Poslovni broj: 53 Pž-970/2020-3

 

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 53 Pž-970/2020-3

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ružica Omazić, u pravnoj stvari tužitelja HŽ I. d.o.o. Z., OIB ..., protiv tuženika S. d.o.o. S., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik K. B., odvjetnik u I., radi isplate iznosa od 94.279,30 kn, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-27/2019-9 od 6. prosinca 2019., 29. prosinca 2021.

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbijaju se tužiteljeva i tuženikova žalba kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-27/2019-9 od 6. prosinca 2019.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Trgovačkog suda Splitu poslovni broj Povrv-27/2019-9 od 6. prosinca 2019. održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika T. K.-M. iz S. poslovni broj Ovrv1130/2018 od 8. svibnja 2018. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 92.410,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- 38.088,00 kn od 19. studenog 2016. - 36.262,00 kn od 24. prosinca 2016.

- 18.060,00 kn od 27. travnja 2017.

pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknadi tužitelju nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.615,99 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 8. svibnja 2018. do isplate po istoj navedenoj stopi (točka I. izreke), ukinut je platni nalog sadržan u navedenom rješenju o ovrsi u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplati tužitelju iznos od 1.869,30 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja prijedloga za ovrhu pa do isplate, kao i u

dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od:

- 38.088,00 kn od 15. studenog 2016. do 19. studenog 2016., - 36.262,00 kn od 15. prosinca 2016. do 24. prosinca 2016.,

-18.060,00 kn od 18. travnja 2017. do 27. travnja 2017.,

kao i u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 37,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom i predvidive troškove ovršnog postupka u iznosu od 37,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom i u tom dijelu je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka II. izreke), te je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od

1.293,00 kn (točka III. izreke).

 

2. Tužitelj je podnio žalbu protiv dijela presude u kojem nije uspio u sporu, dakle protiv točke II. izreke, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da nije jasno zašto je sud odlučio da kamate po predmetna tri računa za izvršenu uslugu nadzora teku protekom roka od 15 dana od dana izdavanja računa, a ne od dana njihovog donošenja, kako ih tužitelj zahtjeva. Nadalje, navodi da nije jasno iz kojih razloga je prvostupanjski sud zaključio da tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.869,30 kn s osnove obračunatih kamata nije osnovan, budući da je u obrazloženju pobijane presude navedeno da tuženik nije predložio dokaze kojim bi dokazao svoje navode iz prigovora, odnosno kojim bi osporio dokaze i navode koje je tužitelj dostavio i isticao tijekom postupka. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu ili ju ukinuti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tuženik nije podnio odgovor na tužiteljevu žalbu.

 

4. Tuženik je podnio žalbu protiv točaka I. i III. izreke navedene presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom navodi da je prigovorom protiv rješenja o ovrsi osporio osnovanost i visinu predmetne tražbine i da je stoga teret dokazivanja bio na tužitelju, a da je sud izveo dokaz na okolnost postojanja poslovnog odnosa među strankama, ali nije izveo dokaze vještačenjem na okolnost visine duga, koji je tužitelj predlagao. Ističe kako to što se tuženik nije očitovao o izvedenim i predloženim dokazima ne znači priznanje valjanosti i istinitosti tih dokaza. Smatra da je eventualno postojanje duga i njegovu visinu bilo moguće utvrditi jedino knjigovodstvenim vještačenjem, a koji dokazni prijedlog tužitelja je sud neosnovano odbio kao suvišan i da stoga nisu pravilno utvrđene odlučne činjenice što je imalo za posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava.

 

5. Tužitelj nije podnio odgovor na tuženikovu žalbu.

 

6. Žalbe nisu osnovane.

 

7. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i

14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

 

7. Pri donošenju pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa ni onu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju upiru oba žalitelja. Suprotno žalbenim navodima pobijana presuda ima valjane i jasne razloge o odlučnim činjenicama koje sud i navodi u obrazloženju kao i dokaze koje je izveo i kako ih je ocijenio. Također ne postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava u spisu i samih tih isprava.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 92.410,00 kn na temelju tri računa koje je izdao tužitelj na ime izvršenih usluga nadzora i praćenja izvođenja radova koje je tuženik izvodio u pružnom pojasu željezničke pruge M. D.-M. – P. u sklopu izvođenja radova na rekonstrukciji brze ceste i izgradnje spojne ceste za luku P. i G. P., te zahtjev za isplatu iznosa od 1.869,30 kn na ime obračunatih zateznih kamata po dva računa koja su izdana za obračunate kamate. Tuženik je prigovorom protiv rješenja o ovrsi osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, te je posebno ukazao na tijek zateznih kamata ističući da ih je tužitelj mogao zahtijevati tek od idućeg dana od dana dospijeća. Tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva.

 

9. Prvostupanjski sud je na temelju rezultata dokaznog postupka zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 92.410,00 kn koji tužitelj potražuje za izvršenu uslugu nadzora jer je iz ponude, narudžbenice potpisane i ovjerene po tuženiku te iskaza saslušanih svjedoka utvrdio da su stranke bile u poslovnom odnosu koji po svom sadržaju predstavlja ugovor o djelu (čl. 590. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 78/15; dalje: ZOO), da je tužitelj izvršio ugovorenu uslugu za koju je izdao predmetne račune, a koji su glede količine i cijene usluge sačinjeni u skladu s cijenom iz prihvaćene ponude i mjesečnim obračunima sati rada priloženim uz svaki račun. S obzirom na navedeno utvrđenje pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženika da ispuni svoju ugovornu obvezu i plati tužitelju ugovorenu naknadu za izvršenu uslugu (čl. 590. ZOO-a), kao i zateznu kamatu od sljedećeg dana nakon dana dospijeća duga (čl. 29. ZOO-a).

 

10. Prvostupanjski sud je iz izvedenih dokaza utvrdio da stranke nisu ugovorile rok za ispunjenje tuženikove obveze plaćanja ugovorene naknade, pa je primjenom čl. 183. ZOO-a pravilno zaključio da je tražbina dospjela na naplatu po isteku roka od 15 dana naznačenog u računima, a koji teče od dana izdavanja računa. Stoga je zahtjev za plaćanje zateznih kamata prije tog datuma pravilno ocijenio neosnovanim zbog čega je u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev.

 

12. Prvostupanjski sud je zaključio da je neosnovan zahtjev za isplatu obračunatih kamata u iznosu od 1.867,30 kn po računima ispostavljenim za obračunate kamate, budući da je tuženik osporio u cijelosti osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, pa je na tužitelju bio teret dokazivanja da je tužitelj imao dospjele novčane tražbine prema tuženiku, koju je tuženik ispunio sa zakašnjenjem, a da bi se mogla ispitati osnovanost i pravilnost računa/obračuna kamata koje je tužitelj priložio uz prijedlog za ovrhu. Iz podataka u spisu proizlazi u parničnom postupku nastavljenom kao po prigovoru protiv platnog naloga, tužitelj nije dostavio dokaze na okolnost osnovanosti i pravilnosti obračunatih kamata, pa je pravilno prvostupanjski sud u tom dijelu ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev.

 

13. O žalbi tužitelja.

 

Suprotno žalbenim navodima tužitelja pobijana presuda ima jasne razloge o tome zašto je uz primjenu odredbe čl. 183. ZOO-a određen tijek zateznih kamata po isteku roka od 15 dana od dana izdavanja računa. Točno je da je u računu naznačen datum računa par dana ranije od datuma izdavanja računa i da je navedeno „dospijeće 15 dana“ bez navođenja od kojeg dana se taj rok dospijeća računa. Stoga se rok dospijeća može računati samo od dana izdavanja računa, a pri čemu valja istaknuti da tuženik u prigovoru nije niti dovodio u pitanje početak računanja tog roka, nego samo to da se u rok ne računa posljednji dan određenog roka za izvršenje obveze. Prema tome, osim navedenog, radilo bi se i o iznošenju novih činjenica što prema odredbi čl. 352. st. 1. ZPP-a nije dopušteno.

 

Pravilna je odluka u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan zahtjev za isplatu obračunatih kamata. Naime iz podataka u spisu proizlazi da je nakon prigovora tuženika protiv rješenja o ovrsi, tužitelj podneskom od 7. prosinca 2015. (list 60. spisa) obrazložio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na plaćanje naknade za izvršenu uslugu nadzora i priložio je i predložio dokaze na te okolnosti, dok se niti jednom riječju nije osvrnuo na osporavanje obračunatih kamata. Nadalje, na pripremnom ročištu održanom 9. srpnja 2019. tužitelj je ostao kod već iznesenih navoda te predložio saslušanje svjedoka po potrebi i vještačenje na okolnost da je vršio nadzor, a na sljedećem pripremnom ročištu je s obzirom na to da je tuženik osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva predložio da se po potrebi izvede financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost visine tužbenog zahtjeva.

 

Prema tome, suprotno shvaćanju tužitelja, tuženik je osporio i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na plaćanje uglavničenih kamata, a tužitelj nakon toga nije predložio odgovarajuće dokaze za utvrđenje osnovanosti tog dijela zahtjeva.

 

14. U odnosu na žalbu tuženika.

 

Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio sve odlučne činjenice u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a. Pod točkom I. izreke presude je prihvaćen tužbeni zahtjev, a u obrazloženju presude dani su upravo jasni razlozi zbog kojih prvostupanjski sud smatra tužbeni zahtjev u tom dijelu osnovanim, pa ne postoji proturječnost na koju upire tuženik.

 

Nadalje, prema odredbi čl. 220. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su vezane za donošenje odluke, a sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja tih činjenica.

 

 

Budući da je iz izvedenih dokaza, čiji sadržaj tuženik nije osporio tijekom postupka, bilo moguće utvrditi sve odlučne činjenice, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je izvođenje dokaza vještačenjem suvišno.

 

Osim toga, valja istaknuti da nije tuženik, nego tužitelj predložio po potrebi izvesti dokaz vještačenjem, pa budući da je prvostupanjski sud iz drugih izvedenih dokaza (isprava u spisu i iskaza saslušanih svjedoka) pravilno utvrdio sve odlučne činjenice za prihvaćanje djela tužbenog zahtjeva iz točke I. izreke pobijane presude doista je bilo nepotrebno i suvišno izvoditi daljnje dokaze.

 

14. Odluka o parničnom trošku je pravilna i zakonita, a tuženik ju posebno niti ne osporava osim zbog odluke o glavnoj stvari.

 

15. Dakle, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo, te kako nisu uočene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje upiru žalitelji niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja i žalbu tuženika kao neosnovane i potvrditi pobijanu presudu.

 

Zagreb, 29. prosinca 2021.

 

Sudac

Ružica Omazić, v.r.