- 1 -              Rev 2722/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2722/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đure Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ivana Vučemila člana vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. m. i. M. d.o.o., O., OIB: ..., kojeg zastupa stečajni upravitelj B. V. iz R., a on po punomoćniku I. R., odvjetniku u Odvjetničkom društvu R. p. d.o.o. iz Š., protiv tuženika T. d.o.o., R., OIB: ..., (R. d.o.o., K.), radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3383/2018-2 od 3. srpnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Pazinu broj P-122/06-52 od 3. svibnja 2007., u sjednici održanoj 22. prosinca 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 688.589,34 kune s naslova izmakle koristi s pripadajućim zateznim kamatama od 2. ožujka 2004. do isplate i zahtjev za naknadu troškova postupka (točka I. i II. izreke), te je odbijen i zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka (točka III. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda pod točkama I. i II. izreke.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz odredbe članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu uz naknadu troškova postupka tužitelju, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete (izmakle koristi) koju mu je po njegovim tvrdnjama uzrokovao tuženik nepoštivanjem sklopljenih ugovora o prodaji duhanskih prerađevina. Naime, tužitelj tvrdi da mu je nanesena šteta (jer nije mogao raspolagati svojim sredstvima na računu) time što je tuženik dostavljao obrazac 43 financijskoj instituciji prije datuma dospijeća računa i time što tuženik nije označavao šifru temeljem koje bi financijska institucija imala saznanje da su tužitelj i tuženik deponenti iste banke.

 

8. Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju tužitelj ukazuje revizijom, jer se pobijana presuda može ispitati. Obrazloženje presude sadrži razloge o činjenicama odlučnim za donošenje odluke.

 

8.1. Drugostupanjski sud je u obrazloženju presude odgovorio na žalbene navode odlučne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi s odredbom članka 375. stavak 1. ZPP na koju revident sadržajno ukazuje u reviziji.

 

8.2. Navodi kojima revident osporava ili problematizira utvrđenja suda, sve uz tvrdnje da u postupku nisu izvedeni svi potrebni i predloženi dokazi (da nisu saslušani djelatnici tužitelja, da nije dopunski saslušan zakonski zastupnik tužitelja), a koje sud nije prihvatio iz razloga jer ukoliko bi iskazi navedenih svjedoka bili istovjetni navodima iz tužbe i drugim navodima tužitelja, ne bi promijenili zaključak suda glede (ne)osnovanosti zahtjeva tužitelja, a koji zaključak sud temelji na ocjeni svakog izvedenog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti. Takvi prigovori su u biti prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza koju on drži odlučnim za odluku - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem) - a kojima ujedno sugerira prihvatiti relevantnim činjenično utvrđenje koje on nalazi bitnim i istinitim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe članka 385. stavak 3. ZPP), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga bitne povrede iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP.

 

9. Prvostupanjski sud je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i drugostupanjski sud:

 

- da je tužitelj bio distributer T. d. R. d.d. i T. d. Z. d.d., u razdoblju od 1994. do 1999., da je poslovni odnos s tuženikom nastavio temeljem ugovora o prodaji duhanskih prerađevina broj 333/99-G od 12. siječnja 1999., te potom i ugovora o prodaji duhanskih prerađevina broj ... od 21. travnja 1999.,

 

- da je tužitelju temeljem navedenih ugovora odobren rabat u visini od 11% za sve vrste tuženikovih proizvoda (članak 3.1.),

 

- da se tužitelj ugovorom obvezao račun podmiriti u roku od 15 dana računajući od dana otpreme, a poslije tog roka da će se obračunavati kamate u visini zakonske zatezne kamate (članak 4.2. stavak 2.),

 

- da se u slučaju predujmljivanja isporuka domaćih marki proizvoda, tuženik obvezao odobravati popust u visini od 0,5% (članak 4.3.),

 

- da se tužitelj radi osiguranja plaćanja isporučene robe i obračunatih kamatama, obvezao, prije isporuke robe, predati tuženiku instrumente osiguranja plaćanja i to bjanko zadužnicu i bankarsku garanciju (članak 4.4. i članak 5.1.),

 

- da kupac (tužitelj) ovlašćuje tuženika da može dostavljati akceptne naloge, domicilirati po svom izboru, te popuniti na bilo koji iznos dospjelog dugovanja (članak 4.5.),

 

- da je tužitelj u svrhu osiguranja plaćanja ovlastio i dozvolio tuženiku da bez ičijeg daljnjeg pitanja ili odobrenja, za sve dospjele obveze kupca (tužitelja), temeljem ugovora, tereti račune kupca ispostavljanjem Naloga za naplatu – obrazac broj 43 (članak 5.2.),

 

- da se tuženik obvezao da će temeljem ugovora i date mu posebne ovlasti, ispostavljati Naloge za naplatu, te bjanko zadužnice, isključivo za dospjele obveze tužitelja nastale temeljem ugovora (članak 5.4.),

 

- da u slučaju neplaćanja robe u ugovorenom roku ili neplaćanja obračunatih kamata, da tuženik može po svom izboru zahtijevati namirenje koristeći instrumente osiguranja plaćanja dostavljene po ugovoru (članak 5.8.),

 

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi kako su se nesuglasice između tužitelja i tuženika u poslovanju, odvijale u razdoblju od siječnja 1999. pa do posljednje isporuke robe tuženika 9. ožujka 2001., da su glede dospijeća računa tuženika, načina i datuma njihova plaćanja te pljenidbe sredstava utvrđena dva slučaja – prvi da se odnosi na razdoblje primjene akceptnog naloga (obrazac 46) od 1. siječnja 1999. do 30. travnja 1999., kada nije moglo dolaziti do jednostrane pljenidbe sredstava dužnika po vjerovniku, i u tim situacijama je dužnik sam određivao datume dospijeća računa sukladno ugovorenom (s odgodom plaćanja od 15 dana), te su oni jednaki datumima dospijeća akceptnih naloga. Novac u toj situaciji je skidan po financijskoj instituciji prema raspoloživim sredstvima, te je od strane tužitelja utvrđeno (ne)redovito plaćanje dospjelih obveza s kašnjenjem od 0 do 56 dana. U drugom slučaju – u razdoblju nakon zamjene akceptnog naloga, Nalogom za naplatu (obrazac 43) od 1. svibnja 1999. do 9. ožujka 2001., je dolazilo do jednostrane pljenidbe sredstava dužnika na računu kod financijske institucije od strane tuženika kao vjerovnika. Novac sa žiro računa je skidan prema raspoloživim sredstvima i bez konačno blokiranih iznosa zbog nedostatka sredstava, a utvrđeno je neredovito plaćanje dospjelih obveza po tužitelju s kašnjenjem od 0 do 29 dana,

 

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tuženik odobravao tužitelju u cijelom razdoblju poslovanja, rabat od 11%, te da je u razdoblju od 1. travnja 1999. do 9. ožujka 2001. tužitelju obračunata i naplaćena kamata u iznosu od 32.824,69 kune, a koji je podatak, vještak, temeljio na knjigovodstvenim evidencijama tuženika,

 

- da na preslikama obrasca 43 nije bio upisan broj depozitne institucije,

 

- da je po promemoriji od 1. travnja 1999., potpisanoj od strane obje stranke, usuglašeno da dospjeli dug tužitelja iznosi 168.511,78 kune plus kamate, da se tužitelj obvezao da nakon 30 dana od prve isporuke robe neće imati dospjelog duga, a u protivnom da je suglasan da se stavi na naplatu važeća bankovna garancija,

 

- da iz promemorije od 2. studenoga 1999. potpisnoj od strane obje stranke, proizlazi da dospjeli dug tužitelja na dan 31. listopada 1999. iznosi 179.527,74 kune i kamate u iznosu od 601,58 kuna, te da je 2. prosinca 1999. krajnji rok za podmirenje predmetnog duga i da će se poslovanje tužitelja odvijati u okvirima bankovne garancije, u protivnom da će se staviti na naplatu važeća bankovna garancija,

 

- da iz promemorije od 13. travnja 2000., potpisanoj od strane obje stranke, proizlazi da dospjeli dug tužitelja iznosi 400.000,00 kuna.

 

10. Prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka, iz kojeg proizlazi da je u vrijeme primjene akceptnog naloga (obrasca 46) u razdoblju od 1. siječnja do 30. travnja 1999., koji se upotrebljavao kao sredstvo osiguranja plaćanja, radilo o dvostranom instrumentu plaćanja, koje izdaje i ovjerava dužnik, upisuje datum dospijeća i uručuje vjerovniku, a vjerovnik ga ovjerava i podnosi na naplatu u financijsku instituciju najkasnije na dan dospijeća, pa prvostupanjski sud utvrđuje da po tom instrumentu nije moglo doći do jednostrane pljenidbe sredstava dužnika od strane vjerovnika. Nakon zamjene akceptnog naloga, Nalogom za naplatu (obrazac 43) u razdoblju od 1. svibnja 1999. do 9. ožujka 2001., tuženik je koristio obrazac 43 kao sredstvo osiguranja plaćanja. Prvostupanjski sud utvrđuje da se radilo o jednostranom instrumentu plaćanja koje izdaje, potpisuje i pečati sam vjerovnik, temeljem kojeg je dolazilo, dakle do jednostrane pljenidbe sredstva dužnika od strane vjerovnika, i to 15 dana od dospijeća tražbine.

 

10.1. S obzirom na utvrđene činjenice, prvostupanjski sud je zaključio da tužitelju nije prouzročena šteta na način kako to tvrdi u tužbi – da je tuženik (vjerovnik) obrazac 43 dostavljao financijskoj instituciji prije datuma dospijeća računa. Naime, u samom ugovoru o prodaji duhanskih prerađevina, stranke su ugovorile primjenu obrasca 43, i to na način da tužitelj kao kupac, ovlašćuje i dozvoljava tuženiku da bez ičijeg daljnjeg pitanja ili odobrenja za sve dospjele obveze kupca temeljem tog ugovora tereti račun tužitelja ispostavljanjem obrasca 43. financijskoj instituciji. U vrijeme primjene obrasca 43, tuženik je sam određivao datume dospijeća računa s odgodom plaćanja od 15 dana. Uvođenjem tog obrasca se promijenio način rada tako što datumi dospijeća računa nisu bili uvijek jednaki datumima dospijeća obrasca 43. Dostava obrasca 43 od strane tuženika, financijskoj instituciji odvijala se u nekim slučajevima isti dana ili sa zakašnjenjem dva dana, a nekad i dan ranije od dospijeća obveze tužitelja. Međutim, novac sa računa tužitelja je skidan od financijske institucije prema raspoloživim sredstvima na računu tužitelja, ali ne prije datuma dospijeća računa. Stoga, prvostupanjski sud je zaključio da tuženik (vjerovnik) nije vršio naplatu prije dospijeća računa, pa je zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan jer ne postoji protupravnost u postupanju tuženika kao jedan od bitnih elemenata da bi se moglo govoriti o odgovornosti za štetu.

 

10.2. Nadalje, pozivom na odredbu članka 33. stavak 2. Zakona o platnom prometu u vezi s odredbom članka 74. stavak 2. Pravilnika o obliku, sadržaju i uporabi obrazaca platnog prometa, prvostupanjski sud zaključuje da je dispozicija nalogodavca da li će na obrascu označiti šifru iz koje bi proizlazilo da su nalogodavac i dužnik deponenti iste banke, pa izostanak takvog postupanja od strane tuženika, nema značaj propusta niti protupravnosti koji bi imao za posljedicu da bi tuženik bio odgovoran tužitelju naknaditi štetu.

 

11. Odlučujući o žalbi tužitelja, drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

12. U revizijskom stupnju postupka i dalje je prijeporno jeli postoji odgovornost tuženika za štetu tužitelju.

 

13. Prema odredbi članka 17. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje, i pridržavati se načela savjesnosti i poštenja (članak 12. ZOO).

 

14. Tužitelj u ovom postupku potražuje naknadu štete (na ime izmakle koristi) po osnovi ugovorne odgovornosti za štetu, koja nastaje, kad je šteta uzrokovana povredom ugovorne obveze, pod kojom se, u smislu odredbe članka 262. stavak 2. ZOO, razumijeva neispunjenje obveze ili zakašnjenje s njezinim ispunjenjem.

 

15. Za postojanje te odgovornosti osim općih pretpostavki odštetne odgovornosti moraju postojati još dvije - postojanje ugovora, odnosno ugovorne obveze i povreda te obveze.

 

16. S obzirom da u konkretnom slučaju nije riječ o naknadi štete po osnovi izvanugovorne odgovornosti za štetu, već o naknadi štete koja proizlazi iz ugovornog odnosa – mjerodavne su odredbe sklopljenih ugovora.

 

17. Tužitelj, kao veleprodajni kupac je 12. siječnja 1999. s tuženikom sklopio ugovor o prodaji duhanskih prerađevina broj ..., kojim je uređena prodaja duhanskih prerađevina, a u cilju daljnje prodaje. Ugovorom od 12. siječnja 1999. je ugovoreno da kupac (tužitelj) ovlašćuje tuženika da može dostavljati akceptne naloge, domicilirati po svom izboru, te popuniti na bilo koji iznos dospjelog dugovanja (članak 4.5.).

 

18. Dakle, za vrijeme tog ugovora upotrebljavalo se kao sredstvo osiguranja plaćanja i plaćanja u roku dospijeća, akceptni nalog (obrazac 46), kao dvostrani instrument kojeg izdaje i ovjerava dužnik, upisuje datum njegovog dospijeća i uručuje ga vjerovniku, koji potom, vjerovnik ovjerava i podnosi na naplatu financijskoj instituciji najkasnije na dan dospijeća. U takvim situacijama dužnik je dakle sam određivao datume dospijeća računa sukladno ugovorenom odnosno s odgodom plaćanja od petnaest dana, te su datumi dospijeća računa bili jednaki datumima dospijeća akceptnih naloga.

 

19. Sklapanjem ugovora o duhanskim prerađevinama broj ... od 21. travnja 1999. akceptni nalog se zamijenio Nalogom za naplatu (obrazac 43).

 

20. Ugovorom od 21. travnja 1999. je ugovoreno da tužitelj kao kupac, ovlašćuje i dozvoljava tuženiku da bez ičijeg daljnjeg pitanja ili odobrenja za sve dospjele obveze kupca temeljem tog ugovora tereti račun tužitelja ispostavljanjem obrasca 43. financijskoj instituciji (članak 5.2.).

 

21. Dakle, Nalogom za naplatu – obrazac 43, vjerovnik (nalogodavac) je nalagao terećenje računa dužnika, pa se radilo o jednostranom instrumentu plaćanja kojeg izdaje, potpisuje i pečati sam nalogodavac (vjerovnik), a u cilju zaštite svojih potraživanja u okolnostima kada dužnik nije u mogućnosti izvršiti plaćanje u dogovorenom roku redovnim putem (npr. običnim „virmanom“).

 

22. U pogledu utvrđivanja datuma dospijeća računa koje je tuženik dostavljao financijskoj instituciji (obrazac 43), u pogledu načina plaćanja tih računa, datuma kada su plaćeni tuženiku, te kada su sredstva na računu tužitelja zaplijenjena radi naplate računa, sud je proveo vještačenje po vještaku financijsko-računovodstvene struke. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je u vrijeme primjene obrasca 43, tuženik (vjerovnik) sam određivao datume dospijeća računa sukladno ugovorenom odnosno s odgodom plaćanja od petnaest dana, te da je od strane tužitelja postojalo neredovito plaćanje dospjelih obveza s kašnjenjem od 1 do 29 dana. Novac s računa tužitelja od strane financijske institucije je skidan prema raspoloživim sredstvima i bez konačno blokiranih iznosa zbog nedostatka sredstava.

 

23. Stoga je pravilan zaključak sudova nižeg stupnja da u situaciji kada se vršila naplata putem Naloga za naplatu (obrazac 43), tuženik je postupao sukladno relevantnim pravnim normama i ugovorenim uvjetima, te su isti, bez obzira što su za neke mjesece dostavljeni financijskoj instituciji jedan dan ranije prije dospijeća, naplaćivani nakon dospijeća tj. nakon 15 dana, a nikako kako tvrdi tužitelj, prije dospijeća računa, time da je utvrđeno neredovito plaćanje dospjelih obveza od strane tužitelja s kašnjenjem do 29 dana.

 

24. Nadalje, prema odredbi članka 33. Zakona o platnom prometu u zemlji („Narodne novine“ broj 27/93, 89/93, 13/94, 37/94, 69/94, 73/94, 13/95, 24/96, 29/1996, 50/96, 32/97, 138/97, 165/98, 23/99) ovlaštena organizacija dužna je naloge za plaćanje primljene od sudionika i drugih ovlaštenih organizacija izvršiti idući radni dan od dana primitka, ako su ispunjeni uvjeti iz ovoga Zakona (stavak 1.). Izuzetno od stavka 1. ovoga članka, ovlaštena organizacija dužna je naloge za plaćanje koje daju Hrvatska narodna banka, depozitne institucije, državni proračun i korisnici sredstava državnog proračuna, sudionici za plaćanje između deponenata iste depozitne institucije kao i naloge koje Hrvatska narodna banka svojom odlukom utvrdi s visokim prioritetom izvršiti istoga radnog dana kada ih je primila, ako su ispunjeni uvjeti iz ovoga Zakona (stavak 2.).

 

25. Prema odredbi članka 74. stavak 2. Pravilnika o obliku, sadržaju i uporabi obrazaca platnog prometa („Narodne novine“ broj 81/96, 109/96, 49/97, 94/97, 50/1998, 2/99, 21/99, 27/99, 59/99, 94/99) ispred naziva sudionika na čiji teret se plaća (platitelja) i naziva sudionika u čiju korist se sredstva prenose (primatelja) nalogodavac može za određena plaćanja upisati vodeće brojeve depozitnih institucija propisanih zakonom i propisima donesenih na temelju zakona.

 

26. Stoga je pravilan zaključak sudova nižeg stupnja da izostanak, nalogodavca da na obrascu označi šifru iz koje bi proizlazilo da su nalogodavac i dužnik deponenti iste banke, takvo postupanje od strane tuženika, nema značaj propusta niti protupravnosti koji bi imao za posljedicu da bi tuženik bio odgovoran tužitelju naknaditi štetu.

 

27. Nadalje, valja reći da prema odredbi članka 189. ZOO, oštećenik ima pravo na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

 

28. Imajući na umu činjenična utvrđenja suda, kao i sadržaj odredbe članka 189. ZOO, a posebno činjenicu da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da zbog postupanja tuženika je propustio ostvariti kakvu dobit, dakle nije dokazao nastanak štete, pravilan je zaključak sudova nižeg stupnja da tužitelj neosnovano potražuje naknadu štete po osnovi izmakle koristi.

 

29. Naime, izmakla korist predstavlja neostvarenu imovinsku vrijednost koja bi prema redovnom tijeku stvari ili okolnostima konkretnog slučaja bila ostvarena (tj. ušla u oštećenikovu imovinu) da nije bilo postupka štetnika koje ga čini građanskopravno odgovornim. Dakle, sa stajališta odgovornosti na naknadu štete u vidu izmakle koristi potrebno je da se ispune zakonom određene pretpostavke – da korist nije ostvarena, da postoji određeni stupanj izvjesnosti da bi bila ostvarena (redovan tijek stvari) kao i dopuštenost osnove po kojoj bi bila ostvarena. O tome da li postoje sve ove pretpostavke, koje samo ukoliko su kumulativno ispunjene, dovode do odgovornosti za naknadu izgubljene koristi, odlučuje sud u svakom konkretnom slučaju na osnovu istih mjerila.

 

30. S obzirom da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da bi ostvario dobit u utuženom razdoblju, da je postojala izvjesnost da bi po redovnom tijeku stvari ostvario korist u zahtijevanom iznosu u tužbi, kao i valjanu pravnu osnovu po kojoj bi bila ostvarena, dakle nije dokazao nastanak štete, pravilan je zaključak sudova nižeg stupnja da tužitelj neosnovano potražuje naknadu štete po osnovi izmakle koristi.

 

31. Slijedom navedenoga, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 22. prosinca 2021.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Đuro Sessa, v.r.