iznos od 50.000,00 kn, da tada punomoćnici pravnih osoba mogu biti samo osobe koje imaju položen pravosudni ispit. Suprotno tvrdnji revidenta nije počinjena navedena bitna povreda, budući da se prema odredbi čl. 354. st. 3. ZPP na ovu bitnu povredu može pozivati samo ona stranka koje se ti nedostaci tiču, dakle u konkretnom slučaju samo tuženik, a ne i tužitelj.

 

12. Jednako tako nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati, razlozi su jasni razumljivi, te ne postoji proturječnost između razloga navedenih u obrazloženju pobijane odluke, te isprava i sadržaja zapisnika koji se nalaze u spisu. Osim toga drugostupanjski sud je odgovorio na relevantne žalbene navode tužitelja, pri čemu revizijski sud ne nalazi niti da bi bila počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP.

 

Naime, tvrdnje tužitelja u tužbi da je bio primoran sklopiti predmetni ugovor o radu, jer da tuženik nije ispunio svoje obveze preuzete Ugovorom o sufinanciranju troškova doprinosa produženog mirovinskog osiguranja za stalnog sezonca od 29. prosinca 2016. ne ukazuje na postojanje mana volje.

 

13. Tužitelj u reviziji posebno ističe da ga je tuženik prevario, pa da je u tom smislu ispunjen razlog pobojnosti iz čl. 284. st. 1. ZOO. Prema toj odredbi ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u namjeri da je time navede na sklapanje ugovora, druga strana može zahtijevati poništaj ugovora i onda kad zabluda nije bitna.

 

14. Međutim, iz utvrđenja nižestupanjskih sudova ne proizlazi da bi tužitelj prilikom sklapanja ugovora od 18. ožujka 2019. bio prevaren od strane tuženika, pri čemu je tvrdnja u tužbi i tijekom postupka bila jedino da je isti bio primoran prihvatiti sklapanje predmetnog ugovora. Pri tome treba napomenuti da niti iz toč. III. tužbe na koju se tužitelj poziva u reviziji ne proizlaze nikakvi činjenični navodi glede prijevare tužitelj kod potpisivanja spornog ugovora, već tužitelj tvrdi da tuženik nije ispoštovao svoju obvezu za prijavu na produženo osiguranje. Kako je u postupku utvrđeno da tužitelj nije bio predložen za mjeru stalni sezonac za zimu 1028/2019. i 2019., isti nije niti ostvario pravo na produženo mirovinsko osiguranje, kao niti pravo na naknadu za nezaposlenu osobu putem Hrvatskog zavoda za zapošljavanje.

 

Treba dodati da je utvrđenje nižestupanjskih sudova da je 5. studenoga 2018. tuženik odjavio tužitelja kod HZMO i da mu je zakonskom roku dostavio dokumentaciju za kućnu adresu, te ga uputio da daljnja prava ostvaruje putem Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Obzirom na takva činjenična utvrđenja potpuno je neosnovana tvrdnja tužitelja u reviziji da bi ga tuženik prevario prilikom sklapanja ugovora od 18. ožujka 2019. – Ugovora o radu na određeno vrijeme za obavljanje sezonskih poslova, jer je istome bilo poznato da ga tuženik nije prijavio na produženo osiguranje za sporno razdoblje.

 

15. Kako ne postoje razlozi pobojnosti predmetnog Ugovora o radu na određeno vrijeme za obavljanje sezonskih poslova od 18. ožujka 2019., to je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen zahtjev tužitelja za poništenje tog Ugovora. Stoga je u tom dijelu valjalo reviziju tužitelja protiv presude odbiti primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

 

16. Tužitelj u reviziji pobija i rješenje suda drugoga stupnja kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje u dijelu u kojem se tužba smatra povučenom za tužbeni zahtjev kojim je traženo:

 

„Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime određenih, a neisplaćenih prekovremenih sati u periodu od 01.01.2015. do 08.01.2017., zatim za period od 09.01.2017. do 15.11.2017., za period od 13.03.2018. do 05.11.2018. isplati iznos od _________kn zajedno sa zateznom kamatom koja teče po pojedinim iznosima kako slijedi: _____, ________, itd.“.

 

17. Naime, tužitelj je postavio u tom dijelu tzv. stupnjevitu tužbu u smislu odredbe čl. 186. b ZPP. Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova tuženik je dostavio sve podatke kojima raspolaže, a u smislu odredbe čl. 186. b st. 4. ZPP vještačenje se može provesti samo o podacima koje tuženik ne želi dati, premda njima raspolaže, a što konkretno nije slučaj. Kod toga je tuženik dostavio sudu radne listove za 2015., 2016., te sve isprave koje je tužitelj tražio za 2017., 2018. i 2019., pri čemu putne listove za 2015. i 2016. nije niti mogao dostaviti jer je tuženik postupio u skladu s odredbom čl. 7. st. 3. Pravilnika o putnom listu („Narodne novine“ broj 57/08 i 55/19). Prema toj odredbi putni listovi se moraju čuvati najmanje dvije godine od obavljenog prijevoza, pa za te godine tuženik više takve putne listove nije trebao čuvati.

 

18. Rješenjem suda prvoga stupnja broj Pr-16/19-20 od 5. ožujka 2020. tužitelj je pozvan da u roku od mjesec dana postavi određeni tužbeni zahtjev, a ujedno je isti bio upozoren da ako to ne bi učinio, da će se smatrati da je tužba povučena u smislu odredbe čl. 109. st. 4. ZOO. Kako to tužitelj nije učinio, to je doneseno pobijano rješenje kojim se smatra da je u tom dijelu povučena tužba.

 

19. Tužitelj u reviziji ukazuje da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer da pobijano rješenje nema razloga o odlučnim činjenicama.

 

20. U konkretnom slučaju je prvostupanjski sud dostavio punomoćniku tužitelja rješenje od 5. ožujka 2020., zajedno s podneskom tuženika od 28. veljače 2020., a kojim podneskom je tuženik dostavio ugovor o radu tužitelja za 2015. i 2016., uz aneks i odluke o trajanju godišnjeg odmora, putne radne listove za 2017., 2018. i 2019., radne liste za 2015., 2016., 2019., putne naloge za 2015., 2016. i 2019. (sve kako je to navedeno u podnesku tuženika na listu 293 spisa). Rješenje prvostupanjskog suda od 5. ožujka 2020. primio je punomoćnik tužitelja odvjetnik I. V. 31. ožujka 2020. Dana 16. travnja 2020. odvjetnik V. je obavijestio sud da mu je tužitelj opozvao punomoć, a da 24. travnja 2020. zaprimljen je podnesak tužitelja podnesen po novoj punomoćnici.

 

U podnesku od 24. travnja 2020. tužitelj ističe da na temelju zaprimljene dokumentacije nije u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev, pa između ostalog predlaže da se provede vještačenje koji iznos tužitelju pripada za navedeni period, a na ime određenih a neplaćenih prekovremenih sati.

 

21. Iz toga slijedi da je punomoćnica tužitelja u roku koji je prvostupanjski sud odredio protivno odredbi čl. 109. st. 2. ZPP, rok od mjesec dana, obavijestila prvostupanjski sud da nije u stanju postaviti određeni tužbeni zahtjev, te da u tom smislu predlaže provođenje vještačenja na okolnost koji bi iznos eventualno pripadao tužitelju na ime odrađenih prekovremenih sati rada, a koje mu tuženik, prema tvrdnji tužitelja nije platio.

 

22. Usprkos gore navedenom prvostupanjski je sud donio pobijano rješenje i utvrdio da se u tom dijelu tužba smatra povučenom sukladno odredbi čl. 109. st. 4. ZPP.

 

23. Pravilno tužitelj u reviziji ukazuje da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da razlozi drugostupanjske, ali i prvostupanjske odluke – rješenja nisu jasni.

 

24. Naime, na temelju podataka koje je dostavio tuženik, tužitelj je predložio provođenje vještačenja, a kako bi se utvrdilo je li tužitelj u spornom razdoblju radio prekovremene sate koji mu nisu plaćeni ili ne. Pogrešno su nižestupanjski sudovi zaključili da bi se vještačenje iz čl. 186.b st. 3. ZPP moglo provesti samo glede podataka koje tuženik ne bi dostavio, jer je tuženik mogao dostaviti podatke koji primjerice nisu točni ili nisu potpuni.

 

25. Radi navedenog nisu bile ispunjene pretpostavke da bi se moglo donijeti pobijano rješenje kojim se smatra da je tužba povučena u tom dijelu, pa je valjalo radi počinjene bitne povrede ukinuti oba nižestupanjska rješenja i u tom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje primjenom odredbe čl. 394. st. 1. ZPP.

 

26. U nastavku postupka sud će glede ukinutog dijela provesti dokaze koje predlože parnične stranke, te donijeti o tom dijelu novu meritornu odluku.

 

Zagreb, 4. siječnja 2022.