1

Poslovni broj: 5 UsI-57/2021-7

Poslovni broj: 5 UsI-57/2021-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sucu Dariu Mađarošu, uz sudjelovanje zapisničarke Danijele Horvatić, u upravnom sporu tužitelja S. M. (OIB: …) iz S. Š.,  kojeg zastupa opunomoćenik P. J., odvjetnik u Odvjetničkom društvu P. J. i M. J. j.t.d., O., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (OIB: 84397956623), Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, kojeg zastupa službena osoba J. V., radi invalidske mirovine, 24. studenog 2021.

p r e s u d i o   j e

              I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-141-02/20-03/03608992560, URBROJ: 341-99-06/2-20-6169 od 11. prosinca 2020.

              II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

1.              Osporavanim rješenjem tuženika, označenim u točki I. izreke presude, odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u S. B., KLASA: UP/I-141-02/20-03/03608992560, URBROJ: 341-16-06/2-20-11244 od 27. srpnja 2020. kojim se tužitelju odbija zahtjev za priznanjem prava na invalidsku mirovinu.

2.              Tužitelj u tužbi osporava zakonitost rješenja tuženika radi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je iz svih do sada utvrđenih okolnosti i činjenica jasno kako je pogrešan zaključak odnosno mišljenje tuženika da u okolnostima stradavanja i kasnijeg razvoja njegova oboljenja ne postoji invalidnost te da nisu ispunjeni uvjeti za priznanje prava na temelju članka 142. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“ 121/17. i 98/19., dalje u tekstu ZHBDR). Obzirom na ranjavanje koje je nesporno utvrđeno te sve zdravstvene smetnje naknadno nastale, a koje su izravna posljedica sudjelovanja u ratu, tužitelj drži kako važne činjenice nisu pravilno vrednovane jer sva do sada priložena medicinska dokumentacija upućuje da kod njega postoji invalidnost i umanjenje radne sposobnosti koja je posljedica stradavanja u ratu. Mišljenja je kako dosadašnja provedena vještačenja nisu na pravilan i temeljit način utvrdila sve posljedice njegovog zdravstvenog stanja. Stoga predlaže svoje saslušanje u upravnom sporu i provođenje posebnog sudsko-medicinskog vještačenja na navedene okolnosti. Zaključno predlaže poništiti osporavano rješenje.

3.              Tuženik u odgovoru na tužbu ne iznosi nova očitovanja već predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog akta.

4.              Sud je u ovom sporu održao raspravu u prisutnosti zamjenice opunomoćenika tužitelja i službene osobe tuženika te je na takav način, u skladu s člankom 6. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21, dalje u tekstu ZUS), strankama pružena mogućnost, prije donošenja presude, izjasniti se o navodima protivne stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. U dokaznom postupku Sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju koja prileži sudskom spisu i spisu upravnog postupka koji je dostavljen uz odgovor na tužbu. Stranke su na raspravi u bitnom ostale kod svojih prijašnjih navoda i prijedloga, s tim da je zamjenica opunomoćenika tužitelja zatražila trošak ovog spora u ukupnom iznosu od 5.000,00 kuna (za sastav tužbe i pristup ročištu) sve uz pripadajući PDV.

5.              Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6.              Upravni postupak koji je prethodio ovom sporu pokrenut je po zahtjevu tužitelja od 24. srpnja 2019. za priznanje prava na invalidsku mirovinu po članku 142. ZHBDR-a.

7.              Prema članku 142. ZHBDR-a pripadnici borbenog sektora HVO-a, državljani Republike Hrvatske, kojima je pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela Bosne i Hercegovine priznat status ratnog vojnog invalida po osnovi ranjavanja ili zatočeništva, imaju pravo na invalidsku mirovinu po ovom Zakonu i Zakonu o mirovinskom osiguranju umanjenu za iznos osobne invalidnine koja im je priznata po pravomoćnom rješenju nadležnog tijela Bosne i Hercegovine, ako to pravo nisu ostvarili do stupanja na snagu ovoga Zakona temeljem Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji (stavak 1.). Pripadnici borbenog sektora HVO-a, državljani Republike Hrvatske, kojima je pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela Bosne i Hercegovine priznat status ratnog vojnog invalida od I. do IV. skupine po osnovi bolesti ili ozljede, imaju pravo na invalidsku mirovinu po ovom Zakonu i Zakonu o mirovinskom osiguranju umanjenu za iznos osobne invalidnine koja im je priznata po pravomoćnom rješenju nadležnog tijela Bosne i Hercegovine (stavak 2.).

8.              Nije sporno da je tužitelj hrvatski državljanin i pripadnik borbenog sektora postrojbe Hrvatskog vijeća obrane u razdoblju od 21. studenog 1991. do 15. studenog 1994. i od 15. studenog 1994. do 22. travnja 1996., te je prema uvjerenju o pripadnosti postrojbi i okolnostima stradavanja Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata, broj: 07/60-41/1-13-90/19 od 04. veljače 2019. ranjen 22. srpnja 1992. te obolio 08. travnja 1993. od tuberkuloze gornjih režnjeva oba plućna krila pri obavljanju vojnih dužnosti na prvoj crti obrane.

9.              Međutim, je li tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje zahtjeva za invalidsku mirovinu po citiranom članku 142. ZHBDR-a, utvrđuje se na temelju javnih isprava izdanih od nadležnih javnopravnih tijela u Bosni i Hercegovini. Zbog toga, javnopravna tijela i sudovi u Republici Hrvatskoj nemaju ovlasti preispitivati pravilnost osnove priznatog prava navedenog u tim ispravama, jer bi time, u biti, zadirali u pravilnost pravomoćnog rješenja javnopravnog tijela u Bosni i Hercegovini.

10.              Dakle, sporno je u ovom predmetu je li tužitelju status ratnog vojnog invalida priznat pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela Bosne i Hercegovine s osnove ranjavanja ili zarobljeništva (članak 142. stavak 1. ZHBDR-a) ili po osnovi bolesti ili ozljede od I. do IV. skupine (članak 142. stavak 2. ZHBDR-a).

11. Uvidom u rješenje Općine D.-Š., Službe za civilnu zaštitu i branitelje iz Domovinskog rata, broj: 05-41-623/10 od 28. svibnja 2010. (s pečatom revizije Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata broj: UP-I-03-41-ZKZ-2595/16 od 20. lipnja 2017. u kojoj je donesen nalaz i mišljenje Ljekarske komisije za medicinsko vještačenje Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja u T. broj: Z-RVI-TZ-6656/16 od 06. veljače 2017.) može se zaključiti da je tužitelju priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VII. (sedme) grupe sa 50% vojnog invaliditeta (trajno) na temelju oboljenja (bolest tuberkuloza) koje se svrstava pod točku 236.b. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta. Štoviše, ranjavanje tužitelja nije uzeto kao osnov za priznavanje vojnog invaliditeta u Bosni i Hercegovini.

12. Budući da tužitelju pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela Bosne i Hercegovine nije priznat status ratnog vojnog invalida s osnove ranjavanja ili zarobljeništva niti po osnovi bolesti ili ozljede od I. do IV. skupine, to u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni članka 142. stavaka 1. i 2. ZHBDR-a.

13. Stoga Sud nije prihvatio dokazne prijedloge tužitelja istaknute u tužbu jer se njihovim izvođenjem ne bi mogle utvrditi činjenice odlučne za drugačije rješavanje ovog, prvenstveno, pravnog pitanja.

14.              Kraj takvog stanja stvari odnosno negativnim odlučivanjem tuženika po žalbi tužitelja u upravnom postupku, nije došlo do povrede zakona na štetu tužitelja, te je valjalo odlučiti kao u točki I. izreke presude na temelju članka 57. stavka 2. ZUS-a koji propisuje da će sud odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i kada utvrdi da je u postupku koji je prethodio donošenju pojedinačne odluke bilo nedostataka, ali nisu utjecali na rješavanje predmeta postupka te ako utvrdi da je pojedinačna odluka zasnovana na zakonu, ali zbog drugih razloga od onih navedenih u odluci.

15.               Kako tužitelj nije uspio u sporu, ne pripada mu ni zatraženi trošak te je primjenom članka 79. stavka 4. ZUS-a odlučeno kao u točki II. izreke presude.

U Osijeku 24. studenog 2021.

                                                                                                                                            Sudac

Dario Mađaroš v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.