1              Poslovni broj: 22 Gž R-1504/2021-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 22 Gž R-1504/2021-2

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari tužiteljice N. Š., iz P., OIB: ..., zastupane po punomoćnici Ž. Č. L., odvjetnici u P., protiv tuženika Zavod, Z., OIB: ..., radi isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu broj Pr-156/2021-15 od 9. srpnja 2021., dana 29. prosinca 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o  j e

 

I. Odbija se u cijelosti kao neosnovana tuženika dok se žalba tužiteljice djelmično odbija kao neosnovana a djelomično uvažava i presuda i rješenje Općinskog suda u Pazinu broj Pr-156/2021-15 od 9. srpnja 2021.:

 

a) potvrđuje presuda u cijelosti, a rješenje u pobijanom dijelu i to u točki II. izreke u cijelosti te u točki III. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka za iznos od 625,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 9. srpnja 2021. do isplate;

 

b) preinačuje rješenje u pobijanom dijelu i to u točki III. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka za iznos od 781,25 i sudi:

„Nalaže se tuženiku, da tužiteljici u roku od 15 dana naknadi na ime daljnjih troškova prvostupanjskog postupka iznos od 781,25 kn s zakonskom zateznom kamatom od 9. srpnja 2021. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“

 

II. Svaka stranka snosi svoje troškove žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik isplatiti tužiteljici iznos od 4.527,28 kn bruto, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je to specificirano u točki I. izreke dok je odbijen zahtjev s naslova zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak (točka II. izreke). Rješenjem je utvrđeno djelomično povlačenje tužbe (točka I. izreke), ujedno je tuženik obvezan naknaditi tužiteljici na ime troškova parničnog postupka iznos od 1.875,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom (točka II. izreke) a u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice je odbijen (točka III. izreke).

 

2. Protiv ove presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) te i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP s prijedlogom da se presuda ukine.

 

2.1.. Žalbu protiv odluke o trošku u odbijajućem dijelu podnosi tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava; dakle, žalbenog razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. točka 3. ZPP s prijedlogom da se odluka preinači.

 

2.1. Na žalbe nije odgovoreno.

 

2.2. Žalba tuženika je neonovana a žalba tužiteljice je djelomično osnovana.

 

3. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće za razdoblje od 1. prosinca 2015. do 31. siječnja 2017., a pozivom na odredbu članka III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. i na Arbitražnu odluku od 7. prosinca 2011.

 

3.1. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na odredbe članka 2. Zakona o plaćama u javnim službama („Narodne novine“, broj 27/01 i 39/09; dalje: ZPJS) te članka 2. i 3. Zakona o osnovici plaće u javnim službama („Narodne novine“, broj 39/09 i 124/09; dalje: ZOPJS).

 

3.2. Imajući na umu da vrijednost predmeta spora, to se u ovom postupku radi o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. stavak 1. ZPP, radi čega se pobijana odluka može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. osim točke 3. ZPP, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a sve u skladu s odredbom članka 467. stavak. 1. ZPP.

 

4. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da je tužiteljica zaposlenica tuženika na kojeg se primjenjuju odredbe ZPJS;

- da je tuženik u utuženom razdoblju tužiteljici isplaćivao plaću primjenom osnovice u iznosu od 5.108,84 kn;

- da su dana 23. studenog 2006. Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi i to: Sindikat hrvatskih učitelja, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Sindikat zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske, Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, Hrvatski liječnički sindikat, Hrvatski strukovni sindikat medicinskih sestara - medicinskih tehničara i Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi, zaključili Sporazum o osnovici za plaću u javnim službama kojim su ugovorili da se osnovica za izračun plaće u javnim službama povećava za 6% u 2007., 2008. i 2009. godini i da se navedene obračunske osnovice primjenjuju od 1.1. svake godine, te su odredili osnovicu u visini od 5.415,37 kn (dalje: Sporazum);

- da je 13. svibnja 2009. između Vlade Republike Hrvatske i istih sindikata javnih službi sklopljen Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama kojim je privremeno zamrznuta osnovica za izračun plaća na razini iz 2008. godine odnosno, u visini od 5.108,84 kn; dok je člankom III. utvrđen način povrata osnovice na način da se osnovica za obračun plaće u javnim službama utvrđuje u iznosu od 5.415,37 kn nakon što službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno prosječno 2 ili više % u odnosu na isto razdoblje prethodne godine, a u članku IV. odredili su i način usklađivanja pariteta između prosječne mjesečne bruto plaće početnika sa VSS-om u javnim službama (koeficijent 1,25) u odnosu na prosječnu bruto minimalnu plaću u Republici Hrvatskoj (dalje: Dodatak);

- da su dana 26. listopada 2011. Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi zaključili Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama a koje izmjene nisu potpisane od strane Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske iako su po predstavnicima tog sindikata parafirane, a kojim izmjenama je promijenjen članak III., članak IV. i članak VII. Dodatka na način da se uskladba odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao, ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativni rast u nekom u razdobljima opisanim u članku III. do V. tih Izmjena i dopuna (dalje: Izmjene i dopune);

- da su te Izmjene i dopune utvrđene i Odlukom od 7. prosinca 2011. Arbitraže sastavljene temeljem Sporazuma o arbitraži (dalje: Arbitražna odluka); da su dana 28. prosinca 2012. Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi koji su potpisali Izmjene i dopune donijeli Vjerodostojno tumačenje Izmjena i dopuna u odnosu na članak IV. u vezi sa člankom VII. Dodatka (dalje: Vjerodostojno tumačenje);

- da je prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku negativni rast BDP-a trajao neprestano od četvrtog tromjesečja 2011. godine do zaključno trećeg tromjesečja 2014. godine tj. 12 tromjesečja uzastopno; dok je u drugom tromjesečju 2015. godine zabilježen rast BDP-a od 1,2%, u trećem tromjesečju 2015. godine od 2,8%, što daje aritmetičku sredinu od 2%;

- da je Odlukom Vlade Republike Hrvatske od 29. prosinca 2016. o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama ista određena u iznosu od 5.211,02 kn bruto s primjenom od 1. siječnja 2017. odnosno počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017. godine koja će biti isplaćena u veljači 2017. godine;

- da su Vlada Republike Hrvatske i osam sindikata javnih službi sklopili Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“, broj: 84/07; dalje: TKU/07) u kojemu su u članku 49. stavku 4. ugovorile „Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama, zaključen 23.11.2006. i svi sporazumi koji iz njega proističu, sadržajno predstavljaju sastavni dio ovog kolektivnog ugovora“, čime su ugovorne strane TKU/07 prihvatile sadržaj Sporazuma kao dio sadržaja TKU/07;

 

- da je prilikom sklapanja Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“, broj: 115/10; dalje: TKU/10) u članku 51. stavku 4. ugovoreno: „Ugovorne strane zajednički utvrđuju da su Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. te sve njegove izmjene i dopune ili novi sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze te Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenoga 2006. važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim samim dokumentima;

 

- da je člankom 51. stavkom 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“, broj 141/12; dalje: TKU/12) ugovoreno: „Ugovorne strane zajednički utvrđuju da su Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. te sve njegove izmjene i dopune ili novi sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze te Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenoga 2006. važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim samim dokumentima.“

 

5. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud je prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev uz primjenu pravnog shvaćanja prema kojem Izmjene i dopune predstavljaju pravno valjani kolektivni ugovor sklopljen sukladno odredbama članka 2. ZOPJS i da su uvjeti za povećanje osnovice ispunjeni krajem 2015. godine.

 

6. Odredbom članka 2. ZOPJS određeno je da se osnovica plaće u javnim službama utvrđuje kolektivnim ugovorom zaključenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi, a ako kolektivni ugovor nije potpisan do donošenja državnog proračuna Republike Hrvatske za narednu godinu osnovicu plaće u javnim službama određuje Vlada Republike Hrvatske posebnom odlukom; dok je odredbom članka 3. propisano da danom stupanja na snagu ZOPJS prestaju važiti odredbe članka 5. stavka 2. i 3. Zakona o plaćama u javnim službama („Narodne novine“, broj 27/01; dalje: ZPJS/01) i sve odredbe drugih zakona, kolektivnih ugovora i drugih sporazuma, bez obzira na njihov naziv i potpisnike, kojima je propisana osnovica plaće u javnim službama odnosno način njenog određivanja, a koji su doneseni na temelju ZPJS/01 ili na bilo kojem drugom pravnom temelju, te je ZOPJS stupio na snagu dana 24. listopada 2009.

 

7. Prema mnijenju ovog suda, ugovorne strane su potpisivanjem TKU/07, TKU/10 i TKU/12, ugovorile da se osnovica plaće u javnim službama utvrđuje prema uvjetima specificiranim u Izmjenama i dopunama, odnosno Arbitražnoj odluci. U preambuli Izmjena i dopuna navedeni su uvjeti za povećanje osnovice za određivanje plaće odnosno, navedene su četiri faze za osiguranje primjerene i pravedne cijene rada: očuvanje postojeće razine plaća i standarda zaposlenika u vrijeme krize i recesije, vraćanje osnovice za plaće koja je vrijedila za mjesec siječanj 2009. godine (članak III.), vraćanje pariteta između plaća koji su bili u 2008. godini (članak IV.), i dogovor o ostvarenju ciljane cijene rada i dinamici njenoga dostizanja.

 

7.1. Za napomenuti je da su Izmjene i dopune donesene nakon Zakona o izmjenama Zakona o osnovici plaće u javnim službama („Narodne novine“, broj 124/09), koji je stupio na snagu 24. listopada 2010., slijedom čega su iste na snazi u utuženom razdoblju, pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženiku da tužiteljici isplati razliku manje isplaćenih plaća. Također, Vlada Republike Hrvatske donijela je Odluku o pokretanju postupka pregovora o sklapanju izmjena i dopuna Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama dana 16. ožujka 2016., u kojoj su u članku I. kao važeći dokumenti navedene i Izmjene i dopune i Arbitražna odluka iz čega jasno proizlazi da je Vlada Republike Hrvatske te dokumente prepoznala kao obvezujuće tj. da isti imaju snagu kolektivnih ugovora.

 

7.2. Nadalje, temeljem izričite zakonske odredbe članka 2. ZOPJS Odluka se očito primjenjuje godinu dana, slijedom čega ne može vrijediti neograničeno, a stupanjem na snagu Zakona o izmjenama Zakona o osnovici plaće u javnim službama, koji određuje da se osnovica plaće u javnim službama utvrđuje kolektivnim ugovorom zaključenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi, te potom sklapanjem kolektivnih ugovora, navedena Odluka je stavljena izvan snage.

 

7.3. Konačno, člankom VII. stavak 1. Izmjena i dopuna određeno je da za slučaj da realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativni rast u nekom od razdoblja opisanih u člancima III. - V. Izmjena i dopuna, usklađenje se odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a trajao. Dakle, odgađa se usklađivanje pariteta koje je propisano člankom IV. Izmjena i dopuna, dok se navedeni uvjeti ne odnose i na povrat osnovice, odnosno na članak III. istog. Naime, člankom IV. Izmjena i dopuna određeno je da će se nakon šest mjeseci nakon objave podataka iz članka III. utvrđivati odnos pariteta, te je potom propisan postupak mijenjanja plaća kako bi se smanjio paritet, s tim da je ugovoreno da će se navedeno usklađenje prolongirati za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a trajao. Navedenim odredbama nije dana mogućnost prolongacije primjene osnovice iz članka III. Izmjena i dopuna, već je time ugovorena odgoda uskladbe.

 

8. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1111/2020-2 od 1. prosinca 2020. se, među ostalim, navodi: „1. Dan početka primjene uvećane osnovice iz čl. III u javnim službama nije odgođen primjenom odredbe čl. VII st. 1. Izmjena i Dopuna Sporazuma o osnovici plaća u javnim službama od 26. listopada 2011., za tri godine, iako je realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježio negativni rast, od listopada 2011. do rujna 2014., (za 12. tromjesečja). 2. Ispunjenje uvjeta iz čl. III nije preduvjet primjene čl. IV, a ispunjenje uvjeta iz čl. III i IV nije preduvjet primjene čl. V, a čl. VII, na čl. III do V, na sve faze koje se odnose na buduća postupanja u vidu vraćanja osnovice za plaće koja su vrijedila za siječnju 2009., vraćanje pariteta (jednakosti) između plaća u javnim službama i prosječne plaće u privredi koji su bili u 2008., i dogovor o ostvarenju ciljane cijene rada i dinamici njenoga dosezanja (konvergenciji). Prema tome, odredbom čl. VII IDDS-a o osnovici plaće u javnim službama, zaključenog 26. listopada 2011., nije odgođena primjena odredbe čl. III o „povratu“ osnovice, jer se odredba čl. VII IDDS-a odnosi na način „usklađivanja pariteta“ (čl. IV i čl. V IDDS).... Dakle, odredbom čl. VII IDDS-a o osnovici plaće u javnim službama, zaključenog 26. listopada 2011., nije odgođena primjena odredbe čl. III o „povratu“ osnovice, jer se odredba čl. VII IDDS-a odnosi na način „usklađivanja pariteta“ (čl. IV i čl. V IDDS-a).“

 

9. Slijedom svega gore navedenog, pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev budući je tuženik trebao obračunavati i isplaćivati plaću tužiteljici prema osnovici u visini od 5.415,37 kn bruto, a sve prema Izmjenama i dopunama i Arbitražnoj odluci.

 

10. Pobijanu odluku o parničnom trošku sud je utemeljio na odredbama članka 154. stavak 5. i članka 155. ZPP. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da tužiteljici primjenom odredbe članka 155. ZPP ne pripada nagrada za sastav podneska od 8. ožujka 2021. kojim je tužiteljica odgovorila na navode odgovora na tužbu a koje navode je već iznijela u samoj tužbi i koje je mogla iznijeti na pripremnom ročištu održanom 23. veljače 2021.

 

10.1. Prema Tbr. 8. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT), za sastav obrazloženih podnesaka u kojima se odgovara na navode odgovora na tužbu, odvjetniku pripada nagrada kao za tužbu.

 

10.2. Međutim, prema odredbi članka 461.a stavak 2. ZPP, u postupku u sporovima male vrijednosti stranke su dužne najkasnije u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica, a stavak 5. stranke mogu na pripremnom ročištu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti odn. predložiti u tužbi odn. odgovoru na tužbu.

 

10.3. Pored okolnosti da se ovdje radi sporu male vrijednosti, i time okolnosti da je tužiteljica svoje pravno stajalište trebala a i iznijela u tužbi, za istaći je da izneseno stajalište predstavlja općeprihvaćeni stav sudske prakse, pa nema nikakvih dvojbi oko primjene materijalnog prava u predmetnom i mnogobrojnim inim postupcima koji se vode pred hrvatskim sudovima. Stoga nije bilo nikakve stvarne potrebe ni opravdanja za sastav obrazloženog podneska o navodima odgovora na tužbu a posebice, jer se sadržaj velikog broja takovih tužbi i podnesaka razlikuje u neznatnom dijelu. Takvi sudski sporovi opterećuju rad sudova i to ne samo prvostupanjskih već kao ovdje, i drugostupanjskih, iako je jasan i objavljen pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske i svih sudova u zemlji, sporovi se završavaju na jednom ročištu te često uopće nema žalbi glede merituma stvari slijedom čega se i od stranaka mora zahtijevati da ulože dodatni napor u poštivanju načela ekonomičnosti postupanja što u konkretnom slučaju, sigurno nije na uštrb povrede prava na pristup sudu niti načela kontradiktornosti.

 

10.4. Naime, obzirom na napore zakonodavca u donošenju pravnog okvira usmjerenog na ubrzanje parničnog postupka, obzirom na ograničenu mogućnost iznošenja činjenica, predlaganja dokaza i isticanja prigovora u sporovima male vrijednosti, a imajući u vidu pravo stranke na pristup sudu, načelo kontradiktornosti ali i načelo zabrane zlouporabe prava u postupku; po mnijenju ovog suda a primjenom testa razmjernosti, nedosuđenjem naknade za sastav predmetnog podneska tužiteljici ne bi došlo do narušavanja navedenih prava. Ovo stoga jer, kako je to već iznijeto, kraj jasnog stava sudske prakse, kraj obveze tužiteljice da sve svoje navode istakne u tužbi, kraj okolnosti da je tužiteljica bila zastupana po stručnoj osobi - odvjetniku, kraj okolnosti da je ista u cijelosti uspjela glede merituma stvari, to nema povrede prava na pristup sudu u okolnostima konkretnog slučaja.

 

10.5. Osim toga, načelo ekonomičnosti podrazumijeva u osnovi postupanje na način da se uz što manje utrošenog vremena, rada i sredstava postigne što povoljniji rezultat pri čemu treba paziti da ne dođe do povrede zakonskih prava stranke. S druge strane, načelo zabrane zlouporabe prava u postupku podrazumijeva da sud vodi računa o tome da se stranke savjesno koriste pravima koja im pripadaju u postupku, kako eventualnim zlouporabama ne bi bilo dovedeno u pitanje ostvarenje cilja konkretnog parničnog postupka, a podnošenjem predmetnog podneska nije se postigla nikakva dodatna zaštita subjektivnog prava tužiteljice.

 

10.6. Konačno, na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu održanoj dana 2. rujna 2021. zauzeto je pravno shvaćanje da "s obzirom da se radi o tipskim predmetima u kojima sud u pravilu na prvom ročištu i zaključi raspravu te donese presudu, nije bilo potrebno za parnicu očitovati se na odgovor na tužbu."

 

11. U odnosu na podnesak od 29. travnja 2021. tužiteljica je istim uredila svoj zahtjev sukladno izračunu visine tužbenog zahtjeva izrađenom po tuženiku, pa joj pravilnom primjenom odredbe članka 155. ZPP pripada taj trošak u iznosu od 625,00 kn (50 bodova uvećano za PDV).

 

12. Nadalje, tužiteljici pripada i trošak pristupa na ročište od 26. ožujka 2021. koje je trebalo biti održano na daljinu uz korištenje programa Cisco Webex, ali je zbog loše internetske veze odgođeno. Naime, u zakazano vrijeme punomoćnici stranaka su pristupili, očito je uspostavljena komunikacija koja je međutim, bila isprekidana zbog problema u internetskoj vezi pa je odlučeno ročište odgoditi. Stoga tužiteljici pripada taj trošak pristupa na ročište koje je odgođeno prije početka raspravljanja, i to prema Tbr. 9. točka 5. OT u iznosu od 156,25 kn (12,5 bodova uvećano za PDV) bez obzira što se punomoćnica tužiteljice nalazila u svom odvjetničkom uredu.

 

13. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tuženika odbiti u cijelosti a žalbu tužiteljice djelomično odbiti a djelomično prihvatiti te odlučiti kao u izreci temeljem odredbe članka 368. stavak 1. i članka 380. točka 2. i 3 .ZPP.

 

14. Obzirom da je tužiteljica uspjela u žalbi 55% to bi joj primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP pripadalo 5% nagrade, pa je primjenom odredbe članka 154. stavak 4. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke.

 

Split, 29. prosinca 2021.