- 1 -              Rev 2998/2014-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2998/2014-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja I. Š. iz Australije, M., II-tužitelja M. Š. iz Australije, M., III-tužiteljice D. Š.-B. iz N., IV-tužiteljice M. Š.-M. iz P., i V-tužiteljice K. Š.-P. iz N., koje zastupaju punomoćnice K. G. i D. K., odvjetnice u R., protiv I-tuženice A. B. S. iz Z., koju zastupa punomoćnik P. K., odvjetnik u R., II-tuženice V. G. I. iz R., nepoznatog boravišta, III-tuženice L. M. rođ. M. iz Španjolske, B., koju zastupaju punomoćnici O. S. i D. P., odvjetnici u R., IV-tuženika V. M., V iz Kanade, O., O., V-tuženika B. M. iz Njemačke, H.-U., koga zastupa punomoćnik I. K., odvjetnik u R., VI-tuženika N. M. iz G., kojeg zastupaju punomoćnici O. S. i D. P., odvjetnici u R., VII-tuženice O. S. I. iz R., nepoznatog boravišta, VIII-tuženika I. Š. I. iz R., nepoznatog boravišta i IX-tuženice F. T. I. iz R., nepoznatog boravišta, tuženike pod 2), 7), 8) i 9) zastupa posebni skrbnik M. M., odvjetnik u Z., radi utvrđenja prava vlasništva i izdavanja tabularne isprave, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-2425/10-8 od 4. prosinca 2013., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Pagu poslovni broj P-315/06-89 od 7. lipnja 2010., u sjednici održanoj 4. siječnja 2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Prihvaća se revizija tužitelja i preinačuje presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-2425/10-8 od 4. prosinca 2013., u točkama 1. i 2. izreke i sudi:

 

Odbija se žalba kao neosnovana i (u točkama I. i III. izreke) potvrđuje presuda Općinskog suda u Pagu poslovni broj P-315/06 od 7. lipnja 2010.

 

II. Nalaže se prvo, treće, četvrto, peto i šesto tuženiku nadoknaditi tužiteljima troškove postupka nastale podnošenjem revizije u iznosu od 6.562,50 kn, u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Utvrđuje se da su I-tužitelji i to: I. Š. iz Australije, … M. u 3/9 dijela, M. Š. iz Australije, …, … M. u 3/9 dijela, D. Š. – B. iz N., … u 1/9 dijela, M. Š. – M. iz P., … u 1/9 dijela i K. Š. – P. iz N., … u 1/9 dijela, suvlasnici nekretnine označene kao zem. Čest. 1811/1, upisane u z.k.ul. 1976, k.o. N. u površini od 29800 m2, kako je to slikovno i mjerno prikazano u nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka I. M. svjetlozelenom bojom i točkama A, B, C i D, a koji nalaz i mišljenje čini sastavni dio ove presude, a što iznosi 1/4 dijela ukupne površine navedene nekretnine, te su tuženi dužni trpjeti provedbu upisa vlasništva tužitelja u zemljišnim knjigama, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

Nalaže se tuženima da tužiteljima naknade ukupni parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

 

II. Odbija se tužitelje u preostalom dijelu tužbe kao neosnovanom.

 

III. Utvrđuje se trošak parničnog postupka na strani tužitelja u ukupnom iznosu od 32.605,29 kn.“

 

2. Drugostupanjskom presudom, u postupku povodom žalbe I-tuženice A. B. S., III-tuženice L. M., IV-tuženika V. M., V-tuženika B. M. i VI-tuženika N. M., u točki 1. izreke preinačena je prvostupanjska presuda (u dosuđujućim točkama I. i III. izreke) na način da je tužbeni zahtjev (u cijelosti) odbijen. U točki 2. izreke te presude naloženo je tužiteljima da III-tuženici L. M. nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 10.717,50 kn, a tuženicima V. M., B. M. i N. M. u iznosu od 17.337,00 kn.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju iz članka 382. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - u nastavku teksta: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ali i reviziju iz članka 382. stavak 2. ZPP-a (tzv. izvanrednu reviziju). Predlažu preinačiti drugostupanjsku odluku u smislu revizijskih navoda, podredno ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

 

4. Iako se drugostupanjski sud u pobijanoj odluci pozvao na članak 373. točka 3. ZPP-a, iz obrazloženja proizlazi da je presuda suda prvog stupnja preinačena na temelju članka 373.a stavak 1. točka 2. ZPP-a. U takvoj pravnoj situaciji dopuštena je revizija iz članka 382. stavak 1. točka 3. ZPP-a, stoga je u postupku pred revizijskim sudom ispitivana redovna revizija tužitelja.

 

5. Peto tuženik je u odgovoru na reviziju osporio sve revizijske navode i predložio odbacivanje revizije kao nedopuštene, podredno odbijanje kao neosnovane.

 

6. Četvrto tuženik je u odgovoru na reviziju (podnesak nazvan „opovrgavanje izvanredne revizije tužitelja“) predložio „odbiti tužbu“ protiv drugostupanjske presude.

 

7. Revizija tužitelja je osnovana.

8. Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP-a ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

9. Neosnovano tužitelji ukazuju da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer su u obrazloženju pobijane odluke sadržani jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega pobijana presuda nema nedostataka koji bi onemogućavali njezino ispitivanje.

 

9.1. Suprotno navodima revidenata, nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi članka 8. i 373.b ZPP-a, niti ona iz članka 71. stavak 1. ZPP-a. Naprotiv, u pobijanoj odluci pravilno su primijenjene postupovnopravne odredbe na koje se pozivaju revidenti.

 

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretnini označenoj kao zem. čest. 1811/1, upisane u z.k.ul. 1976, k.o. N. u površini od 29800 m2.

 

11. U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđeno je:

 

- da su rješenjem o nasljeđivanju iza pok. J. R. Š., oca tužitelja, kao nasljednici proglašeni I-V- tužitelji,

 

- da je u ostavinsku masu kao izvanknjižna imovina unesena i nekretnina upisana u PL 395 k.o. N. te da iz posjedovnog lista te povijesti posjeda proizlazi da je upravo u PL 395 k.o. N. bila upisana nekretnina označena kao k.č. br. 1811/1 k.o. N., u naravi pašnjak S. površine 28313 m2 kao posjed pok. R. Š. pok. B. iz N.,

 

- da iz povijesti posjeda proizlazi da je R. Š. kao posjednik na dijelu k.č. 1811/1 k.o. N. u površini od 56625 m2 upisan revizijom posjeda iz 1954. u PL 406 te da je revizijom posjeda iz 1956., dio tog posjeda u površini od 28313 prešao u PL 99 na D. P. I. sina A., a revizijom posjeda iz 1973. posjed R. Š. iz P. 406 prelazi u PL 395 u površini od 28313 m2, kako je i navedeno u rješenju od nasljeđivanju,

 

- da je posjed k.č. br. 1811/1 s 134937 m2 ispravkom posjeda iz 2005. prenesen u novi PL 4889 na tuženike no taj je ispravak posjeda poništen te se provodi iznova,

 

- da su kao vlasnici na spornoj nekretnini upisani I-IX-tuženici,

 

- da su svjedoci A. Š., A. D. P. i J. Š. potvrdili da je spornu nekretninu kupio prednik tužitelja R. Š., s time da svjedok A. Š. tvrdi da je to bilo 1952. (kako se tvrdi i u tužbi), svjedok D. P. da je to bilo 1950.-ih godina, svakako prije nego je njegov otac kupio drugi dio te nekretnine, a on je kupio 1956. ili 1958., a svjedokinja Š. da je to bilo prije njene udaje (1953.) za T. Š., sina R. - dakle, svi potvrđuju kupoprodaju i približno vrijeme kao i tužitelji,

 

- da iz sporazuma na listu 135 i ugovora na listovima 136 i 137 spisa proizlazi da su prednik tužitelja R. P. i R. M., J. Š. te I. D. P. utvrđivali međusobne odnose vezano za spornu nekretninu, te da, kako proizlazi iz ugovora, J. Š. i R. M., ne spore da je taj dio nekretnine vlasništvo R. Š. jer u ugovoru (list 136) gdje J. Š. i R. M. s jedne strane i A. D. P. ugovaraju zidanje suhozida, pravac suhozida utvrđuju između pašnjaka R. Š. i njih i potvrđuju da je vlasnik tog dijela nekretnine R. Š., a ne oni,

 

- da iz evidencije korištenja zemljišta koje je vodio suprug J. M. proizlazi da je R. Š. do 1957. plaćao pašarinu, da je u studenom 1956. J. dio pašnjaka predan P. tako da na listu evidencije naknada za 1958. nema imena R. Š. iz čega proizlazi da iza 1957. nije plaćao nikakvu naknadu za korištenje pašnjaka,

 

- da iz evidencije pod naslovom „R. II N.“ proizlazi da je s 28. studenim 1956. napravljen obračun s R. i da je predano P.,

 

- da je R. Š. u stalnom i nesmetanom posjedu predmetne nekretnine i to do 1970. neposredno, a nakon toga posredno jer je iznajmio uz naknadu dugoj osobi i za to primao sir odnosno meso, a nakon njegove smrti … snaha J. Š.,

 

- da su posjed nakon njegove smrti naslijedili tužitelji,

 

- da tuženici nikada nisu bili u posjedu niti su znali da je predmetna nekretnina upisana na njihovog prednika,

 

- da su tuženici 1997. pokrenuli ostavinsku raspravu iza pokojnog oca L. M. (umro …), u koje vrijeme su istraživali imovinu s obzirom da su isticali rokovi za povrat oduzete imovine,

 

- da niti jedan svjedok nije potvrdio da bi tuženici bili u posjedu niti da je prednik tužitelja njima plaćao pašarinu,

 

- da je njegov posjed svakako bio pošten,

 

- da je prednik tužitelja imao samostalan i savjestan posjed predmetne nekretnine kroz vrijeme potrebno za dosjelost i to od 1956. do 1989.

 

12. Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica prvostupanjski sud zaključuje da je prednik tužitelja stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini dosjelošću jer je u razdoblju od 1956. do 1989. bio savjesni posjednik predmetne nekretnine. Stoga primjenom članka 28. stavak 4. Zakona o osnovnim vlasničkim pravima („Narodne novine broj 53/91, 91/96 - u nastavku teksta: ZOVO) i članka 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98,137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 - u nastavku teksta: ZVDSP) prihvaća tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje prava vlasništva dosjelošću.

 

12.1. U preostalom dijelu kojim tužitelji zahtijevaju da se zemljišnoknjižnom odjelu naloži provesti presudu, tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan uz obrazloženje da se upis prava vlasništva u zemljišnu knjigu ostvaruje na temelju zakona po prijedlogu stranke pa da tužitelji po pravomoćnosti presude imaju pravo i mogućnost zemljišnoknjižnom sudu podnijeti takav prijedlog. Međutim, polazeći od određeno naznačenih i obrazloženih revizijskih navoda, može se jasno zaključiti da ovaj dio presude nije predmet revizijskog pobijanja.

 

13. U ovoj pravnoj stvari drugostupanjski sud, iako se pozvao na odredbe članka 373. točka 3. ZPP, a zapravo koristeći ovlasti iz članka 373.a stavak 1. točka 2. ZPP-a (na što se pravilno ukazuje revizijom) uz ostalo utvrđuje:

 

- da tužitelji tijekom postupka nisu predočili ugovor o kupoprodaji niti dokazali da je njihov prednik M. isplatio kupoprodajnu cijenu s tim da je prednik tužitelja do 1957. plaćao pašarinu te da prednik tužitelja nije kupio predmetnu nekretninu, a time ni dokazao činjeničnu osnovu tužbe,

 

- da je prijedlog za diobu predmetne nekretnine od 23. kolovoza 1976. koji je obuhvaćao i R. Š. povučen pa se smatra da nije ni podnesen, iz čega proizlazi da se M. nisu međusobno podijelili prije nego li je R. Š. kupio nekretninu, kao i da je prednik tužitelja znao da nekretnina nije njegova jer je u njezinom posjedu od kolovoza 1938. od kada traje njegov najamni odnos spram M.

 

14. Polazeći od toga, sud drugog stupnja ističe da se savjesnost posjeda pretpostavlja i da je na tuženicima bio teret dokaza da je posjed stjecatelja bio nepošten, ali s obzirom da tužitelji nisu dokazali činjeničnu osnovu tužbe, dakle da je njihov prednik kupio sporni dio nekretnine, to zaključuje da na njihovoj strani nema ni savjesnosti posjeda s obzirom da je prednik tužitelja znao da predmetna nekretnina nije njegova jer je bio u njezinom posjedu još od kolovoza 1938., od kada traje njegov najamni odnos spram M.

 

14.1. Pritom navodi da su tuženici u odgovoru na tužbu i tijekom cijelog postupka osporavali tvrdnju tužitelja da bi posjed prednika tužitelja bio zakonit, istinit i pošten uz tvrdnju da je prednik tužitelja bio najamni radnik kod obitelji M., kojima je za ispašu plaćao naknadu u siru pa da kod njega ne postoji kvaliteta posjeda za stjecanje vlasništva dosjelošću, dakle da je njegov posjed bio nezakonit, neistinit i nepošten.

 

14.2. Slijedom toga, preinačujući prvostupanjsku presudu (u dosuđujućem dijelu), drugostupanjski sud utvrđuje da su tužitelji svoju tezu o stjecanju prava vlasništva predmetnog dijela čest. zem. 1811/1 k.o. N. temeljili na kupoprodaji iz 50-ih godina i dosjelosti, ali kako je u postupku utvrđeno da prednik tužitelja nema titulus stjecanja prava vlasništva, to je zaključio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo utvrdivši da je prednik tužitelja od 1956. do 1989. dosjelošću stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine, budući da tom posjedu nedostaju zakonitost, istinitost i savjesnost.

 

15. Odluka drugostupanjskog suda ne može se prihvatiti kao pravilna i zakonita.

 

16. Naime, zaključak drugostupanjskog suda o nesavjesnosti posjeda prednika tužitelja, prije svega, se temelji na činjenici da tijekom postupka tužitelji nisu dokazali da je njihov prednik kupio predmetnu nekretninu. Iz takvog shvaćanja iščitava se da drugostupanjski sud zapravo poistovjećuje zakonitost i poštenje posjeda (na što se pravilno ukazuje i u reviziji), što je pogrešno i za odluku u ovoj pravnoj stvari nije odlučno.

 

17. Dosjelost je stjecanje prava vlasništva neke stvari neprekidnim samostalnim posjedovanjem te stvari kroz zakonom određeno vrijeme. Pravni učinci dosjelosti nastupit će po samom zakonu čim se ispune sve pretpostavke stjecanja putem dosjelosti, pri čemu se zahtijeva ispunjavanje određenih pretpostavki - da stjecatelj ima posjed određene kvalitete (dovoljno je poštenje posjeda) i da posjed traje zakonom određeno vrijeme (kao i da stvar koja je predmet dosjedanja bude sposobna biti predmetom stjecanja u vlasništvo putem dosjelosti kao i da je stjecatelj sposoban tu stvar steći u vlasništvo dosjelošću). Radi se o tome da se na takav način činjenično stanje pretvara u pravno.

 

18. U konkretnom slučaju se na razrješenje odnosa između stranaka ima primijeniti mjerodavno pravo važeće u vrijeme nastanka tih odnosa, dakle pravna pravila Općeg građanskog zakonika (u nastavku teksta: OGZ), odnosno odredbe ZOVO-a jer se sud prvog stupnja poziva na vrijeme dosjelosti od 1956. do 1989.

 

18.1. U paragrafu 1460. OGZ-a za stjecanje prava vlasništva na temelju dosjelosti zahtijevalo se zakonit pošten i istinit posjed, s time da onaj tko dosjelost svog posjeda temelji na vremenu od 20 godina (tzv. izvanredna dosjelost) nije dužan dokazivati zakoniti način stjecanja. Odredbe istovjetnog sadržaja nalaze se i u članku 28. stavak 4. ZOVO, te u članku 159. ZVDSP-a.

 

18.2. Dakle, odlučne pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću su pošten (savjestan) posjed i potrebno vrijeme posjedovanja koje mora biti ostvareno prije podnošenja tužbe.

 

18.3. Iz ovoga slijedi da okolnost što prednik tužitelja eventualno nije kupio predmetnu nekretninu (i kad bi ta okolnost bila točna) može utjecati jedino na prosudbu zakonitosti posjeda, ali u pravilu nije od utjecaja i na savjesnost (poštenje) posjeda.

 

19. U skladu sa člankom 72. stavak 3. ZOVO-a i pravnim pravilom iz paragrafa 328. OGZ-a, savjesnost (poštenje) posjeda se predmnijeva. Iz podataka u spisu, međutim, ne proizlazi da su tuženici, osim što su to samo tvrdili, tijekom postupka (na što se pravilno ukazuje u reviziji) ujedno i dokazali nesavjesnost posjeda tužitelja ili njihovog prednika.

 

19.1. U svakom slučaju treba istaknuti da sukladno članku 73. ZOVO-a, nasljednik postaje posjednik u trenutku smrti ostavitelja bez obzira na to kada je stekao faktičnu vlast na stvari. Pritom je pravilo da nasljednik postaje poštenim posjednikom od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kad je ostavitelj bio nepošteni posjednik, ali ne ako je nasljednik to znao ili morao znati (o tome sada i članak 160. stavak 3. ZVDSP).

 

19.2. Sve kad bi se kojim slučajem i prihvatio zaključak o nesavjesnosti posjeda prednika tužitelja (koji svakako nije nesavjestan samo iz razloga jer je do 1957. godine plaćao pašarinu) valja primijetiti da tuženici tijekom postupka doista nisu dokazali da bi prednik tužitelja bio nesavjestan, a niti da su tužitelji, kao nasljednici pok. J. R. Š., znali ili morali znati za njegovu (možebitnu) nesavjesnost.

 

19.3. Prema tome, u ovakvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, kada je po sudu prvog stupnja nedvojbeno utvrđeno da su tužitelji i putem svog prednika bili u poštenom i nesmetanom te kontinuiranom posjedu kroz vrijeme i duže od 30 godina, što je, imajući na umu ranije navedene pravne norme više od potrebnog vremena za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, to za pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu, kako je već rečeno, nije odlučna možebitna  (nedokazanost) zakonitosti posjeda.

 

20. Slijedom navedenog, pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava proizlazi da su tužitelji stekli pravo vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću i to upravo iz razloga i na način kako je to iscrpno i pravno uvjerljivo obrazložio sud prvog stupnja, stoga je tužbeni zahtjev u cijelosti, u odnosu na sve tuženike osnovan.

 

21. Posebno treba istaknuti da je drugostupanjski sud (na što se pravilno ističe u reviziji) postupajući po žalbama samo uvodno imenovanih, ali ne svih tuženika, preinačio prvostupanjsku presudu u cijelosti (i u odnosu na tuženike koji nisu podnijeli žalbu - radi se o osobama koje su u uvodu presude navedeni kao tuženici „pod 2), 7), 8) i 9)“ i koje zastupa posebni skrbnik M. M., odvjetnik u Z.), na način da je u odnosu na sve tuženike odbio tužbeni zahtjev, što je bez daljnjega postupovnopravno pogrešno budući da u ovakvoj parnici tuženici nisu jedinstveni suparničari iz članka 201. ZPP-a. Naime, tuženici kao uknjiženi suvlasnici nekretnine (ili njihovi pravni sljednici) u parnici radi utvrđenja da je nekretnina koja je predmet spora stečena dosjelošću nisu jedinstveni suparničari (tako u Rev 3550/2018-5 od 23. rujna 2020.).

 

21.1. Time je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 201. ZPP-a, na koju revidenti opisno ukazuju u uvodu svoje revizije. Kako se radi o postupovnom propustu koji je u revizijskom dijelu postupka moguće otkloniti to nije bilo zapreka za donošenje presude kao u točki I. izreke.

 

21.2. Stoga je primjenom članka 395. stavak 1. ZPP-a u tom smislu valjalo preinačiti drugostupanjsku presudu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u njezinom dosuđujućem dijelu (točke I. i III. izreke).

 

22. Kako je revizijskom odlukom izmijenjen uspjeh stranaka u odnosu na drugostupanjsku presudu jer su tužitelji ostvarili uspjeh u postupku (koji je jednak onome što im je dosudio i sud prvog stupnja) to ih pripada trošak postupka dosuđen prvostupanjskom presudom u iznosu od 32.605,29 kn. Primjenom članka 154. stavak 1. i članka 166. ZPP-a, te Tbr. 10. točke 6. i Tbr. 36. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) revidentima je, s obzirom da su s revizijom uspjeli u cijelosti dosuđen i trošak za sastav revizije u iznosu 6.562,50 kn i to na teret samo onih tuženika koji su podnijeli žalbe protiv prvostupanjske presude.

 

23. Iz navedenih je razloga presuđeno kao u izreci.

 

Zagreb, 4. siječnja 2022.