Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-4405/21-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, mr.sc. Mirjane Juričić i Blanše Turić, članica vijeća, te više sudske savjetnice – specijalistice Biserke Špoljar, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice A. R. iz S., OIB: …, protiv tuženika Odbora za državnu službu Republike Hrvatske, Z., radi prestanka državne službe, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 14 UsIrs-133/20-9 od 3. ožujka 2021., na sjednici vijeća održanoj 29. prosinca 2021.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 14 UsIrs-133/20-9 od 3. ožujka 2021.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 14 UsIrs-133/20-9 od 3. ožujka 2021. odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Odbora za državnu službu Republike Hrvatske klasa: UP/II-112-07/20-01/478, urbroj: 566-01/7-20-3 od 10. srpnja 2020. i rješenja Općinskog suda u Splitu, Ureda predsjednice suda broj 8 Su-2905/2019-26 od 8. lipnja 2020. (ispravljeno rješenjem istog tijela pod poslovnim brojem 8 Su-2905/2019 od 9. lipnja 2020.).
2. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Općinskog suda u Splitu, Ureda predsjednice suda broj 8 Su-2905/2019-26 od 8. lipnja 2020., kojim se utvrđuje da tužiteljici, sudskoj službenici, prestaje državna služba s danom 22. svibnja 2020. po sili zakona zbog napuštanja službe (točka I. izreke). Žalba ne odgađa izvršenje rješenja o prestanku državne službe po sili zakona (točka II. izreke). To je rješenje ispravljeno rješenjem istog tijela broj 8 Su-2905/2019 od 9. lipnja 2020. na način da se određuje ispravak pogreške u OIB-u tužiteljice.
3. Protiv navedene presude žalbu je podnijela tužiteljica u kojoj ističe da sud nije pravilno primijenio pravo prilikom ocjene i one činjenice koju je nesporno utvrdio u ovom postupku, a to je da su upravna tijela griješila kada su u svojim zaključcima navodili da je pogriješila u primjeni parničnih pravila u radnom sporu koji je počeo njenim prekidom rada sukladno odredbama Zakona o radu. Naime, i prvostupanjsko i drugostupanjsko upravno tijelo doslovno provodeći parnični postupak unutar upravnog postupka uporno navode da je zakasnila s podnošenjem tužbe u radnom sporu te da je nastupila zastara njenog potraživanja, kao i da je bila dužna u jednom te istom dvaput prekluzivnom roku od 8 dana podnijeti prijedlog za mirno rješenje spora, ali i tužbu sudu, što je tvrđenje koje nema veze ni s pravom ni s bilo čim drugim. Međutim, unatoč takvom utvrđenju sud ostavlja na snazi nezakonite odluke upravnih tijela te se trudi unutar upravnosudskog postupka pronaći neku njenu drugu navodnu pogrešku u postupanju u parničnom postupku pa se tako upušta u parnično odlučivanje unutar upravnog postupka, kao što su to već učinila i upravna tijela kršeći načela upravnog postupanja te suprotno odredbi Zakona o radu koja regulira zabranu bilo kakvog stavljanja u nepovoljniji položaj radnika pa tako i državnog službenika koji se protivi postupanju koje predstavlja uznemiravanje ili spolno uznemiravanje te da protivljenje radnika zanemarivanju ili spolnom uznemiravanju ne predstavlja ni povredu obveze iz radnog odnosa niti smije bili razlog za diskriminaciju, kao i d asu svi podaci utvrđeni u postupku zaštite dostojanstva radnika tajni (članka 134. stavka 10. i stavka 8. Zakona o radu). Stoga smatra da predsjednica Općinskog suda u Splitu ni u kojem trenutku nije imala zakonsko uporište za bilo kakvo odlučivanje u formi upravnog rješenja o predmetu radnog spora i to niti kao poslodavac, odnosno tuženik koji je svojim nezakonitim postupanjem i prouzročio radni spor, niti kao predstavnik tuženika umjesto zakonskog zastupnika DORH-a jer je upravo suprotno ulozi koju je osobno preuzela samo nadležno državno odvjetništvo zakonski zastupnik Republike Hrvatske u već započetom pravičnom predmetu. Isto tako nije imala zakonskog uporišta postupati kao parnični sud, jer to nije, pa ne može odlučivati o bilo čemu što se tiče same parnice Dakle, predsjednica suda kao čelnica državnog tijela i upravno tijelo nije imala zakonsko uporište postupati ni kao zakonski zastupnik tuženika u parničnom sporu pa sama isticati navodi prigovor zastare podnošenja tužbe, a onda sam i odlučivati o tom istom vlastitom zapažanju koje bilo tko meritoran nije ni istaknuo, a u radnom sporu je to ovlašten samo zakonski zastupnik Republike Hrvatske kojemu je upravo u zakonskom roku upućen prijedlog za mirno rješenje spora. U odnosu na utvrđenje suda da je nesporno da je 22. svibnja 2020. napustila državnu službu ističe da nije napustila državnu službu već je samo prekinula rad u Općinskom sudu u Splitu. Ističe da prvostupanjski sud svoju tvrdnju temelji na pogrešnom utvrđenju predsjednice Općinskog suda u Splitu da je pogriješila zato što nije na vrijeme podnijela tužbu sudu.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu ističe da ostaje kod navoda i činjenica utvrđenih u drugostupanjskom postupku te pravnog shvaćanja i primjedbi suda iz presude od 3. ožujka 2021., tako i ukazivanje na nedostatka u postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja glede pogrešnog pozivanja na nužnost podnošenja zahtjeva za mirno rješavanje spora prije podnošenja tužbe nadležnom sudu temeljem odredbe članka 134. stavka 4. i 5. Zakona o radu za koji je sud utvrdio da nije utjecao na rješavanja predmeta postupka. Ponovno se naglašava da se u konkretnom predmetu postupka odluka o prestanku državne službe donosi temeljem Zakona o državnim službenicima koji propisuje slučajeve kad je javnopravno tijelo dužno donijeti rješenje o prestanku državne službe po sili zakona. S tim u vezi se posebno ukazuje da državni službenik nije ovlašten jednostrano odlučivati, po osnovi pretpostavki koje je sam izveo, o nastupu uvjeta za izostanak s posla niti o nastupu uvjeta za povratak na posao u državnoj službi, a mimo zakonskih osnova i postupaka koji su za takve situacije utvrđeni. Predlaže se da žalba odbije.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 29/17.; dalje: ZUS), u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
7. Prema ocjeni ovoga suda pobijana presuda prvostupanjskog upravnog suda se ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavak 1. ZUS-a.
8. Ovaj sud ocjenjuje da, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski upravni sud pravilno, unatoč nedostatka vezano uz pogrešno pozivanje na nužnost podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora prije podnošenja tužbe nadležnom sudu temeljem odredbe članka 134. stavka 4. i 5. Zakona o radu, nalazi da to nije od utjecaja na rješavanje predmeta postupka te da je tužiteljici opravdano utvrđen prestanak državne službe po sili zakona.
9. Naime, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je pozivnom na odredbu članka 137. stavka 1. točka 5. Zakona o državnim službenicima (Narodne novine broj 92/05., 140/05., 142/06., 77/07., 107/07., 27/08., 34/11., 49/11., 150/11., 34/12., 37/13., 38/13., 1/15, 138/15,, 61/1,7, 70/19 i 98/19.) tužiteljici utvrđen prestanak državne službe s danom 22. svibnja 2020. po sili zakona zbog napuštanja službe jer iz činjeničnog stanja proizlazi da nije dolazila na rad do 22. svibnja 2020. nadalje, odnosno nije priložila dokaze o redovnom dolasku na posao u tom razdoblju. Tužiteljičine tvrdnje o opravdanom izostanku s posla pravilno nisu ocijenjene osnovanim.
10. Odredbom članka 137. stavka 1. točka 5. Zakona o državnim službenicima propisano je da državnom službeniku prestaje državna služba po sili zakona kad neopravdano izostane s rada pet radnih dana uzastopce - danom napuštanja službe, odnosno prvog dana odsutnosti s rada.
11. Podaci spisa predmeta pokazuju da je tužiteljica dostavila 12. prosinca 2019. u Ured predsjednice suda izjavu da prekida rad zbog zaštite dostojanstva, uznemiravanja i zlostavljanja u državnoj službi temeljem članka 134. stavka 4. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14., 127/17. i 98/19.). Poslodavac je tužiteljicu dopisom od 20. travnja 2020. pozvao da u roku od osam dana od primitka dopisa dostavi dokaze u smislu odredbe članka 134. stavka 4. i 5. Zakona o radu iz kojih bi proizlazilo da je je pred nadležnim sudom pokrenula postupak radi zaštite dostojanstva.
12. Prvostupanjski upravni sud utvrđuje da nije sporno da tužiteljica nije dolazila na posao i prije 22. svibnja 2020. (od 26. ožujka 2020. do 4. svibnja 2020.), ali je poslodavac za to razdoblje našao opravdane razloge za nedolazak na poslao zbog epidemije bolesti COVID-19, a za razdoblje od 5. svibnja 2020. do 21. svibnja 2020. joj je uračunato korištenje preostalog dijela godišnjeg odmora za prethodnu 2019. godinu, pa sud kako je time postupljeno in favorem tužiteljice nije našao potrebnim analizirati tužbene navode koje je u tom smislu tužiteljica iznijela. Stoga, prvostupanjski upravni sud zaključuje da je nesporno da je tužiteljica od 22. svibnja 2020. izostala i daljnjih 11 radnih dana s posla, a što je duže od propisanog izostanka s rada u trajanju od uzastopce pet radnih dana iz članka 137. stavka 1. točke 5. Zakona o državnim službenicima.
13. Prema odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o radu postupak i mjere zaštite dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja uređuju se posebnim zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu. Stavak 4. istog članka određuje da ako poslodavac u roku iz stavka 3. ovoga članka ne poduzme mjere za sprječavanje uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja ili ako su mjere koje je poduzeo očito neprimjerene, radnik koji je uznemiravan ili spolno uznemiravan ima pravo prekinuti rad dok mu se ne osigura zaštita, pod uvjetom da je u daljnjem roku od osam dana zatražio zaštitu pred nadležnim sudom. Stavak 5. navodi da ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati da će poslodavac zaštititi dostojanstvo radnika, radnik nije dužan dostaviti pritužbu poslodavcu i ima pravo prekinuti rad, pod uvjetom da je zatražio zaštitu pred nadležnim sudom i o tome obavijestio poslodavca u roku od osam dana od dana prekida rada. Zaključno, stavkom 6. Zakona o radu je propisano kako za vrijeme prekida rada iz stavaka 4. i 5. ovoga članka, radnik ima pravo na naknadu plaće u iznosu plaće koju bi ostvario da je radio.
14. Iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja proizlazi da je Općinsko državno odvjetništvo u Splitu prvostupanjskom tijelu dostavilo na znanje, odnosno očitovanje zahtjev za mirno rješenje spora koji je tužiteljica podnijela 17. prosinca 2019., da tužiteljica nije ni po proteku roka od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva nadležnom državnom odvjetništvu, koji je istekao 17. ožujka 2020., u daljnjem roku od osam dana podnijela tužbu radi zaštita dostojanstva nadležnom sudu i o tome obavijestila poslodavca.
15. No, mišljenje je prvostupanjskog upravnog suda, da prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo, a tako i sama tužiteljica, pogrešno smatraju da je tužiteljica bila u obvezi podnijeti nadležnom državnom odvjetništvu zahtjev za mirno rješenje spora, a tek potom tužbu nadležnom sudu jer se u konkretnom slučaju upravo radi o iznimci koju propisuje odredba članka 186.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) kojom je propisano da se osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe. Dakle, nalazi da se u konkretnom slučaju radi o iznimci propisanoj gore citiranom odredbom čl. 186.a st. 1. ZPP-a (pravno stajalište izneseno u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem: Revr 777/14-2 od dana 2. lipnja 2015. u sličnom predmetu). jer je posebnim zakonom određen rok za podnošenje tužbe. Naime, riječ je o postupku ostvarivanja zaštite od uznemiravanja na radnom mjestu, a na koji se primjenjuju odredbe članka 134. stavka 4. ili stavka 5. Zakona o radu
16. Međutim, pravilno prvostupanjski upravni sud smatra da u tom smislu izneseni prigovori tužiteljice neosnovani jer je svakako morala podnijeti tužbu nadležnom sudu u roku do osam dana od dana kada je prekinula rad jer je rok iz članka 134. stavaka 4. i stavka 5. Zakona o radu prekluzivan. Naime, prvostupanjski upravni sud ispravno ukazuje da se sudska zaštita radi sprječavanja uznemiravanja ostvaruje podnošenjem tužbe protiv poslodavca i da bi se ostvarilo pravo na prekid rada tužbe protiv poslodavca tužba mora biti podnesena u roku od osam dana od dana kada je radnik prekinuo rad, a na koji način tužiteljica nije postupila niti do dana podnošenje predmetne tužbe. Stoga prvostupanjski upravni sud pravilno zaključuje da se izostanak tužiteljice u smislu odredbe članka 137. stavka 1. točke 5. Zakona o državnim službenicima ocjenjuje neopravdanim jer tužiteljica nije sukladno odredbi članka 134. stavak 4. i 5. Zakon o radu u prekluzivnom roku od osam dana od prestanka rada u prosincu 2019. zatražila zaštitu pred nadležnim sudom pri čemu se pravilno ocjenjuje da se podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu ne može smatrati postupanjem koje bi opravdalo tužiteljičin izostanak sa rada u trajanju od uzastopce pet radnih dana. Zato prvostupanjski upravni sud sve ostale prigovore tužiteljice pravilno smatra neodlučnim za donošenje drugačije odluke pa ih stoga nije posebno kao bespredmetne niti razmatrao.
17. Stoga niti takvi ponovljeni žalbeni navodi ne predstavljaju pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drugačije rješenje ove upravne stvari pa ovaj sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.
18. Zato je temeljem odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a valjalo žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
U Zagrebu 29. prosinca 2021.
Predsjednik vijeća
Boris Marković, v.r.