- 1 -              I Kž 350/2020-7

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 350/2020-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivone Horvatić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. D. J., zbog kaznenog djela iz čl. 190. st. 3. u vezi sa st. 1. i čl. 52. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.-ispravak – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola od 2. prosinca 2019. broj K-7/2017-161, u sjednici održanoj 22. prosinca 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I.              Djelomičnim prihvaćanjem žalbe opt. D. J., a u povodu te žalbe i po službenoj dužnosti preinačuje prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se neće opozvati uvjetna osuda iz pravomoćne presude Općinskog suda u Puli – Pola, Stalne službe u Pazinu od 27. listopada 2015. broj K-622/2015 pravomoćne 9. studenog 2016., a uslijed toga se opt. D. J. za kazneno djelo neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz čl. 190. st. 3. u vezi sa st. 1. i čl. 52. KZ/11 za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 190. st. 3. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine.

 

II.              Odbija se u ostalom dijelu žalba opt. D. J. te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom Županijski sud u Puli-Pola proglasio je krivim opt. D. J. zbog kaznenog djela protiv zdravlja ljudi, neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz čl. 190 st. 1. i 3. u vezi čl. 52. KZ/11, te ga je na temelju čl. 190. st. 3. KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine.

 

1.1. Na temelju čl. 58. st. 1. KZ/11 opt. D. J. je opozvana uvjetna osuda izrečena presudom Općinskog suda u Puli – Pola, Stalna služba u Pazinu poslovni broj K-622/2015 od 27. listopada 2015., pravomoćna dana 9. studenog 2016. te mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci, pa je opt. D. J. na temelju čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i osam mjeseci.

 

1.2. Na temelju čl. 77. st. 1. KZ/11 od optuženika je oduzeta imovinska korist ostvarena počinjenjem kaznenog djela i to u iznosu od 1.000,00 kuna.

 

1.3. Na temelju čl. 560. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 – pročišćeni tekst, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 – dalje u tekstu: ZKP/08-17) utvrđeno je da je novčani iznos od 1.000,00 kuna imovina Republike Hrvatske te je optuženiku naloženo da pod prijetnjom ovrhe Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 1.000,00 kuna u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

 

1.4. Na temelju čl. 158. st. 2. u svezi s čl. 153. st. 1. ZKP/08-17 ošt. Z. Č. je sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu.

 

1.5. Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08-18 opt. D. J. presuđen je na platež troškova kaznenog postupka i to: trošak branitelja po službenoj dužnosti odvjetnika S. S. u iznosu od 3.000,00 kuna, putni trošak svjedoka Z. Č. u iznosu od 126,00 kuna, trošak psihologijskog vještačenja vještaka V. L. P. u iznosu od 4.064,00 kuna, trošak psihijatrijskog vještačenja D. S. u iznosu od 4.704,00 kuna, putni trošak svjedoka R. U. u iznosu od 104,00 kuna, troškove vještaka D. S. i V. L. P. za pristup na raspravu od 29. studenog 2019., visina kojih će se odrediti naknadno posebnim rješenjem kada ista bude poznata sudu, te paušal sudu u iznosu od 2.000,00 kuna.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženik putem branitelja A. D., odvjetnika iz R., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da „pobijanu presudu preinači“.

 

3. Državni odvjetnik je podnio odgovor na žalbu optuženika u kojem predlaže da se ta žalba odbije kao neosnovana.

 

4. Spis je sukladno odredbi čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 – pročišćeni tekst, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19  -  dalje: ZKP/08-19) dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Optuženik je u žalbi zahtijevao da ga se izvijesti o sjednici vijeća što je i učinjeno. Međutim, iako uredno izvješteni sjednici nisu pristupili državni odvjetnik, optuženik i branitelj A. D., te je sjednica na temelju čl. 475. st. 4. ZKP/08-19 održana u njihovoj odsutnosti.

 

6. Žalba optuženika je djelomično osnovana.

 

7. Suprotno paušalnim navodima optuženika da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama te da je zbog toga počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. ZKP/08-17, u pobijanoj presudi je sud prvog stupnja iznio razloge o svim odlučnim činjenicama i stoga nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-17 koju žalitelj očito sugerira.

 

7.1. U biti, kroz ovaj prigovor o izostanku razloga o odlučnim činjenicama optuženik u žalbi (str. 1.,3. odlomak obrazloženja) iznosi stav da osim iskaza ošt. Z. Č. i njene majke ne postoje drugi dokazi da je on počinio predmetno kazneno djelo. Na taj način optuženik zapravo prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, jer se tim prigovorom nastoji dovesti u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja, tako da će o njemu očitovanje uslijediti u daljnjem dijelu ove odluke u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

7.2. Iz navedenog razloga nije osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka jer sud prvog stupnja nije počinio postupovnu povredu na koju ukazuje njegova žalba, a prilikom ispitivanja pobijane presude po službenoj dužnosti, na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08-19, je utvrđeno da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede taksativno navedene u ovom propisu.

 

8. Suprotno tvrdnjama optuženika sud prvog stupnja je sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio.

 

8.1. U odnosu na kazneno djelo iz čl. 190. st. 3. i 1. KZ/11 sud prvog stupnja je utvrđenja da je optuženik u periodu od kraja 2014. do listopada 2015. tablete Subotexa koje sadrže djelatni sastojak brupenorfin za 25 kuna po tableti jedanput tjedno prodavao maloljetnoj Z. Č. pravilno izveo na temelju iskaza oštećenice. Naime, sud prvog stupnja je s pravom prihvatio kao istinit iskaz ove svjedokinje koja je na okolnosan i uvjerljiv način opisala kako joj je optuženik prodavao navedenu drogu. Sud prvog stupnja je pravilno ukazao da je taj iskaz potvrđen iskazom njene majke R. Ž. Č. koja je osobno vidjela optuženika kako njenoj kćeri prodaje drogu i kojoj je oštećenica priznala da konzumira Subotex kojoj ga je prodavao optuženik kao i s iskazom svjedoka A. I. koji je u svom iskazu iznio okolnosti u vezi optuženikove ovisnosti zbog čega je na recepte uzimao terapiju Subotexa. Nadalje, svjedok I., koji je ispitan na prijedlog obrane, je u iskazu iznio i okolnosti u vezi liječenja oštećenice koja mu se kao liječniku Doma zdravlja u P. obratila jer se bila „navukla“ na Subotex i zato je od njega tražila pomoć kako bi te tablete mogla dobivati redovito na recept i besplatno, jer je do tada tablete Subotexa nabavljala na crnom tržištu i neredovito.

 

8.2. Nadalje, sud prvog stupnja je povezao ove personalne dokaze sa sadržajem medicinske dokumentacije o liječenju oštećenice od ovisnosti te sa medicinskom dokumentacijom u vezi optuženikove ovisnosti i iz koje proizlazi da mu je i u inkriminirano vrijeme bila prepisana supstitucijska terapija Suboteksa, a što je potvrđeno i provedenim psihijatrijsko-psihologijskim vještačenjem optuženika, te je na taj način utvrdio da je iskaz oštećenice potvrđen i kroz ove indikativne okolnosti. Nadalje, sud prvog stupnja je u kontekstu dokazanosti navoda optužbe indikativnom cijenio i okolnost da je optuženik primao mjesečnu mirovinu od svega 2.500,00 kn pa je nedvojbeno imao motiva prodavati drogu radi zarade.

 

8.3. Nadalje, sud prvog stupnja je prihvatio iskaz oštećenice i u dijelu u kojem je uvjerljivo opisala kako je optuženik znao koliko ona ima godina, budući je ona u iskazu opisala kako mu je rekla za svoje godine, a kada joj on nije povjerovao da mu je i pokazala osobnu iskaznicu. Na ovaj je način prvostupanjski sud ispravno utvrdio i ovo bitno obilježje predmetnog kaznenog djela iz čl. 190. st. 3. i 1. KZ/11, koje se žalbom posebno niti ne osporava.

 

8.4. Kraj takvog stanja stvari, kada je sud prvog stupnja s potpunom izvjesnošću utvrdio sva subjektivna i objektivna obilježja predmetnog kaznenog djela, nisu osnovani optuženikovi prijedlozi na kojima u žalbi ustrajava, a koje je sud prvog stupnja pravilno odbio kao nevažne. Naime, optuženik prije svega nastoji dovesti u sumnju vjerodostojnost iskaza oštećenice i stoga ustrajava na prijedlogu da se pribave dokazi na okolnost da ga je oštećenica lažno policiji prijavila zbog navodnog krađe torbice, kao i na prijedlozima da se oštećenica ponovno ispita i da se na okolnost njenih psihičkih problema provede njeno psihijatrijsko vještačenje.

 

8.5. Međutim, sud prvog stupnja je u obrazloženju pobijane presude (str.4.-5.) iznio valjanu argumentaciju zašto je odbio dokazne prijedloge optuženika usmjerene na opovrgavanje vjerodostojnosti iskaza oštećenice ukazujući pravilno da se radi o nevažnim dokaznim prijedlozima koji nisu od značaja za pravilno rasvjetljavanje činjeničnog stanja. Niti ovaj drugostupanjski sud ne nalazi potrebnim, kraj činjenice da svi naprijed navedeni personalni i materijalni dokazi u toj mjeri korespondiraju i isključuju bilo kakvu sumnju u vezi zaključka da je upravo optuženik, a ne netko drugi, bio taj koji je oštećenici drogu prodavao, pribavljati podatke o lažnom prijavljivanju optuženika od strane oštećenice zbog krađe torbice, provoditi psihijatrijsko vještačenje oštećenice te ju još i dodatno ispitivati. Naime, oštećenica je na raspravi (list 154-146) odgovarajući na niz pitanja optuženika i očitujući se o njegovim primjedbama decidirano odgovorila da tablete Subotexa nije kupovala od drugih osoba, već samo od optuženika te od sada pok. V. S.

 

8.6. Optuženik se neosnovano u žalbi poziva na pisanu izjavu oštećenice od 26. svibnja 2020. ovjerenu kod javnog bilježnika iz koje bi proizlazilo da je oštećenica priznala da je iskaz na raspravi kojim optuženika tereti dala pod pritiskom majke i koji nije istinit, pa ga zato na ovaj način želi „povući“. Naime, očito se radi o nevjerodostojnoj izjavi oštećenice koja na neuvjerljiv način želi pogodovati optuženiku (pri čemu niti u toj izjavi ne navodi od kojih je to drugih osoba drogu kupovala). Ovom drugostupanjskom sudu nije prihvatljivo da bi oštećenica na raspravi zbog prijetnji majke (da će ju izbaciti iz kuće, zatvoriti doživotno na psihijatriju i sl.) i zbog tableta koje joj je majka dala prije rasprave mogla neistinito teretila optuženika na način da je u vrlo opširnom iskazu iznosila toliko detalja u vezi sporne kupnje droge od optuženika koji su samo njoj mogli biti poznati i nisu mogli biti sugerirani od majke (npr. vrijeme i mjesta druženja optuženika i oštećenice, koje je količine tableta kupovala i po kojoj cijeni, okolnosti u vezi njihovog svađanja, razlaza i dr.).

 

8.7. Iz naprijed navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja kojom nastoji obezvrijediti iskaz ošt. Z. Č. Isto se odnosi i na dio žalbe kojim se prigovara vjerodostojnosti iskaza svjedokinje R. Ž. Č. jer određene nelogičnosti i kontradiktornosti u njenom iskazu, a koje nemaju veze sa spornim i odlučnim  činjenicama, nemaju taj značaj koji im pridaje žalba optuženika. Sam optuženik u obrani navodi da ne zna zbog čega bi ga majka oštećenice s kojom se pozna i s kojom je dobar, lažno teretila, što je potvrda da je iskaz ove svjedokinje u pogledu odlučnih okolnosti istinit.

 

8.8. Slijedom navedenog nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

9. Optuženik u žalbi pobija odluku suda u vezi opoziva uvjetne osude koja mu je izrečena presudom Općinskog suda u Puli – Pola, Stalna služba u Pazinu poslovni broj K-622/2015 od 27. listopada 2015. navodeći da nije bilo zakonskih uvjeta za opoziv  iz čl. 58. st. 2. KZ/11, a ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08-19 utvrđeno je da je u pobijanoj presudi na optuženikovu štetu došlo do povrede kaznenog zakona. Naime, s obzirom na to da je navedena presuda postala pravomoćna 9. studenog 2016. i da je njome optuženiku izrečena kazna zatvora uz rok kušnje od tri godine, proizlazi da je rok provjeravanja istekao 9. studenog 2019. tako da se na temelju čl. 58. st. 7. KZ/11 navedena uvjetna osuda nakon proteka dvije godine od isteka vremena provjeravanja, tj. nakon 9. studenog 2021. više nije mogla opozvati. Iz navedenih je razloga, budući je u pobijanoj presudi na optuženikovu štetu došlo do povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 5. ZKP/08-19, trebalo je djelomičnim prihvaćanjem optuženikove žalbe, koji se u tom dijelu osnovano žali zbog povrede kaznenog zakona, i po službenoj dužnosti u tom dijelu pobijanu presudu preinačiti i odlučiti kao pod toč. I. izreke ove presude.

 

10. Uslijed te odluke, preinačena je prvostupanjska presuda u odluci o kazni te je optuženik zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 190. st. 3. u vezi st. 1. i čl. 52. KZ/11 na temelju čl. 190. st. 3. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Naime, sud prvog stupnja je optuženiku kod izbora adekvatne kazne pravilno otegotnim cijenio činjenicu da je do sada osuđivan zbog kaznenih djela, a što proizlazi iz izvoda iz kaznene evidencije (list 227) i da je predmetno kazneno djelo počinio za vrijeme uvjetnog otpusta što ukazuje da dosadašnje kazne nisu imale specijalno-preventivnu svrhu, dok mu je pravilno olakotnim cijenio činjenicu da je prema nalazu psihijatrijskog vještaka tempore criminis bio smanjeno ubrojiv, ali ne u bitnoj mjeri. Kraj takvoga stanja stvari, a imajući u vidu da nije bilo zakonskih uvjeta da se optuženiku primjenom instituta ublažavanja kazne iz čl. 48. KZ/11 izrekne kazna zatvora ispod zakonskog minimuma to mu je ovom drugostupanjskom presudom izrečena za ovo kazneno djelo kazna zatvora u trajanju od tri godine. Ta je kazna primjerena s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o teškom kaznenom djelu za koje je zapriječena kazna zatvora u trajanju od 3-15 godina, tako da će po očekivanju ovog drugostupanjskog suda upravo ta kazna ostvariti svrhu kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11.

 

10.1. Iz navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika žali zbog odluke o kazni, koji prvostupanjsku presudu doduše iz ove osnove ne pobija, međutim, kako se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, to se na temelju čl. 478. ZKP/08-19 uzima da njegova žalba sadrži i tu žalbenu osnovu.

 

10.2. Odluka o oduzimanju imovinske koristi je ispravno utemeljena na odredbi čl. 77. st. 1. KZ/11 i čl. 560. st. 2. ZKP/08-17.

 

11. Prema tome, kako je žalba optuženika djelomično osnovana, trebalo je na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08-19 presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 22. prosinca 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Vesna Vrbetić, v. r.