1

                                                        Poslovni broj: 4 Gž-342/2021-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Dubrovniku, po sucu Srđanu Kuzmaniću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. D., OIB: …, R., protiv tuženika R. A. d.d., OIB: …, Z., zastupanog po punomoćniku J. G., odvjetniku iz OD G. & G. d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o prigovoru mjesne nenadležnosti ovoga suda, odlučujući o tuženičinoj žalbi podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj: P-361/2019-7 od 5. veljače 2021., 29. prosinca 2021.

r i j e š i o j e

I. Žalba se odbija kao neosnovana, te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj: P-361/2019-7 od 5. veljače 2021.

II. Odbija se tuženičin zahtjev za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1.  Prvostupanjskom presudom i rješenjem odlučeno je doslovno:

"Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Varaždinu podnesen od strane tuženika 19. ožujka 2020., kao neosnovan."

2. Protiv tog rješenja pravodobnu i dopuštenu žalbu izjavila je tuženica i to iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i prihvati prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, a podredno da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem pravilno odbio kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti za suđenje o tužbenom zahtjevu, a koji prigovor je tuženica istakla pozivom na prorogacijsku klauzulu Ugovora o kreditu broj 218-50-4870675 sklopljenog između parničnih stranaka 10. svibnja 2008.

6. Iz sporne ugovorne odredbe članka 12. Ugovora o kreditu, suprotno žalbenim navodima, proizlazi da je riječ o unaprijed, po tuženici formuliranoj odredbi ugovora o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo. Tuženica je za slučaj spora ugovorila mjesnu nadležnost suda u mjestu svog sjedišta vodeći se prvenstveno vlastitim interesima.

7. Naime, nije sporno da je u ovom parničnom postupku predmet spora utvrđenje ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu  broj 320-50-3863197 od 3. siječnja 2007. kao i naplata preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po tom ugovoru u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak u kojem ugovornom odnosu tužitelj ima status potrošača, a tuženica status trgovca odnosno pružatelja usluga, pa se imaju primijeniti odredbe mjerodavnog potrošačkog prava.

8.  Odredbom članka 49. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP), a u kojem Zakonu je između ostalih implementirana i Direktiva 99/13 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, te je na taj način hrvatsko zakonodavstvo usklađeno s pravom stečenim Europske unije u području zaštite potrošača (identičnu odredbu sadrži članak 96. Zakona o zaštiti potrošača – "Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/08, 113/09, 78/12 i 56/13, te članak 81. Zakona o zaštiti potrošača – "Narodne novine, broj 96/03 – koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu), propisano je da je nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornim strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

9. Kada je riječ o tumačenju i primjeni odredbi članka 3. Direktive, po ocjeni ovoga suda treba imati u vidu i pravni stav suda Europske unije iznesen u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C 240/1998 do C 244/1998 u kojima je navedeni sud zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako se u toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te ako suprotno načelu savjesnosti, poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima ili obvezama ugovornih strana na tetu potrošača. Nadalje, iz te odluke proizlazi da zaštita potrošača propisana Direktivnom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocjeni odredbu ugovora kojeg smatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtjeva da nacionalni sud prednost da tumačenju koji omogućuje da se sud, čija se nadležnost proprogira nepoštenom ugovornom odredbom i po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

10. Tužitelj ima prebivalište u R., naselju u sastavu O. C.,  za koju općinu je Zakonom o područjima i sjedištima sudova ("Narodne novine", broj 67/18) propisana nadležnost Općinskog suda u V.

11. Prvostupanjski sud je zaključio da o odredbi o prorogaciji nadležnosti, kao i odredbe unaprijed formuliranog ugovora, nije se posebno pregovaralo slijedom čega tužitelj nije mogao utjecati na njeno postojanje u ugovoru i na njezin sadržaj, a ona u konkretnom slučaju uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. To iz razloga jer bi tužitelj u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Z., gdje je registrirano tuženičino sjedište, bio izvrgnut dodatnim troškovima, ali i potrebi ulaganja dodatnog vremena radi odlaska na ročišta u Z., dok se isto ne odnosi na tuženicu.

12. Kako u skladu s citiranom odlukom Suda Europske unije treba favorizirati tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud i po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim, onda kad je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovorom odredbom, tad u kontekstu svega naprijed navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnivati nadležnost Općinskog suda u Z. kao suda registriranog tuženičinog sjedišta, kako to sugerira tuženica.

13. Također treba imati na umu i odredba članka 59. ZPP-a kojom je propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

14. Tuženičino registrirano sjedište je na području mjesne nadležnosti Općinskog suda u Z. dok je predmetni ugovor potvrđen kod javnog bilježnika u V., dakle na području nadležnosti Općinskog suda u V., a na području nadležnosti tog suda se nalazi i tužiteljičino prebivalište.

15. Prema tome podnošenjem tužbe sudu na područje na čijem području se nalazi poslovna jedinica pravne osobe, tužitelj je iskoristio svoje pravo izbora mjesno nadležnog suda između tog suda i suda opće mjesne nadležnosti.

16. Tuženica - žaliteljica je zatražila i trošak žalbe, a u žalbenom postupku nije uspjela, to je taj zahtjev odbijen kao neosnovan temeljem odredbe članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. ZPP-a, te je i odlučeno kao u točki II. Izreke ovog rješenja.

17. Zbog prije navedenih razloga odlučeno je kao u izreci pod točkom I. temeljem odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a.

Dubrovnik,  29. prosinca 2021.

                 S u d a c:

             Srđan Kuzmanić