1

                                                        Poslovni broj: 2 Gž-277/2020-4

 

 

Poslovni broj: 4 Gž-865/2021-2

 

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

R J E Š E N J E

 

 

 

Županijski sud u Dubrovniku, po sucu Srđanu Kuzmaniću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice D. P. iz P., OIB:…, zastupana po punomoćnici S. P., odvjetnici iz S., protiv tuženice R. A. d.d., OIB: …, Z.,  zastupana po punomoćnici M. V., odvjetnici u O. G. & G. iz Z., radi isplate, odlučujući o tužiteljičinoj žalbi podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Petrinji, poslovni broj: P-197/2019-4 od 30. srpnja 2021., 29. prosinca 2021.

 

r i j e š i o j e

 

Prihvaća se žalba te se preinačuje rješenje Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Petrinji, poslovni broj: P-197/2019-4 od 30. srpnja 2021. i rješava:

 

„Odbija se tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda kao neosnovan.“

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom rješenjem odlučeno je doslovno:

 

"I Ovaj sud se proglašava mjesno nenadležnim.

 

II Nakon pravomoćnosti ovoga rješenja predmet će se ustupiti nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu."

 

2. Protiv navedenog rješenja žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba je osnovana.

 

5. Pobijana odluka je donesena pozivom na odredbe članka 70. ZPP-a, temeljem utvrđenja da su stranke za slučaj spora proizašlog iz ugovornog odnosa ugovorile mjesnu nadležnost Općinskog suda u Zagrebu, pri čemu ta odredba nije nepoštena jer ne ograničava pretjerano pravo potrošača na upuštanje u postupak budući udaljenost od P. do Z. nije takva da bi tužiteljici uzrokovala prevelike troškove. Ujedno je zaključeno da prema odredbi članka 49. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP), ugovorena odredba se ne može smatrati nepoštenom.

 

6. Iz članka 12. priloženog Ugovora o kreditu broj 056-50-4285330 od 26. srpnja 2007. proizlazi da su parnične stranke za slučaj sporova proizašlih iz ugovora ugovorile mjesnu nadležnost Općinskog suda u Zagrebu (sud sjedišta Banke).

 

7. Međutim, prema stavu ovog žalbenog suda takva ugovorna klauzula jest nepoštena odredba ugovora.

 

8. Naime, ZZP stipulira pravila zaštite osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja usluga i proizvoda na tržištu, te je člankom 3. posebno određeno kako ovaj Zakon sadrži odredbe koje su u skladu s aktima Europske unije, pa tako i Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

 

9. Upravo ova Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav i dijelom ZZP-om. Tako je odredbom članka 49. stavka 1. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (članak 49. stavak 2. ZZP-a). Pravna posljedica takvih odredbi propisana je samim zakonom i to na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna (članak 55. stavak 1. ZZP-a).

 

10. Vezano za praksu suda Europske unije valja upozoriti na presudu Oceano Grupo Editorial SA Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama.

 

11. Navedenom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima iobvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

12. U konkretnom slučaju, prema stanju u spisu, radi se o ugovornoj klauzuli koja nije bila posebno pregovarana, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, budući bi radi ostvarenja svojih prava i obveza korisnica kredita bila u obvezi putovati u Z. što bi s obzirom da živi u P. uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, imajući u vidu trošak putovanja iz mjesta stanovanja u Z. i natrag, kao i za to potrebno vrijeme.

 

13. Pored toga, odredba Ugovora o mjesnoj nadležnosti za slučaj spora je bila unaprijed formulirana od strane tuženice, pa tužiteljica na koju se kao potrošača primjenjuje ZZP, nije imala utjecaj na njezin sadržaj.

 

14. S obzirom na navedene relevantne okolnosti, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužiteljice (potrošača) i sjedišta tuženice (banke), te mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), za zaključiti je da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi, koja je onda kao takva ništetna.

 

15. Stoga je tužiteljičinu žalbu valjalo prihvatiti, te preinačiti prvostupanjsko rješenje na način kako je to odlučeno u izreci ovog drugostupanjskog rješenja (članak 380. točka 3. ZPP-a).

 

Dubrovnik, 29. prosinca 2021.

 

Sudac:

 

Srđan Kuzmanić