P-2222/19.

REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji Jeleni Lončar, u pravnoj stvari tužitelja: M.
G., OIB: …, Š., R., T. 23, kojeg zastupa punomoćnik
S. K., odvjetnik iz S., T. H. 8/II, protiv
tuženika: P. Z. d.d., OIB: …, Z., R.
50, kojeg zastupaju punomoćnici iz O. društva M., B. i V.
d.o.o., S., S. 43, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne
rasprave 10. studenog 2021. u prisutnosti punomoćnika tužitelja S. K.,
odvjetnika iz S. i punomoćnice tuženika J. M., odvjetnice u
O. društvu M., B. i V. d.o.o., 23. prosinca 2021.,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba,
članak 1. ugovora o kreditu broj … od 7. ožujka 2007. zaključenog između
tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se kredit odobrava
u kunskoj protuvrijednosti 155.000,00 CHF, prema srednjem tečaju za CHF tuženika
važećem na dan korištenja kredita, članak 4. u dijelu u kojem se kamata obračunava
u CHF, članak 5. u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u
kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja
kamate, članak 6. u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u
kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja
kamate, članak 7. u dijelu u kojem se kredit u iznosu 155.000,00 CHF i kamata iz
točke 4. ovog ugovora otplaćuju plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju
za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je
sastavni dio ovog ugovora.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba
članak 4 ugovora o kreditu broj … od 7. ožujka 2007. zaključenog između
tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva
sukladno odluci banke o kreditiranju građana, članak 7. u dijelu u kojem je ugovoreno
kako u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ugovora, korisnik kredita pristaje
da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene
anuitete, odnosno u dijelu u kojem je obavijest o tome sastavni dio ugovora.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 355.893,49
kuna, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi od 15 % do 31.
prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se
određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila
zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet

1

P-2222/19.

postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, obračunatoj uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine
dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koje zatezne kamate teku od
dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

Na iznos od

251,15 kuna……........................................... 31. kolovoza 2007.
159,83 kuna…………………………………… 27. rujna 2007.
117,79 kuna…………………………………… 30. listopada 2007.
216,46 kuna…………………………………… 30. studenog 2007.
132,70 kuna…………………………………… 28. prosinca 2007.
285,60 kuna…………………………………… 31. siječnja 2007.
648,54 kuna…………………………………… 28. veljače 2008.
811,40 kuna…………………………………… 31.ožujka 2008.
600,68 kuna…………………………………… 30. travnja 2008.
546,06 kuna…………………………………… 29.svibnja 2008.
557,47 kuna…………………………………… 27. lipnja 2008.
486,50 kuna…………………………………… 31. srpnja 2008.
507,41 kuna…………………………………… 28. kolovoza 2008.
574,77 kuna…………………………………… 30. rujna 2008.

1.232,76 kuna………………………………… 30. listopada 2008.
789,25 kuna…………………………………… 27. studenog 2008.

1.360,38 kuna………………………………… 5. siječnja 2009.

1.240,88 kuna………………………………… 30. siječnja 2009.

1.380,87 kuna………………………………… 27. veljače 2009.

1.285,05 kuna………………………………… 31. ožujka 2009.

1.315,10 kuna………………………………… 29. travnja 2009.

1.170,78 kuna………………………………… 29. svibnja 2009.

1.054,13 kuna………………………………… 30. lipnja 2009.

1.110,66 kuna………………………………… 29. srpnja 2009.

1.145,20 kuna………………………………… 31. kolovoza 2009.

1.137,88 kuna………………………………… 30. rujna 2009.

1.059,53 kuna………………………………… 29. listopada 2009.

1.192,36 kuna………………………………… 30. studenog 2009.

1.281,14 kuna………………………………… 30. prosinca 2009.

1.415,16 kuna………………………………… 1. veljače 2010.

1.378,03 kuna………………………………… 25. veljače 2010.

1.543,16 kuna………………………………… 30. ožujka 2010.

1.510,05 kuna………………………………… 29. travnja 2010.

1.598,94 kuna………………………………… 31. svibnja 2010.

2.136,02 kuna………………………………… 30. lipnja 2010.

2.021,26 kuna………………………………… 2. kolovoza 2010.

2.330,77 kuna………………………………… 31.kolovoza 2010.

2.231,23 kuna………………………………… 30. rujna 2010.

2.044,24 kuna………………………………… 26. listopada 2010.

2.428,03 kuna………………………………… 30. studenog 2010.

2.914,02 kuna………………………………… 30. prosinca 2010.

2.636,31 kuna………………………………… 1. veljače 2011.

2.626,68 kuna………………………………… 14. ožujka 2011.

2

P-2222/19.

2.542,10 kuna………………………………… 31. ožujka 2011.

2.567,75 kuna………………………………… 2. svibnja 2011.

3.245,99 kuna………………………………… 31. svibnja 2011.

3.231,03 kuna………………………………… 1. srpnja 2011.

3.914,90 kuna………………………………… 2. kolovoza 2011.

3.681,77 kuna………………………………… 1. rujna 2011.

3.322,16 kuna………………………………… 4. listopada 2011.

3.263,19 kuna………………………………… 2. studenog 2011.

3.221,93 kuna………………………………… 2. prosinca 2011.

3.340,54 kuna………………………………… 5. siječnja 2012.

3.506,39 kuna………………………………… 6. veljače 2012.

3.480,75 kuna………………………………… 6. ožujka 2012.

3.409,54 kuna………………………………… 2. travnja 2012.

3.486,58 kuna………………………………… 17. svibnja 2012.

3.491,67 kuna………………………………… 19. lipnja 2012.

3.451,56 kuna………………………………… 30. srpnja 2012.

3.451,56 kuna………………………………… 30. srpnja 2012.

3.229,36 kuna………………………………… 21. rujna 2012.

3.435,94 kuna………………………………… 25. listopada 2012.

3.480,27 kuna………………………………… 30. studenog 2012.

3.432,55 kuna………………………………… 27. prosinca 2012.

3.206,68 kuna………………………………… 22. siječnja 2013.

3.382,76 kuna………………………………… 25. ožujka 2013.

3.382,76 kuna………………………………… 25. ožujka 2013.

3.415,60 kuna………………………………… 23. travnja 2013.

1.881,55 kuna………………………………… 23. travnja 2013.

211.621,73 kuna……………………………… 23. travnja 2013.

6.348,65 kuna………………………………… 23. travnja 2013.

IV. Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana isplati tužiteljici troškove parničnog
postupka u iznosu od 59.839,34 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od
presuđenja, dakle od 23. prosinca 2021. pa do isplate po stopi koja se određuje za
svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih
na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena.

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 22,66 kuna, tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi, zaprimljenoj 17. svibnja 2019., se navodi kako je tužitelj 7. ožujka

2007. s tuženikom kao kreditorom zaključio ugovor o kreditu broj … na
temelju kojeg mu je tuženik na raspolaganje kredita iskazan kao 155.000,00 CHF,
isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tuženika. Tuženik je u unaprijed
formuliranom standardiziranom ugovoru i to u članku 1. ugovora ugovorio valutnu
klauzulu u valuti CHF te je otplatu kredita u čl. 4., čl. 7. ugovora vezao uz ovu valutu
te je u članku 4. naveo visinu kamatne stope u iznosu od 7,88 % godišnje ugovorivši
kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci
same banke bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način

3

P-2222/19.

će se ona mijenjati. Postupajući na ovakav način i to tako da je u ugovor ugradio
nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je
vezana glavnica CHF, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da
prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao
niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na
promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti
potrošača, Zakona o obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja kao
temeljnom načelu obveznog prava te protivno zakonodavstvu Europske unije
ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,
a sve na štetu tužitelja. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog
je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite
interesa ovdje tužitelja i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem
P-1401/12. u kojem postupku je VTZS RH 13. lipnja 2014. odlučujući po žalbi
tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II. potvrdio presudu
TS u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. kojom se utvrđuje da je tuženik
d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne
interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i interese i prava tužitelja, tako što
je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom
je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze
promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno
pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je utvrdio da je tuženik u
razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio interese i prava
potrošača korisnika kredita, a time i interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući
ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na
način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i
u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti
informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke
utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja
predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada
važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/13.)i to člancima 81.,

82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada
važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09.,
79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a.
Na temelju dokumentacije iz ovog kredita izrađen je izračun u smislu utvrđenja
razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa kako s osnova ništetne
odredbe o valuti CHF tako i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim kamatama
te iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način do konačne otplate kredita
iznosi 358.125,34 kuna. Slijedom navedenog, činjenice utvrđenja da su nepoštena
ugovorna odredba o valuti CHF te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano
promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene,
tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, odnosno na temelju članka 138.
a) ZPP-a, članka 502. c) ZPP-a te članka 1111. ZOO-a, u smislu individualne pravne
zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla na temelju ništetnih
odredbi ugovora predlaže donošenje presude sadržaja navedenog u izreci.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom 19. siječnja 2021., tuženik je naveo kako
se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanima u cijelosti, predlaže
istog odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka. Ističe prigovor zastare.

4

P-2222/19.

Istaknutim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredaba
ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule kao i
isplatu iznosa od 358.125,34 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od
dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate na ime pretplate uslijed
ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Svoje traženje
tužitelj temelji na tvrdnjama da banka nije mogla jednostrano mijenjati ugovorenu
kamatnu stopu kao i da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, a
koje postupanje da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem
P-1401/12., odnosno presudi Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, pod poslovnim
brojem Pž-7129/13., presuda VS RH pod poslovnim brojem Revt-249/14-2, i dr.,
utvrđeno nepoštenim i ništetnim. Tako tužitelj osnovu svog traženja vidi u navedenim
presudama, odgovarajućim odredbama ZOO-a, Zakona o zaštiti potrošača i u
odredbama Zakona o parničnom postupku. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.
Tužitelj i tuženik su zaista zaključili ugovor o kreditu broj … 7. ožujka 2007.
kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara
protuvrijednosti od 155.000,00 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke.
Odredbom članka 4. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom
banke, a koja je na dan sklapanja predmetnog ugovora iznosila 7,88 % godišnje.
Međutim, tužitelj u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa i to od pogrešne
pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu i dalje na snazi, kao i od pogrešne
pretpostavke da bi presude trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu
kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih
parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare. Naime,
predmetni je ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom kredita 2013. Odredbom
članka 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se na ništetnost
ugovora ne može pozivati ona stranka ugovora kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a
zabrana je bila manjeg značaja. Stoga je tužitelj prekludiran pozivati se na ništetnost
predmetnog ugovora o kreditu iz 2007. kao što je i u prekluziji obzirom na protek
zastarnog roka obzirom da je od zatvaranja ugovora o kreditu, odnosno isplate istoga
pa do podnošenja tužbe 2019. proteklo više od pet godina. Nadalje, da bi presude na
koje se poziva tužitelj bile obvezujuće za naslovni sud u smislu odredbe članka 138.
a) Zakona o zaštiti potrošača te članka 502.c) Zakona o parničnom postupku ova bi
parnica trebala biti radi naknade štete - a nije! Naime, odredbom članka 502. c) ZPP-
a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu
štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe
iz članka 502. a) stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i
propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i
prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta
utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Budući da se u konkretnom
slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate na temelju stjecanja bez
osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Trgovačkog suda ukazuju
se pravno irelevantnim u smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi. U konkretnom
slučaju ne postoji ni identitet ugovornih odredbi, onih o kojima se odlučivalo i sudilo u
postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i konkretnih odredbi iz ugovora o
kreditu. Stoga opetovano pozivanje na presudu Trgovačkog suda je nebitno i zbog
razloga nedostatka objektivnog identiteta ugovornih odredbi. Nespornono je
Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 26. izričito dopušteno ugovaranje
promjenjive kamatne stope. Navedena odredba ZOO-a nije izmijenjena ni nakon
donesenih presuda, niti se istu planira mijenjati obzirom da je u većem broju
slučajeva ista u konačnici povoljnija za korisnika kredita, koji, ugovarajući je, može

5

P-2222/19.

iskoristiti i benefite fluktuirajućeg financijskog tržišta. Tužitelj samo uopćeno navodi
kako bi promjena kamatne stope bila sporna i nezakonita te potražuje povrat
pretplate po osnovi povećanja zbog promjenjive kamatne stope te pogrešno
zaključuje kako mu presude trgovačkih sudova daju za pravo primjenu fiksne
kamatne stope. U postupku vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite
kolektivnih interesa i prava potrošača, sudovi ni na koji način nisu utvrdili da bi bila
nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nepoštena bi bila odredba o
pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime
bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. U navedenom se smislu citira
presuda Vrhovnog suda Revt 249/14: „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih
institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo
legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, koja
je s aspekta isplativosti njihova poslovanja nužnost (posebno kad se radi o
ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje) a sve obzirom na
brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine
visine.“ Ne samo sud, već i HNB u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu
banaka navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama
građanstvu uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno
promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave
banke, a građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje svjesno i svojevoljno ušli
u rizik promjene kamatne stope. Također je i nesporna činjenica da sve do stupanja
na snagu izmjena ZPK iz 2013. tuženik nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili
usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način
da definira parametre promjenjivosti. Unatoč tome, tuženik je obzirom na druge
važeće propise ipak definirao uvjete promjenjivosti kamatne stope. Tuženik nikada
kamatnu stopu nije mijenjao proizvoljno, bez točno utvrđenih kriterija. Svaka
promjena kamatne stope rezultat je primjene točno utvrđenih i definiranih kriterija i
predviđenih metodologija. Sukladno odredbama ZOO-a nezakonitost kamatne stope
postoji samo ako kamatna stopa prelazi zakonom dopuštenu visinu stope. Kako je to
već istaknuto, banka je na temelju jasnih zakonskih odredbi bila ovlaštena ugovarati
promjenjivu kamatnu stopu koja definitivno nikada nije prelazila zakonom dopuštenu
visinu stope. Pri tome je svakako banka bila dužna postupati sukladno odredbama
važećih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik
nesporno i činio. Takve obavijesti su unutar sustava banke bile automatizirane i
personalizirane, tako da ne stoji tvrdnja tužitelja da bi ga banka samo jednom
obavijestila o promjeni kamatne stope. Konkretan ugovor o kreditu zaključen je 2006.
u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" broj: 96/03.)
kao i u vrijeme važenja Općih uvjeta poslovanja tuženika na snazi od 1. studenog

2004. do 14. srpnja 2009., koji su bili javno objavljeni na internetskim stranicama
tuženika i dostupni u svim poslovnicama tuženika. Odredbom članka 59. ZZP
propisan je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu koji između ostalog treba
sadržavati odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona
može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se
ona može promijeniti. Kriteriji promjenjivosti kamatne stope sadržani su i u odredbi
članka 3.6. Općih uvjeta tuženika. Tuženik je sukladno odredbi članka 306. stavak 4.
ZOKI učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi
informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih
temeljem odluka nadležnih tijela banke. Nakon stupanja na snagu ZOKI, tuženik je
sukladno odredbi članka 308. stavak 1. citiranog zakona informirao tužitelja o
promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te je uz obavijest

6

P-2222/19.

dostavljao izmijenjeni otplatni plan. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o
kreditu nije postojala zakonska odredba o osobnom obavještavanju korisnika kredita,
već se urednim smatralo obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja,
tuženik je ipak svojim klijentima dostavljao personalizirane obavijesti o promjenama
kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Imajući u vidu gore izneseno, jasno je da je
tuženik prilikom zaključivanja predmetnog ugovora s tužiteljem, u cijelosti poštovao
tada važeću zakonsku regulativu. Pozivanje na zakonsku regulativu važeću danas, a
ne u vrijeme zasnivanja obveze, promašeno je i pogrešno. Nemogućnost predviđanja
kretanja onih elemenata koji utječi na promjenu kamatne stope, a isključivo ovise o
tržišnim kriterijima, a ne volji banke, izuzimaju se iz ocjene poštenosti čak i prema
primjenjivim kriterijima europskog prava. U tom smislu i Direktiva Vijeća 93/13 EEZ
od 5. travnja 1993., a koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u
potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se
smatraju nepoštenim. Tako se pod 1./točka j. Priloga navodi: „Nepoštenim
odredbama smatraju se odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: davanje mogućnosti
prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog
razloga predviđenog ugovorom… ali takva se odredba neće smatrati nepoštenom
ukoliko se radi …o proizvodima i uslugama kod kojih je cijena povezana s
oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje
prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom.“ Kako se u konkretnom
slučaju kamatna stopa mijenjala upravo zbog kriterija i elemenata čije su oscilacije
izvan nadzora tuženika, to je sukladno Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od

05.04.1993.godine, takva ugovorna odredba izuzeta od ocjene poštenosti. Imajući u
vidu da su kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate
određeni Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara
promjenjivu kamatnu stopu niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i
proizvoljno, bez adekvatnih kriterija. Konačno, niti jednoj banci nije poslovni interes
povećanjem kamatne stope povećavati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u
suštini generirati gubitak.

Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 22. izričito je
dopušteno ugovaranje valutne klauzule. Tako odredba članak 22. ZOO-a i to stavak

1. propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne
obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute
Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Ugovaranjem valutne klauzule
ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto
prema svim sudionicima pravnog posla. Ratio zakonske odredbe članka 22. ZOO-a
jest da kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa što je posebice značajno za
dugoročne kredite) novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja
prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu. A sukladno načelu
monetarnog nominalizma sadržanog u članku 21. ZOO-a, dužnik je dužan isplatiti
onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Budući je na temelju odredbe članka

22. ZOO-a valutna klauzula izrijekom dopuštena i budući sudovi sude na temelju
zakona, onda je jasno da sud u okviru svoje zakonodavne uloge tu odredbu smije i
mora primjenjivati onako kako ona glasi. Prednje izneseni pravni stav u pogledu
primjene i dopuštenosti valutne klauzule iskazao je Vrhovni sud u svojoj odluci Vs
Rev-1990/91. Ustavni sud u svojoj odluci U-I-1746/2006 od 17. lipanja 2009. navodi:
„Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju članka 2.
Stavak 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i
tradiciju hrvatskog pravnog sudstava koja je bila utemeljena na sudskoj praksi prije
stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978.godine. Navedena zakonska

7

P-2222/19.

odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu
slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca
ugovarajući valutnu klauzulu (članak 22. ZOO-a), indeksnu klauzulu (članaka 23.
ZOO-a) ili kliznu skalu (članaka 24. ZOO-a).“ Niti Vlada Republike Hrvatske, niti HNB
kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nisu podržali izmjenu, odnosno
ukidanje valutne klauzule. Štoviše, HNB u okviru svojih zakonskih ovlaštenja nalaže
poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza mora držati u obliku
likvidne rezerve. Imajući u vidu izneseno, sasvim je jasno da dopuštenost i valjanost
ugovaranja valutne klauzule svoj temelj ima u zakonskoj odredbi.

Važno je istaknuti i to kako je predmetni ugovor o kreditu potvrđen
(solemniziran) po javnom bilježniku te ima snagu javnobilježničkog akta. Drugim
riječima javni bilježnik je predmetnu ispravu ispitao, utvrdio da oblikom odgovara
propisima o javnobilježničkim isprava, a sadržajem propisima o sadržaju
javnobilježničkog akta. Istu ispravu je pročitao sudionicima pravnog posla, upozorio
ih na značaj ovršne snage, nakon čega su sudionici posla izjavili da prihvaćaju
pravne posljedice koja za njih iz toga proizlaze i da to odgovara njihovoj volji. U
navedenom je pravcu ustanovljena i praksa Vrhovnog suda RH iskazana u presudi
Rev 895/2003. Tužitelj je poslovno sposobna osoba koja tijekom ishođenja
predmetnog kredita nije izdvojio niti jednu ugovornu odredbu kao spornu niti je tražio
bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza. Ugovor je višestruko provjeravan
kako od strane službenika banke tako i po javnom bilježniku pa se s pravom može
zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno i samostalno u
konkurenciji različitih vrsta kredita odlučio baš za predmetni sa svim njegovim
uvjetima i odredbama budući je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara
upravo njegovim potrebama i mogućnostima. Tužitelj je od tuženika prije sklapanja
ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije, kao uostalom i od
javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora. Iako sada tvrdi drugačije, iz
opisanog ponašanja tužitelja moguće je jedino zaključiti kako su mu prilikom
sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava i
obveze koje iz njega proizlaze, što je u konačnici i potvrdio podnošenjem isprave na
solemnizaciju. Štoviše, solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena je neoboriva
pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim
odredbama koje svoj temelj imaju u zakonu, koje stoga nisu ništetne, neodređene i/ili
neodredive, niti su ugovaranjem tih odredbi narušena načela obveznih odnosa. Tako
se u presudi Županijskog suda u Puli, Gž-265/12. navodi: „Tužiteljica je svojom
slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom. Ugovor o kreditu je
solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata
sa svakom od točaka Ugovora!

Tuženik u cijelosti osporava i visinu predmetnog potraživanja i to u iznosu od

358.125,34 kuna, sve uvećano za pripadajući iznos zateznih kamata koje teku na
pojedinačne iznose, budući dostavljeno vještvo nije izrađeno sukladno odredbi 251.
ZPP-a te nije razvidno kako i kojom metodologijom, kao i na temelju kojih podataka je
tužitelj došao do utuženog iznosa.

Kako tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik
ističe prigovor zastare kojeg unatoč stajalištu Vrhovnog suda RH, drži u cijelosti
osnovanim. Naime, odredbom članka 215. ZOO-a propisano je da zastara počinje
teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje
obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Tražbina po
osnovi stjecanja bez osnove, a to bi bila svota koju je tužitelj isplatio banci na temelju
ugovornih odredbi ugovora sklopljenog 2007., korisnik kredita može tražiti prvog

8

P-2222/19.

dana kada je obavio tu isplatu i tada počinje teći petogodišnji zastarni rok. Ovo stoga
što za stjecanje bez osnove nije propisan neki drugi zastarni rok pa u primjenu dolazi
isključivo opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a. Naime, Vrhovni
sud RH zauzima stajalište da bi vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare
u smislu odredbe članka 241. ZOO-a unatoč: nedostatku posebnih zakonskih
odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi
zaštite kolektivnih interesa i prava, bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih
ugovora te bez obzira na to što je odredbom članka 140. Zakona o zaštiti potrošača
("Narodne novine" br. 79/07.) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi
zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca
pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava
Posebnim se zakonima (lex specialis) vrlo rijetko propisuje prekid zastare. Za to
nema potrebe jer je prekid zastare uređen općim normama obveznog prava (članak

240. – 246. ZOO-a). Zbog čega sud nije primijenio odredbu članka 241. ZOO-a koja
nije derogirana posebnim zakonom (po načelu lex specialis derogat legi generali), a
prema kojoj se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom
radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi
utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja tražbine, a koju je morao primijeniti i zbog čega
se nije upitao je li to što nema posebnih zakonskih odredaba o prekidu zastare
podnošenjem kolektivne tužbe nedostatak ili je volja zakonodavca bila da se
primjene opća pravila obveznog prava, ostaje nejasno. Štoviše, Zakonom o zaštiti
potrošača propisano je da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih
interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni
postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Ta odredba sasvim jasno
pokazuje da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo
potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava, a posebno imajući na umu
da ni tužba potrošača na utvrđenje da je ugovor ništetan (ili pojedine njegove
odredbe) ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja
tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu članka 241. ZOO-a i članka 140.
Zakona o zaštiti potrošača uz obrazloženje: "…jer u protivnom vođenje postupka
kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla." Očito je namjera
zakonodavca bila upozoriti potrošača da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje
njegovo povrijeđeno subjektivno pravo niti traži utvrđivanje postojanja njegove
tražbine ili njezino osiguranje. Takvo je stajalište isti sud zauzeo u više odluka,
primjerice u odluci Rev 1666/11.2 od 6. svibnja 2015., Rev-141/2006-2 od 22. veljače

2006., Rev-x 808/11-2 od 12. rujna 2012. Prema članku 117. stavak 3. Ustava RH
“sudovi sude na temelju ustava i zakona”. Određenu zakonsku odredbu sud može
tumačiti prema njezinom smislu (ako smisao nije jasan iz same norme), ali nije
ovlašten odbiti njezinu primjenu uz obrazloženje da ona “nema smisla”. Smisao
odredbe članka 241. ZOO-a (odnosno članka 388. ZOO/91.) nije nejasan i Vrhovni
sud RH tu je odredbu primijenio u velikom broju svojih odluka. Čini se da je Sud imao
na umu smisao odredaba članka 502. a) – 502. h) ZPP-a kojima se uređuje tužba za
zaštitu kolektivnih interesa i prava premda to nije obrazloženo, a trebalo je biti
obrazloženo, posebno ako se ima na umu činjenica da je sud odbio primijeniti članka

241. ZOO-a. Kolektivnom se tužbom, u načelu, štite interesi i prava građana i cilj joj
je prije svega spriječiti fizičke i pravne osobe koje obavljanjem svoje djelatnosti teže
vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. Tvrdnjom da kada
se zastara ne bi prekidala podnošenjem kolektivne tužbe, vođenje postupka
kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla, čini se da VSRH smatra
de je jedini smisao i cilj kolektivne zaštite prekid zastare u pogledu individualnih

9

P-2222/19.

restitucijskih zahtjeva. Već sama činjenica da ni odredbe ZZP-a ni ZPP-a ne uređuju
pitanje prekida zastare (nota bene, uopće i ne spominju zastaru), a što onda znači da
se primjenjuju opće odredbe o prekidu zastare iz ZOO-a, nameće zaključak da
smisao pravnog instituta kolektivne zaštite nije prekid zastare individualnih zahtjeva
potrošača. Da je svrha tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekid zastare
individualnih zahtjeva, doista je jedino razumno očekivati da bi zakonodavac tada to
pitanje barem spomenuo, a nije! Cilj je kolektivne zaštite prije svega preventivan,
ukloniti s tržišta nepoštene ugovorne odredbe i prije nego li se počnu primjenjivati,
ako se primjenjuju, zabraniti njihovu daljnju upotrebu te spriječiti da i svi drugi trgovci
primjenjuju takve ili slične odredbe za koje se u postupku kolektivne zaštite utvrdi da
su nepoštene. Svakako, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka
za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe
članka 241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, a da je tužba za
zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012. podnesena 4. travnja 2012., to
je prije podnošenja tužbe nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli
do 4. travnja 2009. Naime, sukladno odredbi članka 226. ZOO-a propisano je: "1)
Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa
bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo
da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao
što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga
pojedinog davanja. 2) Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed
određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate
u obrocima i druga djelomična ispunjenja." Prema tome na iznose anuiteta (a ukoliko
sud ne bi usvojio istaknuti prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje
tužitelja) vrijedi trogodišnji zastarni rok, a ne opće propisani petogodišnji rok pa
tuženik ističe i prigovor zastare u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do 4. travnja

2009., dakle, prije isteka roka od tri godine do 4. travnja 2012., a sve pozivom na
naprijed citiranu odredbu članka 226. i u vezi s člankom 245. ZOO-a. Slijedom
navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, a
tužitelju naložiti da naknadi tuženiku trošak postupka.

3. Podneskom od 14. listopada 2021. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev, a kako je to navedeno u izreci ove odluke.

4. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem ugovora o kreditu broj
… od 7. ožujka 2007., otplatne tablice sa prikazom efektivne kamatne
stope od 7. ožujka 2007., zk izvatka za II. zkt., z.u. 5704 k.o. S., prijevremene
otplate kredita na dan 23. travnja 2013., knjigovodstvene kartice, pregleda uplata po
kreditu, plana otplate, pisanog nalaza i mišljenja sudskog vještaka M. G. od

25. svibnja 2021., očitovanja sudskog vještaka M. G. od 8. rujna 2021.,
iskaza sudskog vještaka M. G. od 29. rujna 2021.

5. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet ove parnice je zahtjev za:

 za isplatu po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

8. Među strankama nije sporno:

10

P-2222/19.

 da je između parničnih stranaka sklopljen ugovor o kreditu na temelju kojeg je
odobrena isplata 155.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 180
mjeseci

 da je člankom 4. ugovora o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 7,88 % i da je promjenjiva

 da je ugovor o kreditu zatvoren 2013.

8.1. Sporno je:

 je li odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena
ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom, kao i je li odredba o valutnoj klauzuli
ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom, kao i je li se sve
navedeno trebalo utvrđivati u ovom postupku

 je li tuženik prekludiran pozivati se na ništetnost.

8.2. Istaknut je i prigovor zastare.

9. Čitanjem ugovora o kreditu broj ... utvrđeno je:

 da je isti sklopljen između P. d.d. i M. G. kao
korisnika kredita te E. V. kao založnog dužnika i M. V. kao sudionice
 da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama
koji odgovara protuvrijednosti od 155.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF
tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita

 da se korisnik kredita obvezuje platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj
stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan
sklapanja ugovora iznosi 7,88 % godišnje

 da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom
metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima
 da se kamata naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste
Banke važeće na dan plaćanja kamate

 da će banka na dospjele, nepodmirene obveze iz ugovora, osim u mjeri u kojoj
je to zapriječeno mjerodavnim propisima za razdoblje zakašnjenja obračunavati i
naplaćivati zakonsku zateznu kamatu koja je promjenjiva u skladu s propisima, a koja
kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF
tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate

 da je rok otplate kredita 180 mjeseci

 da se kredit u iznosu od 155.000,00 CHF i kamata iz točke 4. ugovora
otplaćuju u 180 jednaka mjesečna anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po
srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj
tablici koja je sastavni dio ugovora

 da u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ugovora korisnik kredita
pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjeni
anuitet. O izmijenjenom iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita
 da su stranke suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu
anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kada je banka
putem pošte uputila korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ugovora ili na
adresu koju je korisnik kredita pisano dostavio banci.

10. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, savjesne ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, ovaj sud tužbeni zahtjev smatra osnovanim.

11

P-2222/19.

11. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. od

4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31.
prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (u
CHF), tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu
odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja
ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se
nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda
je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13.-4 od 13. lipnja

2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14.-2 od 9.
travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1. do 7. kao neosnovane. Nadalje,
presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. od 4.
srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca

2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem
ugovora o kreditnima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako
da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta
uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja
tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim
parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a
tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U navedenom dijelu citirana
presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem
Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a Vrhovni sud RH svojom odlukom pod
poslovnim brojem Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio je reviziju kao
neosnovanu.

11.1. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za
zaštitu potrošača protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik,
predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi članka 502. c) Zakona o
parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05.,
2/07., 84/08., 57/11., 25/13. – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom
sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama
sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u
kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom članka 138. a Zakona o zaštiti
potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.,
78/12. i 56/13.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa
potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa
zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u
postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana
postupanjem tuženika.

11.2. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14.-2 od 9. travnja

2015. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o
kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika
kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu
kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija
ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o
kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje
potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o
kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom

12

P-2222/19.

budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa
ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva. Vrhovni sud RH se u
svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i
ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz
koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti se pozvao na obrazloženje
presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017-2010. Visoki trgovački sud je
utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski
franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz
valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim
francima". Nadalje, Visoki trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se
glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu
pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu
razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja.

11.3. Suprotno navodima tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je
potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog
trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, je već
utvrđeno da je između ostalih upravo i tuženik postupao suprotno Zakonu o zaštiti
potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i to koristeći ništetne
i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije
zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio
egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik ponavlja u ovom postupku svoje navode i tvrdnje iz postupka
koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u
Zagrebu i to navodi da se pojedinačno pregovaralo sa strankama, da se radi o
razumljivoj odredbi, ali u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača je
utvrđeno da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i
razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači
nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u
budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva,
nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog
bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li
ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti
im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog
pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka
solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili
svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je
jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz članka 58. Zakona o
javnom bilježništvu. Pravomoćno je utvrđeno i to da je priroda i specifičnosti valute
švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže
stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu
informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i
sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak
i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama
ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer
banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom
u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću
klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima
povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora

13

P-2222/19.

uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta. Neravnoteža u pravima i
obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu
potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač
kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u
švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a
ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim
ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je
švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna.
Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za
valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje
ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje
davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu
potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

12. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud je utvrdio da je ništetna odredba
ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jer je odredba o ugovorenoj kamati
utvrđena nepoštenom s obzirom da nije određena, odnosno odrediva u smislu
odredbe članka 269. stavak 2. i članka 272. ZOO-a pa se u smislu odredbe članka

87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (2003), odnosno članka 102. Zakona o
zaštiti potrošača te ugovorene odredbe ništetne, odredbe o valutnoj klauzuli nisu
razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja te su kao takve ništetne pa je
odlučeno kao u točkama I. i II. izreke.

13. Nadalje, posebno se ističe da izvršenjem Ugovora o kreditu nije mogao nestati
uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF i jednostrano promjenjivoj
kamatnoj stopi, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana
sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno
valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. stavak 1. ZOO-a
predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno
nestane, a sukladno članku 326. stavak 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo
ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti
ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u
predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača
zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo
neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom
kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o
tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja,
pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a. Prema
tome, bez obzira na činjenicu što je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni Ugovor o
kreditu, tužitelj ni u kojem slučaju nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih
ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa, a što je u skladu i s pravnim
shvaćanjem VSRH-a.

14. S obzirom da je odredba ugovora o kreditu, a odnosi se na promjenjivu
kamatnu stopu i valutnu klauzulu utvrđena ništetnom, to tužitelj ima pravo potraživati
neosnovano stečeno po tom ugovoru u skladu s propisom članka 1111. ZOO-a.

14

P-2222/19.

15. Iz pisanog nalaza i mišljenja sudskog vještaka M. G. od 25. svibnja

2021. proizlazi kako je u otplatnim planovima iskazano dospijeće prvog anuiteta 30.
travnja 2007. Isto tako, u cjelokupnom otplatnom planu razvidno je da je predmetni
kredit otplaćen u cijelosti 23. travnja 2013. Prema tome, utuženo razdoblje je od 30.
travnja 2007. do 23. travnja 2013.

Vještačenje je provedeno na temelju ugovor o kreditu broj: … od 7.
ožujka 2007., prvog otplatnog plana koji je sastavni dio ugovora, cjelokupnog
otplatnog plan koji sadrži sve promjene kamatnih stopa i anuiteta u razdoblju od 30.
travnja 2007. do 23. travnja 2013., pregleda uplata po kreditu za razdoblje od 30.
ožujka 2007. do 23. travnja 2013., knjigovodstvene kartica za razdoblje od 31. ožujka

2007. do 23. travnja 2013. i prijevremene otplata kredita na dan 23. travnja 2013.

PREGLED RAZLIKE ANUITETA, UGOVORNIH KAMATA I RAZLIKE PO OSNOVI PROMJENE TEĈAJA ISKAZANIH U KUNAMA ZA
RAZDOBLJE OD 30. TRAVNJA 2007. DO 23. TRAVNJA 2013. KADA JE KREDIT OTPLAĆEN U CIJELOSTI

Tablica br.1

Anuiteti (promjenjivi) uzeti iz cjelokupnog otplatnog Anuiteti po prvom otplatnom planu Razlika anuiteta plana

Primijenjeni srednji tečaj
CHF-a tuženice na dan
dospijeća, odnosno plaćanja anuiteta, podaci
uzeti iz pregleda uplata po
kreditu i tečajnice tuženice
s interneta

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13
1 30.04.07. 1.470,54 27.04.07. 4,492877 6.606,96 1.470,54 4,569256 6.719,27 0,00 0,00 0,00 0,00
2 31.05.07. 1.470,54 31.05.07. 4,443497 6.534,34 1.470,54 4,569256 6.719,27 0,00 0,00 0,00 0,00
3 30.06.07. 1.470,54 29.06.07. 4,420115 6.499,96 1.470,54 4,569256 6.719,27 0,00 0,00 0,00 0,00
4 31.07.07. 1.470,54 31.07.07. 4,447691 6.540,51 1.470,54 4,569256 6.719,27 0,00 0,00 0,00 0,00
5 31.08.07. 1.559,50 31.08.07. 4,469650 6.970,42 1.470,54 4,569256 6.719,27 88,96 251,15 251,15 0,00
6 30.09.07. 1.559,50 27.09.07. 4,411096 6.879,10 1.470,54 4,569256 6.719,27 88,96 159,83 159,83 0,00
7 31.10.07. 1.559,50 30.10.07. 4,384136 6.837,06 1.470,54 4,569256 6.719,27 88,96 117,79 117,79 0,00
8 30.11.07. 1.559,50 30.11.07. 4,447406 6.935,73 1.470,54 4,569256 6.719,27 88,96 216,46 216,46 0,00
9 31.12.07. 1.559,50 28.12.07. 4,393697 6.851,97 1.470,54 4,569256 6.719,27 88,96 132,70 132,70 0,00
10 31.01.08. 1.559,50 31.01.07. 4,491741 7.004,87 1.470,54 4,569256 6.719,27 88,96 285,60 285,60 0,00
11 29.02.08. 1.626,18 28.02.08. 4,530749 7.367,81 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 648,54 648,54 0,00
12 31.03.08. 1.626,18 31.03.08. 4,630899 7.530,68 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 811,40 720,75 90,65
13 30.04.08. 1.626,18 30.04.08. 4,501319 7.319,95 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 600,68 600,68 0,00
14 31.05.08. 1.626,18 29.05.08. 4,467728 7.265,33 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 546,06 546,06 0,00
15 30.06.08. 1.626,18 27.06.08. 4,474746 7.276,74 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 557,47 557,47 0,00
16 31.07.08. 1.626,18 31.07.08. 4,431108 7.205,78 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 486,50 486,50 0,00
17 31.08.08. 1.626,18 28.08.08. 4,443961 7.226,68 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 507,41 507,41 0,00
18 30.09.08. 1.626,18 30.09.08. 4,485383 7.294,04 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 574,77 574,77 0,00
19 31.10.08. 1.626,18 30.10.08. 4,890006 7.952,03 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 1.232,76 761,08 471,68
20 30.11.08. 1.626,18 27.11.08. 4,617276 7.508,52 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 789,25 718,63 70,62
21 31.12.08. 1.626,18 05.01.09. 4,968484 8.079,65 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 1.360,38 773,29 587,08
22 31.01.09. 1.626,18 30.01.09. 4,895002 7.960,15 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 1.240,88 761,86 479,02
23 28.02.09. 1.626,18 27.02.09. 4,981085 8.100,14 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 1.380,87 775,26 605,61
24 31.03.09. 1.626,18 31.03.09. 4,922161 8.004,32 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 1.285,05 766,09 518,96
25 30.04.09. 1.626,18 29.04.09. 4,940642 8.034,37 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 1.315,10 768,96 546,14
26 31.05.09. 1.626,18 29.05.09. 4,851892 7.890,05 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 1.170,78 755,15 415,63
27 30.06.09. 1.626,18 30.06.09. 4,780160 7.773,40 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 1.054,13 743,98 310,14
28 31.07.09. 1.626,18 29.07.09. 4,814926 7.829,94 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 1.110,66 749,40 361,27
29 31.08.09. 1.626,18 31.08.09. 4,836162 7.864,47 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 1.145,20 752,70 392,50
30 30.09.09. 1.626,18 30.09.09. 4,831661 7.857,15 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 1.137,88 752,00 385,88
31 31.10.09. 1.626,18 29.10.09. 4,783484 7.778,81 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 1.059,53 744,50 315,03
32 30.11.09. 1.626,18 30.11.09. 4,865163 7.911,63 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 1.192,36 757,21 435,14
33 31.12.09. 1.626,18 30.12.09. 4,919757 8.000,41 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 1.281,14 765,71 515,43
34 31.01.10. 1.626,18 01.02.10. 5,002175 8.134,44 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 1.415,16 778,54 636,62
35 28.02.10. 1.626,18 25.02.10. 4,979338 8.097,30 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 1.378,03 774,98 603,04
36 31.03.10. 1.626,18 30.03.10. 5,080882 8.262,43 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 1.543,16 790,79 752,37
37 30.04.10. 1.626,18 29.04.10. 5,060524 8.229,32 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 1.510,05 787,62 722,43
38 31.05.10. 1.626,18 31.05.10. 5,115184 8.318,21 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 1.598,94 796,13 802,81
39 30.06.10. 1.626,18 30.06.10. 5,445456 8.855,29 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 2.136,02 847,53 1.288,49
40 31.07.10. 1.626,18 02.08.10. 5,374885 8.740,53 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 2.021,26 836,55 1.184,71
41 31.08.10. 1.626,18 31.08.10. 5,565219 9.050,05 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 2.330,77 866,17 1.464,60
42 30.09.10. 1.626,18 30.09.10. 5,504006 8.950,50 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 2.231,23 856,64 1.374,59
43 31.10.10. 1.626,18 26.10.10. 5,389016 8.763,51 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 2.044,24 838,75 1.205,49
44 30.11.10. 1.626,18 30.11.10. 5,625023 9.147,30 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 2.428,03 875,48 1.552,55
45 31.12.10. 1.626,18 30.12.10. 5,923877 9.633,29 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 2.914,02 921,99 1.992,02
46 31.01.11. 1.626,18 01.02.11. 5,753103 9.355,58 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 2.636,31 895,41 1.740,89
47 28.02.11. 1.626,18 14.03.11. 5,747181 9.345,95 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 2.626,68 894,49 1.732,19
48 31.03.11. 1.626,18 31.03.11. 5,695174 9.261,38 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 2.542,10 886,40 1.655,71
49 30.04.11. 1.626,18 02.05.11. 5,710946 9.287,03 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 2.567,75 888,85 1.678,90
50 31.05.11. 1.626,18 31.05.11. 6,128021 9.965,26 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 3.245,99 953,77 2.292,23
51 30.06.11. 1.626,18 01.07.11. 6,118818 9.950,30 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 3.231,03 952,33 2.278,69
52 31.07.11. 1.626,18 02.08.11. 6,539361 10.634,18 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 3.914,90 1.017,79 2.897,12
53 31.08.11. 1.626,18 01.09.11. 6,395996 10.401,04 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 3.681,77 995,47 2.686,29
54 30.09.11. 1.626,18 04.10.11. 6,174859 10.041,43 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 3.322,16 961,06 2.361,10

15

P-2222/19.

55 31.10.11. 1.626,18 02.11.11. 6,138596 9.982,46 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 3.263,19 955,41 2.307,78
56 30.11.11. 1.626,18 02.12.11. 6,113222 9.941,20 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 3.221,93 951,46 2.270,46
57 31.12.11. 1.626,18 05.01.12. 6,186160 10.059,81 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 3.340,54 962,81 2.377,72
58 31.01.12. 1.626,18 06.02.12. 6,288148 10.225,66 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 3.506,39 978,69 2.527,70
59 29.02.12. 1.626,18 06.03.12. 6,272381 10.200,02 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 3.480,75 976,23 2.504,51
60 31.03.12. 1.626,18 02.04.12. 6,228593 10.128,81 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 3.409,54 969,42 2.440,12
61 30.04.12. 1.626,18 17.05.12. 6,275967 10.205,85 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 3.486,58 976,79 2.509,79
62 31.05.12. 1.626,18 19.06.12. 6,279101 10.210,95 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 3.491,67 977,28 2.514,40
63 30.06.12. 1.626,18 30.07.12. 6,254430 10.170,83 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 3.451,56 973,44 2.478,12
64 31.07.12. 1.626,18 30.07.12. 6,254430 10.170,83 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 3.451,56 973,44 2.478,12
65 31.08.12. 1.626,18 21.09.12. 6,117793 9.948,63 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 3.229,36 952,17 2.277,19
66 30.09.12. 1.626,18 25.10.12. 6,244827 10.155,21 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 3.435,94 971,94 2.463,99
67 31.10.12. 1.626,18 30.11.12. 6,272088 10.199,54 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 3.480,27 976,19 2.504,08
68 30.11.12. 1.626,18 27.12.12. 6,242743 10.151,82 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 3.432,55 971,62 2.460,93
69 31.12.12. 1.626,18 22.01.13. 6,103847 9.925,95 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 3.206,68 950,00 2.256,68
70 31.01.13. 1.626,18 25.03.13. 6,212126 10.102,04 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 3.382,76 966,86 2.415,91
71 28.02.13. 1.626,18 25.03.13. 6,212126 10.102,04 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 3.382,76 966,86 2.415,91
72 31.03.13. 1.626,18 23.04.13. 6,232318 10.134,87 1.470,54 4,569256 6.719,27 155,64 3.415,60 970,00 2.445,60
73 23.04.13. 720,87 23.04.13. 6,232318 4.492,69 571,46 4,569256 2.611,14 149,41 1.881,55 931,18 950,37
74 23.04.13. 117.167,0 23.04.13. 6,232318 730.222,55 113.497,8 4,569256 518.600,82 3.669,22 211.621,73 22.867,75 188.753,98
9 7

Ukupno: - - - - - - - - 349.544,74 76.787,79 272.756,95

U naslovu, zaglavlju, stupcima i redovima gornje tablice pojasnio je na što se
navedeni podaci odnose, od čega se sastoje i temeljem koje dokumentacije su
iskazani. U stupcima 3. i 6. iskazao je iznose anuiteta u CHF i kunama koji su plaćeni
tuženici. U stupcima 7. i 9. iskazao je iznose anuiteta u CHF i kunama koji su trebali
biti plaćeni tuženici u predmetnom razdoblju, sve na temelju predmetnog ugovora o
kreditu. U stupcu 10. iskazao je razlike anuiteta iskazanih u CHF, koje razlike
zapravo predstavljaju porast pojedinačnih ugovornih kamata za vrijeme porasta
kamatnih stopa, korigiranih za razlike smanjene glavnice u svakom anuitetu za to isto
razdoblje (red 1. do 73.) te dio razlike glavnice (red 74.). U stupcu 11. iskazao je
razlike anuiteta iskazanih u kunama, u koje razlike su uključene i razlike po osnovi
navedenih ugovornih kamata, glavnice i tečajnih razlika. U stupcu 12. iskazao je
razlike ugovornih kamata (red 1. do 73.) i glavnice (red 74.) iskazanih u kunama. U
stupcu 13. iskazao je razlike u kunama, koje razlike se odnose samo na promjene
tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan plaćanja i tečaja iz prvog otplatnog plana,
odnosno ugovora o kreditu.

15.1. Na temelju zadatka Suda, dokumentacije koja je vještaku bila na raspolaganju
i podataka navedenih u gornjoj tablici, iskazao je razlike anuiteta, ugovornih kamata i
glavnice te tečaja po osnovi promjena CHF za razdoblje od 30. travnja 2007. do 23.
travnja 2013., odnosno do otplate predmetnog kredita u cijelosti i to kako slijedi:
a) U stupcu 12., red ukupno, iskazao je razlike ugovornih kamata i razlike glavnice
prilikom otplate kredita (red 74.), sve u kunama u iznosu od 76.787,79 kuna (razlike
ugovornih kamata u iznosu od 53.920,04 kuna i razlike glavnice u iznosu od

22.867,75 kuna)

b) U stupcu 13., red ukupno, iskazao je razlike samo po osnovi promjena tečaja CHF iskazanog u kunama u iznosu od 272.756,95 kuna

c) Sveukupno po oba osnova, iskazao je razlike anuiteta u kunama u iznosu od

349.544,74 kuna (stupac 11.).

16. U svom očitovanju od 8. rujna 2021. sudski vještak M. G. je naveo
kako je njegovo mišljenje da je predmetno vještvo izradio na temelju zadatka suda
koje je određeno rješenjem od 3. svibnja 2021. Iz kojeg zadatka je razvidno da
obračun navedene razlike naknade za prijevremeno zatvaranje kredita tužitelja nije
zadano pa temeljem toga on kao vještak nije niti računao, odnosno iskazao razlike
predmetne naknade koju sada navodi tužitelj u svom prigovoru. Prema tome,
prigovori tužitelja na njegovo vještva na okolnosti predmetne naknade su
neutemeljeni. Drži da se u potpunosti očitovao na prigovore tužitelja, koji prigovori se

16

P-2222/19.

odnose na njegovo vještvo od 25. svibnja 2021. te izjavljuje da u cijelosti ostajem kod svog nalaza i mišljenja iskazanog u navedenom vještvu.

16.1. U svom iskazu sudski vještak M. G. od 29. rujna 2021. je naveo
kako glede naknade za prijevremeno otplaćivanje kredita u navedenom predmetu
osnovica za izračun navedene naknade je iskazana u tablici broj 1., stupac 11., red
74 u iznosu od 211.621,73 kuna. Na navedeni iznos treba primijeniti 3 % koje tužena
primjenjuje prilikom prijevremene otplate i dobiti traženu naknadu. Nakon obračuna
ista iznosi 6.348,65 kuna.

17. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka jer je
isti stručan, temeljit i objektivan, a ni stranke nisu imale primjedbi na isti (tuženik
nema računskih primjedbi, ali ima svoj kut gledanja načina obračuna te sud takve
primjedbe ne uvažava.).

18. Slijedom iznesenog sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa
od 355.893,49 kuna pa je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

18.1. Iz priložene dokumentacije proizlazi da je tuženik obračunao naknadu za
prijevremenu otplatu i to baš u iznosu kako je to utvrdio sudski vještak na ročištu od

29. rujna 2021., Dakle, iznos od 6.348,65 kuna predstavlja iznos više plaćenog pri
prijevremenom zatvaranju kredita, odnosno zbog povećanja tečaja u okviru plaćene
naknade za prijevremeno zatvaranje kredita. Tuženik je neosnovano naplatio
naknadu za prijevremenu otplatu kredita jer se ista temelji na odredbi članka 10.
ugovora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, jer se radi o tipskom ugovoru te
tužitelj nije mogao utjecati niti na sadržaj te odredbe. Tuženik nije priložio dokaz da je
imao troškove zbog rješavanja tužiteljevog zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita.
Posljedično nije dokazao niti visinu troškova koju je eventualno imao. Ovo se ističe u
kontekstu odredbe članka 1024. stavak 2. ZOO-a prema kojoj korisnik kredita može
vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed
obavijestiti banku, dok je stavkom 3. istog članka propisano da je korisnik kredita
dužan u tom slučaju naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio. Obzirom da iz
članka 10. ugovora o kreditu proizlazi da će tužena naplatiti naknadu za prijevremeno
zatvaranje kredita utvrđenu u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan
prijevremene otplate, razvidno je da je tuženik takvom ugovornom odredbom
proizvoljno odredio visinu naknade, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Takva
odredba je prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na
štetu potrošača, što je sve suprotno članku 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača.
Prema odredbi članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača nepoštena ugovorna
odredba je ništava. Slijedom iznesenog u cijelosti je osnovan zahtjev za isplatu po
osnovi prijevremene otplate kredita.

19. Prigovor zastare nije osnovan.

19.1. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne
strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnih ugovora,
odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 104. ZOO-a, kao posljedica utvrđenja
ništetnosti ugovora, počinju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je
utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav izražen je u
pravnom shvaćanju sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja

17

P-2222/19.

2020. Stoga, kako je ovaj sud tek utvrdio ništavost pojedinih odredbi Ugovora od 29.
lipnja 2006., a koja odluka nije pravomoćna, to zastara još uvijek nije počela teći.
Slijedom iznesenog nije nastupila zastara prava potraživanja plaćenog na
temelju Ugovora od 29. lipnja 2006. (tako i Gž Zg-2406/19. od 1. srpnja 20020., Gž
Ši-286/20. od 21. prosinca 2020., Gž Varaždin-503/20 od 19. svibnja 2020.).

20. Slijedom svih utvrđenja nije bilo potrebe ponovno provoditi dokazni postupak
jer bi u suprotnom s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i odredbu članka

502. c) ZPP-a, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše
tegobno za potrošača i u suprotnosti s odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti
potrošača. Slijedom navedenog, sud je odbio tuženikov dokazni prijedlog saslušanja
javnog bilježnika/svjedoka. Naime, u naprijed navedenim pravomoćno okončanim
postupcima je utvrđeno da tijekom solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita
javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih
ugovora pa ni spornih odredbi, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga
primijeniti ovlaštenja iz članka 58. Zakona o javnom bilježništvu. Isto tako, sukladno
članku 57. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93., 29/94.,
162/98., 16/07. i 75/09. – dalje ZJB) javni bilježnici koji solemniziraju ugovor
potpisnicima obrazlažu smisao i posljedicu ugovora, a ne smisao i posljedice
pojedinih ugovornih odredbi te da javni bilježnik stranke upozorava samo na nejasne,
nerazgovjetne ili dvosmislene izjave stranaka (članak 58. ZJB), a ne ugovorne
odredbe. Osim toga, takva ugovorna odredba utvrđena je ništetnom ranije
navedenom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. U tom pogledu
nesporno je da je Ugovor o kreditu br. … od 21. prosinca 2006. koji je
tužitelj sklopio s tuženikom obuhvaćen razdobljem iz pravomoćnih presuda u
citiranom kolektivnom sporu te da je u predmetnom Ugovoru o kreditu tuženik koristio
odredbe o kamatnoj stopi promjenjivoj na temelju jednostrane odluke tuženika i
valutnoj klauzuli u CHF, za koje je pravomoćno u kolektivnom sporu utvrđeno da su
ništetne i nepoštene.

21. Odluka o kamatama temelji se na članku 29. ZOO-a. Ističe se i to da u slučaju
ništavosti ugovora po osnovi kojeg treba vratiti novčani iznos u odnosu na kamate se
primjenjuje odredba članka 214. ZOO-a kojom je određeno da u slučaju kada se
vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata
i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja
zahtjeva. Kako je u postupku kolektivne pravne zaštite utvrđeno da je tuženik već
prilikom sklapanja ugovora o kreditu bio nesavjestan i nepošten, dužan je i na
neosnovano stečene iznose isplatiti zatezne kamate i to od dana stjecanja (Rev-
2398/2010-2 od 15. listopada 2014.).

22. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi članka 154. stavak 1. i članka

155. ZPP-a i u skladu s Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad
odvjetnika.

Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 500 bodova, za sastava
podnesaka od 26. ožujka 2021., 6. rujna 2021., 10. rujna 2021. i 14. listopada 2021.
po 500 bodova, za zastupanje na ročištima od 3. svibnja 2021., 29. rujna 2021. i 10.
studenog 2021. po 500 bodova, odnosno ukupno 4.000 bodova, što pri vrijednosti
boda sa zatraženim paušalom od 10,00 kuna daje iznos od 40.000,00 kuna. Na
navedeni iznos treba pridodati 25 % PDV-a u iznosu od 10.000,00 kuna te trošak
sudske pristojbe tužbe u iznosu od 3.931,00 i sudske pristojbe odluke u iznosu od

18

P-2222/19.

3.908,34 kuna te trošak vještačenja u iznosu od 2.000,00, što sveukupno iznosi 59.839,34 kuna.

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 22,66 kuna, tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan.

23. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

Split, 23. prosinca 2021.

SUTKINJA

JELENA LONČAR

PRAVNA POUKA:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se
podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave
ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci
koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je
dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda
objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda
objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog
otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja
- pun. tuženika
- u spis

19