1

 

Poslovni broj: 17 Gž R-862/2020-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 17 Gž R-862/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Tomislava Aralice, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. S. iz S., …., OIB: …., zastupane po punomoćnicama M. B.-P. i E. K. B., odvjetnicama u S., …, protiv tuženika L. H. d.o.o., K., …, OIB: …, zastupanog po punomoćnici A. K., odvjetnici u Z., …, radi zaštite od diskriminacije i naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-5/20 od 20. srpnja 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 22. prosinca 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-5/20 od 20. srpnja 2020. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke, te u pobijanom dijelu pod točkom III. u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen, te se u tom dijelu sudi :

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem isti glasi:

 

"I. Utvrđuje se da je tuženik svojim ponašanjem i postupcima, posebno oduzimanjem tužiteljici osnovnih sredstava rada te onemogućavanjem izvršavanja poslova njezinog radnog mjesta administrativno komercijalnog referenta i nalaganjem izvršavanja poslova koji nisu poslovi zbog kojih je tužiteljica zasnovala radni odnos kod tuženika te neosnovanim smanjenjem plaće, joj narušio dostojanstvo i povrijedio ugled i čast.

 

II. Dužan je tuženik, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici naknadu neimovinske štete u iznosu od 50.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja je određena čl. 29. st. 2. ZOO-a i određuje se za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

III. Dužan je tuženik, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici razliku između plaće/naknade plaće koju je ostvarivala i koju bi bila ostvarila za obavljanje poslova radnog mjesta administrativno komercijalnog referenta, i to kako slijedi :

 

- za siječanj 2013. iznos od 336,53 kn,

- za veljaču 2013. iznos od 254,80 kn,

- za ožujak 2013. iznos od 320,16 kn,

- za travanj 2013. iznos od 525,39 kn,

- za travanj 2014. iznos od 2.682,07 kn,

- za svibanj 2014. iznos od 2.414,01 kn,

- za lipanj 2014. iznos od 2.300,11 kn,

- za srpanj 2014. iznos od 2.424,66 kn,

- za kolovoz 2014. iznos od 2.621,74 kn

 

sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 15-tog dana slijedećeg mjeseca za protekli mjesec pa do isplate, po stopi koja je određena čl. 29. st. 2. ZOO-a i određuje se uvećanjem eskontne stope NHB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. srpnja 2015.g. a od 01. kolovoza 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena".

 

 

r i j e š i o   j e

 

              I.              Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-5/20 od 20. srpnja 2020. u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 22.625,00 kn, te se predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              II.              Ostavlja se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

1.     Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je tuženik svojim ponašanjem i postupcima, posebno oduzimanjem tužiteljici osnovnih sredstava rada te onemogućavanjem izvršavanja poslova njezinog radnog mjesta administrativno komercijalnog referenta i nalaganjem izvršavanja poslova koji nisu poslovi zbog kojih je tužiteljica zasnovala radni odnos kod tuženika, te neosnovanim smanjenjem  plaće, narušio dostojanstvo i povrijedio ugled i čast tužiteljice (točka I. izreke).

 

2.     Tuženiku je naloženo i da tužiteljici isplati s osnove naknade neimovinske štete iznos od 50.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate (točka II. izreke), kao i da tužiteljici isplati razliku između plaće/naknade plaće koju je ostvarivala i koju bi bila ostvarivala za obavljanje poslova radnog mjesta administrativno komercijalnog referenta po pojedinim iznosima kako su navedeni u izreci prvostupanjske presude, dok je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 5.424,70 kn (točka III. izreke). Tuženiku je naloženo i da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 22.625,00 kn, dok je zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka odbijen za iznos od 2.187,50 kn (točka V. izreke).

 

3.     Protiv dijela presude u kojem je tužbeni zahtjev i zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka tužiteljice prihvaćen žali se tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

4.     Žalba je osnovana.

 

5.     Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da odlučujući o glavnoj stvari sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda u odnosu na glavnu stvar o odlučnim činjenicama sadrži jasne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koji u žalbi ističe tuženik.

 

6.     Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadom štete zbog mobinga.

 

7.     Mobing nije kategorija koja je definirana u Zakonu o radu ("Narodne novine", br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 – dalje: ZR) ili kojem drugom Zakonu, ali prema (i sudskom praksom) prihvaćenom standardu, mobing je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Takve se aktivnosti smatraju mobingom ako su učestale.

 

8.     U konkretnom slučaju, dakle, radi se o odštetnoj odgovornosti poslodavca po općim propisima obveznog prava, tako da je mjerodavna odredba čl. 103. st. 1. ZR/09 koja propisuje da je poslodavac dužan, ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

 

9.     Pritom je potrebno napomenuti da je za nastanak obveznopravnog odnosa po osnovi odgovornosti za štetu u smislu odredbe čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO), potrebno kumulativno ispunjenje svih pretpostavki odgovornosti za štetu. Naime, odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravljanje štete i ako postoji uzročna veza između te štetne radnje i štete kao posljedice. Dakle, uz postojanje navedenih pretpostavki odgovornosti za štetu (subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu, šteta, uzročna veza i protupravnost), uvijek je pretpostavka odgovornosti za štetu i štetna radnja štetnika, u ovom slučaju tuženika.

 

10. Tužiteljica u postupku tvrdi da joj je tuženik oduzimanjem osnovnih sredstava rada te onemogućavanjem izvršavanja poslova njezinog radnog mjesta administrativno komercijalnog referenta i nalaganjem izvršavanja poslova koji nisu poslovi zbog kojih je tužiteljica zasnovala radni odnos kod tuženika, kao i neosnovanim smanjenjem plaće, narušio dostojanstvo i povrijedio ugled i čast, te da takvi (protupravni) postupci tuženika imaju obilježja uznemiravanja, šikanoznog postupka, odnosno mobinga.

 

11. U postupku nisu sporne slijedeće činjenice

              - da je tužiteljica zaposlena kod tuženika temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 31. svibnja 2008. na radnom mjestu komercijalno administrativnog referenta,

              - da je tužiteljica do listopada 2012. radila na poslovima tajnice direktora,

              - da je tužiteljica radila u uredu zajedno sa radnicama K. Ž., D. K., J. M. i N. M.,

              - da su radnice J. M., N. M. i K. Ž. 7. siječnja 2013. direktoru M. S. podnijele prigovor kojim su se žalile na ponašanje tužiteljice na radnom mjestu,

              - da je od siječnja 2013. tuženik odlučio da će tužiteljica raditi u drugoj prostoriji s time da će joj neposredno nadređeni biti I. N.,

              - da se tužiteljica od travnja 2013. do travnja 2014. nalazila na bolovanju,

              - da je nakon završetka bolovanja u travnju 2014. tužiteljica radila na odjelu za bebe, te da joj nadređena bila voditeljica odjela nenamještaja S. J.,

              - da je tužiteljica poslove u odjelu nenamještaja obavljala do srpnja 2014., te da se od 17. rujna 2014. nalazi na bolovanju na kojem se nalazila do trenutka davanja iskaza u parničnom postupku.

 

12. Tužiteljica sadržajno u postupku tvrdi da ju je nezakonito, protivno sklopljenom ugovoru o radu, tuženik premjestio s radnog mjesta za koji ima sklopljen ugovor o radu, te da joj je posljedično tome oduzimanjem osnovnih sredstva za rada, onemogućavanjem izvršavanja poslova njenog radnog mjesta administrativno komercijalnog referenta i davanjem naloga za obavljanjem poslova koji nisu poslovi njenog radnog mjesta, kao i neosnovanim smanjenjem plaće povrijedio dostojanstvo ugled i čast. Međutim, čak i da je tuženik tužiteljicu nezakonito premjestio na drugo radno mjesto to samo po sebi ne predstavlja valjanu osnovu za prvo na naknadu štete zbog uznemiravanja odnosno mobinga. Naime, da bi postojala tuženikova odgovornost za štetu zbog mobinga potrebno je da na strani tuženika postoje (protupravni) postupci tuženika koja imaju obilježja sustavnog i učestalog uznemiravanja, odnosno šikanoznog postupanja.

 

13. Dakle, tužiteljica je u postupku bila dužna dokazati da postupanja tuženika kao poslodavca odnosno njoj nadređenih osoba imala obilježja uznemiravanja ili općenito elemente mobinga. Suprotno stavu suda prvog stupnja, tužiteljica, prema ocjeni ovog suda, to nije uspjela dokazati.

 

14. U postupku tako nije utvrđeno da je M. S. poduzimao radnje kojima je sustavno psihički zlostavljao i ponižavao tužiteljicu. Okolnost što je navedeni svjedok tužiteljicu nakon što je primio prigovore njezinih kolegica s kojima je radila u sobi, premjestio u drugu radnu prostoriju i odredio joj da radi poslove za koje tužiteljica smatra da ne predstavljaju poslove radnog mjesta za koje je sklopila ugovor o radu, a za koje navedeni svjedok smatra su u okviru njezinog radnog mjesta ne znači da takvo postupanje samo za sebe predstavlja mobing. Nadalje, u postupku nije utvrđeno niti da bi svjedok I. N. koji je tužiteljici bio neposredno nadređen u razdoblju od siječnja do travnja 2013. (nakon čega je tužiteljica otišla na bolovanje na kojem se nalazila do travnja 2014.) ponižavao ili zlostavljao tužiteljicu. To nije utvrđeno niti za svjedokinju S. J. koja je tužiteljici bila nadređena nakon povratka s bolovanja od travnja 2014., pa do rujna 2014., za koju također nije utvrđeno da bi tužiteljicu sustavno ponižavala, uznemiravala ili zlostavljala. Okolnost što su I. N. i S. J. tužiteljici davali poslove, koji su joj u okviru svojim nadležnosti mogli dati, a koje poslove tužiteljica drži da nisu u skladu sa sklopljenim ugovorom o radu i njezinom stručnom spremom, samo za sebe ne znači da te radnje predstavljaju sustavno zlostavljanje i uznemiravanje odnosno mobing. Doduše, tužiteljica u svom iskazu navodi da je S. J. bila drska, otresita neugodna te neljubazna u ophođenju i da je imala cilj da je davanjem naloga i radnih zadataka dalje ponizi i uvrijedi, ali osim iz iskaza tužiteljice, navedeno ponašanje S. J. ne proizlazi iz bilo kojeg drugog dokaza.

 

15. U svezi poslova koje je tužiteljica obavljala od siječnja do travnja 2013. te od travnja do rujna 2014. potrebno je navesti je tuženik kao poslodavac dužan pridržavati se sklopljenog ugovora o radu, te tužiteljici, sukladno čl. 5. st. 1. ZR, dati posao u skladu sa sklopljenim ugovorom o radu. Međutim, samo kršenje te ugovorne obveze tuženika kao poslodavca, samo za sebe, ako takvo kršenje obveza iz radnog odnosa ne prate protupravne radnje sustavnog šikaniranja i uznemiravanja, ne dovodi do odgovornosti za štetu zbog mobinga. U konkretnom slučaju, radnje koje tužiteljica tvrdi da narušavaju njezino dostojanstvo, ugled i čast (oduzimanje sredstava rada, onemogućavanje obavljanje poslova iz sklopljenog ugovora o radu, davanje naloga da izvršava poslove zbog kojih nije zasnovala radi odnos) predstavljaju radnje koje su posljedice odluke tuženika da tužiteljicu premjesti iz ureda u kojem je radila do siječnja 2013. te joj odredi obavljanje drugih poslova. Međutim, takvo postupanje tuženika čak i kada bi se zauzelo shvaćanje da isto predstavlja kršenje odredbi ugovora o radu ne znači da je ostvarena pretpostavka za naknadu štete zbog mobinga.

 

16. Osim toga, potrebno je navesti da je tužiteljica Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od 31. svibnja 2008. (list 8-9 spisa) sklopila za radno mjesto komercijalno administrativni referent koji su utvrđeni u Pravilniku o radu – Organizacijska shema sa popisom poslova. Iz opisa poslova za navedeno radno mjesto (list 11 spisa) proizlazi da opis poslova tog radnog mjesta obuhvaća, između ostalog, obavljanje svih skladišno-knjigovodstvenih radnji vezanih za zaprimanje i izdavanje robe, te obavljanje drugih stručnih i sličnih operativnih radnji po nalogu nadređenog direktora pri čemu se radi o radnom mjestu za koje je predviđena srednja ili viša stručna sprema. Dakle, iz navedenog opisa poslova radnog mjesta proizlazi da je tužiteljica bila u obvezi obavljati skladišno-knjigovodstvene radnje vezanih za zaprimanje i izdavanje robe, kao i sve druge stručne i slične operativne radnje po nalogu nadređenog direktora. Tužiteljica se dakle, ugovorom o radu obvezala da će, između ostalog, obavljati poslove stručne i operativne poslove po nalogu nadređenog direktora, pa stoga poslovi koji su povjeravani tužiteljici nakon što je prestala raditi u uredu ne mogu predstavljati poslove koji su u suprotnosti sa sklopljenim ugovorom o radu. Međutim, čak i da jesu, što prema ocjeni ovog suda tužiteljica nije dokazala, davanje takvih poslova tužiteljici, samo za sebe, ne znači da je tužiteljica bila izložena mobingu, ako uz obavljanje tih poslova nisu utvrđene i radnje koje predstavljaju sustavno uznemiravanje.

 

17. U odnosu na provedeno psihijatrijsko vještačenje potrebno je navesti da bez obzira što je tužiteljici u spornom razdoblju dijagnosticiran psihički poremećaj i što tužiteljica tvrdi da je to oboljenje posljedica uznemiravanja i mobinga, to samo po sebi ne dovodi do zaključka da je to oboljenje posljedica mobinga, odnosno uznemiravanja. Naime, subjektivni doživljaj tužiteljice da je u navedenom razdoblju bila izložena uznemiravanju i mobingu mora imati objektivizirane pokazatelje, te nije dovoljno da se tužiteljica, temeljem svog subjektivnog osjećaja osjetila uznemiravanom. U ovom konkretnom slučaju, u postupku nije utvrđeno da radnje tuženika u svojoj ukupnosti imaju obilježja mobinga tako da okolnost što je tužiteljica imala subjektivni osjećaj da je narušeno njezino dostojanstvo i da je bila izložena mobingu, neovisno o psihijatrijskom vještačenju, ne znači i da je tuženik tužiteljici odgovoran za štetu.

 

18. Dakle, iz dokaznog postupka, suprotno stavu prvog stupnja, ne proizlazi da postupanja tuženika kao poslodavca za koja tužiteljica smatra da su joj narušila dostojanstvo i povrijedila čast i ugled, u svojoj ukupnosti predstavljale sustavno psihičko zlostavljanje i ponižavanje odnosno mobing. Posljedično tome, a obzirom da tužiteljica u postupku nije dokazala postojanje štetne radnje kao jednu od pretpostavki odgovornosti za štetu, nema osnove da se prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadom neimovinske i imovinske štete.

 

19. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 373. ZPP, presudu suda prvog stupnja preinačiti u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i III. izreke, te tužbeni zahtjev tužiteljice u tom dijelu odbiti.

 

20. Sud prvog stupnja je pobijanom točkom IV. izreke presude naložio tuženiku i da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka primjenom odredbe čl. 154. st. 3. ZPP smatrajući da je tužiteljica u postupku nije uspjela sa neznatnim dijelom svog zahtjeva. Međutim, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na činidbu sud prvog stupnja je prekinuo parnični postupak do pravomoćnog okončanja parničnog postupka posl. broj Pr-649/18 rješenjem koje je donio istog dana kada je donio i presudu. Protiv navedenog rješenja niti tužiteljica niti tuženik nisu podnijeli žalbu, te je isto postalo pravomoćno. Stoga, kako je sud prvog stupnja pobijanom presudom odlučivao samo o dijelu tužbenog zahtjeva, pobijana presuda po svojoj pravnoj prirodi predstavlja djelomičnu presudu iz čl. 329. st. 1. ZPP, na što s pravom u žalbi ističe tuženik.

 

21. S obzirom da o cjelokupnom tužbenom zahtjevu nije odlučeno, neizvjestan je i uspjeh stranaka tako da nije bilo osnove da sud prvog stupnja donosi odluku o troškovima parničnog postupka, pa je u tom dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 165. ZPP.

 

22. Slijedom iznijetog, valjalo je temeljem čl. 369. st. 1. ZPP, prvostupanjsku presudu ukinuti u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem je zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka prihvaćen, te u tom dijelu vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

23. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će o troškovima parničnog postupka odlučiti nakon što donese odluku o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva tužiteljice.

 

24. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

 

 

U Zagrebu 22. prosinca 2021.

 

 

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj