Poslovni broj: 20 Gž-968/2021-5                                                                                                                              

 

             

            

   Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

     Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 20 Gž-968/2021-5

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zadru, po sutkinji Mirjani Macuri, predsjednici vijeća, Sanji Prosenici, sutkinji izvjestiteljici i članici vijeća, te Blanki Pervan, članici vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. J. Ć. O.: ..., K., O., zastupanog po punomoćniku J. S., odvjetniku iz Z., protiv tuženika: 1) O. P. O.: ..., zastupane po zakonskom zastupniku načelniku, a ovaj po generalnom punomoćniku B. R., odvjetniku iz Z., 2) T. Š. O.: ... iz Z., i 3) B. Š. O.: ... iz Z., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu poslovni broj P-749/2017-39 od 24. lipnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 23. prosinca 2021.,

 

p r e s u d i o    j e

 

              Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu poslovni broj P-749/2017-39 od 24. lipnja 2021. tako da se sudi:

 

              Utvrđuje se da je tužitelj J. J. Ć. pok. N. (OIB ...) stekao pravo vlasništva dijela čest. zem. ... k.o. M. površine 1220 m2 označen slovima D-E-F-G-D, sve sukladno geodetskom situacijskom nacrtu izrađenom po F. C. d.o.o. Z., znak: 104712 dana 5. rujna 2012., za cijelo, a koji geodetski situacijski nacrt je sastavni dio presude, što su tuženici dužni priznati i trpjeti da tužitelj na temelju ove presude ishodi upis prava vlasništva u svoju korist, uz istovremeni upis brisanja tog prava sa imena tuženika, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

              Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

 

 

                                                                           Obrazloženje

 

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

              «I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

             

              "Utvrđuje se da je tužitelj J. J. Ć. pok. N. (OIB ...) stekao pravo vlasništva dijela čest. zem. ... k.o. M. površine 1220 m2 označen slovima D-E-F-G-D, sve sukladno geodetskom situacijskom nacrtu izrađenom po F. C. d.o.o., Z., znak: 104712 dana 05.09.2012. godine, za cijelo, a koji geodetski situacijski nacrt je sastavni dio ove presude, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da tužitelj na temelju ove presude ishodi upis prava vlasništva u svoju korist, uz istovremeni upis brisanja tog prava sa imena tuženika, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

              II Nalaže se tužitelju J. J. Ć. (OIB ...), u roku od 15 dana, naknaditi tuženici 1. O. P., troškove postupka u iznosu od 10.625,00 Kn (deset tisuća šest stotina dvadesetpet Kuna).»

 

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači.

 

3. U žalbi ističe da prvostupanjski sud polazeći od pogrešne pravne kvalifikacije donosi pogrešne zaključke o bitnim činjenicama jer smatra da tužitelj nije bio posjednik stoga što je cijeli život živio u K. te da je predmetnu nekretninu posjedovao u njegovo ime stric I. Ć. Iz dokaza koji su dostavljeni jasno proizlazi da je djed tužitelja od 1955. pa do smrti 1988. bio samostalni posjednik prijeporne nekretnine. Međutim, prvostupanjski sud dovodi u pitanje razdoblje od 1988. (smrti djeda tužitelja) do 17. studenoga 1999. (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske objavljena u Narodnim novinama, broj 137/1999) glede činjenice tko je bio samostalni posjednik predmetne nekretnine i zaključuje da to nije bio tužitelj jer da je stric tužitelja držao u posjedu predmet spora kao jedini od djece i nasljednika koji je bio u R. H., dok su ostali bili u K., pri čemu zaključuje da takav posjed nije vršio u korist tužitelja. To je u suprotnosti s odredbama čl. 11., čl. 12. i čl. 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Daljnja dvojba prvostupanjskog suda ogleda se u tome što je prema Sporazumu nasljednika pok. J. Ć. iz 2012. navedeno da je pok. J. za života svoje nekretnine razdijelio nasljednicima tj. sinovima i njihovim potomcima, a prema iskazu svjedoka I. Ć. (strica tužitelja) proizlazi da su on te njegova braća M. i P. ovu nekretninu dali tužitelju na njegovo traženje. Stoga da bi pravilan zaključak trebao ići u korist tužitelja. Uz Sporazum iz 2012. u čl. 4. stoji da su svi nasljednici pok. J. Ć. suglasni da predmetna nekretnina pripadne tužitelju. Dakle, posjed predmetne nekretnine od 1988. do 2012. vršio je stric tužitelja I. Ć. koji je prema zaključku prvostupanjskog suda taj posjed izvršavao u ime svih nasljednika pokojnog oca kao jedini koji je živio u H. stalno, odnosno, u svoje ime i u ime svoje braće te nasljednika pok. brata N. Od Sporazuma iz 2012. u korist tužitelja ide tvrdnja da mu se priznaje vlasništvo i viša vlast predmetne nekretnine pa stoga između nasljednika pok. J. Ć. ne postoji spor po pitanju posjeda i prava vlasništva predmetne nekretnine jer I. Ć. u razdoblju od 1988. do 1999. priznaje višu ili jednaku vlast nasljednicima pok. J. Ć.. S obzirom da postoji kontinuitet posjeda u korist tužitelja od 1955. evidentno je da su protekom roka od 40 godina tj. 1995. ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u korist tužitelja, odnosno, njegovih pravnih prednika. Osim toga, I. Ć. (stric tužitelja) istu je posjedovao samostalno od 1988. pa bi protekom 20-godišnjeg roka po čl. 138. st. 1. i 2. Zakona o nasljeđivanju, odnosno, do 2008. da bi 2012. I. Ć. svoja prava prenio na tužitelja. Stoga da tužitelj u svakoj od navedenih varijanti stječe pravo da se upiše kao vlasnik predmetne nekretnine. Ne mora tužitelj stalno živjeti u R. H. niti svaki dan boraviti na nekretnini da bi se smatralo da ima posjed iste jer se ta njegova vlast može manifestirati preko trećih osoba tj. strica I. koji priznaje upravo tužitelju vlasništvo na ovoj nekretnini. Pogrešni su zaključci prvostupanjskog suda i po pitanju posjedovanja prije 1955. jer je evidentno da je pravni prednik tužitelja bio u posjedu predmeta spora još u 19. stoljeću. Razlika površine od 220 m2 je razlika koja se prihvaća u odstupanjima i mjerenjima katastra s obzirom da je katastarska mapa iz razdoblja Austrougarske sačinjena radi potreba poreznih davanja i da je navedeno odstupanje prihvaćeno u sudskoj praksi na području prvostupanjskog suda.

 

4. Tuženica pod 1) u odgovoru na žalbu ističe kako osporava osnovanost žalbenih navoda jer da tužitelj nije dokazao postojanje valjane pravne osnove za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini niti da je ista činila ostavinsku imovinu pradjeda tužitelja budući da nije navedena u oporuci, kao i da nije dokazao što je predmetna nekretnina po kulturi radi čega predlaže odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

5. Žalba je osnovana.

 

6. Tužitelj u žalbi ne konkretizira prigovor bitne povrede odredaba parničnog postupka pa kako ni ovaj drugostupanjski sud pazeći po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2.  Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje ZPP), a koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 70/19, dalje ZID ZPP) ne nalazi da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11.,13. i 14. istog Zakona, to žalba tužitelja zbog navedenog žalbenog razloga nije osnovana.

 

7. U ovoj fazi postupka predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi vlasnikom dijela čest. ... k.o. M., površine 1220 m2, sve sukladno geodetskom situacijskom nacrtu izrađenom po firma C. d.o.o. Z. od 5. rujna 2012. i označen slovima D-E-F-G-D, a koji geodetski situacijski nacrt predstavlja sastavni dio presude, te da su tuženici dužni priznati i trpjeti da tužitelj na temelju presude ishodi upis prava vlasništva u svoju korist uz istovremeni upis brisanja tog prava sa imena tuženika.

 

8. Prvenstveno valja istaći da je ovaj drugostupanjski sud dana 23. prosinca 2021. održao glavnu raspravu u smislu odredbe čl. 373.b ZPP na kojoj su ponovljeni već izvedeni dokazi te su ponovo saslušani svjedoci I. Ć., M. S. i S. Ć.

 

9. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud djelomično pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.

 

10. Naime, iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazilo bi da tužitelj sukladno odredbi čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 9/92 i 77/92 - dalje ZOVO) dosjelošću nije mogao steći pravo vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu sve do 8. rujna 1991. kada je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZOVO odredba čl. 29. brisana. Nadalje, odredbom čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96) da je bilo propisano da se u rok stjecanja dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana koja odredba je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-I-58/1997 od 17. studenoga 1999. (Narodne novine, broj 137/99) ukinuta, a ta je odredba bila na snazi i u primjeni od 1. siječnja 1997. do 17. studenoga 1999. u kojem vremenskom razdoblju je mogla proizvesti pravni učinak stjecanja vlasništva dosjelošću u korist posjednika nekretnine u društvenom vlasništvu ukoliko su do tada bile ispunjene potrebne pretpostavke tj. duljina i kvaliteta posjeda, a ukoliko nisu bile ispunjene tada da se sukladno odredbi čl. 159. st. 4. u svezi s čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17 - dalje ZVDSP) početak roka za stjecanje dosjelošću računa od 8. listopada 1991. do 17. studenoga 1991. Prvostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljev djed J. Ć. evidentiran kao posjednik dijela čest. ... u površini od 1000 m2 1955. te da je sa sigurnošću utvrđeno kako je od tada u posjedu dok za razdoblje prije to se nije moglo utvrditi kao ni to da je nekretnina predstavljala ostavinu tužiteljeva šukundjeda. Posjed J. Ć. (tužiteljeva djeda) da je bio samo pošten jer tužitelj nije dokazao valjan naslov njegova stjecanja te je trajao do njegove smrti 1988., pa stoga imajući u vidu odredbe čl. 29. ZOVO tužiteljev djed za života nije mogao steći pravo vlasništva utužene nekretnine dosjelošću radi čega je na njegove slijednike mogao prenijeti tek posjed, a ne i pravo vlasništva. Slijednik J. Ć. mogao je temeljem odredbe čl. 159. st. 4. ZVDSP za vrijeme važenja odredbe čl. 388. st. 4. istog Zakona tj. u razdoblju od 1. siječnja 1997. do 17. studenoga 1999. (jer je od 1955. do tada proteklo potrebno vrijeme) steći pravo vlasništva da je taj dio posjedovao kao pošteni posjednik. Kako tužitelj nije posjedovao i koristio predmet spora nakon djedove smrti, a prvostupanjski sud ne nalazi dokazanim niti da ga je u njegovo ime koristio njegov stric (svjedok I. Ć.) niti tko drugi to da na strani tužitelja nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću realnog dijela čest. ... k.o. M., koji je predmet spora, a osim toga tužitelj da traži površinu koja je za 220 m2 veća od one za koju je njegov djed utvrđen posjednikom kako I revizijom katastra iz 1955. tako i onog drugog iz 1980.

 

11. Po stajalištu ovog drugostupanjskog suda zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljev djed J. Ć. bio pošten posjednik prijeporne nekretnine u površini od 1000 m2 u razdoblju od 1955. (kada je evidentiran kao posjednik u katastarskom operatu) pa do smrti 1988. pravilan je.

 

12. Međutim, pogrešno prvostupanjski sud smatra da tužitelj nije dokazao da je sporni dio nekretnine posjedovao kao pošteni posjednik, a niti da je to u njegovo ime radio njegov stric I. Ć.

 

13. Tužitelj je u parnici u kojoj je podnio tužbu radi utvrđenja prava vlasništva dosjelošću ovlašten pozivati se na posjed svog prednika i na kvalitetu tog posjeda koji je imao njegov prednik te na vremensko razdoblje u kojem je prednik bio u posjedu predmetne nekretnine pri čemu je na tužitelju teret dokaza faktične vlasti na predmetnoj nekretnini. Pritom faktična vlast tj. posjed neke stvari u smislu odredbe čl. 10. st. 1. ZVDSP podrazumijeva aktivnu radnju jer se faktična vlast nad stvari ne može ispoljavati nečinjenjem, odnosno neizvršavanjem. U ovom konkretnom slučaju iz iskaza svjedoka I. Ć., M. S. i S. Ć. na glavnoj raspravi od 23. prosinca 2021. proizlazi da je tužitelj bio u faktičnom posjedu predmetne nekretnine, a koje iskaze ovaj drugostupanjski sud prihvaća kao logične i uvjerljive.

 

14. Naime, stric tužitelja I. Ć. navodi da je kod njega tužitelj dolazio kad je bio dijete, da i sada dolazi te da je predmetnu nekretninu čuvao za tužitelja budući da je njegov pok. otac za života rekao da je to J., a J. kada dođe u H. tu nekretninu obilazi.

 

15. Nadalje, svjedok M. S. ističe da je tužitelj bio u M. prije 5-6 godina, da nije znao da je to on, ali da je na ovoj nekretnini vidio članove obitelji Ć., a to da je bilo negdje 2008. ili 2010.

 

16. Pored toga, svjedok S. Ć. iskazuje da pozna tužitelja, da ga je vidio na ovoj nekretnini, da je tužitelj smatrao da je to njegovo i bio sretan radi toga te da inače dolazi svaku godinu, ali da lani nije došao.

 

17. S obzirom na sadržaj iskaza prethodno navedenih svjedoka nedvojbeno je kako iz istih proizlazi da je tužitelj stupio u faktični posjed ove nekretnine. To bi bilo nakon smrti oca tužitelja N. Ć. pok. J., koji je preminuo 4. ožujka 1977., nakon čega je djed tužitelja J. Ć. (preminuo ... (godina), kako to iskazuje svjedok I. Ć., rekao da je ovo tužiteljevo, a što je dodatno potvrđeno Sporazumom obitelji Ć. iz 2012., koji faktični posjed pokazuje na način da svaki put kad dođe iz K. u H. obilazi ovu nekretninu pa time poduzima aktivnu radnju kojom manifestira svoj posjed.

 

18. Daljnja prijeporna činjenica koju je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio je u tome na koji način je svjedok I. Ć. koristio ovu nekretninu.

 

19. S obzirom na činjenicu da je na raspravi od 23. prosinca 2021. pojasnio da je tu nekretninu čuvao za tužitelja jer da je njegov pok. otac za života rekao da je to J. te kraj činjenice da prvostupanjski sud smatra kako je posjed prednika tužitelja njegovog djeda pošten to znači da u situaciji kada je realiziran dogovor u obitelji Ć. u svezi predmetne nekretnina na način da ista pripadne tužitelju te kada je isti stupio u faktični posjed predmetne nekretnine i uz uračunavanje vremena posjedovanja njegovog prednika J. Ć., čiji posjed se zasigurno može računati od 1955., ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 9. listopada 2012. bilo ispunjeno vrijeme posjedovanja potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, kao i da je posjed tužitelja, kao i njegovog prednika bio pošten, pa kada se uzme u obzir period od 1955. to znači da su protekom roka od 40 godina ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na predmetnoj nekretnini.

 

20. Da se rok koji je protekao do 8. listopada 1991. računa u rok dosjelosti proizlazi iz više odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-291/2014 od 17. travnja 2018. i Rev-2111/2017-2 od 8. rujna 2020.), pa tako i iz odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu G. protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 32457/05) i Trgo protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 35928/04) i dr., a koja stajališta prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pa kako iz spisa predmeta ne proizlazi da bi se time vrijeđala vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP to znači da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja glede utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva na realnom dijelu čest. ... k.o. M.

 

21. Glede površine predmetne nekretnine navesti je kako je doista tužiteljev prednik u katastarskom operatu evidentiran 1955. na površini do 1000 m2, a da faktično predmetna nekretnina ima površinu od 1220 m2.

 

22. Prvenstveno treba imati u vidu okolnost da u konkretnom slučaju iz rezultata očevida na licu mjesta, kao i iz iskaza prethodno saslušanih svjedoka, proizlazi da je predmetna nekretnina bila ograđena suhozidom, a sada zidovima pa su time determinirane granice iste, radi čega razlika površine od 220 m2 u odnosu na površinu na kojoj je prednik tužitelja evidentiran kao posjednik ne predstavlja pravno relevantnu činjenicu jer evidencija posjeda glede površine ne odgovara faktičnom stanju.

 

23. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 373. toč. 2. ZPP preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu.

 

24. Također je po odredbi čl. 166. st. 2. ZPP valjalo odlučiti o troškovima cjelokupnog postupka.

 

25. S obzirom na činjenicu da su predmet spora u ovom konkretnom slučaju dvije nekretnine te da je u odnosu na dio čest. ... k.o. M. prvostupanjska presuda pravomoćna te da je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan to znači da je tužitelj uspio samo s dijelom svog tužbenog zahtjeva, tj. za 50% pa je u takvoj situaciji sukladno odredbi čl. 154. st. 4.  Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19), a koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 3. ZID ZPP, valjalo odlučiti da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

 

 

Zadar, 23. prosinca 2021.

 

 

                                                                                                                                  Predsjednica vijeća

 

                                                                                                                                             Mirjana Macura, v.r.