1

Poslovni broj: 4 Kž-621/2021-4

Poslovni broj: 4 Kž-621/2021-4

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Rajka Kipkea, predsjednika vijeća te Tomislava Brđanovića i Mirne Mavriček, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Ane-Marije Runjić, u kaznenom predmetu protiv optuženika D. V., zbog kaznenog djela iz čl. 243. st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11. i 144/12., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika protiv rješenja Općinskog suda u Čakovcu, broj Kv-140/2021-7 od 16. prosinca 2021., u sjednici održanoj 4. siječnja 2022.

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba optuženika D. V. kao neosnovana.

Obrazloženje

1.               Pobijanim rješenjem, sud prvog stupnja je, na temelju čl. 127. st. 4. u vezi čl. 123. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 120/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08) protiv opt. D. V. odredio istražni zatvor.

2.              Protiv tog je rješenja, opt. D. V., po branitelju F. P., odvjetniku, pravovremeno podnio žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine.

3.              U smislu čl. 495. u svezi s čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje.

4.              Žalba nije osnovana.

5.              U podnijetoj žalbi žalitelj osporava postojanje istražno-zatvorskih osnova iz čl. 123. st. 1. toč. 1. i 3. ZKP/08, te tvrdi da je optuženiku povrijeđeno načelo razmjernosti i da ne postoji opasnost od bijega, niti opasnost od ponavljanja kaznenih djela, odnosno da se navedene opasnosti mogu uspješno prevenirati odgovarajućim mjerama opreza. Žalitelj tako tvrdi da je određivanjem mjere istražnog zatvora povrijeđeno načelo razmjernosti iz razloga jer je kontinuirano lišen slobode od 24. rujna 2019. kada je izručen iz SR Njemačke u R. Hrvatsku, pri čemu je u tom vremenu izdržao i jednu zatvorsku kaznu u Kaznionici u Lepoglavi. U žalbi se tvrdi da je navedeno vrijeme lišenja slobode svakako djelovalo specijalno preventivno, a i odvračajuće od bijega, pa da stoga ne postoji niti potreba određivanja istražnog zatvora. U prilog navedenoj tvrdnji žalitelj navodi da je u drugom kaznenom predmetu istog suda broj K-368/2013 optuženik priznao krivnju. U SR Njemačkoj optuženik se dobrovoljno predao policiji i surađivao s pravosudnim tijelima. Konkretno kazneno djelo počinjeno je prema optužnici u ožujku 2008., dok drugi postupci kojima državno odvjetništvo obrazlaže postojanje opasnosti od ponavljanja kaznenih djela se odnose na radnje poduzete u 2004. i 2005., pri čemu se optuženiku ne stavljaju na teret nikakve nedavne radnje. Žalitelj smatra da je on urednog ponašanja, želi završiti postupke koji se vode protiv njega i ne predstavlja nikakvu opasnost niti u vidu bijega, niti u počinjenju kaznenih djela. U žalbi se navodi da optuženik ima osigurano mjesto boravka kod roditelja, mogao bi pronaći zaposlenje i da bi izricanje mjera opreza moglo biti dostatno za otklanjanje opasnosti. Osim toga, ističe se i optuženikova obiteljska situacija, naglašava da je optuženik otac troje maloljetne djece od kojih je za najstarijeg sina optuženiku povjerena roditeljska skrb, pa da i navedene obiteljske okolnosti imaju odvraćajući utjecaj od bijega i ponavljanja kaznenog djela.

6.              Suprotno od navoda žalbe određivanjem istražnog zatvora protiv optuženika nije došlo do povrede načela razmjernosti u smislu čl. 122. st. 2. ZKP/08. Ovo iz razloga jer je u konkretnom predmetu broj K-320/2012 optuženiku pobijanim rješenjem određen istražni zatvor koji traje od 24. prosinca 2021., dakle ukupno do drugostupanjske sjednice 10 dana. Trajanje istražnog zatvora u drugim postupcima, odnosno izdržavanje kazne zatvora bez utjecaja su na mogućnost određivanja i trajanja istražnog zatvora u konkretnom predmetu. Naime, iako takvu situaciju ne uređuje ZKP/08, o navedenome postoji usklađena sudska praksa istaknuta u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj II Kž-343/2015-4. Iz citirane odluke i odluka citiranih u istoj proizlazi da se u istražni zatvor u konkretnom predmetu ne može pribrajati vrijeme trajanja istražnog zatvora iz paralelnog postupka, pa niti vrijeme provedeno na izdržavanju kazne u paralelnom postupku. Iz navedenih razloga nije osnovan žalbeni prigovor žalitelja o povredi načela razmjernosti u konkretnom kaznenom postupku. Na konkretnu situaciju nije primjenjiva činjenična situacija iz presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Šebalj protiv Hrvatske od 28. lipnja 2011. (zahtjev broj 4429/09) u kojem predmetu Europski sud za ljudska prava utvrđuje povredu čl. 5. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u vezi sukcesivnog trajanja istražnog zatvora protiv podnositelja u paralelnim kaznenim postupcima, ali iz razloga jer o tome nema odgovarajuće ustaljene sudske prakse. U međuvremenu se ustalila sudska praksa, kako je to naprijed istaknuto, prema rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj II Kž-343/2015-4, koje se odnosi na činjenično identičnu situaciju kao u konkretnom predmetu.

7.              Sud prvog stupnja ispravno, opširno i utemeljeno na podacima koji proizlaze iz podataka o nedostupnosti optuženika u konkretnom postupku, podataka iz postupka predaje na temelju više izdanih EUN-a iz SR Njemačke, zaključuje da na strani optuženika postoje osobite okolnosti koje upućuju na opasnost da će pobjeći. Upravo okolnosti nedostupnosti optuženika u konkretnom kaznenom postupku koje su postojale u više drugih postupaka zbog čega je tek izvršenjem EUN bilo moguće osigurati prisutnost optuženika pred pravosudnim tijelima R. Hrvatske, zajedno sa okolnostima na koje upire pobijano rješenje o vođenju niza kaznenih postupaka protiv optuženika, kojem su u međuvremenu u dva predmeta izrečene bezuvjetne zatvorske kazne, upućuju na postojanje ove opasnosti iz čl. 123. st. 1. toč. 1. ZKP/08. Navedeni zaključci suda prvog stupnja žalbenim navodima kojima se tvrdi suprotno, nisu dovedeni u pitanje, pogotovo iz razloga jer je nakon uhićenja i predaje optuženik čitavo vrijeme bio lišen slobode, pa nije njegovoj volji bilo prepušteno njegovo sudjelovanje u kaznenim postupcima.

8.              Isto tako, puka tvrdnja da ne postoji opasnost od ponavljanja kaznenog djela, pozivom na protek vremena od počinjenja konkretnog kaznenog djela za koje se tereti optuženik, proteka vremena od događaja za koje se po potvrđenim optužnicama vode kazneni postupci protiv optuženika, kao i protek vremena od pravomoćnih osuda za kaznena djela prema podacima iz kaznene evidencije, ne dovodi do drugačijeg zaključka od onog kojeg izvodi sud prvog stupnja u pobijanom rješenju. Prema tim podacima optuženik je sada osnovano sumnjiv za počinjenje kaznenog djela iz čl. 243. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11, do sada je pravomoćno osuđivan u 14 navrata zbog različitih, dijelom i srodnih kaznenih djela protiv imovine, odnosno kaznenih djela s elementima nasilja, nepravomoćno je osuđen dvjema presudama suda prvog stupnja na kazne zatvora, od čega je jedna i za istovrsna kaznena djela, a protiv optuženika se vodi više kaznenih postupaka po potvrđenim optužnicama (šest postupaka, od kojih su dva nepravomoćno okončana). Iz tih razloga je opravdan zaključak suda prvog stupnja izložen u točci 12.1. obrazloženja pobijanog rješenja, pa se žalitelja zbog izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje na odnosni dio pobijanog rješenja.

9.              Nije osnovano pozivanje u žalbi na potrebu zamjene mjere istražnog zatvora mjerama opreza, što je ispravno otklonio i sud prvog stupnja, naznačujući da se svrha zbog koje je određen istražni zatvor protiv optuženika ne može ostvariti primjenom druge mjere. Ovaj je zaključak valjano obrazložen, prema zahtjevu iz odredbe čl. 124. st. 3. ZKP/08, pozivom na utvrđenje o postojanju aktualne iteracijske i opasnosti od bijega optuženika, koje priječe zamjenu istražnog zatvora blažim mjerama. Niti obiteljska situacija optuženika, koja je redovita posljedica oduzimanja slobode, nema utjecaja kako to ističe žalitelj na potrebu zamjene istražnog zatvora mjerama opreza, kako je to opravdano zaključio sud prvog stupnja u pobijanom rješenju.

10.              Žalitelj nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost utvrđenja suda prvog stupnja podnijetom žalbom pa stoga njegova žalba nije osnovana te ju je trebalo odbiti i odlučiti kao u izreci ovoga rješenja, na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08, budući da ispitivanjem po službenoj dužnosti nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud ostvario neku od povreda na čije postojanje u skladu s odredbom čl. 494. st. 4. ZKP/08 ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

U Varaždinu 4. siječnja 2022.