Poslovni broj: 34 Pž-5753/2021-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 34 Pž-5753/2021-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mladena Šimundića, predsjednika vijeća, Dubravke Matas, suca izvjestitelja i Lenke Ćorić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. d.o.o., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik G. I., odvjetnik u Z., J. Žerjavića 7, protiv tuženika AGENCIJA, OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik J. Š., odvjetnik u Odvjetničkom društvu P. i Š. u Z., i umješača na strani tuženika GRAD Z., OIB ...,kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Z., radi isplate iznosa od 3.616.261,26 kn, radi odlučivanja o žalbama tužitelja, tuženika i umješača na strani tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1414/2007 od 29. svibnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 29. prosinca 2021.

p r e s u d i o j e

I. Odbijaju se žalbe tužitelja, tuženika i umješača na strani tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1414/2007 od 29. svibnja 2013.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 20.050,00 kn kao neosnovan.

III. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi trošak revizije u iznosu od 40.093,75 kn u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1414/2007 od 29. svibnja 2013. u točki I. izreke je naloženo tuženiku Agencija iz Z. da tužitelju Z. d.o.o. Z., u roku od osam dana, isplati iznos od 1.604.753,62 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. veljače 2005. do 31. prosinca 2007. po kamatnoj stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po kamatnoj stopi od 17% godišnje, od 1. srpnja 2011. do isplate po kamatnoj stopi od 15% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po kamatnoj stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena. U točki II. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 200.433,40 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. svibnja 2013. do isplate po kamatnoj stopi od 15% godišnje odnosno u slučaju promjene stope zatezne kamate po kamatnoj stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena. U točki III. izreke je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 44.316,60 kn kao neosnovan. U točki IV. je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 52.899,61 kn. U točki V. je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 370.625,39 kn kao neosnovan, a u točki VI. je naloženo tužitelju nadoknaditi umješaču parnični trošak u iznosu od 76.098,62 kn. U točki VII. je odbijen zahtjev umješača za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 566.551,38 kn kao neosnovan.

2. Prema obrazloženju, sud je presudio na temelju uvida u dokumentaciju i vještačenja. Primijenio je odredbe čl. 277. u vezi s čl. 324. te čl. 630. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO). Odluka o parničnom trošku donesena je na temelju čl. 154. i 155. Zakona o parničnom postupku.

3. Tužitelj je podnio žalbu protiv točaka III., IV. i VI. izreke navedene presude s prijedlogom da pobijani dijelovi budu preinačeni na način da je tuženik u cijelosti u obvezi platiti troškove postupka tužitelju te da tužitelj nije u obvezi nadoknaditi bilo kakve troškove postupka tuženiku odnosno umješaču. Smatra u bitnom kako se ne može tumačiti neuspjehom u sporu usklađivanje tužbenog zahtjeva s nalazima vještaka, a niti povlačenjem dijela tužbenog zahtjeva. Namjera mu je bila omogućiti brži završetak spora, a ukazuje i da sud nije prebio troškove stranaka. Ističe i kako je dokazao poduzimanje parničnih radnji pa nije bilo temelja za odbijanje nekih od njih (točka III. izreke), u odnosu na tuženikov trošak zastupanja na ročištu 20. rujna 2011. nalazi ga neosnovanim (točka IV. izreke), a osporava i umješačevo pravo na naknadu troškova postupka iz istih razloga kao tuženik te za zastupanje na ročištu 13. listopada 2009. na kojem umješač nije raspravljao i sastav podneska od 2. rujna 2011. kao nepotreban trošak (točka VI. izreke). Zatražio je i trošak sastava žalbe u iznosu od 20.750,00 kn, PDV u iznosu od 5.187,50 kn i sudsku pristojbu po određenju suda.

4. Tuženik je podnio žalbu iz svih žalbenih razloga protiv točaka I., II. i V. izreke navedene presude s prijedlogom za preinačenje na način da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, odnosno ukine pobijani dio presude i vrati predmet na ponovno odlučivanje uz dosudu žalbenog troška u ukupnom iznosu od 35.062,50 kn za sastav žalbe, PDV i sudsku pristojbu. Prije svega ukazuje na proturječnosti u presudi, jer unatoč utvrđenju da su stranke zaključile ugovor o građenju s klauzulom ključ u ruke, utvrđuje i da su stranke predvidjele mogućnost izvođenja dodatnih radova, što je suprotno ne samo ugovornim odredbama, nego i prisilnim propisima. Ukazuje da je tužitelj naknadne radove izveo na svoju ruku i bez prethodne narudžbe tuženika, kao i da je vještak Z. O. pogrešno naveo, a sud prihvatio kako se na predmetni ugovor imaju primijeniti Posebne uzance o građenju, iako ih stranke nisu izrijekom ugovorile. Navodi i kako bi se moglo eventualno raditi o nepredviđenim radovima, no njih je tužitelj bio dužan izvesti bez naknade jer nije bilo nepredviđenih okolnosti, a budući da je tuženik tijelo javne ovlasti obveznik je postupanja prema pravilima o javnoj nabavi.

5. Umješač na strani tuženika je podnio žalbu protiv točaka I., VI. i VII. izreke pobijane presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (utvrđenja svih utuženih radova kao naknadnih umjesto nepredviđenih radova koje je tužitelj bio dužan izvesti u okviru fiksne cijene), pogrešne primjene materijalnog prava (pogrešnog tumačenja odredaba Zakona o obveznim odnosima, neutemeljenoj primjeni Posebnih uzanci o građenju i neprimjene Zakona o javnoj nabavi), bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne odluke o nadoknadi parničnog troška. Predložio je preinačenje označenih dijelova presude na način da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije i obveže tužitelja na nadoknadu troškova umješaču u cijelosti, podredno da se presuda u tom dijelu ukine i vrati na prvostupanjski postupak, sve uz obvezivanje nadoknade troškova žalbe u iznosu od 25.062,50 kn za sastav i PDV.

6. Tužitelj je u odgovoru na žalbe tuženika i umješača iste osporio navodeći kako su istaknuli prigovore iz prvostupanjskog postupka koji su otklonjeni kao neosnovani. Zatražio je trošak odgovora na žalbe u iznosu od 20.050,00 kn za sastav i PDV.

7. Žalbe nisu osnovane.

8. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13; dalje: ZPP), u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava (č. 356. ZPP-a).

9. Predmet ovoga spora je zahtjev za isplatu cijene izvršenih građevinskih radova.

10. Nesporno je da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o građenju broj 05-11- G-80350/03 1. listopada 2003. i to tužitelj u svojstvu izvoditelja a tuženik u svojstvu naručitelja, predmet kojeg je izgradnja tri višestambene građevine u Z., lokacija V., kao i da je naručitelj svojom Odlukom od 29. rujna 2003. (Klasa: 360-02/03-01/187, Urbroj: 516-05-03-8) odabrao izvoditelja za izgradnju spomenutih građevina, na temelju postupka javne nabave. Cijena svaka pojedine građevine utvrđena je po sustavu „ključ u ruke“ u bruto iznosu od 12.715.182,02 kn (građevina „A“), 6.394.016,13 kn (građevina „B“) i 6.437.516,46 kn (građevina „C“), odnosno ukupno iznos od 25.546.714,62 kn s PDV-om. Odredbom čl. 3. Ugovora između ostalog je predviđeno da će se eventualni naknadni radovi po zahtjevu naručitelja obračunavati na temelju kalkulativnih cijena iz Ponude, što predstavlja odstupanje od klauzule „ključ u ruke“.

11. Tužitelj je utužio sljedeće vrste radova koje čine ukupan iznos od 1.659.567,01 kn: pripremni radovi koje je trebao izvesti suinvestitor te radovi ispod kote ± 0,00 zbog geometričkih uvjeta (promjene nosivog tla sa zamjenskim tlom), zatim razlika u količinama u ugovornom troškovniku (kasniji tijek građevinskih događaja pokazao je da postoje radovi koji se nisu mogli obuhvatiti ugovornim troškovnikom, a moraju se izvesti) te nedostaci u ugovornom troškovniku odnosno radovi izvedeni prema naknadnom zahtjevu projektanta ili nadzornih inženjera. Iz spisa proizlazi, poglavito iz Zapisnika sa sjednica stručnog Povjerenstva za provedbu okončanog obračuna na lokaciji V., u Z. da je investitor navodom kako je spreman priznati troškove iz zahtjeva za naknadnim radovima za pojedine stavke, dao tu suglasnost tužitelju, premda je istu dao nakon obavljenih radova.

12. Sukladno odredbi čl. 640. st. 1. ZOO-a ako ugovor o građenju sadrži odredbu „ključ u ruke“ ili neku drugu sličnu odredbu, izvođač se samostalno obvezuje izvršiti skupno sve radove potrebne za izgradnju i upotrebu određenog cjelovitog objekta. U tom slučaju (st. 2.) ugovorena cijena obuhvaća i vrijednost svih nepredviđenih radova i viška radova, a isključuje utjecaj manjka radova na ugovorenu cijenu te obuhvaća sve one nepredviđene radove koje je Zakon predvidio u čl. 634. ZOO-a.

13. Prema ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio kako tužitelj unatoč ugovornoj odredbi o fiksnoj cijeni „ključ u ruke“ i unatoč tome što nije imao prethodnu pisanu suglasnost za radove koji odstupaju od projekta, ima pravo potraživati od tuženika kao naručitelja radova isplatu cijene. Zaključak prvostupanjskog suda o tome da su radovi izvedeni i naknadno odobreni je pravilan. Visinu postavljenog tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem vještačkog nalaza stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo Z. O., ali u iznosu kako je tužitelj specificirao podneskom od 20. rujna 2011. sukladno nalazu stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina D. Š..

14. Ovaj sud je primijenio odredbe čl. 154. i čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 148/09) te došao do istog računskog rezultata kao i prvostupanjski sud u pobijanoj odluci.

15. Tužiteljev zahtjev za naknadu troška odgovora na žalbu je odbijen jer se ne radi o potrebnom trošku u ovoj parnici u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

16. Budući da žalitelji u žalbi nisu iznijeli ni jedan argumentirani žalbeni razlog zbog kojeg bi ovaj sud opravdano posumnjao u pravilnost pobijane odluke niti su uspješno osporena utvrđenja suda prvog stupnja, zaključak je ovog suda kako je presuda pravilna i zakonita. Zbog toga je valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbe kao neosnovane i potvrditi pobijanu presudu.

Zagreb, 29. prosinca 2021.

Predsjednik vijeća
Mladen Šimundić