REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 12 P-2880/2020-21

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Carmen Topalušić, u
pravnoj stvari tužitelja P. B. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku B. J., odvjetniku u Z., protiv tuženika P. b. Z. d.d., Z. OIB: …, zastupanog po punomoćnici K. P., odvjetnici u O. d. L. I p. u Z., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. studenoga 2021. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja M. H., odvjetničkog vježbenika i punomoćnice tuženika, dana 4. siječnja 2022.,

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 23.604,51 kuna sa zakonskim
zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 0,21 kuna od 30.9.2006. do isplate,
- na iznos od 105,88 kuna od 31.10.2008. do isplate,
- na iznos od 113,72 kuna od 31.12.2008. do isplate,
- na iznos od 132,70 kuna od 31.1.2009. do isplate,
- na iznos od 141,02 kuna od 28.2.2009. do isplate,
- na iznos od 114,86 kuna od 31.3.2009. do isplate,
- na iznos od 119,02 kuna od 30.4.2009. do isplate,
- na iznos od 84,94 kuna od 31.5.2009. do isplate,
- na iznos od 55,84 kuna od 30.6.2009. do isplate,
- na iznos od 62,36 kuna od 31.7.2009. do isplate,
- na iznos od 79,12 kuna od 31.8.2009. do isplate,
- na iznos od 77,25 kuna od 30.9.2009. do isplate,
- na iznos od 61,25 kuna od 31.10.2009. do isplate,
- na iznos od 91,17 kuna od 30.11.2009. do isplate,
- na iznos od 113,01 kuna od 31.12.2009. do isplate,
- na iznos od 148,11 kuna od 31.1.2010. do isplate,
- na iznos od 138,97 kuna od 28.2.2010. do isplate,
- na iznos od 184,30 kuna od 31.3.2010. do isplate,
- na iznos od 220,30 kuna od 14.5.2010. do isplate,
- na iznos od 195,08 kuna od 31.5.2010. do isplate,
- na iznos od 332,32 kuna od 30.6.2010. do isplate,
- na iznos od 303,01 kuna od 31.7.2010. do isplate,

2 Poslovni broj: 12 P-2880/2020-21

- na iznos od 382,11 kuna od 31.8.2010. do isplate,
- na iznos od 353,33 kuna od 1.10.2010. do isplate, - na iznos od 341,18 kuna od 9.11.2010. do isplate,

- na iznos od 406,97 kuna od 30.11.2010. do isplate, - na iznos od 472,37 kuna od 14.1.2011. do isplate, - na iznos od 447,28 kuna od 31.1.2011. do isplate, - na iznos od 479,72 kuna od 28.2.2011. do isplate,

- na iznos od 429,54 kuna od 1.4.2011. do isplate,

- na iznos od 442,68 kuna od 30.4.2011. do isplate, - na iznos od 606,12 kuna od 5.6.2011. do isplate,

- na iznos od 777,26 kuna od 31.7.2011. do isplate, - na iznos od 704,74 kuna od 31.8.2011. do isplate, - na iznos od 624,78 kuna od 30.9.2011. do isplate, - na iznos od 624,78 kuna od 30.9.2011. do isplate,

- na iznos od 614,81 kuna od 31.10.2011. do isplate, - na iznos od 607,70 kuna od 30.11.2011. do isplate, - na iznos od 642,84 kuna od 31.12.2011. do isplate, - na iznos od 679,80 kuna od 31.1.2012. do isplate, - na iznos od 682,58 kuna od 29.2.2012. do isplate, - na iznos od 657,81 kuna od 31.3.2012. do isplate, - na iznos od 670,07 kuna od 30.4.2012. do isplate, - na iznos od 681,65 kuna od 31.5.2012. do isplate, - na iznos od 663,27 kuna od 30.6.2012. do isplate, - na iznos od 669,45 kuna od 31.7.2012. do isplate, - na iznos od 659,09 kuna od 31.8.2012. do isplate, - na iznos od 632,77 kuna od 30.9.2012. do isplate,

- na iznos od 660,57 kuna od 31.10.2012. do isplate, - na iznos od 675,90 kuna od 30.11.2012. do isplate, - na iznos od 670,55 kuna od 31.12.2012. do isplate, - na iznos od 611,02 kuna od 31.1.2013. do isplate, - na iznos od 661,73 kuna od 28.2.2013. do isplate, - na iznos od 664,18 kuna od 31.3.2013. do isplate, - na iznos od 642,85 kuna od 30.4.2013. do isplate,

- na iznos od 1.188,60 kuna od 15.5.2013. do isplate,

i to do 31.12.2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate
("Narodne novine", broj: 153/04.), od 1.1.2008. do 31.7.2015. po godišnjoj stopi koja se
određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja
je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5
postotnih poena, a od 1.8.2015. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako
polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje
dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od

9.754,04 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 4. siječnja 2022. pa do isplate po
godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne
stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.230,60 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 4. siječnja 2022. do isplate.

3 Poslovni broj: 12 P-2880/2020-21

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

r i j e š i o j e

Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 2,80 kuna i zakonsku zateznu kamatu
preko zakonske zatezne kamate zahtijevane konačno postavljenim tužbenim zahtjevom
pa do zakonske zatezne kamate zahtijevane tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi, a u
dijelu u kojemu su te kamate različito zahtijevane, odnosno:

- preko zakonske zatezne kamate na iznos od 174,39 kuna od 30.4.2010. do isplate,
na iznos od 356,68 kuna od 30.9.2010. do isplate, na iznos od 302,81 kuna od

31.10.2010. do isplate, na iznos od 536,68 kuna od 31.12.2010. do isplate, na iznos od
436,13 kuna od 31.3.2011. do isplate, na iznos od 616,02 kuna od 31.5.2011. do isplate i
na iznos od 627,68 kuna od 30.6.2011. do isplate,

- pa do zakonske zatezne kamate na iznos od 220,30 kuna od 14.5.2010. do isplate,
na iznos od 353,33 kuna od 1.10.2010. do isplate, na iznos od 341,18 kuna od 9.11.2010.
do isplate, na iznos od 472,37 kuna od 14.1.2011. do isplate, na iznos od 429,54 kuna od

1.4.2011. do isplate, na iznos od 606,12 kuna od 5.6.2011. do isplate i na iznos od 624,78
kuna od 30.9.2011. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je 29. lipnja 2006. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu
broj: …, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa
od 27.540,07 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita
(dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). U članku 6. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je
za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF)
u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan
plaćanja. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza
povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne kako se
dalje objašnjava, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu
oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. U postupku za
zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-
6632/17 od 14.6.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-
1401/12 od 4.7.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim
bankama) u razdoblju od 2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava
potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i
nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o
kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a
da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače
u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke
utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih
ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti
potrošača ("Narodne novine“, broj: 96/13.) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza
2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača
("Narodne novine", broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96.
i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim
odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski
franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači

4 Poslovni broj: 12 P-2880/2020-21

to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak
nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo
upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li
prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće.
Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u
odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno, ni pošteno,
te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski
franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu
potrošača. Dana 3.9.2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio presudu i rješenje broj:
Rev 2221/2018, kojim je odbio revizije tuženika i ostalih banaka protiv drugostupanjske
odluke u kolektivnom sporu u dijelu u kojem je utvrđeno da su tuženik i ostale navedene
banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem
ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem
valute uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, sve suprotno odredbama Zakona o
zaštiti potrošača. Navedeno na konačan način potvrđuje osnovu tužbe u dijelu tražene
isplate temeljem ugovorenih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

2. Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14.),
odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07., 125/07.,
79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12. i 56/13.), rubricirane presude obvezujuće su i u
predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih
prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja
korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza
povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

3. Učinak ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja
tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio
dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita za cijelo vrijeme
primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat
preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana
konačne otplate kredita prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan
isplate kredita.

4. Stoga, tužitelj zahtijeva od suda naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 23.607,31
kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 0,21 kuna od
30.9.2006. do isplate, na iznos od 105,88 kuna od 31.10.2008. do isplate, na iznos od
113,72 kuna od 31.12.2008. do isplate, na iznos od 132,70 kuna od 31.1.2009. do isplate,
na iznos od 141,02 kuna od 28.2.2009. do isplate, na iznos od 114,86 kuna od 31.3.2009.
do isplate, na iznos od 119,02 kuna od 30.4.2009. do isplate, na iznos od 84,94 kuna od
31.5.2009. do isplate, na iznos od 55,84 kuna od 30.6.2009. do isplate, na iznos od 62,36
kuna od 31.7.2009. do isplate, na iznos od 79,12 kuna od 31.8.2009. do isplate, na iznos
od 77,25 kuna od 30.9.2009. do isplate, na iznos od 61,25 kuna od 31.10.2009. do
isplate, na iznos od 91,17 kuna od 30.11.2009. do isplate, na iznos od 113,01 kuna od
31.12.2009. do isplate, na iznos od 148,11 kuna od 31.1.2010. do isplate, na iznos od
138,97 kuna od 28.2.2010. do isplate, na iznos od 184,30 kuna od 31.3.2010. do isplate,
na iznos od 174,39 kuna od 30.4.2010. do isplate, na iznos od 195,08 kuna od 31.5.2010.
do isplate, na iznos od 332,32 kuna od 30.6.2010. do isplate, na iznos od 303,01 kuna od
31.7.2010. do isplate, na iznos od 382,11 kuna od 31.8.2010. do isplate, na iznos od
356,68 kuna od 30.9.2010. do isplate, na iznos od 302,81 kuna od 31.10.2010. do isplate,
na iznos od 406,97 kuna od 30.11.2010. do isplate, na iznos od 536,68 kuna od
31.12.2010. do isplate, na iznos od 447,28 kuna od 31.1.2011. do isplate, na iznos od
479,72 kuna od 28.2.2011. do isplate, na iznos od 436,13 kuna od 31.3.2011. do isplate,
na iznos od 442,68 kuna od 30.4.2011. do isplate, na iznos od 616,02 kuna od 31.5.2011.
do isplate, na iznos od 627,68 kuna od 30.6.2011. do isplate, na iznos od 777,26 kuna od
31.7.2011. do isplate, na iznos od 704,74 kuna od 31.8.2011. do isplate, na iznos od

5 Poslovni broj: 12 P-2880/2020-21

624,78 kuna od 30.9.2011. do isplate, na iznos od 614,81 kuna od 31.10.2011. do isplate,
na iznos od 607,70 kuna od 30.11.2011. do isplate, na iznos od 642,84 kuna od

31.12.2011. do isplate, na iznos od 679,80 kuna od 31.1.2012. do isplate, na iznos od
682,58 kuna od 29.2.2012. do isplate, na iznos od 657,81 kuna od 31.3.2012. do isplate,
na iznos od 670,07 kuna od 30.4.2012. do isplate, na iznos od 681,65 kuna od 31.5.2012.
do isplate, na iznos od 663,27 kuna od 30.6.2012. do isplate, na iznos od 669,45 kuna od

31.7.2012. do isplate, na iznos od 659,09 kuna od 31.8.2012. do isplate, na iznos od
632,77 kuna od 30.9.2012. do isplate, na iznos od 660,57 kuna od 31.10.2012. do isplate,
na iznos od 675,90 kuna od 30.11.2012. do isplate, na iznos od 670,55 kuna od

31.12.2012. do isplate, na iznos od 611,02 kuna od 31.1.2013. do isplate, na iznos od
661,73 kuna od 28.2.2013. do isplate, na iznos od 664,18 kuna od 31.3.2013. do isplate,
na iznos od 642,85 kuna od 30.4.2013. do isplate i na iznos od 1.188,60 kuna od

15.5.2013. do isplate.

5. Međutim, tuženik je u odgovoru na tužbu, osporavajući osnovanost i visinu zahtjeva,
naveo, u bitnom, da je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je
predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Pravni
interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP/09 postoji samo ako i dok postoji
povreda koju je potrebno otkloniti. Kako povrede u trenutku podizanja tužbe (više) nema,
odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema, pa
se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj
neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada
nije niti bilo. Nadalje, iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o
parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove
povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na
pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa
potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete, a u konkretnom slučaju se ne radi o
parnici radi naknade štete. Osim toga, da bi tužitelj polagao pravo na isplatu preplaćenih
iznosa s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu sudskim
odlukama na koje se poziva, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem
tužbe za utvrđenje ništetnosti.

6. Nadalje je naveo da je nesporno da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26.
izričito dopušta valutnu klauzulu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u
cijelosti su usuglašeni s lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni
poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se
pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF i
EUR, odnosno upravo suprotno, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u
načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz
koju je vezana otplata glavnice kredita. Osim toga, u ugovoru o kreditu, ne navodi se da
se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Ugovaranjem valutne
klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje
isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz
cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja
prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni
način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje
se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO.

7. Naveo je i da je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog
ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih
ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika
banke pa konačno i javnog bilježnika, pa se s pravom može zaključiti da spornih odredbi
nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim
uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i
mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se

6 Poslovni broj: 12 P-2880/2020-21

razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u
konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora.
Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim
odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo
predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom
solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno
promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja.
Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena
preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke
poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer“
poslovni odnos, jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje
dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka
međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu
uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima,
što je tužitelj nesporno i učinio. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o
pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na
specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju
banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a
bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna.
Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se
svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji
najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima.

8. Ujedno je istakao i prigovor zastare potraživanja.

9. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je u podnesku predanom
elektronskim putem 1. travnja 2021. naveo da usklađuje svoj zahtjev s rezultatima
financijskog vještačenja tako da zahtijeva isplatu iznosa od 23.604,51 kuna zajedno sa
zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 0,21 kuna od 30.9.2006. do isplate,
na iznos od 105,88 kuna od 31.10.2008. do isplate, na iznos od 113,72 kuna od
31.12.2008. do isplate, na iznos od 132,70 kuna od 31.1.2009. do isplate, na iznos od
141,02 kuna od 28.2.2009. do isplate, na iznos od 114,86 kuna od 31.3.2009. do isplate,
na iznos od 119,02 kuna od 30.4.2009. do isplate, na iznos od 84,94 kuna od 31.5.2009.
do isplate, na iznos od 55,84 kuna od 30.6.2009. do isplate, na iznos od 62,36 kuna od
31.7.2009. do isplate, na iznos od 79,12 kuna od 31.8.2009. do isplate, na iznos od 77,25
kuna od 30.9.2009. do isplate, na iznos od 61,25 kuna od 31.10.2009. do isplate, na iznos
od 91,17 kuna od 30.11.2009. do isplate, na iznos od 113,01 kuna od 31.12.2009. do
isplate, na iznos od 148,11 kuna od 31.1.2010. do isplate, na iznos od 138,97 kuna od
28.2.2010. do isplate, na iznos od 184,30 kuna od 31.3.2010. do isplate, na iznos od
220,30 kuna od 14.5.2010. do isplate, na iznos od 195,08 kuna od 31.5.2010. do isplate,
na iznos od 332,32 kuna od 30.6.2010. do isplate, na iznos od 303,01 kuna od 31.7.2010.
do isplate, na iznos od 382,11 kuna od 31.8.2010. do isplate, na iznos od 353,33 kuna od
1.10.2010. do isplate, na iznos od 341,18 kuna od 9.11.2010. do isplate, na iznos od
406,97 kuna od 30.11.2010. do isplate, na iznos od 472,37 kuna od 14.1.2011. do isplate,
na iznos od 447,28 kuna od 31.1.2011. do isplate, na iznos od 479,72 kuna od 28.2.2011.
do isplate, na iznos od 429,54 kuna od 1.4.2011. do isplate, na iznos od 442,68 kuna od
30.4.2011. do isplate, na iznos od 606,12 kuna od 5.6.2011. do isplate, na iznos od
777,26 kuna od 31.7.2011. do isplate, na iznos od 704,74 kuna od 31.8.2011. do isplate,
na iznos od 624,78 kuna od 30.9.2011. do isplate, na iznos od 624,78 kuna od 30.9.2011.
do isplate, na iznos od 614,81 kuna od 31.10.2011. do isplate, na iznos od 607,70 kuna
od 30.11.2011. do isplate, na iznos od 642,84 kuna od 31.12.2011. do isplate, na iznos od
679,80 kuna od 31.1.2012. do isplate, na iznos od 682,58 kuna od 29.2.2012. do isplate,
na iznos od 657,81 kuna od 31.3.2012. do isplate, na iznos od 670,07 kuna od 30.4.2012.
do isplate, na iznos od 681,65 kuna od 31.5.2012. do isplate, na iznos od 663,27 kuna od

7 Poslovni broj: 12 P-2880/2020-21

30.6.2012. do isplate, na iznos od 669,45 kuna od 31.7.2012. do isplate, na iznos od
659,09 kuna od 31.8.2012. do isplate, na iznos od 632,77 kuna od 30.9.2012. do isplate,
na iznos od 660,57 kuna od 31.10.2012. do isplate, na iznos od 675,90 kuna od

30.11.2012. do isplate, na iznos od 670,55 kuna od 31.12.2012. do isplate, na iznos od
611,02 kuna od 31.1.2013. do isplate, na iznos od 661,73 kuna od 28.2.2013. do isplate,
na iznos od 664,18 kuna od 31.3.2013. do isplate, na iznos od 642,85 kuna od 30.4.2013.
do isplate i na iznos od 1.188,60 kuna od 15.5.2013. do isplate.

10. Budući da se tuženik u roku od 15 dana od 13. travnja 2021., kada mu je dostavljen
podnesak tužitelja od 1. travnja 2021., nije izjasnio o djelomičnom povlačenju tužbe, to je
ovaj sud, primjenom odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne
novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08. i
57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje: ZPP), a imajući u vidu pravno shvaćanje
Vrhovnog suda Republike Hrvatske – Građanski odjel (Broj: Su-IV-16/2021-8 od 26.
travnja 2021.), utvrdio da je tužba povučena za iznos od 2,80 kuna i zakonsku zateznu
kamatu preko zakonske zatezne kamate zahtijevane konačno postavljenim tužbenim
zahtjevom pa do zakonske zatezne kamate zahtijevane tužbenim zahtjevom postavljenim
u tužbi, a u dijelu u kojemu su te kamate različito zahtijevane.

11. Pritom valja kazati da ovaj sud nije mogao drugačije, nego opisno, utvrditi da je tužba
povučena za određeni dio zakonske zatezne kamate različito zahtijevane u tužbenom
zahtjevu i podnesku od 1. travnja 2021., jer ne raspolaže s dovoljno stručnog znanja
primjenom kojega bi mogao utvrditi na koji je točno iznos i za koje razdoblje povučena
zakonska zatezna kamata.

12. Ovaj sud je tijekom postupka izvršio uvid u ugovor o kreditu broj: … (str. 7-
11 spisa), otplatne planove (str. 12-17 spisa) i kreditnu dokumentaciju (str. 45-56 spisa),
te je izveo dokaz financijskim vještačenjem (str. 57-63 spisa).

13. Odustao je od izvođenja dokaza saslušanjem predloženog osobnog bankara, kao
svjedoka, jer je tuženik predložio saslušanje osobnog bankara na okolnosti da je tužitelj
sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih
pitanja kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, kao i da
je bio upoznat s općim uvjetima tuženika i značenjem valutne klauzule.

14. Naime, te okolnosti, uključujući i tužiteljevo poznavanje općenitog značenja valutne
klauzule kako je opisano u odgovoru na tužbu, među strankama i nisu bile sporne, pa bi
izvođenje dokaza saslušanjem osobnog bankara na te okolnosti bilo protivno načelu
ekonomičnosti postupka.

15. Na temelju ocjene izvedenih dokaza, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u
smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev
osnovan.

16. Naime, među strankama nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao
kreditor, 29. lipnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: …80, ovjeren kod Javnog
bilježnika Zorke Čavajde u Zagrebu pod brojem ovjere: OU-771/2006 od 20. lipnja 2006.
iz kojega proizlazi da je namjena kredita bila kupnja vozila (čl. 2. Ugovora), a iznos kredita
27.540,07 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), s
rokom otplate od 84 mjeseca u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po
srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja (čl. 6. Ugovora).

17. Nije sporno ni da je tuženik isplatio tužitelju iznos kredita i da je tužitelj kredit otplatio.

18. Sporno je da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora kojima je ugovorena
valutna klauzula u CHF.

19. U vezi s tim je sporno i da li je ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog
suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je donesena u
postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

20. Sporno je i pitanje zastare novčanih potraživanja tužitelja, visina kojih je u smislu

izračuna zahtijevanih razlika bila sporna do provedenog financijskog vještačenja.

8 Poslovni broj: 12 P-2880/2020-21

21. Ovaj sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju vezan utvrđenjima iz presude
Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena
presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10
od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda
Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim,
utvrđeno da je tuženik u razdoblju 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne
interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u
istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-
ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica
švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao
trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za
donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi
zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u
pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada
važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03.) u razdoblju od
1.11.2004. do 6.8.2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno
odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07.,
125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o
obveznim odnosima.

22. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u
posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će
biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim
postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni
kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti
vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja kazati i
da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja
posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve
povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama
ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je
sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz
postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

23. To zbog toga što je, s jedne strane, Ugovor o kreditu sklopljen na, nesporno,
unaprijed pripremljenom obrascu tuženika i to 30. lipnja 2006., dakle u razdoblju na koje
se odnose naprijed spomenute presude, a s ugovorenom valutom uz koju je vezana
glavnica CHF, te se tužitelj na spomenute odluke pozvao, a tuženik, s druge strane, nije
tvrdio, pa slijedom toga ni dokazao, da su u konkretnom slučaju postojale neke posebne
okolnosti zbog kojih na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene
odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.).

24. Nadalje, sam je tuženik u odgovoru na tužbu jasno naveo da se o predmetnim
odredbama kojima je ugovorena valutna klauzula nije pojedinačno pregovaralo, navodeći
da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu
sa svakim potrošačem.

25. Pritom valja kazati da je tužitelj sklopio predmetni Ugovor kao fizička osoba i da ni iz
jednog dokaza ne proizlazi da je pravni posao sklopio (digao kredit za automobil) u svrhe
koje su namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja,
odnosno da ne bi bio potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača
("Narodne novine", broj: 96/03.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog
Ugovora.

26. Nadalje, tuženik je tvrdio da je tužitelj bio upoznat sa značenjem valutne klauzule, a
tužitelj i nije osporavao da mu je bilo poznato općenito značenje valutne klauzule na način
kako je to tuženik opisao u odgovoru na tužbu.

9 Poslovni broj: 12 P-2880/2020-21

27. Međutim, ono što je tužitelj tvrdio je to da nije bio upoznat sa specifičnim rizicima koje
nosi valuta CHF, a tuženik nije ni tvrdio, pa slijedom toga ni dokazivao da je informirao
tužitelja o tim specifičnim rizicima, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao
ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača,
jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti) i rizik zbog činjenice da HNB ne
provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog
tečaja kune prema valuti EUR.

28. Imajući u vidu naprijed navedeno, ovaj sud je primjenom utvrđenja iz naprijed
navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu, prejudicijelno utvrdio da su ništetne
odredbe predmetnog Ugovora u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula.

29. Pritom valja kazati da na ništetnost predmetnih odredbi Ugovora, a ni na pravni
interes tužitelja, koji se ogleda u samom zahtjevu za isplatu, nije ni od kakvog utjecaja
činjenica da je tužitelj kredit otplatio prije podnošenja tužbe.

30. Posljedično tome je zaključio da tužitelj, temeljem odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o
obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., dalje: ZOO),
ima pravo na isplatu razlike između iznosa koji bi platio po osnovi tečaja CHF na dan
sklapanja ugovora i tečaja na dan plaćanja sa zakonskom zateznom kamatom od dana
plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da
se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim
stjecateljem.

31. Stoga je prihvatio zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 23.604,51 kuna, po osnovi
povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli,
sa zahtijevanim zakonskim zateznim kamatama na pojedini iznos razlike od dana plaćanja
do isplate, a pobliže opisanim u toč. I. izreke ove presude, budući da je taj zahtjev
sukladan jasnom, stručnom i objektivnom, a stoga od strane ovoga suda prihvaćenom,
nalazu i mišljenju vještaka D. P. (tablice na str. 62-63 spisa), izrađenom u skladu
s postavljenim zadatkom suda, na koji stranke u smislu samog izračuna pozitivne razlike
nisu imale prigovora.

32. Pritom valja kazati da je tuženik ustvrdio da je vještačenje neupotrebljivo, ali ne zbog
izračuna vještaka, nego zbog toga što drži da sud nije pravilno zadao zadatak vještaku, uz
tvrdnju da vraćanje iznosa koje je tužitelj platio preko početnog tečaja do povišenog tečaja
dovodi do primjene fiksnog tečaja.

33. Ovaj sud nije pozivao vještaka na usmeno izlaganje nalaza i mišljenja i očitovanje na
prigovore tuženika, jer je imajući u vidu narav tuženikovih prigovora ocijenio nepotrebnim,
budući da posljedica ništetnosti nije traženje neke zamišljene ravnoteže, već vraćanje
onoga što je na temelju, pa i djelomične, ništetnosti, primljeno.

34. Valja kazati i da tuženik nije postavio niti prigovor radi prijeboja, niti protutužbeni
zahtjev za isplatu razlika kada je tečaj bio povoljniji od onoga na dan isplate kredita, ali i
da bi taj prigovor, odnosno protutužbeni zahtjev, u slučaju da je postavljen, bio
neosnovan, jer ništetnost predmetnog dijela ugovora o valutnoj klauzuli nema za
posljedicu da je predmetni Ugovor postao ugovor s tečajem važećim na dan isplate
kredita, već ima za posljedicu da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je primio po
osnovi tečaja preko onog važećeg na dan isplate kredita (u tom smislu i ŽS u Puli u
presudi Gž-299/2020-2 od 6.4.2020.).

35. Prethodno je ovaj sud ocijenio neosnovanim prigovor zastare potraživanja tužitelja.

36. Naime, tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava u predmetu Trgovačkog suda u
Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 podnijeta je 4. travnja 2012., a presuda poslovni broj: P-
1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu postala
pravomoćna 14. lipnja 2018., kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda
Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10.

37. Do 4. travnja 2012. proteklo je pet godina (čl. 225. ZOO-a) za potraživanje tužitelja u

iznosu od 0,21 kuna, koje je plaćeno 30. rujna 2006., a nije proteklo pet godina za sva

10 Poslovni broj: 12 P-2880/2020-21

ostala potraživanja u ukupnom iznosu od 23.604,30 kuna, od kojih je najstarije plaćeno 31. listopada 2008. godine.

38. Nadalje, pet godina nije proteklo od 14. lipnja 2018., kao dana pravomoćnosti
presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 i dana ponovnog
početka tijeka zastare u smislu odredbe čl. 245. st. 1. ZOO-a, pa do 15. lipnja 2020., kada
je ovaj sud, prema podacima u e-spisu, zaprimio tužiteljevu tužbu.

39. Međutim, potraživanje tužitelja ni u jednom dijelu nije zastarjelo, jer prema pravnom
shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020.
zastara utuženog potraživanja će početi teći tek od dana pravomoćnosti ove odluke,
budući da je tek njom utvrđena ništetnost predmetnih odredbi konkretnog Ugovora i to u
okviru odluke o prethodnom pitanju.

40. I naposljetku valja kazati da je odredbom čl. 223. ZOO-a propisano da kada zastari
glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova,
troškova i ugovorne kazne, pa kako, dakle, nije zastarjela glavna tražbina, to nije
zastarjelo ni akcesorno potraživanje zakonske zatezne kamate.

41. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

42. Tako je tužitelju, prema vrijednosti predmeta spora od 23.604,51 kuna, priznat trošak
sastava tužbe od 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za
rad odvjetnika, "Narodne novine", broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje: OT.),
sastava podnesaka od 26.7.2020. i 1.4.2021. od po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT),
zastupanja na ročištima od 15.10.2020. i 16.11.2021. od po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1.
OT) i sastava podneska od 10.12.2020. i 21.5.2021. od po 25 bodova (Tbr. 8. toč. 3. OT),
odnosno ukupno 550 bodova, što uz vrijednost boda od 10,00 kuna (Tbr. 50. OT) iznosi
5.500,00 kuna, a s porezom na dodanu vrijednost od 25% (1.375,00 kuna) 6.875,00 kuna.

43. Naprijed navedenom trošku tužitelja za zastupanje po punomoćniku odvjetniku
valjalo je pribrojiti trošak financijskog vještačenja u iznosu od 2.000,00 kuna, te trošak
plaćene pristojbe na tužbu u iznosu od 293,04 kuna (Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi
sudskih pristojbi, "Narodne novine", broj: 53/19., dalje: TSP) i na presudu u iznosu od
586,00 kuna (Tar. br. 2. st. 1. TSP).

44. Stoga, ukupno priznati trošak tužitelja koji mu je dužan nadoknaditi tuženik iznosi
9.754,04 kuna sa zakonskom zateznom kamatom presuđenja do isplate (čl. 30. st. 2.
Ovršnog zakona, "Narodne novine", broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20.).

45. Tuženiku nije priznat trošak razmjeran sniženju tužbenog zahtjeva, koje ima učinak
djelomičnog povlačenja tužbe, jer se vrijednosti predmeta spora iz tužbe i konačno
postavljenog tužbenog zahtjeva nalaze unutar istog bodovnog razreda OT, a tužitelj je
snizio tužbu za neznatni iznos od 2,80 kuna, pa je za zaključiti da tuženiku zbog sniženja
tužbenog zahtjeva u ovoj parnici nije nastao nikakav trošak.

46. Odluka o stopi zakonskih zateznih kamata do 31. prosinca 2007. temelji se na
odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", broj: 153/04.), a
od 01. siječnja 2008. do isplate na odredbama čl. 29. st. 2. i 7. ZOO-a.

47. Slijedom svega naprijed navedenoga, odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja.

U Zagrebu 4. siječnja 2022.

Sutkinja: Carmen Topalušić