- 1 -              Rev 2600/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2600/2016-2

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki  članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja D. D., II-tužitelja M. D., III-tužiteljice M. D. i IV-tužiteljice I. D., svi iz K., koje zastupa punomoćniku D. Đ., odvjetniku u B., protiv I-tuženika Doma zdravlja K.-k. ž., kojeg zastupa punomoćnica Lj. J. P., odvjetnica u K. i II-tuženika Opće bolnice dr. T. B. iz K., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu M. i L. u K., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu br. Gž-3576/14-2 od 13. siječnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Križevcima br. P-776/10-57 od 10. siječnja 2014., u sjednici održanoj 4. siječnja 2022.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se kao neosnovana revizija I, II i III-tužitelja izjavljena protiv presude Županijskog suda u Varaždinu br. Gž-3576/14-2 od 13. siječnja 2016. u dijelu u kojem je odlučeno o njihovim tužbenim zahtjevima.

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbacuje se kao nedopuštena revizija IV-tužiteljice izjavljena protiv presude Županijskog suda u Varaždinu br. Gž-3576/14-2 od 13. siječnja 2016. u dijelu u kojem je odlučeno o njezinom tužbenom zahtjevu.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev I-tužitelja kojim je tražio da mu I i II-tuženici solidarno isplate na ime naknade neimovinske štete iznos od 900.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom (toč. 1./I.), zahtjev da su mu tuženici dužni solidarno plaćati na ime novčane rente s naslova tuđe pomoći i njege iznos od 3.150,00 kuna mjesečno, time da dospjele obroke u visini od 75.600,00 kuna isplate odjednom sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog mjesečnog iznosa koji dospijevaju petog u mjesecu pa do isplate (toč. 1./II), zahtjev da su mu tuženici dužni solidarno isplatiti na ime novčane rente zbog smanjenja mogućnosti daljnjeg razvijanja i napredovanja i zbog duševnih boli radi uskraćenog zadovoljstva koje čovjeku pruža rad i napredak u iznosu od 1.000,00 kuna mjesečno, počevši od studenog 2008. pa sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti (toč. 1./III.), zahtjev I-tužitelja da su mu tuženici dužni solidarno isplaćivati na ime novčane rente na ime izgubljene zarade iznos od 3.000,00 kuna mjesečno počevši od srpnja 2009. zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 15-tog u mjesecu do isplate, s time da dospjele obroke u visini od 51.000,00 kuna isplate odjednom sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog mjesečnog iznosa 15-tog u mjesecu pa do isplate (toč. 1./IV.).

 

Odbijen je tužbeni zahtjev II-tužitelja kojim je tražio da mu tuženici solidarno isplate na ime naknade neimovinske štete iznos od 220.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom (toč. 1./ V.), zahtjev III-tužiteljice za naknadu neimovinske štete u iznosu od 220.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom (toč. 1./VI.), kao i zahtjev IV-tužiteljice za naknadu neimovinske štete u iznosu od 75.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom (toč. 1./VII.). Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

 

Naloženo je I-IV-tužiteljima solidarno naknaditi I-tuženiku parnični trošak u iznosu od 89.640,62 kuna,te II-tuženiku u iznosu od 76.375,00 kuna (toč. 2.).

 

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

3. Protiv presude suda drugog stupnja tužitelji su pravodobno podnijeli reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu prihvatiti reviziju, pobijanu odluku ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija I, II i III-tužitelja nije osnovana, dok revizija IV-tužiteljice nije dopuštena.

 

6. Odredbom čl. 382. st. 1. toč.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn.

 

7. Prema odredbi čl. 37. st. 2. ZPP ako zahtjevi u jednoj tužbi proizlaze iz raznih osnova ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.

 

8. U konkretnom predmetu vrijednost pobijanog dijela u odnosu na IV-tužiteljicu ne prelazi iznos  mjerodavan za dopuštenost revizije, radi čega revizija IV-tužiteljice nije dopuštena prema vrijednosnom kriteriju iz čl. 382. st. 1.točka 1. ZPP.

 

9. Nadalje, odredbom čl. 382. st.1. točka 2. ZPP propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa dok je odredbom čl. 382. st. 1. točka 3. ZPP propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP.

 

10. Obzirom se u predmetnom postupku ne radi  o radnom sporu u kojem bi se pobijala odluka o otkazu ugovora o radu, odnosno tražilo utvrđenje postojanja radnog odnosa, a niti je sud drugoga stupnja drugostupanjsku odluku donio na temelju odredbe čl. 373. a i čl. 373. b ZPP, to revizija IV-tužiteljice nije dopuštena niti u smislu citiranih odredbi čl. 382. st. 1. točka 2. i 3. ZPP.

 

11. Predmetna revizija IV-tužiteljice nije razmatrana kao izvanredna revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP, budući da IV-tužiteljica u reviziji nije određeno naznačila materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

12. Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP reviziju IV-tužiteljice odbaciti kao nedopuštenu.

 

13. Prema odredbi čl. 392. a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

14. Predmet spora je zahtjev tužitelja da im tuženici solidarno naknade neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje, a I-tužitelju i na tjelesno zdravlje, kao i imovinsku štetu koja je nastala kao posljedica liječenja od strane I i II-tuženika.

 

15. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

-              da I-tužitelj boluje od epilepsije, koja mu je dijagnosticirana 1992. u 9.

mjesecu života,

-              da su ordinirajući liječnici I i II-tuženika postupali sa I-tužiteljem kao

bolesnikom s dužnom pažnjom i po pravilima liječničkog umijeća tijekom liječenja započetog 23. prosinca 2007.,

-              da je do razvoja Stevens Johnsonov sindroma (SRS) odnosno toksične epidermalne nekrolize (TEN) kod I-tužitelja, koju bolest karakterizira vrućica i oštećenja kože i sluznice koje dovode do odumiranja stanica, stvaranja mjehura kao kod opekotina i ljuštenja kože došlo najvjerojatnije kombinacijom infekcije – upale ždrijela uzrokovane betahemolitičkim streptokokom u kombinaciji sa lijekom Lamicital kojega je I-tužitelj zbog epilepsije započeo uzimati 3. prosinca 2007. kada je u razdoblju od 3. do 14. prosinca 2007. hospitaliziran zbog epi napada,

-              da je bolest posljedica genetskog poremećaja na koji se nije moglo

utjecati, a „okidač“ je bio lijek za epilepsiju Lamicital i infekcija ždrijela uzrokovana beta hemolitičkim streptokokom,

-              da je I-tužitelj obzirom na kliničku sliku bolesti prilikom dolaska u hitnu

pomoć I-tuženika dobio s obzirom na simptome odgovarajuću i uspješnu terapiju usmjerenu na izlječenje predmnijevanog uzročnika – streptokoka u ždrijelu i snižavanje tjelesne temperature,

-              da je nakon pojavljivanja osipa I-tužitelj primio kortikosteroid, koji se daje u

slučaju alergijske reakcije, ali također spada u lijekove kojima se liječi TEN,

-              da je izbijanje osipa nakon davanja lijeka Voltaren slučajnost jer je u

kliničkoj slici TEN-a potrebno uzimati lijek najmanje sedam dana ranije da bi došlo do izbijanja kliničke slike bolesti,

-              da u početku razvijanja TEN-a bolest nema istu kliničku sliku jer započinje

kao osip, a završava sa ljuštenjem kože zbog čega nije bilo moguće nakon pojavljivanja osipa kod I-tužitelja ustanoviti da se radi o drugoj bolesti jer se tek naknadno pokazuje cjelovita klinička slika TEN-a koji je izuzetno rijetka bolest,

-              da su terapijske intervencije koje su poduzete od II-tuženika u vrijeme

hospitalizacije I-tužitelja od strane infektologa i ostalih specijalista bile po svim uzusima struke najprikladnija terapija.  

 

16. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti primjenom odredbe čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 dalje: ZOO), obzirom su zaključili da ne postoji uzročno posljedična veza između poduzetog liječenja od strane tuženika I-tužitelja i posljedica kod su nastupile kod I-tužitelja, već da je do razvoja bolesti TEN kod I-tužitelja došlo zbog genetske predispozicije, s time da je uzrok (okidač) bio lijek za epilepsiju Lamical, kojeg I-tužitelj započeo uzimati 3. prosinca 2007., a u kombinaciji s infekcijom ždrijela uzrokovanom betahemolitičkim streptokokom.

 

17. Suprotno navodima revizije I-III-tužitelja sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer su u pobijanoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Razlozi o odlučnim činjenicama nisu niti proturječni niti nejasni, pa pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina  zakonitost i pravilnost.

 

18. Revidenti dalje sadržajno prigovaraju počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 220. st. 2. ZPP, a koja da je počinjena odbijanjem njihovog dokaznog prijedloga za provođenjem toksikološko farmakološkog vještačenja. Također smatraju da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP, jer prvostupanjski sud nije izveo dokaza saslušanjem tužitelja, te im je time onemogućeno raspravljanje pred sudom.

 

19. Sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Dakle, sud nije dužan prihvatiti sve prijedloge stranaka u pogledu izvođenja dokaza, već samo one koje sud smatra potrebnim za utvrđenje odlučnih činjenica. Time što nije prihvatio neki dokazni prijedlog sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka, pa to nije počinio ni prvostupanjski sud kad u ovom predmetu nije prihvatio prijedlog tužitelja za provođenjem toksikološko farmakološkog vještačenja i saslušanjem tužitelja. S druge strane, drugostupanjski sud je ocijenio da je prvostupanjski sud ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom postupku na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP, čime je valjano utvrdio činjenično stanje.

 

20. Slijedom navedenog, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč.6. ZPP kao niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi odredbe čl. 220. ZPP, jer činjenica da prvostupanjski sud nije izveo sve dokaze čije izvođenje su tužitelji predlagali, nije bila od značaja za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu.

 

21. Nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava te je sud drugog stupnja pravilno primijenio čl. 1045. ZOO.

 

22. Naime, za nastanak obveznopravnog odnosa po osnovi odgovornosti za štetu u smislu odredbe čl. 1045. st. 1. i 2. ZOO potrebno je kumulativno ispunjenje svih pretpostavki odgovornosti za štetu (odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete i ako postoji uzročna veza između te štetne radnje i štete kao posljedice).

 

23. Kako su nižestupanjski sudovi ocijenili da nije utvrđeno postojanje uzročno posljedične veze između radnje I i II-tuženika i štete nastale za tužitelje, uz pravilnu primjenu materijalnog prava odbijen je tužbeni zahtjev.

 

24. Budući nisu osnovani revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, na temelju čl. 393. ZPP valjalo je reviziju I, II i III-tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 4. siječnja 2022.