1

                                          Poslovni broj: 4 Gž-372/2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Dubrovniku, po sucu Srđanu Kuzmaniću kao sucu pojedincu,  u pravnoj stvari tužitelja M. M., OIB: … iz B., zastupanog po punomoćniku H. Č., odvjetniku u B., protiv tuženice R. A. d.d., OIB: …, Z., zastupanog po punomoćnicima odvjetničkog društva G. & G. d.o.o., odvjetnicima iz Z., radi isplate stečenog bez pravne osnove/naknade štete, odlučujući o tuženičinoj žalbi podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj: P-1054/19-10 od 17. veljače 2020., 29. prosinca 2021.

r i j e š i o   j e

              I. Žalba se odbija kao neosnovana, te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj: P-1054/19-10 od 17. veljače 2020.

II. Odbija se tuženičin zahtjev za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1.  Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je doslovno:

"Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda kao neosnovan."

2. Protiv tog rješenja pravodobnu i dopuštenu žalbu izjavila je tuženica i to iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točke 1. – 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se Općinski sud u Bjelovaru oglasi mjesno nenadležnim za postupanje u ovom sporu ili isto ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem pravilno odbio kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti za suđenje o tužiteljevom zahtjevu, a koji prigovor je tuženica istakla pozivom na prorogacijsku klauzulu Ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka 13. prosinca 2006.

6. Iz sporne ugovorne odredbe članka 13. Ugovora o kreditu, suprotno žalbenim navodima, proizlazi da je riječ o unaprijed, po tuženici formuliranoj odredbi ugovora o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo. Tuženica je za slučaj spora ugovorila mjesnu nadležnost suda vodeći se prvenstveno vlastitim interesima.

7. Naime, nije sporno da je u ovom parničnom postupku predmet spora naplata preplaćenih iznosa po osnovi ništetne  odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi  i valutnoj klauzuli po ugovoru o kreditu u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak u kojem ugovornom odnosu tužitelj ima status potrošača, a tuženica status trgovca odnosno pružatelja usluga, pa se imaju primijeniti odredbe mjerodavnog potrošačkog prava.

8. Iz stanja spisa proizlazi da tuženica, a nakon što se tužitelj usprotivio prigovoru mjesne nenadležnosti ističući da se o prorogaciji nadležnosti iz članka 13. Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo, nije tvrdila suprotno niti je u tom pravcu predlagala izvođenje dokaza.

9. Odredbom članka 49. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP), a u kojem Zakonu je između ostalih implementirana i Direktiva 99/13 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, te je na taj način hrvatsko zakonodavstvo usklađeno s pravom stečenim Europske unije u području zaštite potrošača (identičnu odredbu sadrži članak 96. Zakona o zaštiti potrošača – "Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/08, 113/09, 78/12 i 56/13, te članak 81. Zakona o zaštiti potrošača – "Narodne novine, broj 96/03 – koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu), propisano je da je nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornim strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10. Kada je riječ o tumačenju i primjeni odredbi članka 3. Direktive, po ocjeni ovoga suda treba imati u vidu i pravni stav suda Europske unije iznesen u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C 240/1998 do C 244/1998 u kojima je navedeni sud zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako se u toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te ako suprotno načelu savjesnosti, poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima ili obvezama ugovornih strana na tetu potrošača. Nadalje, iz te odluke proizlazi da zaštita potrošača propisana Direktivnom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocjeni odredbu ugovora kojeg smatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtjeva da nacionalni sud prednost da tumačenju koji omogućuje da se sud, čija se nadležnost proprogira nepoštenom ugovornom odredbom i po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

11. Tužitelj ima prebivalište na području grada B., a Zakonom o područjima i sjedištima sudova ("Narodne novine", broj 67/18) propisana je nadležnost Općinskog suda u B.

12. Prvostupanjski sud je zaključio da o odredbi o prorogaciji nadležnosti, kao i odredbe unaprijed formuliranog ugovora, nije se posebno pregovaralo slijedom čega tužitelj nije mogao utjecati na njeno postojanje u ugovoru i na njezin sadržaj, a ona u konkretnom slučaju uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. To iz razloga kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, jer bi tužitelj bio izvrgnut dodatnim troškovima, ali i potrebi ulaganja dodatnog vremena. Ocjena prvostupanjskog suda da bi tužitelj, a s obzirom da mu je prebivalište u B., radi zaštite svoji prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Z. gdje je registrirano tuženičino sjedište, bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena radi odlaska na ročišta u Z., dok se isto ne odnosi na tuženika, prihvaća i ovaj sud.

13. Kako u skladu s citiranom odlukom Suda Europske unije treba favorizirati tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud i po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim, onda kad je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovorom odredbom, tad u kontekstu svega naprijed navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnivati nadležnost Općinskog suda u Zagrebu kao suda registriranog tuženičinog sjedišta, kako to sugerira tuženica.

14. Također treba imati na umu i odredba članka 59. ZPP-a kojom je propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

15. Tuženičino registrirano sjedište je na području mjesne nadležnosti Općinskog suda u Z. dok je predmetni ugovor potvrđen kod javnog bilježnika u B., dakle na području nadležnosti Općinskog suda u B. gdje se nalazi i tužiteljevo prebivalište.

16. Prema tome podnošenjem tužbe sudu na područje na čijem području se nalazi poslovna jedinica pravne osobe, tužitelj je iskoristio svoje pravo izbora mjesno nadležnog suda između tog suda i suda opće mjesne nadležnosti.

17. Tuženica - žaliteljica je zatražila i trošak žalbe, a u žalbenom postupku nije uspjela, to je taj zahtjev odbijen kao neosnovan temeljem odredbe članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. ZPP-a, te je i odlučeno kao u točki II. Izreke ovog rješenja.

18. Zbog prije navedenih razloga odlučeno je kao u izreci pod točkom I. temeljem odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a.

Dubrovnik,  29. prosinca 2021.

Sudac:

Srđan Kuzmanić