Pristupanje sadržaju
- 1 - Revt 448/2015-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. C. d.o.o. N., B., kojeg zastupa punomoćnica N. B., odvjetnica u U., protiv tuženika A. d.o.o. U., Z., koju zastupaju punomoćnici S. P., G. G. i V. D., odvjetnici u R., odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6202/14-3 od 30. prosinca 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci, Stalna služba u Pazinu poslovni broj P-295/11-48 od 18. studenog 2013., u sjednici održanoj 4. siječnja 2022.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tuženika u dijelu u kojem je odlučeno o glavnoj stvari, kao neosnovana.
r i j e š i o j e:
Odbacuje se revizija tuženika podnesena protiv odluke o troškovima postupka, kao nedopuštena.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:
„I. Djelomično se usvaja tužbeni zahtjev, pa se djelomično održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Trgovačkog suda u Rijeci, posl. br. Ovrv-6549/2000 od 28. studenog 2000. godine i to u dijelu koji glasi:
„Dužan je tuženik platiti tužitelju iznos od 1.536.438,82 kn glavnoga duga sa zateznom kamatom na taj iznos sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate od dana dospijeća, tj. od 20. lipnja 2000. godine, pa do isplate.“
II. Djelomično se odbija tužbeni zahtjev, pa se djelomično ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Trgovačkog suda u Rijeci, posl. br. Ovrv-6549/2000 od 28. studenog 2000. godine i to u dijelu koji glasi:
„Dužan je tuženik platiti tužitelju iznos od 604.292,86 kn glavnoga duga sa zateznom kamatom na taj iznos sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate od dana dospijeća, tj. od 20. lipnja 2000. godine, pa do isplate.“
III. Tuženik je dužan nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 275.945,88 kn, u roku od osam dana.“.
2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:
„I. Odbija se kao djelomično neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci, Stalne službe u Pazinu poslovni broj P-295/11-48 od 18. studenoga 2013. u točki I. njene izreke.
II. Odbijaju se kao neosnovane tužiteljeva žalba i djelomično tuženikova žalba te potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci, Stalne službe u Pazinu poslovni broj P-295/11-48 od 18. studenoga 2013. u dijelu točke III. njezine izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju u roku od osam dana parnični trošak u iznosu od 210.286,16 kn.
III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Rijeci, Stalne službe u Pazinu poslovni broj P-295/11-48 od 18. studenoga 2013. u dijelu točke III. kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 65.660,72 kn i sudi:
Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 65.660,72 kn (šezdesetpettisućašeststošezdeset kuna i sedamdesetdvije lipe).“.
Protiv drugostupanjske presude u dijelu pod točkom I. i II. izreke tuženik podnosi reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz dosudu troškova revizije.
3. Odgovor na reviziju nije podnesen.
4. Revizija je djelomično neosnovana i djelomično nedopuštena.
5. Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - u nastavku teksta: ZPP) ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
6. Protivno tvrdnjama revidenta, drugostupanjski sud je ocijenio sve odlučne žalbene navode, kao i one na koje pazi po službenoj dužnosti o čemu se u obrazloženju pobijane odluke jasno i razložno očitovao. Stoga se u reviziji neosnovano prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 375. stavak 1. ZPP-a, ali i onoj postupovnoj povredi iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.
7. U prvostupanjskom postupku je proveden iscrpan i opsežan dokazni postupak glede kojeg je svoju ocjenu u pobijanoj presudi razložno i bez daljnjega pravno uvjerljivo obrazložio drugostupanjski sud, ustvrdivši pritom da je sud prvog stupnja pravilno ocijenio sve provedene dokaze, pri čemu se posebno osvrnuo na nalaz građevinskog vještaka i razloge zbog kojih je taj nalaz prihvaćen.
7.1. Ovdje treba istaknuti da revizijski navodi kojima se prigovora nalazu i mišljenju vještaka djelomično predstavljaju prigovore činjenične prirode koji prema odredbi članka 385. stavak 1. ZPP-a u reviziji nisu dopušteni.
7.2. Uz to, tuženik revizijskim navodima, kroz razloge koji se odnose na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 8. ZPP-a, (ali opisno i članka 259. i 261. stavak 3. ZPP-a) zapravo iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza (nalaza i mišljenja vještaka, iskaza svjedoka V. te onog što je sadržaj potvrda i dokaza o plaćanjima) te, za razliku od nižestupanjskih sudova, izvodi drugačije zaključke o bitnim i za pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu važnim činjenicama, tj. opsegu radova koje je tužitelj izveo te iznosu koji je platio tužitelju po osnovi naknade za izvedene radove. Pri tome treba naglasiti da je ocjena provedenih dokaza pridržana za sud (članak 8. ZPP) pa postupanjem suda prema toj ovlasti, i time što utvrđene činjenice nisu ocijenjene prema shvaćanju revidenta, nije ostvarena postupovna povreda na koju se upire u reviziji.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade za izvršene građevinske radove po okončanoj situaciji, koju je tužitelj kao izvođač radova ispostavio tuženiku kao naručitelju radova.
9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da su stranke 10. veljače 1998. sklopile ugovor o izvođenju građevinskih radova na izgradnji stambene zgrade s gospodarskim objektima u Z. kod U. prema kojem cijena radova iznosi 451.000.000 ITL,
- da je Aneksom ugovora od 26. studenog 1998. godine, zbog izmjena projekta u odnosu na izgradnju bazena u podrumu, cijena korigirana na iznos od 549.814.368 ITL, pri čemu je izgradnja kuća i bazena utvrđena iznosom od 528.380.310 ITL, nepotrebno izvedeni radovi od 42.863.368 ITL u priznatom iznosu od 50 % ili 21.434.184 ITL,
- da je nadzorni inženjer tuženika P. P., dipl. ing. arh., u studenom 1998. godine izradio Privremenu situaciju 11/98 i naznačio istu vrijednost izvedenih radova - 549.814.494 ITL,
- da je nakon prekida suradnje arhitekta P. P. i tuženika nadzorni inženjer investitora (tuženika) jedno vrijeme bio Ž. V., dipl ing. građ.,
- da je tužitelj, nakon prekida suradnje arh. P. P. i tuženika, vodio građevinske knjige koje prileže sudskom spisu,
- da je Ž. V. bio ovlašten u ime investitora i da je potpisivao samo pojedine listove građevinskih knjiga vođenih od strane tužitelja (prema nalazu vještaka građevinsku knjigu A potpisao u 77 %, B u 10% , C u 69 % i D u 70% slučajeva od broja upisanih stranica i stavki, prosječno 56,50 % stranica),
- da su građevinske knjige vođene manjkavo, bez upisivanja rednih brojeva predračunskih stavki, količina predračunskih stavki, ponegdje bez upisivanja i jedinica mjere, a u velikom broju slučajeva i bez upisivanja jedinične cijene rada,
- da je tužitelju dopisom nadzornog inženjera Ž. V. od 10. studenog 1999. godine (list 29. spisa) otkazana daljnja suradnja, zabranjen pristup gradilištu i zatražena zapisnička primopredaja preostalog materijala,
- da se nalaz i mišljenje vještaka temelji na privremenoj situaciji od studenog 1998., ovjerenoj po nadzornom inženjeru P. P. i na građevinskoj knjizi koju je dijelom potpisao Ž. V.,
- da je tužitelj izveo sve radove opisane u privremenoj situaciji iz studenog 1998. ovjerenoj po nadzornom inženjeru P. P.
- da je tužitelj izveo i sve radove prema stavkama u građevinskoj knjizi koje je ovjerio Ž. V., ali i one radove iz građevinske knjige koje V. nije ovjerio potpisom,
- da je osnovnim troškovnikom, koji je temelj ugovora, bio obuhvaćen bazen, ali su naknadno učinjene velike promjene po izmjenama projekta od strane tuženika, a odnose se na izmjene iskopa bazena - novim projektom izmijenjena je dužina bazena zbog čega su izvršeni novi iskopi te ponovno zatrpavanje zbog promjene dubine bazena i izoliranje, što nije bilo obuhvaćeno ugovorom i aneksom ugovora o građenju, te je dodatno poskupilo gradnju,
- da je dinamika radova ovisila isključivo o tuženiku kao investitoru, pa su se s obzirom da je tražio izmjene projekta, pomicali i rokovi,
- da nije postojao nikakav dinamički plan niti je rok bio bitan investitoru,
- da prema nalazu i mišljenju građevinskog vještaka vrijednost radova prema utuženoj okončanoj situaciji s uključenim PDV-om iznosi 991.736.907 ITL (odnosno 3,913.493,00 kn), a nenaplaćeni iznos po okončanom obračunu iznosi 1,536.438,82 kn, da vrijednost nenaplaćenih radova prema specifikaciji na temelju podneska od 20. travnja 2005. iznosi 342.245.737 ITL ( odnosno 1,705.424,78 kn), što dovodi do razlike u vrijednosti radova u iznosu 168.985,96 kn,
- da vrijednost izvedenih radova iznosi 3.913,493,00 kn, od čega je plaćeno 2.377.054,18 kn, odnosno da je preostalo za platiti 1.556.438,82 kn.
10. Na temelju ovih činjeničnih utvrđenja, nižestupanjski sudovi su primjenom članka 630. i 73. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - u nastavku teksta: ZOO) naložili tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.536.438,82 kn sa zateznim kamatama tekućim od 20. lipnja 2000. do isplate, dok je za iznos od 604.292,86 kn tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
11. U članku 630. ZOO-a propisano je da je ugovor o građenju ugovor o djelu kojim se izvođač obvezuje prema određenom projektu sagraditi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili na takvom zemljištu odnosno na već postojećem objektu izvršiti kakve druge građevinske radove, a naručilac se obvezuje da mu za to isplati određenu cijenu.
12. Odredbom članka 73. ZOO-a propisano je da se ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pismena forma smatra se pravovaljanim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne strane izvršile, u cijelosti ili u pretežnom dijelu, obveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog kojega je forma propisana očito ne proizlazi što drugo.
13. S obzirom da je prema (činjeničnom) utvrđenju nižestupanjskih sudova tužitelj izveo sve radove prema okončanoj situaciji, dakle radove predviđene ugovorom o građenju i aneksom ugovora, kao i radove koji ugovorom odnosno aneksom nisu bili predviđeni, ali su izvršeni upravo na zahtjev tuženika kao naručitelja radova, u ukupnoj vrijednosti od 3.913.493,00 kn, a da je tuženik samo djelomično izvršio obvezu isplate svoje naručiteljske obveze (iz članka 630. i 73. ZOO-a), to tužitelj osnovano zahtjeva isplatu preostale novčane tražbine na ime izvršenih građevinskih radova u iznosu od 1.556, 438,82 kn.
14. Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tuženik temelji na shvaćanju da je aneksom ugovorena fiksna cijena radova koja se ne može mijenjati, pa da su ga sudovi pogrešnom primjeni materijalnog prava iz članka 635. i članka 73. ZOO. neosnovano obvezali na plaćanje.
14.1. Ovakvo pravno shvaćanje revidenta ne može se prihvatiti.
14.2. „Fiksna cijena“ iz aneksa ugovora o građenja, prema utvrđenijima nižestupanjskih sudova, odnosi se na izgradnju kuće za stanovanje i bazena prema tadašnjem projektu. Međutim, s obzirom da su, prema činjeničnim utvrđenjima, na zahtjev samog tuženika kao naručitelja radova, zbog izmjena u projektu izvršeni dodatni radovi koji ugovorom o građenju nisu bili predviđeni, to je u konačnici, sasvim logično, utjecalo i na povišenje cijene radova.
14.3. Kada je dodatne i nepredviđene radove, koji se prema utvrđenjima sudova odnose na promjene projekta vezano uz bazen, tužitelj izveo upravo na zahtjev tuženika kao naručitelja, što je ovdje bio slučaj, onda su ispunjene sve pretpostavke za osnovano zahtijevanje plaćanja naknade i za te izvedene radove (članak 73. ZOO).
14.4. Stoga se, imajući na umu prije navedene i odlučne činjenice, tuženik u ovom slučaju ne može osloboditi obveze isplate sporne tražbine pozivanjem na ugovornu odredbu kojom je predviđena „fiksna“ cijena.
15. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP-a presuditi kao u izreci.
16. U odnosu na odluku o troškovima postupka, valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.
16.1. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe članka 400. stavak 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba članka 400. stavak 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (članak 151. stavak 1. ZPP), pa odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe članka 400. stavak 1. ZPP-a (tako i u odluci broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.).
16.2. Na osnovi izloženog valjalo je na temelju odredbe članka 400. stavak 1. ZPP-a reviziju tužiteljice podnesenu protiv rješenja o troškovima odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.
Ivan Vučemil, v.r.
