Poslovni broj: 7 Pž-6070/2021-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 7 Pž-6070/2021-2

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Tatjana Kujundžić Novak, u pravnoj stvari tužitelja B. d.o.o. u stečaju, OIB …, P., kojeg zastupa punomoćnik G. V., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu G. V., M. I., I. B. K., V. V. i A. A. u P., protiv tuženika D. M., OIB …, Z., kojeg zastupa punomoćnik S. V., odvjetnik u Z., radi isplate iznosa od 151.252,45 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3781/19 od 9. studenog 2021., 4. siječnja 2022.

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3781/19 od 9. studenog 2021.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika LJ. Č. iz Z. poslovni broj Ovrv-33/19 od 23. listopada 2019. kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 151.252,45 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačno naznačene iznose od njihova dospijeća do isplate i da naknadi tužitelju troškove ovršnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka I. izreke). Tužitelju je naloženo da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 19.963,00 kn (točka II. izreke).

 

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud tako odlučio jer je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 219. st. 1. i čl. 221.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/03, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) ocijenio da tužitelj nije dokazao postojanje poslovnog odnosa s tuženikom, odnosno da nije dokazao da je tuženik robu specificiranu u utuženim računima naručio i preuzeo. Kako je tužitelj u cijelosti izgubio spor, to je prvostupanjski sud na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a obvezao tužitelja da naknadi tuženiku opravdane troškove parničnog postupka.

 

3. Žalbu protiv prvostupanjske presude je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnome navodi da je pri donošenju pobijane presude prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer je propustio dostaviti tužitelju pobijanu presudu prema pravilima o dostavi pismena koja se primjenjuju u slučaju kad stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, a tužitelj u konkretnom slučaju nije bio uredno obaviješten o održavanju ročišta za objavu presude. Nadalje navodi da je već uz prijedlog za ovrhu dostavio račune – otpremnice iz kojih je vidljivo kojeg datuma je roba otpremljena, dok je bivši zakonski zastupnik tužitelja saslušan pred prvostupanjskim sudom iskazivao da su predmetni računi prefakturirani na tuženika kako bi se zatvorila potraživanja između tužitelja i tuženika. Zbog toga smatra da nije pravilna ocjena prvostupanjskog suda o tome da tužitelj nije dokazao narudžbu robe. Osim toga, nalazi nejasnim zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja iz razloga što prvostupanjski sud nije proveo tužiteljeve dokazne prijedloge, a osobito nije pribavio podatke porezne uprave o korištenju prava na odbitak pretporeza po utuženim računima niti je proveo financijsko vještačenje, a za takvu odluku nije dao valjane razloge. Predlaže stoga preinačiti, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tuženika obvezati na naknadu troškova žalbenog postupka.

 

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

5. Žalba nije osnovana.

 

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i st. 2. ZPP-a, u okviru razloga navedenih u žalbi, a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

 

7. Neosnovano žalitelj pobija prvostupanjsku presudu zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, pogrešno navodeći da pobijana presuda ne sadrži valjane razloge o odbijanju dokaznog prijedloga financijskog vještačenja. Iz obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi da je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog koji je tužitelj predložio na okolnost visine potraživanja jer je tuženik osporio, a tužitelj nije dokazao postojanje obveznopravnog odnosa s tuženikom niti isporuku/primitak robe premda je na tužitelju bio teret dokazivanja (čl. 219. st. 1. ZPP-a). Dakle, prvostupanjski sud je odbio provođenje financijskog vještačenja jer tužitelj nije dokazao pravnu osnovu utuženog potraživanja pa je bilo bespredmetno provođenje dokaza na okolnost visine potraživanja.

 

8. Žalbenim navodima kojima upire na propust prvostupanjskog suda da dostavi pobijanu presudu prema pravilima o dostavi sadržanim u odredbi čl. 335. st. 11. ZPP-a koja se primjenjuju u slučaju kad stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu, žalitelj zapravo pobija prvostupanjsku presudu zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a koja postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog Zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Ocjena je ovoga suda da tužiteljevi žalbeni navodi u tom dijelu nisu osnovani jer iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljev punomoćnik 8. studenog 2021. bio obaviješten elektroničnom komunikacijom o datumu održavanja ročišta za objavu (ispis elektroničke komunikacije suda sa strankama uz str. 58. spisa). S druge strane, sve i da tužitelj nije bio uredno obaviješten o ročištu za objavu presude i slijedom toga da tužitelju pobijana presuda nije dostavljena sukladno odredbi čl. 335. st. 11. ZPP-a, tužitelj je pobijanu presudu koja je objavljena 9. studenog 2021. nesporno zaprimio i protiv takve presude je podnio žalbu 17. studenog 2021. koju je ovaj sud meritorno ispitao. Stoga, zbog eventualne pogrešne primjene odredaba parničnog procesnog prava o dostavi tužitelj ne bi trpio nikakve štetne posljedice niti bi takva pogrešna primjena odredaba parničnog postupka utjecala na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

 

9. Predmet ovoga spora je zahtjev za isplatu iznosa od 151.252,45 kn koji tužitelj potražuje na ime cijene za robu (klima uređaje, pločice, sanitarni materijal i dr.) po računima br. 5092-0001-15 od 23. kolovoza 2016., br. 7-0007-15 od 19. svibnja 2017., br. 8-0007-15 od 19. svibnja 2017., br. 9-0007-15 od 19. svibnja 2017. i br. 10-0007-15 od 19. svibnja 2017.

 

10. Tužitelj žalbom pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešne primjene odredaba čl. 219. st. 1. i čl. 221.a ZPP-a, navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da tužitelj nije dokazao postojanje obveznopravnog odnosa s tuženikom i isporuku robe. Međutim, ocjena je ovoga suda da tužiteljevi žalbeni navodi u tom dijelu nisu osnovani te da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio izvedene dokaze i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka pravilno utvrdio da tužitelj i tuženik nisu bili u ugovornom odnosu.

 

11. Koje će činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a). Pritom je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika (čl. 219. st. 1. ZPP-a), a ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a). Imajući u vidu da je tuženik osporio postojanje obveznopravnog odnosa s tužiteljem, kao i činjenicu primitka robe specificiranu u računima, dakle pravnu osnovu tužiteljevog zahtjeva, to je teret dokazivanja sukladno citiranim pravilima bio na tužitelju, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

 

12. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud, cijeneći iskaz tuženika saslušanog u postupku u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, kao i priložene račune, utvrdio da tuženik nije naručio niti primio robu specificiranu u utuženim računima, već je navedenu robu od društva V. naručilo trgovačko društvo D. d.o.o. iz Z. koje je potom tu robu dalje prodalo ovdje tužitelju. S obzirom na to da tužitelj nije priložio isprave niti predložio izvođenje daljnjih dokaza na okolnost postojanja poslovnog odnosa s tuženikom (pravne osnove tužbenog zahtjeva), to je pravilno prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza primjenom odredbe čl. 219. st. 1. i čl. 221.a ZPP-a utvrdio da ne postoji pravna osnova temeljem koje bi tužitelj bio ovlašten potraživati od tuženika isplatu kupoprodajne cijene jer nije mogao sa sigurnošću utvrditi da je tuženik naručio i zaprimio naručenu robu. Dodatno se ukazuje da niti bivši zakonski zastupnik tužitelja M. G. saslušan u svojstvu svjedoka u ovom postupku nije imao saznanja gdje je završila roba koju je tužitelj naručio od treće osobe, dok tuženik nije svojim potpisom ovjerio račune – otpremnice koje je tužitelj priložio uz prijedlog za ovrhu u znak potvrde primitka robe pa takve jednostrane isprave nisu dokaz o postojanju činjenice primitka robe od strane tuženika, kako to pogrešno žalitelj smatra.

 

13. Neosnovano žalitelj smatra da prvostupanjski sud nije bio ovlašten donijeti pobijanu presudu prije nego što je porezna uprava udovoljila zahtjevu suda i dostavila podatke o tome je li tuženik na temelju utuženih računa koristio pravo na odbitak pretporeza. Naime, odredbom čl. 221.b ZPP-a je propisano da ako tužitelj dokaže da je tuženik za tražbinu koju je tužitelj utužio na temelju vjerodostojne isprave koristio pravo na odbitak pretporeza, smatrat će se da tražbina postoji, osim ako tuženik ne dokaže protivno (st. 1.), s time da sud može po službenoj dužnosti zatražiti od Ministarstva financija, Porezne uprave podatak o tome je li tuženik koristio pravo na odbitak pretporeza za tražbinu iz stavka 1. ovoga članka. Ovlast parničnog suda je diskrecijska ovlast te sud nije obvezan pribavljati ispravu kojom bi se dokazivalo korištenje prava na odbitak pretporeza na temelju vjerodostojne isprave jer je zakonom propisano da sud „može“, a ne da sud „mora“ pribaviti takvu ispravu. Prema tome, a imajući u vidu da porezna uprava nije udovoljila zahtjevu prvostupanjskog suda od 16. travnja 2021.(str. 48. spisa) i dostavila podatke o korištenju prava na odbitak pretporeza po utuženim računima, to bi za vođenje ovog parničnog postupka bilo nesvrsishodno čekanje takve isprave i takvo postupanje parničnog suda bi doprinijelo odugovlačenju dovršetka parničnog postupka. To bi bilo u suprotnosti s odredbom čl. 10. st. 1. ZPP-a kojim je propisano da svi sudionici parničnog postupka moraju nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova. Tim više što zakon ne propisuje rok u kojem su državna tijela (Porezna uprava) dužna dostaviti isprave niti pravne posljedice propusta da dostave isprave na zahtjev parničnog suda, a niti uređuje koja sredstva prisile stoje na raspolaganju parničnom sudu u slučaju šutnje administracije. Zakonski rok u kojem je Porezna uprava dužna udovoljiti zahtjevu parničnog suda je propisan odredbom čl. 45. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19), kojim su dodani stavci 3. i 4. u postojeći članak 221.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/03, 57/11, 25/13 i 89/14), tako da je određeno da je Porezna uprava dužna dostaviti sudu zahtijevane podatke u roku od 60 dana od dana zaprimanja zahtjeva. Međutim, sukladno odredbi čl. 117. ZID ZPP-a navedena odredba se ne primjenjuje u ovom parničnom postupku koji je pokrenut prijedlogom za ovrhu od 24. srpnja 2019., dakle, prije 1. rujna 2019. kada su izmjene ZPP-a stupile na snagu jer je prijelaznim i završnim odredbama ZID ZPP- a izričito propisano da će se postupci pokrenuti prije stupanja na snagu tog zakona dovršiti primjenom odredbi Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/03, 57/11, 25/13 i 89/14) uz određene izuzetke u koje ne spada primjena čl. 45. ZID ZPP-a.

 

14. Prema tome, suprotno žaliteljevim žalbenim navodima, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi jasnim koji su razlozi zbog kojih je prvostupanjski sud ocijenio da tužitelj nije dokazao pravnu osnovu tužbenog zahtjeva i to neovisno o tome što nije pribavio potvrdu Porezne uprave niti proveo dokazni prijedlog financijskog vještačenja na okolnost visine. Na temelju tako iznesenih razloga prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a ukinuo platni nalog i odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 151.252,45 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

15. Odluka o troškovima parničnog postupka je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a žalitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost tog dijela prvostupanjske presude.

 

16. Slijedom navedenog, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbio tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrdio pobijanu presudu jer ne postoje razlozi zbog kojih se pobija niti razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Zagreb, 4. siječnja 2022.

 

Sutkinja

Tatjana Kujundžić Novak