1

Poslovni broj: UsI-3369/21-5

 

  

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8    

         

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

              Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Levaku, te zapisničarki Mateji Marjanović, u upravnom sporu tužitelja D. M., odvjetnika u ZOU D. M. i Z. L. M. iz Z., protiv tuženika Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe G. Z., Z. radi spomeničke rente, izvan ročišta za glavnu raspravu, dana 30. prosinca 2021. godine, 

p r e s u d i o   j e

 

 

              Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

              "I. Tužba se usvaja.

II. Poništava se rješenje tuženika Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-612-08/21-01/0009, URBROJ: 532-02-03-02-02/3-21-2 od 7. listopada 2021. godine.

III. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu kulture da tužitelju naknadi trošak ovog upravnog spora, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude u ovom upravnom sporu pa sve do konačne isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

 

Obrazloženje

 

 

1. Tužitelj je podnio tužbu ovom sudu dana 9. studenog 2021. godine protiv rješenja Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-612-08/21-01/0009, URBROJ: 532-02-03-02-02/3-21-2 od 7. listopada 2021. godine, kojim se odbija žalba protiv rješenja G. Z., KLASA: UP/I-373-04/2021-02/3920, URBROJ: 251-13-11-3/007-21-1 od 8. ožujka 2021. godine. Potonjim rješenjem utvrđuje se da je obveznik D. M.,  Z., dužan za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 31. prosinca 2021. godine na ime spomeničke rente uplatiti 189,00 kuna zbog korištenja poslovnog prostora ukupne površine 31,50 m2, od kojih koristi površinu 15,75 m2, koji se nalazi u Z.

2. Tužitelj napominje da je pobijano rješenje donijela sama ministrica dr. sc. N. O. K. Iako je tužitelj nadasve počašćen što se njegovim pojedinačnim slučajem počela baviti i tako visoko pozicionirana državna dužnosnica, uz svo dužno poštovanje prema istoj tužitelj u ovoj tužbi mora istaknuti kako ista - nije ovlaštena takvo rješenje donositi, jer joj pozitivni propisi u Republici Hrvatskoj takvo što ne dozvoljavaju. Naime, u smislu članka 3. stavaka 2. i 3. Zakona o Vladi, Predsjednik Vlade i članovi Vlade su državni dužnosnici, a ne državni službenici ili pak državni namještenici, te isti bez posebnog odobrenja Vlade, kojeg u pobijanom rješenju nema niti se na isto poziva, ne mogu obavljati nijednu drugu javnu ili profesionalnu djelatnost. Nadalje, u pobijanom rješenju tuženika samo su paušalno navedeni brojevi nekih odluka Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, ali je razvidno da su iste temeljene na odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske U-II-365/2011 od 01.03.2011. godine, dakle, jednoj starijoj odluci, kojom nije rješavano o pojedinačnom pravu građanina, te koja je donesena pred deset godina, ali se stanje u sudskoj praksi od tada izmijenilo. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci Rev-145/122-2 od 21. siječnja 2015. godine, dakle, kasnijoj odluci od one na koju se tuženik poziva, zauzeo izričit stav da odvjetnici nisu trgovci i da ne obavljaju prema odredbama Zakona o odvjetništvu gospodarsku djelatnost. Tuženik i zainteresirana osoba temelje svoja rješenja na članku 114. stavku 1. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. Prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara od 27. travnja 2017. godine, objavljenim u „Narodnim novinama", broj: 44/2017. od dana 5. svibnja 2017. godine, ta odredba glasi doslovce: »Fizičke i pravne osobe koje su obveznici poreza na dohodak ili poreza na dobit, a koje obavljaju gospodarsku djelatnost u nepokretnom kulturnom dobru ili na području kulturno-povijesne cjeline, obveznici su spomeničke rente. Stoga tužitelj navodi da je vidljivo da bi obveznici trebali biti fizičke i pravne osobe koje su obveznici poreza na dohodak ili dobit, a koje obavljaju gospodarsku djelatnost u nepokretnom kulturnom dobru ili na području kulturno povijesne cjeline. Dakle, rečeni uvjeti trebaju biti ispunjeni kumulativno. Ovo pak znači da ukoliko samo jedan od uvjeta nije ispunjen - nema obveze plaćanja predmetnog parafiskalnog nameta. Točno je, tužitelj jest fizička osoba, obveznik je poreza na dohodak, ima ured u zgradi koja je na području koje je paušalno uključena u neku kulturno povijesnu cjelinu, ali ne obavlja gospodarsku djelatnost, već samostalnu djelatnost koju Ustav Republike Hrvatske, kao najviši akt u zemlji, s kojim i Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara mora biti u skladu, definira ne kao gospodarsku djelatnost, već člankom 27. kao samostalnu i neovisnu službu koja osigurava svakome pravnu pomoć u skladu sa zakonom. Odvjetnička djelatnost ne spada u djelatnost koja bi bila obveznikom plaćanja spomeničke rente. Pri tome valja napomenuti da su u odredbi članka 114.a Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara obveznici nabrojani takstatlvno, a ne primjerice, što pak znači da je odredba članka 114.a poseban propis u odnosu na članak 114. istog Zakona. S druge strane kako u smislu odredaba istog zakona Grad Z. nema pravo svojim odlukama mijenjati zakonske odluke niti proširivati krug obveznika, već samo odlučiti o visini spomeničke rente, to bilo kakva odredba Odluke o visini spomeničke rente koja bi bila u suprotnosti sa citiranom odlukom zakona ne može biti primijenjena, niti na jedan konkretan slučaj, jer odluka je podzakonski akt, dakle, propis nižeg ranga od zakona, te mora biti u skladu sa zakonom i istom se ne može mijenjati ili pak dopunjavati zakon već se isti samo može razraditi. Na ovakvo stajalište stao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u svojoj rješidbi Broj: Rev- 145/122-2 od 21. siječnja 2015. godine, prema kojoj je jasno zauzet stav da odvjetnici nisu trgovci, niti obavljaju gospodarsku djelatnost, pak prema tome nisu niti obveznici plaćanja spomeničke rente uopće. Ovo mišljenje najvišeg suda u državi slijedi i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Broj: Pž-5270/12-4 od 4. veljače 2016. godine, dakle, još novijeg datuma, gdje taj sud izrijekom zauzima stav da odvjetnici nisu osobe koje obavljaju gospodarsku djelatnost, pak da prema tome nisu obveznici parafiskalnih davanja kao što su spomenička renta, naknade za korištenje općekorisnih funkcija šuma i sl. Budući da prema Zakonu o odvjetništvu, koji jest poseban propis u odnosu na odvjetništvo, od kojega posebnijeg propisa za odvjetništvo nema i ne može biti, odvjetnik ne obavlja gospodarsku djelatnost, isti se ne smatra trgovcem. Prema tome, ovdje imamo pogrešnu primjenu materijalnog prava na način da se opći propis i to opći porezni zakon pretpostavlja posebnom propisu, tj. Zakonu o odvjetništvu kao posebnom propisu u odnosu na odvjetnike i odvjetništvo. Da je tome tako, govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Broj: Pž-5270/12-4 od 4. veljače 2016. godine, dakle, iz istog razdoblja u kojem već postoji i Opći porezni zakon i koji je i taj sud imao u vidu, kao što je imao u vidu i gornju rješidbu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, gdje je isto tako odlučeno da odvjetništvo ne predstavlja gospodarsku djelatnost i da odvjetnici nisu obveznici plaćanja naknade za korištenje općekorisnih funkcija šuma. Ovdje Visoki trgovački sud ide i dalje te izrijekom navodi i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I- 1085/1997, U-I-23/1999, U-I-824/1999 od 20. travnja 2000. godine gdje taj sud zauzima stajalište da pružanje pravne pomoći putem odvjetništva ne može biti shvaćeno kao gospodarska djelatnost i ne može biti, zbog svoje specifičnosti, podvrgnuto zakonima ponude i potražnje na tržištu, budući specifična pravila struke položaj odvjetništva čine bitno drukčijim od položaja gospodarskih djelatnosti na tržištu, čime se ono izdvaja od pravila koja vladaju u gospodarstvu u kojem je profit, uz poštivanje ustavnih načela i prava, osnovni cilj. Tek Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara od 27. travnja 2017. godine, a koji je objavljen u „Narodnim novinama", broj:  44/17. od 5. svibnja 2017. godine, pa prema svom članku 15. stupa na snagu tek 6. svibnja 2017. godine rečeni članak 114 stavak 1. mijenja se i glasi doslovce: članak 114. »Fizičke i pravne osobe koje su obveznici poreza na dohodak ili poreza na dobit« koje obavljaju gospodarsku djelatnost u nepokretnom kulturnom dobru ili na području kulturno-povijesne cjeline, obveznici su spomeničke rente. Ovdje se ne traži više samo da obveznik obavlja gospodarsku djelatnost u nepokretnom kulturnom dobru, već se traži i dodatni uvjet - da bude obveznik poreza na dohodak ili poreza na dobit. Dakle, sama dikcija koja kaže „su obveznici poreza na dohodak ili poreza na dobit, a koje obavljaju gospodarsku djelatnost", govori o tome da ta dva uvjeta moraju biti ispunjena kumulativno. Tužitelj jest obveznik poreza na dohodak, ali ponovno, u skladu s posebnim i višim propisima i praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske i svih ostalih sudova u Republici Hrvatskoj, ne obavlja gospodarsku djelatnost. Svakako valja spomenuti i opetovano pozivanje tuženika i zainteresirane osobe u pobijanim odlukama na raniju praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, te čak i na neke judikate Ustavnog suda Republike Hrvatske, no ti su judikati iz 2011. godine, dakle, kada još u sudskoj praksi nije bilo odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Broj: Rev-145/12-2 od 21. siječnja 2015. godine, a niti na njoj bazirane odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Broj: Pž-5270/12-4 od 4. veljače 2016. godine, koje odluke kada se razmotre zajedno očito ukazuju na to da je od 2011. godine i odluka na koje se sudovi pozivaju došlo do promjene u sudskoj praksi na način da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao revizijski sud i isključivo nadležan za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnost sviju u njihovoj primjeni, o rečenom pitanju zauzeo obvezujući stav, koji su sudovi drugog stupnja, pak tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, počeli primjenjivati, što pak znači da bi se upravni sudovi i Visoki upravni sud Republike Hrvatske tome trebali prilagoditi i te odluke respektirati.

3. Slijedom iznesenog tužitelj predlaže da sud poništi rješenje Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-612-08/21-01/0009, URBROJ: 532-02-03-02-02/3-21-2 od 7. listopada 2021. godine, te da naloži tuženiku da naknadi tužitelju trošak upravnog spora, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude, pa do konačne isplate, a sve u roku od 15 dana.

4. U svom odgovoru na tužbu tuženik ostaje kod razloga i navoda iznijetih u obrazloženju pobijanog rješenja, te predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev. Naime, prema odredbi članka 114. stavka 1. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, fizičke i pravne osobe koje su obveznici poreza na dohodak ili dobit, a obavljaju gospodarsku djelatnost u nepokretnom kulturnom dobru ili na području kulturno povijesne cjeline, obveznici su plaćanja spomeničke rente. Obvezi plaćanja spomeničke rente iz toga članka podliježu sve fizičke i pravne osobe koje u kulturnom dobru obavljaju djelatnost, osim fizičkih i pravnih osoba koje obavljaju prerađivačku ili proizvodnu djelatnost kao pretežitu djelatnost, pod pretpostavkom da su obveznici poreza na dohodak ili poreza na dobit. Kako se obavljanjem djelatnosti pružanja pravne pomoći građanima i drugim osobama u kulturnom dobru stječe dobit, to se smatra da žalitelj obavlja gospodarsku djelatnost u smislu članka 114. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. Takvo je pravno stajalište zauzeo i Upravni sud Republike Hrvatske u presudama, te Ustavni sud u rješenju U-ll-365/2011 od 1. ožujka 2011. godine. Nadalje, tuženik se poziva na članak 114.a Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, koji se odnosi na spomeničku rentu koja se plaća po stopi od 0,05% od osnovice koju čini ukupni prihod ostvaren obavljanjem gospodarske djelatnosti, a poslove kod utvrđivanja, evidentiranja, naplate i ovrhe obavlja Porezna uprava. Obveza iz pobijanog rješenja utvrđena je temeljem članka 114. istoga Zakona, te predstavlja drugu obvezu koja je u nadležnosti G. Z., grada ili općine. Tužitelj obavlja djelatnost u prostoru koji se nalazi na adresi u Z., na području kulturno-povijesne cjeline grada Z. kojoj je gore citiranim rješenjem Ministarstva kulture utvrđeno svojstvo kulturnog dobra, te je sukladno tome obveznik plaćanja spomeničke rente. Uvidom u imenik odvjetničke komore utvrđeno je da u predmetnom prostoru na adresi u Z., tužitelj obavlja odvjetničku djelatnost.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan, a prema slobodnom uvjerenju suda, te na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, shodno članku 55. stavku 3. Zakona o upravnim sporovima, uz primjenu članka 36. stavka 4. istog Zakona.

6. Tijekom postupka izvršen je uvid u cjelokupni spis predmeta, te spis tuženika, a posebice u rješenje Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-612-08/21-01/0009, URBROJ: 532-02-03-02-02/3-21-2 od 7. listopada 2021. godine (stranica 8-10 spisa), te rješenje G. Z., KLASA: UP/I-373-04/2021-02/3920, URBROJ: 251-13-11-3/007-21-1 od 8. ožujka 2021. godine.

7. Kod donošenja odluke u ovom predmetu sud je polazio od sadržaja pobijanog rješenja od 7. listopada. godine, kojim se odbija žalba protiv rješenja G. Z., KLASA: UP/I-373-04/2021-02/3920, URBROJ: 251-13-11-3/007-21-1 od 8. ožujka 2021. godine. Potonjim rješenjem utvrđuje se da je obveznik D. M., Z., dužan za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 31. prosinca 2021. godine na ime spomeničke rente uplatiti 189,00 kuna zbog korištenja poslovnog prostora ukupne površine 31,50 m2, od kojih koristi površinu 15,75 m2, koji se nalazi u Z. Naime, u postupku koji je prethodio donošenju rješenja utvrđeno da odvjetnik D. M. iz Z., ovdje tužitelj obavlja gospodarsku djelatnost u objektu koji se nalazi u Z., a koji se nalazi na području kulturno povijesne cjeline kojoj je utvrđeno svojstvo kulturnog dobra rješenjem Ministarstva kulture, KLASA: UP-l-612-08/02-01/135, URBROJ: 532-04- 01-1/4-10-12 od 18. ožujka 2010. godine, da se dotični prostor nalazi u zoni B, te da ima korisnu površinu od 15,75 m2. Sukladno članku 4. Odluke G.Z. o visini spomeničke rente ("Službeni glasnik G.Z.", broj: 17/10, 04/11, 02/15. i 22/15.), mjesečni iznos spomeničke rente po m2 za dotični prostor veličine 15,75 m2 iznosi 1,00 kunu što za predmetno razdoblje iznosi 189,00 kuna. Prema odredbi članka 114. stavka 1. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, fizičke i pravne osobe koje su obveznici poreza na dohodak ili dobit, a obavljaju gospodarsku djelatnost u nepokretnom kulturnom dobru ili na području kulturno povijesne cjeline, obveznici su plaćanja spomeničke rente. Uvidom u imenik odvjetničke komore utvrđeno je da u predmetnom prostoru na adresi u Z., žaliteljica B obavlja odvjetničku djelatnost. Obvezi plaćanja spomeničke rente iz toga članka podliježu sve fizičke i pravne osobe koje u kulturnom dobru obavljaju djelatnost, osim fizičkih i pravnih osoba koje obavljaju prerađivačku ili proizvodnu djelatnost kao pretežitu djelatnost, pod pretpostavkom da su obveznici poreza na dohodak ili poreza na dobit. Kako se obavljanjem djelatnosti pružanja pravne pomoći građanima i drugim osobama u kulturnom dobru stječe dobit, to se smatra da tužitelj obavlja gospodarsku djelatnost u smislu članka 114. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. Takvo je pravno stajalište zauzeo i Upravni sud Republike Hrvatske u presudama Broj: Us-7170/2008, Usl-229/15-19 i Usl-3521/14-10, Usi-2742/17-9, Usl-427/18-10 kao i Visoki upravni sud u presudama poslovni broj: Us-2731/2011-4, Us-10541/2011-4, Usž- 1890/15-2, Usž-2322/2017-2, Usž-328/19-2 i Usž-4499/19-2, te Ustavni sud u rješenju U-ll- 365/2011 od 1. ožujka 2011., navodeći da se u konkretnim slučajevima radi o djelatnosti pružanja usluga pravne pomoći građanima koja se djelatnost obavlja u prostoru kulturnog dobra, te se istom djelatnošću stječe dobit, to je odvjetnik obveznik spomeničke rente, jer se odvjetnička djelatnost u smislu odredbe članka 114. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara treba smatrati gospodarskom djelatnošću. Članak 114.a Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara odnosi se na spomeničku rentu koja se plaća po stopi od 0,05% od osnovice koju čini ukupni prihod ostvaren obavljanjem gospodarske djelatnosti, a poslove kod utvrđivanja, evidentiranja, naplate i ovrhe obavlja Porezna uprava. Obveza iz pobijanog rješenja utvrđena je temeljem članka 114. istoga Zakona te predstavlja drugu obvezu koja je u nadležnosti G. Z., grada ili općine.

8. Sud smatra da je pobijana odluka zasnovana na zakonu, te je prihvatio stajalište tuženika da je tužitelj obveznik spomeničke rente za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2021. godine, u visini od 189,00 kn zbog korištenja poslovnog prostora ukupne površine 31,50 m2, od kojih koristi površinu 15,75 m2, a koji se poslovni prostor nalazi na adresi Z. Naime, isti obavlja gospodarsku djelatnost u predmetnom objektu koji se nalazi na području kulturno povijesne cjeline, kojoj je utvrđeno svojstvo kulturnog dobra rješenjem Ministarstva kulture RH, KLASA: UP/I-612-08/02-01/135, URBROJ: 532-04-01-1/4-10-12 od 18. ožujka 2010. godine, s time da se dotični poslovni prostor nalazi u zoni B, a korisne površine je 15,75 m2. Prema članku 4. Odluke o visini spomeničke rente („Službeni glasnik G. Z.“, broj: 17/10, 04/11, 02/15. i 22/15.) mjesečna spomenička renta po m2 iznosi 1,00 kn, što za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2021. godine iznosi 189,00 kn. Nadalje, prema članku 1. Odluke o izmjeni Odluke o visini spomeničke rente G.Z. („Službeni glasnik G.Z.“, broj: 4/11.) došlo je do izmjene članka 11. stavka 1. Odluke o visini spomeničke rente, tako da rješenje o godišnjem iznosu spomeničke rente donosi gradsko upravno tijelo u djelokrugu kojeg su poslovi komunalnog gospodarstva u prvom tromjesečju godine za koju se spomeničku rentu utvrđuje. Pri tome je potrebito uputiti na odluku Ustavnog suda RH, Broj: U-II/365-2011 od 1. ožujka 2011. godine, u kojoj se, između ostalog, navodi da spomeničku rentu propisanu člankom 114. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara (za koju se u teoriji koristi pojam: direktna spomenička renta) plaćaju, prema korisnoj površini poslovnog prostora, sve fizičke i pravne osobe koje su obveznici poreza na dohodak ili poreza na dobit ako obavljaju gospodarsku djelatnost u nepokretnom dobru ili na području kulturno-povijesne cjeline (dakle, sve fizičke i pravne osobe koje su prema poreznim propisima obveznici poreza na dohodak i poreza na dobit, dakle i odvjetnici, javni bilježnici, liječnici i sl. profesije), neovisno o vrsti djelatnosti koje obavljaju, kao i o klasifikaciji djelatnosti navedenih u članku 114.a ZZOKD. Nadalje, treba uputiti i na sudsku praksu Visokog upravnog suda RH glede ove materije i zauzetog pravnog shvaćanja u svezi iste. Tako se npr. u presudi Visokog upravnog suda RH, Poslovni broj: Usž-2739/21-2 od 11. studenog 2021. godine navodi glede utvrđene obveze plaćanja spomeničke rente od strane tužitelja za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2019. godine, u iznosu od 189,00 kn za korištenje poslovnog prostora ukupne površine od 31,50 m2 od kojih koristi površinu od 15,75 m2 na adresi u Z., da su obveznici plaćanja spomeničke rente temeljem članka 114. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, a prema korisnoj površini poslovnog prostora, sve fizičke i pravne osobe koji su obveznici poreza na dohodak ili poreza na dobit, ako obavljaju gospodarsku djelatnost u nepokretnom dobru ili na području kulturno povijesne cjeline, neovisno o vrsti djelatnosti koje obavljaju kao i klasifikaciji djelatnosti navedenih u članku 114.a istog Zakona. Dalje se navodi da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na stajalište Visokog upravnog suda RH izraženo u presudi Broj: Usž-2973/19 od 11. srpnja 2019. godine, prema kojem su ključni kriteriji za prosudbu obveze plaćanja spomeničke rente iz članka 114. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara propisi o porezu na dohodak i dobit. Za sud je neprijeporno da obavljanje odvjetničke djelatnosti podliježe navedenim propisima, te da je takvo pravno shvaćanje tog suda sukladno shvaćanju Ustavnog suda RH iskazanom o odluci Broj: U-II-365/11 od 1. ožujka 2011. godine. Dakle, prema ustaljenoj upravno sudskoj praksi, obavljanje djelatnosti temeljem koje fizičke i pravne osobe koje su prema poreznim propisima obveznici poreza na dohodak i poreza na dobit, dakle i odvjetnici, javni bilježnici, liječnici i slične profesije, neovisno o vrsti djelatnosti koje obavljaju, kao i o klasifikaciji djelatnosti navedenih u članku 114.a Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, podliježe plaćanju spomeničke rente. Dakle, ključni kriterij za prosudbu o obvezi plaćanja spomeničke rente iz članka 114. navedenog zakona su propisi o porezu na dohodak i dobit. Kako se u konkretnom slučaju radi o djelatnosti pružanju usluge pravne pomoći građanima, koja djelatnost se obavlja u prostoru kulturnog dobra, te se istom djelatnošću stječe dobit (dohodak), to je odvjetnik obveznik plaćanja spomeničke rente, jer se odvjetnička djelatnost shodno članku 114. Zakona treba smatrati gospodarskom djelatnošću. Nadalje, treba uputiti na članak 23. ZUP-a, koji propisuje da u upravnom postupku postupa službena osoba u čijem opisu poslova je vođenje tog postupka ili rješavanje u upravnim stvarima, sukladno propisima o ustrojstvu javnopravnih tijela (stavak 1.), a ako u javnopravnom tijelu nema osobe ovlaštene za rješavanje u upravnoj stvari, rješenje donosi čelnik tijela (stavak 3.). Stoga, ako u javnopravnom tijelu nije bilo službene osobe ovlaštene za rješavanje određene upravne stvari, službenici tog tijela mogli su poduzimati radnje u tom postupku, ali rješenje je trebao donijeti čelnik tog tijela sukladno citiranoj odredbi ZUP-a, u konkretnom slučaju ministrica.

9. Uslijed iznijetog, a na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno je kao u izreci presude.

10. Sud je odbio tužitelja sa zahtjevom za naknadom troškova upravnog spora, budući da članak 79. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10, 143/12,152/14. i 29/17.) propisuje da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Stavak 3. citiranog članka propisuje da svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje je prouzročila svojim radnjama, osim ako zakonom nije drukčije propisano.

 

 

U Zagrebu, 30. prosinca 2021. godine

Sudac:

Ivan Levak,v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).