1

                            Poslovni broj: 7 Gž-90/2020-2

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Perić Aračić kao predsjednice vijeća, Đorđa Benussi kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Kate Brajković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. C. C. iz R., OIB:…, koju zastupa punomoćnica V. M., odvjetnica u R., protiv tuženika: 1. O. B. d.d. Z., OIB:…, koju zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Z. o. u. G. V., M. I., I. B. K.. V. V. i A. A. u P. i 2. M. M. iz Z.,  (ranije iz R. S.), OIB: …, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i utvrđenja vlasništva nekretnine, odlučujući o žalbi prvotuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno broj P-1593/2016-53 od 14. studenog 2019., u sjednici vijeća održanoj 22. prosinca 2021.

 

p r e s u d i o j e

 

              I Žalba prvotuženice se odbija kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno broj P-1593/2016-53 od 14. studenog 2019. (točka I, II i III izreke)

 

              II Odbijaju se zahtjevi stranaka da im protivna stranka naknadi troškove žalbenog postupka kao neosnovani.

 

Obrazloženje

 

1.     Prvostupanjskom odlukom doslovce odlučeno je :

 

I. Proglašava se da ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Pazinu posl.br. Ovr-220/13-2 od 18. lipnja 2013.g. na nekretnini  upisanoj u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Puli-Pola, Zemljišno knjižnog odjela R. označena  kao 1. ETAŽA: 1/8 dijela k.č. br. … kuća br. …, upisana u z.k.ul. … k.o. R., s kojim je suvlasničkim dijelom povezano pravo vlasništva na posebnom dijelu zgrade koji se sastoji od jedne prostorije u prizemlju sl. "…" …, upisana na ime M. M., OIB: …, iz R., u 2/5 dijela, nije dopuštena.

 

II. Utvrđuje se da je tužiteljica M. C. C.,  OIB: …,  iz R., stekla pravo vlasništva nekretnine 1. ETAŽA: 1/8 dijela k.č. … kuća br. …, upisana u z.k.ul. … k.o. R., s kojim je suvlasničkim dijelom povezano pravo vlasništva na posebnom dijelu zgrade koji se sastoji od jedne prostorije u prizemlju sl. "…" …, u 2/5 dijela, te su prvotuženik O. B. d.d., Z., OIB: … i drugotuženik M. M., OIB: …, iz R., (u zemljišnim knjigama upisan na adresi R.) dužni tužiteljici priznati pravo vlasništva i trpjeti da se u zemljišnim knjigama, po pravomoćnosti presude, na prijedlog tužiteljice, izvrši uknjižba prava vlasništva nekretnine na ime tužiteljice, uz istovremeno brisanje prava vlasništva sa imena drugotuženika.

 

III. Nalaže se prvotuženiku da tužiteljici naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 16.575,04 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana"

 

2.     Protiv te odluke prvotuženica je izjavila pravodobnu i dopuštenu žalbu i to iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1.-3. Zakona o parničnom postupku -"Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) te traži da se žalba uvaži, pobijana odluka preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev i naloži tužiteljici da prvotuženici isplati parnični trošak odnosno podredno da se pobijana odluka ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zatraženi su i troškovi žalbe.

 

3.     Na žalbu je odgovoreno i zatraženi su troškovi odgovora na žalbu.

 

4.     Žalba nije osnovana.

 

5.     Predmet ove parnice je zahtjev tužiteljice da se proglasi nedopuštenom ovrha određena rješenje o ovrsi Općinskog suda u Pazinu broj Ovr-220/13-2 od 18. lipnja 2013. na nekretnini upisanoj kao 1. ETAŽA: 1/8 dijela k.č. br. … kuća br. …, upisana u z.k.ul. … k.o. R., s kojim je suvlasničkim dijelom povezano pravo vlasništva na posebnom dijelu zgrade koji se sastoji od jedne prostorije u prizemlju sl. "…" …, upisana na ime M. M. (drugotuženika) u 2/5 dijela, a na koju parnicu je bila upućena majka tužiteljice (sad pok. I. C.) i to točkom II pravomoćnog rješenja Općinskog suda u Puli – Pola, Stalna služba u Pazinu broj 6 Ovr-2169/2015-34 od 19. studenog 2015. (l.s.19.). Također je predmet parnice i zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je ista stekla pravo vlasništva ranije opisane predmetne nekretnine i to putem dosjelosti te da je drugotuženik dužan trpjeti uknjižbu tog prava vlasništva uz istovremeno brisanje prava vlasništva sa drugotuženika.

 

6.     Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza (navedenih na strani 6. treći odlomak i strani 7. prvi odlomak pobijane odluke), a otklonivši pravilno prigovore prvotuženice i to prigovor nedostatka aktivne legitimacije, prigovor mjesne nenadležnosti te prigovor nepravovremenosti tužbe utvrdio:

 

-          da je na spornu nekretninu navedenu u točki 1. obrazloženja ove odluke upisana zabilježba ovrhe temeljem rješenja o ovrsi Općinskog suda u Pazinu broj Ovr-220/13-2 od 18. lipnja 2013., a na koju je upisan drugotuženik,

-          da je prednica tužiteljice (majka tužiteljice I. C.) rješenjem Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Pazinu broj Ovr-2169/2015-34 od 19. studenog 2015. upućena kao treća osoba u parnicu radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe,

-          da je ugovorom o kupoprodaji nekretnine sklopljenog 29. rujna 2000. između drugotuženika i I. C. (bake tužiteljice) proizlazi da je drugotuženik prodao 2/5 predmetne nekretnine opisane u točki 1. obrazloženja ove odluke, te da je ugovor ovjeren istog dana kod javnog bilježnika,

-          da je 23. listopada 2000. drugotuženik izdao potvrdu da je od I. C. (tužiteljičine majke) primio 50.000.000 ITL na ime kupovnine dijela podruma odnosno predmetne nekretnine, da bi 8. prosinca 2006. izdao i tabularnu ispravu u kojoj izjavljuje da dozvoljava kupcu da bez ičijeg daljnjeg pitanja ili privoljenja uknjiži svoje pravo vlasništva na predmetu prodaje iz ugovora od 29. rujna 2000.,

-          da se ugovor o kupoprodaji nekretnine od 29. rujna 2000. nije odmah dao na provedbu u zemljišne knjige, te da je rješenjem pod brojem Z-4297/06 od 19. prosinca 2006. prijedlog za uknjižbu predmetne nekretnine koji je podnio drugotuženik u korist I. C. (tužiteljičine bake) odbijen uz obrazloženje da opis nekretnine iz isprave ne odgovara upisu u zemljišnim knjigama,

-          da je neuspio i drugi pokušaj uknjižbe pravne prednice tužiteljice I. C. 2013. i to na temelju nove tabularne izjave drugotuženika od 28. svibnja 2013., s obzirom da je rješenjem Z-1744/13-2 od 18. srpnja 2013. upis iste brisan uslijed prvenstvenog prava upisa zabilježbe plombe ovrhovoditeljice (prvotuženice) podnesen je prijedlogom za ovrhu protiv ovršenika (drugotuženika) pa je uspostavljeno ranije zemljišnoknjižno stanje prije provedbe rješenja Z-1327/13 od 31. svibnja 2013. tako da se sporna nekretnina dio podruma vratio na ime drugotuženika (2/5 dijela) a sve kako nakon zabilježbe ovrhe nije dopušten upis promjene prava vlasništva niti drugih stvarnih prava utemeljen na raspoložbi ovršenika tj. vlasnika nekretnine bez obzira na to kada je ta raspoložba poduzeta,

-          da iz očitovanje Porezne uprave, Ispostave u R. od 23. listopada 2018. proizlazi da je plaćen porez glede predmetne  nekretnine i to 2. veljače 2001.,

-          da su na predmetnoj nekretnini vršeni obimni građevinski radovi i to počev od 2001., a što proizlazi iz ugovora o građenju sklopljenog 14. prosinca 2001. te iskaza saslušanih svjedoka s tim da su te radove izvodile prednice tužiteljice.

 

6.1. Na temelju takvog utvrđenja prvostupanjski sud smatra da u konkretnom slučaju a uzimajući u obzir da je u zemljišnoj knjizi bila vidljiva zabilježba o odbijanju prijedloga za uknjižbu I. C. od 15. prosinca 2006. (Z-4297/06), prvotuženica imala dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano u zemljišnim knjigama s obzirom na obrazloženje odbijanja uknjižbe je različito od izvanknjižnog stanja tim više što je u pitanju 2/5 dijela predmetne nekretnine-podruma, a preostali dio tog podruma  je u suvlasništvu predlagateljice te drugih suvlasnika, te da su svi ostali posebni dijelovi u predmetnoj zgradi od drugotuženika prodati upravo istom kupcu podruma što sve ukazuje  da prvotuženica nije bila u dobroj vjeri kako prilikom podnošenja prijedloga za ovrhu tako i prilikom upisa zabilježbe, te tužiteljica s pravom traži da se predmetna ovrha proglasi nedopuštenom na predmetnoj nekretnini, odnosno da ovrhovoditeljica (prvotuženica) nema pravo namirenja iz predmetne nekretnine iz razloga jer je pravo vlasništva stečeno prije ovrhovoditeljičinog prava na namirenje. Što se tiče tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje da je tužiteljica i to putem dosjelosti stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine-podruma, te uknjižbu tog prava, prvostupanjski sud uz utvrđenje da su prednice tužiteljice (prvo baka, a potom i majka tužiteljice koja je umrla 2016.) u posjedu predmetne nekretnine od 2000. godine (kada je i sklopljen ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine), da se radi o zakonitom, istinitom i poštenom posjedu te da je od smrti I. C. proteklo 16 godina takvog posjeda te da je ista i postala vanknjižna vlasnica predmetne nekretnine jer su se već tada ostvarile sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva putem redovne dosjelosti (članak 159. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 – u daljnjem tekstu: ZV), a kako je  tužiteljica naslijedila majku, to prihvaća i taj tužbeni zahtjev kao i zahtjev za uknjižbu prava vlasništva koje pravo može jedino i ostvariti tužbom protiv drugotuženika, koji nije ni osporio pravo tužiteljice odnosno priznao je sve činjenice koje su relevantne da se tužiteljici prizna pravo vlasništva putem dosjelosti i nasljeđivanjem.

 

7.     To sve pokušava bez uspjeha dovesti u pitanje žalba prvotuženice.

 

8.     Kako se žalbom pobija odluka i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, a žalba ukazuje na povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a za navesti je da ovaj sud kao drugostupanjski sud tu povredu ne nalazi, jer se pobijana odluka može ispitati, dati su razlozi o odlučnim činjenicama i nema kontradiktornosti u pobijanoj odluci. Također ne stoji ni povreda iz članka 354. stavak 1. u vezi sa člankom 8. ZPP-a na koju sadržajno ukazuje žalba, jer je prvostupanjski sud dao ocjenu provedenih dokaza i utvrdio koje činjenice je uzeo kao dokazane a koje su dakako relevantne za donošenje odluke u ovoj parnici.

 

8.1. Ispitujući dalje odluku po službenoj dužnosti a u smislu članka 365. stavak 2. ZPP ovaj sud ne nalazi da bi bila počinjena neka od  povreda postupka navedenih u tom članku.

 

9.     Žalba a polemizirajući s utvrđenim činjeničnim stanjem ustraje u bitnome da je tražeći zabilježbu ovrhe na predmetnoj nekretnini postupala u dobroj vjeri, odnosno da iz ničega pa ni iz zabilježbe odbijanja prijedloga za uknjižbu prednice tužiteljice (Z-4297/06) ne proizlazi da bi tužiteljica, odnosno njezini prednici imali bilo kakvo pravo na predmetnoj nekretnini –podrumu, odnosno da bi izvanknjižno stanje bilo različito od onoga u zemljišnoj knjizi, tim više što niti jedan zakonski propis ne obvezuje prvotuženicu da istražuje zbirku isprava te utvrđuje zbog čega je odbijen prijedlog za uknjižbu te da utvrđuje da li su i ostali posebni dijelovi u predmetnoj zgradi od strane drugotuženika prodate istom kupcu.

 

9.1. Međutim ovi žalbeni navodi ne mogu se prihvatiti jer je jedno od temeljnih pravila provođenje svakog ovršnog postupka, naravno uz primarno nastojanje da se  prisilno ostvari tražbina koja je predmet ovrhe, je da se ovrha provede na stvarima i pravima ovršenika, odnosno da ovrhom ne budu zahvaćena prava i imovina trećih osoba, pa je zakonodavac u svrhu zaštite prava i interesa trećih osoba istima omogućio iznošenje prigovora u ovršnom postupku. S tim u vezi prednica tužiteljica je u ovršnom postupku istaknula prigovor da je na temelju ugovora o kupoprodaji podruma sa drugotuženikom još 2000. godine dakle prije pokretanja ovršnog postupka stekla pravo koje sprječava ovrhu (članak 166. ZV-a) iako u trenutku pokretanja ovrhe nije bila upisana kao vlasnica (članak 120. stavak 1. ZV-a), dok je prvotuženica (ovrhovoditeljica) koja je zabilježbom donesenom u ovršnom postupku stekla pravo namirenja na nekretnini koju je kupac prodao tužiteljici i u čijem posjedu je od tada (od 2000.), poziva na zaštitu svog prava stečenog povjerenjem u zemljišnu knjigu (članak 122. ZV-a u vezi sa člankom 84. Ovršnog zakona -„Narodne novine“, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20). Uzimajući u obzir što je propisano člankom 122. ZV-a ista odredba se po shvaćanju ovog suda ne odnosi na predmetni slučaj jer se ona tiče slučaja stjecanja stvarnih prava na nekretninama, a prvotuženica nije stekla, a niti to tvrdi da je stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine, već je stekla samo pravo namirenja prodajom predmetne nekretnine-podruma i to za 2/5 dijelova a to je bitno različito od prava vlasništva, a u takvoj situaciji kada dođe do sukoba prava vlasništva nekretnine i prava na namirenje odnosno naplatu dugovanja prednost svakako treba dati pravu vlasništva. Pri svemu tome dakako treba uzeti u obzir i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 22. veljače 2018. (na koje se poziva i prvostupanjski sud tj. da predmnijevani vlasnik može uspješno štititi svoje pravo na predmetu ovrhe kada u postupku dokaže da je ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo) te kako u konkretnom slučaju i ovaj sud smatra da je tužiteljica dokazala da prvotuženica nije bila u dobroj vjeri jer je iz zabilježbe odbijanja prijedloga za uknjižbu I. C. (bake tužiteljice) 15. prosinca 2006. i to iz razloga zbog kojih je odbijen taj prijedlog (jer opis nekretnine iz isprave ne odgovara upisu u zemljišnu knjigu) da predmetna nekretnina nije vlasništvo drugotuženika, te da nema pravo na namirenje jer je takvo pravo vlasništva stečeno prije ovrhovoditeljičinog (prvotuženice) prava na namirenje.

 

9.2. Što se tiče žalbenog navoda prvotuženice da se u okviru parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom ne može ostvariti i zahtjev protiv drugotuženika za utvrđenje prava vlasništva i uknjižbe predmetne nekretnine, za istaknuti je da to ne stoji. To iz razloga jer je za ukupan odnos među strankama, pogotovo glede drugotuženika itekako potrebno da se utvrdi tko je vlasnik predmetnog podruma te kada je vlasništvo stečeno, a što je itekako relevantno i za parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom tako da time što je u ovoj parnici raspravljeno o ovom tužbenom zahtjevu nije povrijeđena bilo koja odredba parničnog postupka što bi utjecalo na donošenje pravilne i zakonite odluke. Inače glede ostvarivanja pretpostavki da je vlasništvo i to putem dosjelosti stekla majka tužiteljice koja je umrla 2016., a da je takvo vlasništvo  stekla i sama tužiteljica nasljeđivanjem, prvostupanjski sud je dao valjane razloge dakle kako glede deklaratornog tako i glede kondemnatornog dijela ovog dijela zahtjeva, te se radi nepotrebnog ponavljanja žaliteljica-prvotuženica upućuje na obrazloženje iz prvostupanjske odluke

 

10. Dakle, uzimajući u obzir sve prije navedeno prvostupanjski sud je  na pravilno i u potpunosti utvrđeno relevantno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je u cijelosti prihvatio tužbene zahtjeve tužiteljice.

 

11. Žalbom se pobija i odluka o troškovima, s tim da žalba pobijajući odluku o troškovima postupka se poziva na odredbu članka 45. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – u daljnjem tekstu: ZOO), no to ne stoji jer tužiteljica nije tražila da joj prvo i drugotuženik solidarno naknade troškove postupka, a nakon što je drugotuženik u cijelosti priznao tužbeni zahtjev povukla je dio zahtjeva za naknadu troškova u odnosu na tog tuženika tako da ta radnja nema značaj otpusta duga u smislu citirane odredbe ZOO-a, a na dispoziciji je tužiteljice da li će od svakog tuženika tražiti trošak parničnog postupka. Inače sama visina troška je pravilno i zakonito odmjerena a uostalom to ne dovodi u pitanje ni žalba prvotuženice.

 

12. Stranke su zatražile i troškove žalbenog postupka, no ti zahtjevi su odbijeni kao neosnovani i to zahtjev prvotuženice jer nije uspjela ni u žalbenom postupku pa joj taj trošak ne pripada (članak 166. stavak 1. u vezi sa člankom 154. ZPP) dok  tužiteljičin trošak odgovora na žalbu nije bio potreba za vođenje ove parnice (članak 166. stavak 1. u vezi sa člankom 154. stavak 1. i člankom 155. stavak 1. ZPP) tako da je i odlučeno kao u točki II izreke.

 

13. Zbog prije navedenih razloga odlučeno je kao u izreci pod točkom I temeljem članaka 368. stavak 1. ZPP.

 

Dubrovnik, 22. prosinca 2021.

 

Predsjednica vijeća:

 

Verica Perić Aračić