Poslovni broj: 15. P- 703/2020

     

   REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U SPLITU

    Sukoišanska br. 6, Split                                                                          Poslovni broj: 15. P- 703/2020

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Trgovački sud u Splitu, po sucu Ivi Bakaliću, uz sudjelovanje Darinke Nejašmić kao zapisničara, u pravnoj stvari tužitelja I. H. d.o.o. O., OIB: …, zastupan po punomoćnicima iz OD B. & T. d.o.o. u Z., protiv tuženika O. banka d.d. S., OIB: …, zastupan po punomoćnicima iz OD A.1 i A.2 d.o.o. Split, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja V. L., odvjetnika u O. B. & T. d.o.o. u Z. i punomoćnika tuženika B. A., odvjetnika u O. A.1 i A.2. d.o.o. Split, na ročištu za objavu presude održanom dana 3. siječnja 2022.g.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Prihvaća se precizirani tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„Nalaže se tuženiku O. banka d.d., S., OIB: … da tužitelju I.H. d.o.o., O., OIB: …, isplati iznos od 20.021,86 kn, zajedno sa zateznim kamatama, a koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi:

 

22,56 kn od 11.11.2008

17,38 kn od 11.12.2008

90,74 kn od 11.01.2009

122,44 kn od 11.02.2009

164,03 kn od 11.03.2009

97,54 kn od 11.04.2009

82,25 kn od 12.05.2009

79,84 kn od 11.06.2009

81,71 kn od 11.07.2009

54,58 kn od 12.08.2009

80,20 kn od 11.09.2009

61,63 kn od 11.10.2009

165,27 kn od 23.12.2009

100,28 kn od 19.01.2010

128,16 kn od 11.02.2010

318,72 kn od 24.04.2010

192,92 kn od 20.05.2010

197,06 kn od 18.06.2010

260,32 kn od 20.07.2010

240,06 kn od 13.08.2010

334,18 kn od 25.09.2010

288,49 kn od 23.10.2010

290,18 kn od 23.11.2010

448,20 kn od 28.12.2010

408,52 kn od 20.01.2011

402,80 kn od 19.02.2011

415,82 kn od 24.03.2011

400,75 kn od 21.04.2011

501,81 kn od 25.05.2011

543,91 kn od 21.06.2011

653,68 kn od 22.07.2011

735,11 kn od 23.08.2011

543,15 kn od 23.09.2011

534,02 kn od 25.10.2011

525,45 kn od 23.11.2011

559,96 kn od 23.12.2011

595,79 kn od 21.01.2012

604,21 kn od 21.02.2012

599,32 kn od 27.03.2012

604,43 kn od 25.04.2012

1.219,30 kn od 12.06.2012

589,93 kn od 19.07.2012

582,73 kn od 21.08.2012

544,09 kn od 21.09.2012

583,02 kn od 18.10.2012

596,98 kn od 21.11.2012

585,97 kn od 21.12.2012

525,24 kn od 19.01.2013

556,72 kn od 21.02.2013

554,49 kn od 14.03.2013

600,07 kn od 19.04.2013

535,85 kn od 18.05.2013

 

po stopi koju određuje članak 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i to uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31.07.2015., a od 01.08.2015. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem traži da mu tuženik na dosuđene iznose iz točke I. presude plati i zakonsku zateznu kamatu po stopi propisanoj Uredbom o visini zatezne kamate do 31.12.2007.

 

III. Nalaže se tuženiku, O. banka d.d. S., OIB: …, da u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju I. H. d.o.o. O., OIB: …, troškove parničnog postupka u iznosu od 15.612,72 kn uvećane za zakonsku zateznu kamatu od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3 postotna poena, dok se tužitelj odbija za više zatraženih 1.212,50 kn.

 

obrazloženje

 

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da su I. P. i prednik tuženika, H. S. banka d.d., zaključili dana 14.06.2006. Ugovor o kreditu broj 44975/06, (dalje u tekstu – Ugovor). Predmetnim Ugovorom odobren je kredit u iznosu od 24.200,00 CHF (švicarski franak) u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju prednika tuženika na dan korištenja kredita. Predmetni kredit otplaćen je u cijelosti. Dalje se tvrdi da je trgovačko društvo I.H. d.o.o. sklopilo dana 18.11.2019. Ugovor o ustupu tražbine s I. P. kojim Ugovorom je isti izvršio ustup svoje tražbine tužitelju i to prema dužniku O. banka d.d., ovdje tuženiku, po osnovi ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz ugovora o kreditu broj 44975/06 od 14.06.2006. Temeljem navedenog ugovora, na tužitelja je preneseno dospjelo novčano potraživanje prednika tužitelja.

 

U daljnjem tijeku tužbenih navoda tužitelj ističe kako je presudom Trgovačkog suda u Z. pos.br.: P-1401/2012 od 04.07.2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pos.br.: Pž-6632/2017 od 14.06.2018. (u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima), utvrđeno da je tužena, O. banka d.d., u razdoblju od 01.09.2004. do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj tvrdi da ugovor o kreditu br. 44975/06 od 14.06.2006. ispunjava uvjete iz gore navedene presude i to:

-sklopljen je 14.06.2006.

-sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima.

 

U tužbi se također navodi kako je tužena koristila nepoštene i ništetne odredbe vezane za valutu C. kojom primjenom je stekla nepripadajući novčani iznos kojeg je prednik tužitelja preplatio, a na koju okolnost predlaže provođenje financijskog vještačenja.

 

2. Tuženik u svom odgovoru na tužbu, osporava tužbu i tužbeni zahtjevu cijelosti i ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, ističe prigovor zastare te poriče navode tužbe ukoliko bi bili u suprotnosti s navodima tuženika.

 

Tuženik prvenstveno ističe kako tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje tužbe jer je predmetni obvezni pravni odnos prestao ispunjenjem budući je kredit otplaćen u cijelosti 2013. Uzgred tuženik osporava valjanost dostavljene kopije ugovora o ustupu te traži da tužitelj dostavi izvornik ugovora.

 

U daljnjem tijeku odgovora na tužbu tuženik je iskazao stav kako je korisnik kredita isključivo ona fizička osoba koja uživa status potrošača i sva prava koja proizlaze iz Zakona o zaštiti potrošača, a da ta prava ne mogu pripadati tužitelju kao pravnoj osobi, niti se tužitelj može pozivati na prava potrošača pa isto tako niti na odluke sudova u predmetima u kojima se odlučivalo o pravima potrošača povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača.

 

Tuženik posebno naglašava kako ga korisnik kredita nije izvijestio o ustupanju tražbine sukladno članku 82. stavak 1. ZOO-a zbog čega predmetni ugovor o ustupu ne proizvodi učinke u odnosu na tuženika.

 

Tuženik također ističe stav kako je predmetna tražbina usko vezana uz status potrošača kojeg može isključivo ostvariti fizička osoba zbog čega se takva tražbina po svojoj naravi protivi prenošenju na pravnu osobu iz čega tuženik zaključuje kako je ugovor o ustupu tražbine ništetan jer je predmet tog ugovora tražbina koja se po svojoj naravi ne može prenijeti na drugoga. Da je tome tako po tuženiku svjedoči i činjenica da je predmetna tužba podnesena Trgovačkom sudu u Splitu iako bi za sporove iz tih potrošačkih ugovora bio nadležan općinski sud.

 

Tuženik također osporava i tvrdnje kako se nije pregovaralo o spornim ugovornim odredbama te tuženik ističe da tijekom pregovora nije zatajio korisniku kredita niti jednu informaciju koju je imao ili za koju je znao te da su ugovorene odredbe jasne, lako uočljive i razumljive što je korisnik kredita i potpisao prigodom sklapanja ugovora.

 

U odnosu na učinke presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa tuženik je iskazao stav kako se u navedenom parničnom predmetu ostvarila apstraktna zaštita, a posljedica takve zaštite je činjenica da svaki potrošač u samostalnoj parnici mora dokazati kako osnov, tako i visinu tužbenog zahtjeva, a u ovoj parnici osnov osobito kod činjenice jer tužitelj nema status potrošača.

 

Na kraju odgovora na tužbu tuženik ističe i prigovor zastare naglašavajući da je zastarni rok počeo teći trenutkom sklapanja ništetnog ugovora zbog čega je ista počela teći 2006. i protekla do podnošenja tužbe.

 

3. Podneskom od 5. veljače 2021. tužitelj je otklonio navode iz tuženikovog odgovora na tužbu ističući da se ustupom tražbine odnosno promjenom na vjerovničkoj strani nije dogodila promjena identiteta tražbine koja je usprkos prijenosu zadržala sve svoje bitne odrednice. Zbog navedenog tužitelj zaključuje kako ugovor o ustupu tražbine ne bi bio ništetan. Uostalom, tužitelj ukazuje kako tuženik javno oglašava prodaju dijela neosiguranih dospjelih kredita građana agencijama za otkup potraživanja koje nemaju dopuštenje HNB za obavljanje bankarskih poslova, ali da to ne umanjuje pravovaljanost izvršene cesije.

U odnosu na problem stvarne nadležnosti tužitelj je ukazao na članak 34. B. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,96/08, 123/08 i 57/11, 25/13., 70/19., dalje: ZPP) kojim je propisano da u sporovima između pravnih osoba u prvom stupnju sude trgovački sudovi.

 

U odnosu na učinke pravomoćnih sudskih odluka u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, tužitelj ukazuje kako se na ništetnost koje je utvrđena navedenom presudom može pozivati svaka zainteresirana osoba kao i to da sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti. Tužitelj naglašava i smisao kolektivnog spora koji je upravo i predviđen zato da bi se tužitelji u pojedinačnim parnicama mogli pozivati na utvrđenja iz tog spora što uostalom izrijekom proizlazi iz presude Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/2013.

 

U odnosu na pitanje prigovora zastare tužitelj je ukazao na odluku Vrhovnog suda RH broj Rev-2245/17 u kojoj je iskazan stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima (2005.) te da zastara počinje teći ispočetka s pravomoćnošću donesenih odluka, a to bi prema tužitelju bili 13. lipnja 2014. odnosno 14. lipnja 2018.

 

U nastavku postupka i tužitelj i tuženik su dostavili više svojih očitovanja, ali su u istima po ocjeni suda ostali kod svojih početnih tvrdnji koje su samo dodatno obrazlagali.

 

4. U dokazne svrhe sud je pregledao ugovor o kreditu broj 44975/06 (list 7-8 spisa), ugovor o ustupu tražbine (list 9-10 i 584-588 spisa), pregledano je vještvo sudskog vještaka K. F. (list 595-601 spisa).

 

Pregledom ugovora o kreditu 44975/06 razvidno je da je isti zaključen 14. lipnja 2006. između prednika tuženika H. S. banka d.d. kao kreditora i prednika tužitelja I. P. kao korisnika kredita, dok je u točci 1. ugovoren iznos kredita od 24.200,00 C. Posebno za tijek ovog spora ukazuje se na točku 4. ugovora u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa bez dodatnih obrazloženja.

 

Pregledom ugovora o ustupu tražbine kojeg je tužitelj dostavio uz tužbu (list 9-10 spisa), ali i tijekom postupka u vidu ovjerene kopije (list 584-588 spisa) jer je vjerodostojnost primjerka uz tužbu osporio tuženik, utvrđuje se da je između I. P. kao ustupitelja i tužitelja kao primatelja sklopljen ugovor o ustupu novčane tražbine prema dužniku, ovdje tuženiku koja novčana tražbina je nastala po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj 44975/06.

 

Tijekom dokaznog postupka provedeno je vjaštačenje po vještaku financijske struke, a imenovani vještak je u svom mišljenju iskazao stav da je prednik tužitelja temeljem početnog otplatnog plana trebao vratiti 139.063,88 kn, a da je prema dostavljenim podacima prednik tužitelja vratio ukupno 169.507,96 kn iz čega proizlazi zaključak da je pretplaćen iznos od 30.444,08 kn.

 

Nakon provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci iz slijedećih razloga.

 

MJERODAVNO PRAVO

 

5. Predmet spora vezan je uz ugovor o kreditu sklopljen između prednika tužitelja i prednika tuženika dana 14.6.2006. pa se kao mjerodavno pravo primjenjuje Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, dalje: ZOO), Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03)

 

O MERITUMU SPORA

 

6. Podnesenom tužbom tužitelj od tuženika traži isplatu iznosa od 20.021,86 kn temeljem ugovora o cesiji kojeg je sklopio s I. P. i time postao nositelj tražbine koju I. P. ima prema tuženiku, a koja je tražbina proistekla iz ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj 44975/06 koji je sklopljen za iznos od 24.200,00 C. još 14. lipnja 2006.

 

Tužitelj tvrdi da je sklapanjem ugovora o cesiji s I. P. stupio u pravni položaj tog vjerovnika te da je stekao sva ona prava koja je I. P. imao prema tuženiku odnosno njegovom pravnom predniku H. S. banka d.d. koja su proistekla iz navedenog ugovora o kreditu.

 

Tužitelj se pritom poziva na presudu Trgovačkog suda u Z. broj P-1041/12 u kojoj se odlučivao o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita sklopljenih u CHF, koja presuda je potvrđena presudom VTS RH broj Pž-6632/17 od 14. 6.2018. i presudom Vrhovnog suda RH broj Rev- 2221/18 od 3.9.2019. U svezi navedenih odluka tužitelj ističe da je pravomoćno utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer tuženik prigodom pregovaranja nije na valjan i razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, već je ista utvrđena kao promjenjiva.

 

Tuženik se je navedenom tužbenom zahtjevu tužitelja usprotivio u cijelosti prvenstveno prigovorom nedostatka aktivne legitimacije, prigovorom zastare, prigovorom ništetnosti ugovora o ustupu tražbine te osporavanjem tvrdnje da tuženik s prednikom tužitelja I. P. nije pregovarao o spornim ugovornim odredbama, već suprotno da je sklopljeni ugovor bio rezultat pojedinačnog pregovaranja.

 

Određujući se prema postavljenom tužbenom zahtjevu i suprotstavljenim očitovanjima stranaka, sud je presudio kao u izreci iz slijedećih razloga.

 

Pravni osnov za podnošenje tužbe za isplatu tužitelj temelji na ugovoru o ustupu potraživanja od 18. studenog 2019. kojim je od I. P. preuzeo novčanu tražbinu koju je ovaj imao prema tuženiku nastalu po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj 44975/06, a koja ništetnost proizlazi iz presude Trgovačkog suda u Z. broj P-1041/12 u kojoj se odlučivao o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita sklopljenih u C., koja presuda je potvrđena presudom VTS RH broj Pž-6632/17 od 14. 6.2018. i presudom Vrhovnog suda RH broj Rev- 2221/18 od 3.9.2019. U odnosu na sadržaj navedenih presuda tužitelj, suprotno tvrdnjama tuženika, ističe pravni stav da se pojedini potrošači u postupku individualne pravne zaštite mogu pozivati na sadržaj odluka iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a da je u individualno pokrenutoj parnici pojedini potrošač dužan dokazivati samo visinu svog potraživanja.

 

Navedene tvrdnje tužitelja sud prihvaća kao osnovane te u odnosu na prigovore tuženika iskazuje slijedeće pravne stavove:

- Nije u pravu tuženik kada ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja i prigovor ništetnosti ugovora o ustupu tražbine kojeg je tužitelj sklopio s I. P. jer se po ocjeni suda radi o dopuštenom pravnom poslu u kojem je I. P. svoju novčanu tražbinu prema tuženiku prenio na tužitelja. Dakle, suprotno tvrdnjama tuženika u konkretnom slučaju se ne bi radilo o strogo osobnoj tražbini prednika tužitelja koja ne bi mogla biti predmetom pravnog posla ustupanja. Upravo zbog navedenog je tužitelj u pravu kada ukazuje i na kontradiktorno ponašanje tuženika koji u isto vrijeme agencijama za otkup potraživanja prodaje svoje tražbine iz različitih kreditnih odnosa i to agencijama koje nemaju dopuštenje HNB za obavljanje bankarskih poslova. Sud zaključuje kako je sklapanjem ugovora o ustupu potraživanja tužitelj postao legitimni nositelj navedenog potraživanja, a sklopljenim ugovorom nije se promijenila ni vrsta ni karakter navedene tražbine, već samo nositelj iste. Također, ugovor o ustupu tražbine proizvodi pravni učinak iako tuženik istog nije potpisao jer to proizlazi iz članka 82. ZOO.

- Neosnovana je tvrdnja tuženika kako tužitelj nema status potrošača zbog čega se isti ne može pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača jer je već ranije kazano da je ustupom tražbine tužitelj stupio u pravni položaj ustupitelja I. P., a da se karakter same tražbine nije promijenio. Ustupom tužitelj ima ista prava prema dužniku (članka 84. ZOO).

- Neosnovan je tuženikov prigovor da je tužitelj pokretanjem parnice pred Trgovačkim sudom u S. dokazao činjenicu kako nema status potrošača. S tim u svezi tužitelj po ocjeni suda pravilno ukazuje na članak 34. b. ZPP-a prema kojoj odredbi je trgovački sud nadležan za sporove između pravnih osoba, a sud napominje da nadležnost suda ne predodređuje karakter tražbine kao što je to već ranije naglašeno.

- Neosnovan je tuženikov prigovor zastare jer je tužbom za zaštitu kolektivnih interesa došlo do prekida tijeka zastare temeljem članka 241. ZOO-a te je zastara za pokretanje individualnih zahtjeva potrošača počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudskih odluka koje je tužitelj označio na datum 13.6.2014. (presuda VTS RH) odnosno 14.6.2018. (presuda VS RH) i do pokretanja ove parnice 14. prosinca 2020. rok od 5 godina nije protekao.

- Po ocjeni suda neosnovana je i tuženikova tvrdnja kako u svakoj pojedinačnoj parnici koja se poziva na pravomoćna utvrđenja u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača za ugovore u C. potrošač mora dokazivati i osnov i visinu potraživanja. Upravo suprotno tom stavu, sud zaključuje kako presuda u kolektivnom sporu predstavlja osnov na koju se svaki potrošač može pozivati u vlastitoj parnici u kojoj preostaje raspravljati samo o visini potraživanja

              Na podlozi prethodnih utvrđenja sud zaključuje da je u pravomoćnoj odluci Trgovačkog suda u Z. u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu F. razriješen osnov tužiteljevog potraživanja jer je tuženik bio jedan od tuženika u kolektivnom sporu na kojeg se odnose utvrđenja iz pravomoćne presude. Zbog navedenog tuženik u ovom predmetu više ne može tvrditi da se i u konkretnom ugovoru o kreditu broj 44975/06 kojeg je sklopio I. P. s prednikom tuženika posebno pregovaralo o svakoj ugovornoj odredbi jer je takva tvrdnja suprotna premoćnom utvrđenju iz pravomoćnih sudskih odluka.

 

Zbog navedenog je u ovoj pravnoj stvari preostalo samo utvrditi visinu potraživanja, a sud je to napravio provođenjem financijskog knjigovodstvenog vještačenja po vještaku za financije i knjigovodstvo K. F. koja je u svom mišljenju iskazala stav da je prednik tužitelja I. P. kao korisnik kredita po početnom otplatnom planu trebao vratiti 139.063,88 kn., a da je stvarno vratio 169.507,96 kn, odnosno da je ostvario pretplatu od 30.444,08 kn.

 

Usprkos ovako utvrđenoj pretplati, tužitelj je u svom podnesku od 27. travnja 2021. iskazao kako ostaje kod prvotnog postavljenog zahtjeva od 20.021,86 kn, dok je podneskom od 27. rujna 2021. uredio datume dospijeća pojedinih anuiteta tražeći zateznu kamatu od prvog dana nakon dana plaćanja za one uplate koje su izvršene nakon dospijeća, a za one uplate koje su izvršene prije dospijeća anuiteta od prvog dana nakon dospijeća anuiteta. Uvažavajući činjenicu da je tužitelj ostao kod prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva, sud je dopustio uređenje tužbenog zahtjeva u pogledu odluke o tijeku zateznih kamata jer se radi dopuštenoj dispoziciji koja proizlazi iz iste činjenične i pravne osnove, sve sukladno članku 191. stavak 3. ZPP.

 

Uvažavajući činjenicu da se zatraženi iznos kreće unutar onog iznosa kojeg je utvrdio sudski vještak, sud je tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim primjenom članka 80. stavak 1. ZOO-a kojim je tužitelj postao nositelj tražbine, potom članka 1111. ZOO, odnosno primjenom instituta stjecanja bez osnova jer se u konkretnom slučaju dogodilo da je uslijed utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz navedenog ugovora o kreditu došlo do toga da je imovina prednika tužitelja putem ništetnih odredbi o promjenjivim kamatnim stopama prešla u imovinu prednika tuženika, a koja osnova je otpala s pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti tih ugovornih odredbi. U skladu s navedenom odredbom tuženik je dužan vratiti ono što je neosnovano stekao, a kako sam tuženik korisnicima kredita navedeni iznos nije vratio u mirnom pstupku nakon pravomoćnosti presuda u kolektivnom sporu, tužitelj je s pravom zatražio sudsku zaštitu koju mu je sud i pružio u izreci presude pod točkom I. pozivom na citirane zakonske odredbe.

 

U izreci presude pod točkom II. sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu zatraženih zakonskih zateznih kamata po stopi propisanoj Uredbom o visini zatezne kamate do 31.12.2007. jer za vrijeme važenja te uredbe nije dospio niti jedan utuženi anuitet.

 

O TROŠKOVIMA POSTUPKA

 

7. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP jer u svezi odbijajućeg dijela iz točke II presude nisu nastali posebni troškovi. Troškovi tužitelja sastoje se od pristojbe tužbe i presude po 275,11 kn, trošak vještačenja po vještaku knjigovodstvene struke od 3.500,00 kn, troškova zastupanja po OT za sastav tužbe, sastav obrazloženih podnesaka od 5.2.2021., 24.2.2021., 27.4.2021., 24.6.2021. i 27.9.2021, pristupa na ročišta 25.3.2021. i 16.11.2021., svaka radnja po 1.000,00 kn, sastav jednog ostalog podneska od 29.3.2021. od 250,00 kn. Troškovi zastupanja uvećani su za PDV 25% ili 2.312,50 kn.

 

Tužitelj je odbijen za više zatraženi trošak sastava podneska od 29.3.2021. od 750,00 kn uvećano za PDV 187,50 kn jer to nije bio obrazloženi podnesak, već podnesak kojim se je dostavila obavijest o uplati predujma vještačenja kao i za iznos od 275,11 kn jer je tužitelj dva puta popisao trošak pristojbe presude.

 

U Splitu 3. siječnja 2022.

 

Sudac

 

Ivo Bakalić, v.r.

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 8 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda za Visoki trgovački sud RH u Z.

 

Dna :

- pun. tužitelja uz nalog za pristojbu presude 550,22 kn (uz točku 2. rješenja)

- pun. tužitelja

- u spis