Pristupanje sadržaju
Republika Hrvatska Općinski sud u Splitu
Ex vojarna Sv.Križ, Dračevac
P-75/2019
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sutkinji toga suda Maji Anušić, u pravnoj stvari
tužitelja N. D., B., OIB …, zastupana po
punomoćniku M. B., odvjetnik iz H., protiv tuženika O. banka d.d.
OIB …, S., zastupana po punomoćniku OD A.
& A. iz S., radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene javne i glavne
rasprave dana 11. studenog 2021. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika
tuženika, dana 23. prosinca 2021.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnima pojedine odredbe Ugovora o kreditu sa sporazumom o
osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj …, od 2. prosinca 2005. godine,
sklopljenog između tužiteljice, kao korisnika kredita : N. D., B.,
, OIB : … i pravnog prednika tuženika, kao kreditora : H.
S. B. d.d., S., MBS : …, danas : O.
B. d.d., S., OIB : …, i to odredba:
- članka 8. točka b) stavak 1.a) - u dijelu : ''u iznosu od 368,14 CHF (slovima :
tristotinešezdesetiosamšvicarskihfranakačetrnaestcentima'' i ''u iznosu od 364,59
CHF (slovima : tristotinešezdesetičetirišvicarskafrankapedesetidevetcentima'' ;
- članka 8. točka b) - u dijelu : ''- u kunskoj protuvrijednosti; određenog korištenjem
kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za valutu Ugovora(dalje, samo :
''prodajni devizni tečaj''), na dan ispunjenja obveze na način određen odjeljkom c)
ove točke Ugovora.''
- članka 8. točka c) stavak 2. - u cijelosti - članka 8. točka d) - u cijelosti
- članka 9.6. točka 2. - u cijelosti
- članka 17. točka 1. - u cijelosti, odnosno u svakom dijelu istog u kojem je
ugovorena valutna klauzula.
II. Nalaže se tuženiku: O. B. d.d., S., OIB:
… tužiteljici: N. D., B., OIB:
…, na ime povrata ništetno naplaćenih iznosa temeljem ništetno
ugovorene valutne klauzule, isplatiti iznos od 15.615,13 kuna, sa zakonskom
zateznom kamatom, tekućom:
- na iznos od 55,63 KN, od dana 12.01.2009. do isplate; - na iznos od 88,57 KN, od dana 10.02.2009. do isplate;
- na iznos od 128,96 KN, od dana 10.03.2009. do isplate;
- na iznos od 58,06 KN, od dana 10.04.2009. do isplate;
- na iznos od 45,43 KN, od dana 11.05.2009. do isplate;
- na iznos od 38,32 KN, od dana 10.06.2009. do isplate;
- na iznos od 52,61 KN, od dana 10.07.2009. do isplate;
- na iznos od 24,08 KN, od dana 10.08.2009. do isplate;
- na iznos od 37,03 KN, od dana 10.09.2009. do isplate;
- na iznos od 14,80 KN, od dana10.10.2009. do isplate;
- na iznos od 34,57 KN, od dana 10.11.2009. do isplate;
- na iznos od 23,23 KN, od dana10.12.2009. do isplate;
- na iznos od 69,25 KN, od dana 11.01.2010. do isplate;
- na iznos od 99,47 KN, od dana 10.02.2010. do isplate;
- na iznos od 93,07 KN, od dana 10.03.2010. do isplate;
- na iznos od 118,76 KN, od dana 12.04.2010. do isplate;
- na iznos od 155,72 KN, od dana 10.05.2010. do isplate;
- na iznos od 188,67 KN, od dana 10.06.2010. do isplate;
- na iznos od 251,84 KN, od dana 12.07.2010. do isplate;
- na iznos od 190,07 KN, od dana 10.08.2010. do isplate;
- na iznos od 264,66 KN, od dana 11.10.2010. do isplate;
- na iznos od 280,60 KN, od dana 10.11.2010. do isplate;
- na iznos od 348,89 KN, od dana 10.12.2010. do isplate;
- na iznos od 439,15 KN, od dana 10.01.2011. do isplate;
- na iznos od 337,66 KN, od dana 10.02.2011. do isplate;
- na iznos od 369,17 KN, od dana 10.03.2011. do isplate;
- na iznos od 324,59 KN, od dana 11.04.2011. do isplate;
- na iznos od 425,46 KN, od dana 10.05.2011. do isplate;
- na iznos od 494,60 KN, od dana 10.06.2011. do isplate;
- na iznos od 525,96 KN, od dana 11.07.2011. do isplate;
- na iznos od 874,59 KN, od dana 10.08.2011. do isplate;
- na iznos od 543,93 KN, od dana 12.09.2011. do isplate;
- na iznos od 494,60 KN, od dana 10.10.2011. do isplate;
- na iznos od 506,74 KN, od dana 10.11.2011. do isplate;
- na iznos od 502,25 KN, od dana 12.12.2011. do isplate;
- na iznos od 545,29 KN, od dana 10.01.2012. do isplate;
- na iznos od 575,37 KN, od dana 10.02.2012. do isplate;
- na iznos od 584,64 KN, od dana 10.03.2012. do isplate;
- na iznos od 562,78 KN, od dana 10.04.2012. do isplate;
- na iznos od 574,45 KN, od dana 10.05.2012. do isplate;
- na iznos od 586,48 KN, od dana 11.06.2012. do isplate;
- na iznos od 568,44 KN, od dana 10.07.2012. do isplate;
- na iznos od 566,75 KN, od dana 10.08.2012. do isplate;
- na iznos od 532,77 KN, od dana 10.09.2012. do isplate;
- na iznos od 544,37 KN, od dana 10.10.2012. do isplate;
- na iznos od 569,62 KN, od dana 12.11.2012. do isplate;
- na iznos od 556,18 KN, od dana 10.12.2012. do isplate;
i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. godine, po stopi određenoj za svako
polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila
zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet
postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do naplate po stopi
određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja
kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak, u iznosu od 11.375,00
kuna sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od donošenja prvostupanjske
presude do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne
kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je dana 8.siječnja 2019. ovom sudu podnijela tužbu protiv tuženika radi
utvrđenja ništetnosti dijela ugovora i isplate.
2. U tužbi se navodi da je tužiteljica dana 2.prosinca 2005. kao korisnik kredita sa
tuženikom kao kreditorom zaključila Ugovor o kreditu broj … temeljem kojeg
joj je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao iznos od 25.62,00 CHF, s
rokom otplate 84 mjeseca, a otplata kredita ugovorena je u kunskoj protuvrijednosti
ugovorenih anuiteta u CHF odnosno po prodajnom tečaju kreditora za CHF na dan
dospijeća odnosno primjenom valutne klauzule ( članak 8. stavak 1. točka a) i b).
3. Nadalje, da je odredbom čl.8 stavak 1. točka a) i b) uređena otplata kredita u 84
jednaka anuiteta u iznosu od po 368,14 CHF i jednog preostalog u iznosu od 364,59
CHF sve u kunskoj protuvrijednosti.
4. Nadalje da je tužiteljica započela sa otplatom kredita 16.siječnja 2006. naplatom
iznosa od 1.710,16 kn dok je samo primjerice dana 2.siječnja 2013. naplaćen iznos
od 2.463,84 kn dakle s razlikom od 753,68 kn te da se jedan dio tog iznosa odnosi na
naplatu temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli što predstavlja predmet ovog
postupka.
5. Nadalje, da je presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/2017
pravomoćnom odlukom u kolektivnom sporu u " slučaju franak" utvrđeni povrijeđeni
interesi i prava potrošača kada su u ugovorima o kreditima Kreditori koristili u njima
ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je
vezana glavnica švicarski franak.
8. Nadalje, da je na taj način tuženik temeljem ništetne ugovorne odredbe tužiteljici
obračunavao mjesečne anuitete temeljem kunske protuvrijednosti CHF valute.
Nadalje, da je opisanim načinom tuženik bez osnove stekao određene iznose koje
ovom tužbom tužiteljica potražuje.
9. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava istu u cijelosti navodeći da je tužiteljica
dobrovoljno i svjesno odabrala valutu ugovora te da je među strankama postignuta
potpuna suglasnost, a da je predmetnim presudama postignuta apstraktna zaštita te
da se predmetne presude ne mogu primijeniti na konkretan slučaj te ističe prigovor
zastare.
10. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem ugovora o kreditu od 2.prosinca
2005., knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještaku J. d.o.o., pa je
temeljem tako provedenog dokaznog postupka sukladno odredbi čl. 8 Zakona o
parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,
88/05, 2/07, 84/08,123/08, 57/11,148/11,25/13,89/14; dalje ZPP) sud utvrdio da je
tužbeni zahtjev osnovan.
11. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu razlike preplaćenih mjesečnih
anuiteta po Ugovoru o kreditu broj … od 2.prosinca 2005. u razdoblju od
siječnja 2009 do prosinca 2012. te zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne obveze.
12. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao
kreditor dana 2.prosinca 2005. sklopili Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti
iznosa od 25.620,00 CHF uz rok otplate od 84 rate. Međutim, među strankama je
sporno je li ništetna odredba o valutnoj klauzuli po kojoj je tužitelj plaćao dužnu
tražbinu.
13. Nadalje, nesporno se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa
predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne
odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema
kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna
kamatna stopa koje je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s
jednostranom odlukom banke.
14. Spornim je tuženik učinio sljedeće: je li se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja
se odnosi na valutnu klauzulu pojedinačno pregovaralo; je li odredba i/ili nejasna, i /ili
teško razumljiva i/ili teško uočljiva te na posljetku je li ista suprotno načelu
savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, a
istaknut je i prigovor zastare.
15. Prije svega valja navesti da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 13.
lipnja 2014. godine, postupajući po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u
Zagrebu poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja
Udruge potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa u točki
I. izreke preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od
4. srpnja 2013. godine i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje
da su banke, među njima i ovdje tuženik (potonji u periodu od 1.- listopada 2004.
godine do 31. prosinca 2008. godine) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača
korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu
odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o
kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U točki II. izreke navedene presude Visoki
trgovački suda Republike Hrvatske djelomično je odbio žalbe, među ostalim i ovdje
tuženika, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu
u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003.
godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio
kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim
ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena
redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u
skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a
koja je ništetna.
16. Za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci pod brojem Revt-249/14 od 9.
travnja 2015. godine odbio revizije tužitelja i 1.-7. tuženika kao neosnovane, a koje
su izjavljene protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske
br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine kojom je djelomično potvrđena,
djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj
P-240/2012 od 4. srpnja 2013. godine.
17. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda (str. 62) navodi se kako se
pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kada sud utvrdi
postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne
pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj
odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na taj način proširene su
subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite
kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koje pokrenu potrošači
obvezuje ostale sudove. Naime, navedeno je u skladu sa odredbom čl. 138. a
Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 –
dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih
interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja
povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje
ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu
je uzrokovana postupanjem tuženika (koji obuhvaća i povrede učinjene kod
potrošačkog kreditiranja). Navedeni zakon se ima primijeniti s obzirom na vrijeme
kada je sklopljen ugovor, dakle kada je i ugovorena predmetna odredba.
18. Razmatrajući presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a kojom je
spor pravomoćno okončan, navodi se kako su u istoj pojašnjene sve osporene
činjenice u ovom postupku, a kako je dolje obrazloženo.
19. U odnosu na spornu činjenicu da li se o ugovornoj odredbi pojedinačno
pregovaralo za navesti je da tuženik smatra da je netočno tvrditi da se o spornoj
odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo budući su stranke ugovorile da se na
konkretni posao primjenjuju Opći uvjeti poslovanja, te drugi akti koji uređuju
kreditiranje građana. Nadalje, tuženik drži da je tužiteljica svojom slobodnom voljom
pristupila sklapanju ugovora.
20. U smislu odredbe čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine"
broj: 35/05, 41/08, 125/11 - dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe
sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u
trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u
formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih u ugovoru poziva.
21. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a, propisano kako se smatra da ugovorna
odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako,
suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, st. 2. propisano je da se smatra da
se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu
unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj,
poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca,
a st. 4. navedenog članka Zakona da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj
odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo,
dužan je to i dokazati.
22. Nadalje, u samoj presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (str. 79)
navodi se kako se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom
postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke nesporno nije pregovaralo,
a tuženici (banke) nisu ni tvrdili da su potrošači (korisnici kredita) mogli na nju
utjecati. Iz navedenoga slijedi, a ne smatrajući predmetni slučaj drugačijim od drugih
(i u konkretnom slučaju je ugovorena primjena općih akata tužitelja) da se ima uzeti
da se ni u ovom slučaju nije pojedinačno pregovaralo vezano uz spornu ugovornu
odredbu.
23. Naposljetku, činjenica da li se o predmetnoj odredbi ugovora pojedinačno
pregovaralo nije od značaja budući je ugovorna odredba utvrđena ništetnom što ima
dalekosežnije posljedice od činjenice da li se o tom ugovornoj odredbi pojedinačno
pregovaralo.
24. Odredbom članka 99. ZZP-a određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li
ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako
razumljive i uočljive. U odnosu na drugu spornu činjenicu, odnosno da li je odredba
i/ili nejasna, i /ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva navodi se kako je u presudi (str.
81) navedeno kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini
ovisnom o odluci banke je jasna i uočljiva (što tužitelj u tom postupku nije ni osporio),
ali ista nije razumljiva iz razloga jer brojni i nepovezani kriteriji koji sadrže opći uvjeti
ne daju temelj za ocjenu da bi se radilo o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli
podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, a nije u tom postupku ni osporeno
da niti ugovor niti opći uvjeti na koje se svaki pojedini ugovor poziva ne sadrže niti
referentnu stopu koje se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti način
utvrđivanja takve kamatne stope. Iz navedenoga slijedi da ta odredba nikome nije
razumljiva. Nadalje, da u ugovoru nije ni navedeno da je odluka banke vezana za
kriterije iz općih uvjeta poslovanja banke, već samo za odluku banke.
25. Budući je predmetna odredba nerazumljiva nastavlja se ispitivati da li predmetna
ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje
tužitelja). Po ocjeni Visokog trgovačkog suda (str. 58.) ugovorna odredba koja
promjenu kamatne stope čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke
bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti referentnu stopu za koju se
veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača, jer da vjerovnik jednostrano određuju obvezu dužnika, koji promjenu
ne može predvidjeti, a niti može provjeriti pravilnost iste budući nema egzaktnih
kriterija za provjeru. Radi se, naime o znatnoj neravnoteži između stranaka i to na
štetu potrošača budući su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a s tim da kamata
predstavlja cijenu. Na ovaj način da se izbjegao u potpunosti utjecaj druge ugovorne
strane na cijenu, što da je protivno odredbi čl. 247. ZOO-a koje propisuje da je
ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Nadalje, navodi se kako banke kao trgovci profesionalci nisu korisnicima kredita
pružili dovoljno informacija za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te
ih nisu upoznali sa povećanim rizikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive
kamatne stope kao i da potrošači nisu bili upoznati pod kojim uvjetima će banke
jednostrano mijenjati ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu.
26. Odredba čl. 4. ZOO-a propisuje da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju
prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i
poštenja. Ovo načelo valja tumačiti na način da treba postojati moralna obveza
ugovaratelja prilikom zasnivanja obveznog odnosa. U presudi (str. 62) zaključno se
navodi da su banke, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese
potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, potrošačima
nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koje
uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na
štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Visoki trgovački
sud smatra da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena
kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene dakle protivne zakonu, a
prema tome i ništetne, radi čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.
27. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te
da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi
tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez
unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu
savjesnosti i poštenja.
28. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto, a s tim se slaže i ovaj sud, "iako nije
zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta
činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa
čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna
koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne
otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos
glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne
mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene
ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom
postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.
Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem
ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno
načelu savjesnosti i poštenja".
29. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu
precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje
tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano
mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva
- načela savjesnosti i poštenja.
30. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu
odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u
vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju
ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže
promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se
načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji
se veže promjena i način njihove primjene.
31. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da
nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao korisniku kredita
nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje
odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu korisnika kredita što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
32. Na temelju utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe Ugovora kojima se
promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke tj. odredba članka 6. i 3.
nepoštena, i prema tome ništetna.
33. Nadalje, ističe se kako je Visoki trgovački sud (VTSRH od 14.06.2018. Pž-
6632/17) odbio žalbe tuženih banaka kao neosnovane i potvrdio presudu Trgovačkog
suda u Zagrebu (P-1401/12 od 4. srpnja 2013.) o ništetnosti valutne klauzule u
slučaju kredita u švicarskim francima koje su banke davale od 2004. do kraja 2008.g.
Iz navedene odluke je vidljivo kako su tužene banke povrijedile kolektivne interese i
prava potrošača, odnosno korisnika kredita time što su zaključujući ugovore o
kreditima koristile „ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima“ tako što su
ugovorile švicarski franaka kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije
zaključenja ugovora „nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim
potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj
obavijesti“ a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.
Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
strana. Na takav način tužene banke (među kojima i tužena iz ovog postupka) su
postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno
odredbama ZOO-a.
34. Nadalje, u presudi Pž-6632/2017 se navodi kako je sud utvrdio da su ugovorne
odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču
nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme
zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem
riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih
promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu
na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske
narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru,
dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što
proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog
franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o
povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive
kamatne stope.
35. Među strankama nije sporno da u Ugovoru koji sadrži odredbu kojom se glavnica
kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju
kojih bi tužitelj kao prosječni korisnik kredita mogao predvidjeti ekonomske posljedice
koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.
36. Tuženik je to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati (što ne spori), a tužitelj nije znao. Ako prosječni korisnik kredita nije u razumnoj
mjeri dobro obaviješten, ni uz razumnu pažnju i oprez ne može razumjeti sporne
ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji
sadrži te odredbe ili neće.
37. Prosječni korisnik kredita pa tako i tužitelj u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su
sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz
valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod
valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje
informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome
obaviješten. Zbog toga prosječnom korisniku kredita odredbe kojima se glavnica
veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan
tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u
odnosu na kunu, nisu razumljive.
38. Tužitelj nadalje smatra da ugovorna odredba u ugovoru o kreditu koji je predmet
ovog spora, kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, suprotno
načelu savjesnosti i poštenja, dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama
ugovornih strana na štetu korisnika kredita zbog činjenice da tužitelj kao korisnik
kredita nije mogao pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba predmetnog ugovora.
39. U članku 12. ZOO/91 odnosno u članku 4. ZOO/05 izričito je propisano da su se
u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici
dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.
40. Prema ocjeni suda, već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje
dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o
kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, uzrok određene neravnoteže u pravima i
obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.
41. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što
prosječni korisnik kredita ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je
svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog
toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka,
a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
42. Dakle, korištenjem predmetnih odredaba tuženik je povrijedio interese i prava
tužitelja, te sud utvrđuje da je tuženik povrijedio interese tužitelja korištenjem
ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o
kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i
u svezi zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o svim
potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj
obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.
43. Prema odredbi čl. 322. ZOO/05 Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim
propisima i moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje
na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što
drugo. Prema čl. 323. navedenog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka
ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog
ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi
vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme
donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv
za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi
zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za
postojanje uzroka ništetnosti. Prema čl. 324. istog zakona ništetnost neke odredbe
ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i
ako ona nije bila ni uvjetu ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor
sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili
odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi
ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
44. Konačno, odredbama članka 87. ZZP/03 i članka 102. ZZP/07 izričito je
propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog
ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i
cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja
kamatna stopa.
45. Kako je sud utvrdio ništetnost dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to
dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijela ugovornih
odredaba o ugovornoj kamati valjalo je raspraviti o zahtjevu tužitelja da mu tuženik
isplati razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu broj …, a
zbog povećanja redovne kamate i to za razdoblje od prosinca 2005. do veljače 2012.
u ukupnom iznosu od 24.341,58 kuna.
46. Naime, na temelju rezultata provedenog postupka te provedenog
knjigovodstveno financijskog vještačenja proizlazi da je tužiteljica preplatila zbog
valutne klauzule iznos od 15.612,13 kn.
47.Nadalje, da se ukupan zbroj ne umanjuje za one mjesece kada nije preplate bilo,
a koji nisu ni utuženi, pa nisu ni mogli biti predmet vještačenja, slijedom čega je
odlučeno kao u izreci.
49. U odnosu na prigovor zastare tuženika sud je stava da odredba čl. 214. st. 1 do
3. ZOO-a propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara
nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao
zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik
nije na nju pozvao. Kako je tuženik istakao prigovor zastare sud je dužan očitovati se
na istaknuti materijalnopravni prigovor. Odredba čl. 215. st. 1. ZOO-a propisuje da
zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati
ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok
odredba čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i
svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili
drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Odredba
čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a
vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za
zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili
pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem
tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor
okončan ili završen na neki drugi način.
50. Pozivajući se na gore navedene odredbe ZOO-a o zastari sud smatra da je
podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u gore navedenom
sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim
okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem
presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a
vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.
51. Naime, navedenom drugostupanjskom presudom pravomoćno je utvrđena
ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovita kamatna stopa tijekom
postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
52. Utvrđenje ništetnosti ne podliježe zastari niti se samim protekom vremena ugovor
može osnažiti, pa odluka suda ima samo deklaratoran značaj. Utvrđenje ništetnim
ugovora poduzima se, bez obzira na to predlaže li to stranka ili to čini sud po
službenoj dužnosti, radi zaštite općeg interesa i stoga bi ograničavanje njegovih
učinaka zastarnim rokovima za restituciju njegovih učinaka obezvrijedilo taj institut.
Ništetnost je, osim toga, sredstvo pomoću kojeg se sprječava pravno djelovanje
učinaka ugovora koji je u suprotnosti prinudnim propisima. Pravna posljedica
ništetnosti u ovom slučaju je jednostrana restitucija u dvostranoobveznom ugovoru
vraćanjem u prijašnje stanje i ona se ne može vezati uz institut zastare. Kako je
ugovorna odredba ništetna, ne može se zahtijevati ispunjenje ugovorenih prestacija
jer se smatra da ugovor u tom dijelu nije niti nastao, pa je onda takva posljedica
posve razumljiva. U obzir dolazi samo jednostrana restitucija jer ugovor od samog
početka ne proizvodi nikakav učinak i po njemu ne može doći do nikakvih davanja.
Svaka ugovorna strana mora vratiti svojem suugovorniku ono što je od njega primila.
Dakle, vrijedi pravilo o povratu u prijašnje stanje, koje se obzirom na prirodu
restitucije kod ništetnosti razlikuje od restitucije kod drugih obveznopravnih instituta
koji su ograničeni prekluzivnim i zastarnim rokovima. Ograničenje zastarom
obezvrijedilo bi institut ništetnosti koji je bezvremenski (na što upućuje i retroaktivno
djelovanje kao jedno od bitnih obilježja).
53. Ugovorne strane su znale (ili trebale znati) da su ugovorile nešto nedopušteno i
da (vrijednost) prestacija ne može biti zadržana u njihovoj imovini, niti zbog digniteta
druge ugovorne strane, niti zbog općeg interesa, koji je sastavnica ništavosti.
Prihvaćanjem zastare za restituciju, s početkom tijeka od dana primitka stvari
(novca), izostala bi faktična posljedica tog instituta koji upravo zbog sprječavanja
nedopuštenih pojava sklapanja ništavih ugovora djeluje retroaktivno i bez
vremenskog je ograničenja.
54. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 8.siječnja 2019., a zakon kod
instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima
primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako
zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je presuda pred Visokim
trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014. godine, to je
razvidno da je predmetna tužba podnesena u zastarnom roku uslijed čega se
istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti neosnovanim.
55. Slijedom iznijetoga budući su otklonjeni svi prigovori, a tužitelj je podnio tužbu
pozivajući se na predmetnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske,
Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja obvezuje i ovaj sud te budući je i tužitelj u
spornom periodu bio stranka potrošačkog ugovora o kreditima te da je tuženik kao
trgovac koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna
stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s
jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je
ništetna, valjalo je tužbeni zahtjev ocijeniti osnovanim i naložiti tuženiku da tužitelju
isplati iznos od 15.615,13 kuna na ime glavnice sa pripadajućom zakonskom
zateznom kamatom koja na taj iznos teče u visini kako je određeno čl. 29. st. 2. ZOO-
a i čl. 3 ZID ZOO-a (Narodne novine 78/15), te je odlučeno kao u izreci presude.
56. Odluka o parničnom trošku tužitelja temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a u
svezi sa odredbom čl. 156 ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po
punomoćniku odvjetniku, odmjeren prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi
za rad odvjetnika („Narodne novine broj 142/12, dalje: Tarifa) koja je bila na snazi u
vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje, prema vrijednosti tužbenog zahtjeva (
15.615,13 kn. Slijedom navedenog, tužitelju pripada trošak sastava tužbe u iznosu
od 100 bodova, te sastava podneska od 28.listopada 2019. 100 bodova, zastupanje
na ročištu od 4.studenog 2019. 25 bodova ( Tbr.9.toč. 5), ročištu od 19.lipnja 2020.
sastav podneska od 19.lipnja 2020. 25 bodova, ročištu od 15.travnja 2021. 100
bodova, 7.srpnja 2021. 100 bodova, sastav podneska od 13.srpnja 2021. 100
bodova, te zastupanje na ročištu od 11.studenog 2021. 100 bodova, odnosno
ukupno 650 bodova pomnoženo sa vrijednosti boda jednako 10,00 kuna ( Tbr. 50)
iznosi 6.500,00 kuna, te uvećano za trošak PDV-a od 25% u iznosu od 1.625,00
kuna sveukupno iznosi 8.125,00 kuna, uvećano za trošak vještačenja od 2.400,00
kuna te trošak sudskih pristojbi na tužbu od 850,00 kuna sveukupno iznosi 11.375,00
kuna. U konkretnom slučaju, napomenuti je da je tužiteljica u cijelosti uspjela u
parničnom postupku u osnovu, a smanjenje tužbenog zahtjeva u odnosu na prvobitni
nema značaj povlačenja tužbe budući je tuženik davao povoda predmetnoj parnici,
zbog čega je tužiteljici priznat parnični trošak u cijelosti.
Split, 23. prosinca 2021.
Sutkinja
Maja Anušić v.r.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka. Žalba se
podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.
Dna:
-punomoćniku tužitelja
-punomoćniku tuženika