Poslovni broj: 57 Pž-2381/2019-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 57 Pž-2381/2019-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Mirta Matić, u pravnoj stvari tužitelja I. C. iz Z., OIB ..., protiv tuženika A. d.d. Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u Z., radi isplate iznosa od 224.843,28 kn i utvrđenja, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-505/2018 od 1. ožujka 2019., 21. prosinca 2021.

p r e s u d i o j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-505/2018 od 1. ožujka 2019. u točki I. njezine izreke.

r i j e š i o j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-505/2018 od 1. ožujka 2019. u točki II. i III. njezine izreke i predmet u tom dijelu vraća tome sudu na ponovno suđenje.

II. Ukida se rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-505/2018 od 1. ožujka 2019.

III. O naknadi troškova žalbenog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, Trgovački sud u Zagrebu je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim se nalaže tužitelju platiti tuženiku iznos od 224.843,28 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke), naložio tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 38.437,50 kn (točka II. izreke) i odbio kao neosnovan tužiteljev zahtjev radi nadoknade troškova postupka u iznosu od 5.937,50 kn (točka III. izreke).

2. Pobijanim rješenjem, Trgovački sud u Zagrebu je odbacio kao nedopušten tužbeni zahtjev u dijelu kojim zahtjeva utvrđenje da je 14. lipnja 2017. sklopljen Ugovor o reguliranju međusobnih odnosa tužitelja i tuženika, a sve temeljem odredbe čl. 11. st. 1. Ugovora o radu managera od 19. ožujka 2008., kojim Ugovorom se tuženik obvezuje da će izvršiti sve svoje obveze preuzete Ugovorom o radu managera od 19. ožujka 2008. Aneksa broj 1. Ugovora o radu managera, od 30. lipnja 2008., Aneksu broj 2. Ugovora o radu managera od 30. travnja 2012., Aneks broj 3. Ugovora o radu managera od 30. travnja 2014., Aneks broj 4. Ugovora o radu managera od 30. travnja 2015., Aneks broj 5. Ugovora o radu managera od 31. ožujka 2017. i isplatu iznosa od 815.594,12 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

3. U obrazloženju presude i rješenja sud, u bitnome, navodi da je tužitelj imenovan za člana uprave tuženika Odlukom nadzornog odbora tuženika na sjednici održanoj 28. veljače 2008. s mandatom u trajanju od pet godina, a 5. ožujka 2013. tužitelj je imenovan za člana uprave tuženika u novom mandatu. Rješenjem poslovni broj St-1138/17 od 10. travnja 2017. otvoren je postupak izvanredne uprave nad tuženikom slijedom čega je tužiteljevo članstvo u upravi prestalo. Ugovorom o radu managera sklopljenim 19. ožujka 2008. tuženikova obveza prema tužitelju je plaćanje mjesečne bruto plaće u iznosu od 113.321,65 kn, dok je Aneksom broj 2 Ugovora od 3. travnja 2012. ugovorena mjesečna bruto plaća u iznosu od 107.299,56 kn. Stranke su Aneksima broj 3 i 4 produljile trajanje Aneksa broj 2 za po jednu godinu, od 1. svibnja 2012. do 30. travnja 2016. te je razvidno da je tužitelju plaća isplaćivana u bruto iznosu od 107.989,56 kn. Neosnovan je navod tužitelja da su prestankom važenja Aneksa broj 2 ponovo počele važiti odredbe Aneksa broj 1 od 30. lipnja 2008., a kojim je ugovoreno da će za ostvarenje obveza preuzetih Ugovorom od 19. ožujka 2008. društvo isplaćivati manageru mjesečnu bruto plaću u iznosu od 126.036,52 kn. Imajući u vidu pravni posao kojim je regulirana visina primanja, a to je Aneks br. 2 Ugovora od 3. travnja 2012. kojim je mjesečna bruto plaća ugovorena u iznosu od 107.299,56 kn, ne postoji osnova po kojoj bi tuženik bio u obvezi na isplatu razlike plaće kako je to zahtijevano u iznosu od 224.843,28 kn slijedom čega je tužbeni zahtjev odbijen. Međutim, u odnosu na zahtjev tužitelja u preostalom dijelu sud je primjenom odredbe čl. 41. st. 1. Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku („Narodne novine“ broj 32/17; dalje: ZPIU) i čl. 187. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19) ocijenio da je on nedopušten. Zahtjev na utvrđenje da je 14. lipnja 2017. sklopljen Ugovor o reguliranju međusobnih odnosa A. d.d. Z. s jedne strane i I. C. s druge strane, a sve temeljem odredbe čl. 11. st. 1. Ugovora o radu managera od 19. ožujka 2008. nije zahtjev radi utvrđenja postojanja odnosno nepostojanja kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave već utvrđenja činjenice, što nije dopušteno. Pored toga nisu nastupile pretpostavke predviđene čl. 11. st. 1. Ugovora od 19. ožujka 2008. kojima su propisani načini prestanka mandata tužitelja kao člana uprave i koji predstavljaju uvjet za zaključenje posebnog ugovora, a to su njegov istek i opoziv s funkcije. S obzirom na to da je upis brisanja tužitelja kao člana uprave tuženika izvršen uslijed donošenja rješenja o otvaranju postupka izvanredne uprave nad tuženikom nije nastupila pravna potreba za zasebnim reguliranjem međusobnih odnosa parničnih stranaka u pisanoj formi. U odnosu na zahtjev za isplatom otpremnine, ovaj sud smatra da se ne radi o vrsti zahtjeva u odnosu na koji je dopuštena sudska zaštita u smislu čl. 41. st. 1. ZPIU-a kao i u odnosu na zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 18.750,00 kn i iznosa od 40.625,00 kn koje iznose tužitelj potražuje na ime odvjetničkih troškova. O troškovima postupka odlučeno je primjenom čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).

4. Tužitelj je podnio žalbu protiv presude i rješenja, navodeći, u bitnome, da je sud pogrešno utvrdio da je njegov zahtjev za isplatom razlike bruto plaće neosnovan jer je izveo pogrešan zaključak da je tuženik pravilno primijenio Aneks broj 2. Obrazlaže da je istekom roka na koji je sklopljen Aneks broj 2, on prestao važiti i primjenjuju se odredbe osnovnog Ugovora. Pri tome, sud nije uzeo u obzir činjenicu da se osnovni ugovor može mijenjati samo na temelju aneksa u pisanom obliku kako je ugovoreno u čl. 13. Ugovora. Obrazloženje suda u odnosu na tužbeni zahtjev koji je odbačen je nejasno i nerazumljivo posebno u dijelu u kojem sud navodi da se ne radi o otpremnini propisanoj Zakonom o radu. Nadalje, sud je pogrešno zaključio da prestanak mandata zbog donošenja rješenja o otvaranju postupka izvanredne uprave ne predstavlja otkaz u smislu njegovog opoziva od tuženika. Sud je neosnovano odbio dokazne prijedloge tužitelja, saslušanjem svjedoka slijedom čega je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje.

5. Tuženik je odgovorio na žalbu.

6. Žalba nije osnovana u odnosu na točki I. izreke kojom je odbijen tužiteljev zahtjev radi isplate neisplaćenih plaća u ukupnom iznosu od 224.843,28 kn dok je u preostalom dijelu osnovana.

7. Presuda i rješenje su ispitani primjenom čl. 365. st. 2. i čl. 381. ZPP-a u granicama razloga iznesenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu razlike plaće za razdoblje od 1. svibnja 2016. do 1. travnja 2017. s osnove sklopljenog Aneksa br. 1. od 30. lipnja 2008. u ukupnom iznosu od 224.843,28 kn; utvrđenje da su sklopljeni Ugovori i Aneksi pobliže označeni u izreci rješenja, zahtjev za isplatom otpremnine u iznosu od 756.219,12 kn i zahtjev za nadoknadom izdataka s osnove plaćenih odvjetničkih usluga u iznosu od 18.750,00 kn i iznosu od 40.625,00 kn.

U odnosu na zahtjev za isplatom razlike plaće u iznosu od 224.843,28 kn pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su prava, obveze i ovlaštenja tužitelja koja na bilo koji način proizlaze ili su u vezi s radnim odnosom managera u upravi društva bila regulirana Ugovorom o radu managera sklopljenim 19. ožujka 2008. između društva tuženika kao poslodavca i tužitelja kao managera. Primanja tužitelja bila su uređena odredbom čl. 3. Ugovora od 19. ožujka 2008. u kojem je između ostalog navedeno da će za ostvarenje obveza preuzetih tim Ugovorom, Društvo manageru isplaćivati mjesečnu bruto plaću u iznosu od 113.321,65 kn dok je Aneks broj 2 Ugovora od 3. travnja 2012. ugovorena mjesečna bruto plaća ugovorena u iznosu od 107.299,56 kn koju je za sporno razdoblje tuženik platio tužitelju sukladno Aneksu broj 2.

Stoga je neosnovan žalbeni navod da su prestankom važenja Aneksa broj 2. ponovno počele važiti odredbe Aneksa broj 1. od 30. lipnja 2008., a kojim je ugovoreno da će za ostvarenje obveza preuzetih Ugovorom od 19. ožujka 2008. društvo isplaćivati manageru mjesečnu bruto plaću u iznosu od 126.036,52 kn. Naime, u Aneksu broj 2. (čl. 2.) jasno je naznačeno da se njime mijenja odredba čl. 3. Osnovnog ugovora odnosno odredba o primanjima (visini plaće) u Osnovnom ugovoru slijedom čega je prestala važiti odredba čl. 2. Aneksa broj 1. od 30. lipnja 2008. Zato ne postoji nikakva pravna osnova po kojoj bi tuženik bio u obvezi tužitelju isplatiti razliku plaće za utuženo razdoblje temeljem Aneksa br. 1. od 30. lipnja 2008.

9. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno odbio tužbeni zahtjev za isplatom razlike plaće u iznosu od 224.843,28 kn slijedom čega je presuda u točki I. izreke potvrđena primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a i odlučeno je kao u izreci ove presude.

10. Iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je sud odbacio tužbu na temelju odredbe čl. 41. ZPIU-a, budući da je nad tuženikom rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj St-1138/2017 od 10. travnja 2017. otvoren postupak izvanredne uprave.

11. Odredbom čl. 41. st. 1. ZPIU-a propisano je da od dana otvaranja postupka izvanredne uprave do njegova završetka nije dopušteno pokretanje parničnih, ovršnih i postupaka osiguranja kao niti postupaka izvansudske naplate, protiv dužnika i njegovih ovisnih i povezanih društava, osim postupaka koji se odnose na sporove iz radnih odnosa. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o sporu iz radnog odnosa, prvostupanjski sud zaključuje da je u smislu odredbe čl. 41. st. 1. ZPIU-a tužitelju zabranjeno pokretanje ovog parničnog postupka protiv tuženika pa je tužbu odbacio kao nedopuštenu.

12. Zaključak prvostupanjskog suda je pogrešan. Ovaj sud je na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova održanoj 18. prosinca 2019. donio sljedeće pravno shvaćanje: „Zabrana pokretanja postupaka protiv dužnika nad kojim je otvoren postupak izvanredne uprave i protiv njegovih ovisnih i povezanih društava odnosi se samo na ostvarenje imovinskopravnih zahtjeva.“ Dakle, suprotno zaključku prvostupanjskog suda, iz citirane odredbe čl. 41. st. 1. ZPIU-a, koja se ne treba tumačiti doslovno i izolirano od ostalih odredbi tog Zakona, proizlazi da intencija zakonodavca nije bila „zabraniti“ sve postupke koji bi se mogli pokrenuti protiv dužnika (osim postupaka iz radnih odnosa), već samo one parnične, ovršne i postupke osiguranja te postupke izvansudske naplate koji se vode protiv dužnika i njegovih ovisnih i povezanih društava radi imovinskopravnih tražbina. Stoga, budući da se ovdje radi o zahtjevu tužitelja za utvrđenje određenog pravnog odnosa, što ne predstavlja imovinskopravnu tražbinu, pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljeva tužba nije dopuštena.

13. Pogrešna je ocjena suda da se tužbeni zahtjev odnosi na utvrđenje činjenice u smislu odredbe čl. 187. ZPP-a jer zahtjev radi utvrđenja sklapanja određenih ugovora je zahtjev radi utvrđenja da određeni pravni odnos postoji.

14. Osim toga rješenje je zahvaćeno i bitnom povredom odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer su njemu izneseni razlozi na okolnost neosnovanosti tužbenog zahtjeva u kojem slučaju se donosi meritorna odluka o odbijanju tužbenoga zahtjeva, a ne rješenja o odbačaju tužbe.

15. S obzirom na to da odluka o troškovima postupka ovisi o odluci o glavnoj stvari i ona je ukinuta.

16. Stoga je rješenje valjalo ukinuti i predmet vratiti na ponovan postupak prema odredbi čl. 380. t. 3. ZPP-a kako je odlučeno u točki I. i II. izreke ovog rješenja.

17. U nastavku postupka sud će nakon provedenog postupka donijeti odluku o tužbenom zahtjevu koju će valjano obrazložiti.

Zagreb, 21. prosinca 2021.

Sutkinja Mirta Matić