- 1 -              Rev 1296/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1296/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. T. iz V., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB:..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u S., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženice protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gž R-702/18-2 od 24. listopada 2018., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu br. Pr-1082/16 od 8. lipnja 2018., u sjednici održanoj 21. prosinca 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Prihvaća se revizija tuženice u odnosu na pitanje „pripada li tužitelju pravo na isplatu zateznih kamata na ime poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak (kao sastavni dijelovi plaće) a prije isplate primitka od nesamostalnog rada – obzirom iznosi na ime poreza na dohodak i prireza na dohodak dospijevaju u trenutku isplate plaće odnosno u trenutku isplate zaostale razlike plaće po sudskoj presudi“, te se djelomično preinačuje presuda Županijskog suda u Splitu br. Gž R-702/18-2 od 24. listopada 2018. u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev za isplatu zateznih kamata i na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom iznosu razlike bruto plaće u visini od 89.744,06 kuna za razdoblje od veljače 2006. do studenog 2008. i u tom dijeli sudi:

 

              Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanima u dosuđenim iznosima razlike u bruto plaći za razdoblje od veljače 2006. do studenog 2008.

 

 

 

 

r i j e š i o j e:

 

 

Revizija tužitelja se odbacuje kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću bruto iznos od 130.779,74 kn, s pripadajućom zateznom kamatom kako je to naznačeno u izreci prvostupanjske presude, a koja teče na svaki pojedinačni mjesečni iznos od 16-tog sljedećeg mjeseca za razdoblje od veljače 2006. do studenog 2008., pa do isplate (toč. I.), te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 66.500,00 kn sa zakonskim kamatama kako je to naznačeno u izreci presude, dok je sa više zatraženim iznosom od 24.843,75 kuna, na ime troškova postupka, tužitelj odbijen (toč. II.).

 

2. Presudom suda drugog stupnja djelomično je prihvaćena žalba tužene kao osnovana i preinačena je presuda suda prvog stupnja na način da je naloženo tuženici isplatiti tužitelju na ime neisplaćenih dodataka bruto iznos od 89.744,06 kuna, s pripadajućom zateznom kamatom kako je to naznačeno u izreci koja teče na svaki pojedinačni mjesečni iznos od 16-tog sljedećeg mjeseca za razdoblje od veljače 2006. do studenog 2008. do isplate, te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 51.500,00 kn sa zakonskim kamatama, dok je u preostalom dijelu za iznos od 41.035,68 kuna tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

 

3. Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14- dalje: ZPP), jer smatra da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih ili postupovnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati, pobijanu presudu preinači, podredno da se ista ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

 

Tuženica je također podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP, time da tuženica predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu odluku, podredno istu ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

4. Stranke na revizije nisu odgovorile.

 

5.Revizija tužitelja je nedopuštena.

 

6. Revizija tuženice je osnovana.

 

7. Predmet spora je zahtjev za isplatu dodataka na plaću za prekovremeni rad, za rad noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i u smjenama u razdoblju od veljače 2006. do studenog 2008.

 

8. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP. Pri tome prema odredbi st. 3. istog članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

 

9. Tužitelj u reviziji postavlja sljedeća pitanja:

 

„Treba li se smatrati da u slučaju obnašanja višednevnih službi na moru u trajanju od 24 sata dnevno, sati u kojima tužitelj nije neposredno radno angažiran, a prilikom kojih djelatna vojna osoba boravi na radnom mjestu spremna postupiti po svakoj zapovijedi, ne predstavlja radno vrijeme iako djelatna vojna osoba ne smije napuštati radno mjesto?

 

Treba li se smatrati da u slučaju obnašanja višednevnih služni na moru u trajanju od 24 sata dnevno, sate u kojima tužitelj nije neposredno radno angažiran, a prilikom kojih djelatna vojna osoba boravi na radnom mjestu sprema postupiti po svakoj zapovijedi, ne treba ni na koji način vrednovati prilikom isplate plaće djelatnoj vojnoj osobi iako djelatna vojna osoba ne smije napuštati radno mjesto?

 

Treba li se provedeno radno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, u kojemu tužitelj ne može napustiti mjesto rada, isplatiti tužitelju po satnici redovnog rada ili po nekim drugim osnovama iz čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike NN 92/2004 kao npr. rad u smjenama odnosno čl. 57. u svezi čl. 44. st.4. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike NN 93/2008?

 

Može li se provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, u kojemu tužitelj ne može napustiti mjesto rada, smatrati pasivnim dežurstvom na radnom mjestu iz čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike NN 92/2004 odnosno čl. 57. u svezi čl. 44. st.4. Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike NN 93/2008? „

 

10. Kao razlog važnosti za postavljena pitanja tužitelj ukazuju na odluke revizijskog suda posl. br. Revr-67/13 od 10. svibnja 2016., Revr-1861/14 od 13. prosinca 2016., Revr-458/13 od 30. studenog 2016., odluka Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž R-460/16 od 23. ožujka 2017., Županijskog suda u Bjelovaru posl.br. Gž R-35/16 od 1. rujna 2016., te odluke Suda Europske Unije za koje smatra da se mogu uspoređivati s predmetnom pobijanom odlukom, ali i da su temeljene na shvaćanju koje nije u suglasnosti sa shvaćanjem na kojem je temeljena pobijana odluka. 

 

11. U odnosu na prvo i drugo postavljeno pitanje valja reći da je o postavljenim materijalnopravnim pitanjima revizijski sud već zauzeo pravno shvaćanje u više svojih odluka, pa tako i u odluci posl. br. Revr-133/15-2 od 3. siječnja 2017. u kojoj je izraženo stajalište:

 

„...treba ukazati da u situaciji kad je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže i kada je zbog prirode posla 24 sata dnevno neprestano morao biti prisutan na području rada (jer ga nije niti mogao napustiti) - životnim je i razumnim prihvatiti da je tužitelj kao djelatna vojna osoba imao pravo na slobodno vrijeme i da ga je koristio za odmor - i to po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme (od tih osam sati dnevno, u kojemu se odmarao), unatoč obveznoj prisutnosti na mjestu rada, ne može se (budući da ga nije proveo na stvarno odrađenim satima rada na poslovima radnog mjesta) smatrati prekovremenim radom tužitelja - jer ne odgovara prirodi prekovremenog rada, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao sastavni dio neprekidnog rada na poslovima radnog mjesta u trajanju od 24 sata.

 

Takvo pravno shvaćanje (prema kojem se dnevni odmor u trajanju od osam sati dnevno ne može prilikom isplate plaće tretirati sastavnim dijelom rada u neprekidnom trajanju od 24 sata i prekovremenim radom djelatne vojne osobe na službi dežurstva i stražarskoj službi samo osnovom činjenice što ta osoba ne može napustiti područje rada - pa taj dnevni odmor ostvaruje na tome području, a ne doma), a koje polazi od činjeničnog zaključka - da nije niti životnim i razumnim prihvatiti da bi ijedan djelatnik rad obavljao kroz neprekidno trajanje od 24 sata dnevno, i to u kontinuitetu od sedam dana uzastopno, revizijski sud je već zauzeo u svojoj odluci posl. br. Revr-753/09 od 17. studenoga 2009.“

 

12. Sukladno navedenom, a kako je drugostupanjska presuda utemeljena na takvom shvaćanju revizijskog suda, jer drugostupanjski sud u ovoj pravnoj stvari rad tužitelja kao djelatne vojne osobe nije vrednovao kao njegov neprekidan rad za vrijeme dežurstva u trajanju od 24 sata (bez obzira na obveznu prisutnost na radu), već je od svakodnevnih 24 sata u obračunu prava tužitelja na primanja s osnova rada odbio tih 8 sati za kojih se tužitelj odmarao, to već radi toga postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni.

 

13. U odnosu na treće  postavljeno pitanje, prema shvaćanju revizijskog suda, ne radi se o materijalnopravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni, već o činjeničnom pitanju koje ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja.

 

14. Isto tako od četvrtog postavljenog pitanja ne ovisi odluka u ovom predmetu, budući je utvrđenje nižestupanjskih sudova da tužitelju u spornom razdoblju ne pripada pravo na naknadu za tzv. pasivno dežurstvo, jer tužitelj nije radio u tom režimu.

 

15. Obzirom niti u pogledu jednog od postavljenih pitanja nisu ispunjene pretpostavke da bi se o istima moglo meritorno odlučivati, valjalo je reviziju tužitelja odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP.

 

16. Tuženica u reviziji, smatrajući ga važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni, naznačuje pitanje:

 

„ Pripada li tužitelju pravo na isplatu zateznih kamata na ime poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak (kao sastavni dijelovi plaće) a prije isplate primitka od nesamostalnog rada – obzirom iznosi na ime poreza na dohodak i prireza na dohodak dospijevaju u trenutku isplate plaće odnosno u trenutku isplate zaostale razlike plaće po sudskoj presudi?“

 

17. Kao razlog važnosti za postavljeno pitanje tuženica ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gž R-1405/17-3 od 8. svibnja 2018.

 

18. Sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP revizijski sud, u slučaju podnošenja revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo, uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

19. Postavljeno pitanje revizijski sud ocjenjuje važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

20. O ovom pravnom pitanju revizijski sud se izjasnio u više svojih odluka, pa tako i u odluci posl. br. Rev-2402/18-2 od 19. ožujka 2019. u kojoj je izraženo stajalište:

 

„Plaća koju poslodavac isplaćuje radniku (što podrazumijeva i dodatak na plaću) obuhvaća osim neto plaće koja se isplaćuje neposredno radniku i sva dodatna davanja na nju, a uz to spadaju i porez i prirez na dohodak, koji uz ostalo čine bruto plaću radnika, a koji se međutim obračunavaju, obustavljaju i uplaćuju prilikom svake isplate, a prema propisima koji važe na dan isplate.

 

21. Dakle, obveza uplate poreza na dohodak i prireza na porez na dohodak dospijevaju tek prilikom isplate pojedinog mjesečnog iznosa naknade plaće radniku, te prije toga (prije isplate plaće) takva obveza poslodavca nije dospjela.

 

22. Zatezna kamata po svojoj pravnoj naravi je sankcija zbog zakašnjenja u ispunjenju određene novčane obveze, sve u smislu odredbe čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO), što znači da vjerovnik ima pravo potraživati zateznu kamatu na pripadajuću mu novčanu obvezu od dužnika tek nakon što je ova dospjela.

 

23. U situaciji kao što je konkretna, kada obveza tuženice kao dužnice da isplati porez i prirez na porez na dohodak na dodatak na plaću tužitelju dospijeva tek trenutkom isplate tih iznosa, onda je jasno da tuženica nije došla u zakašnjenje s ispunjenjem te novčane obveze, zbog čega tužitelj ne može osnovano zahtijevati zateznu kamatu na taj iznos, a koji čini dio bruto plaće tužitelja.“

 

24. Slijedom navedenog tužitelju ne pripada zatezna kamata na dio dosuđene bruto plaće, a koji se odnosi na predujam poreza na dohodak i prireza na porez na dohodak.

 

25. Kako je prihvaćanjem zahtjeva tužitelja u tom dijelu materijalno pravo pogrešno primijenjeno, u navedenom dijelu valjalo je prihvatiti reviziju tuženice i odlučiti kao u izreci presude sve na temelju odredbe čl. 395. st.1. ZPP.

 

 

Zagreb, 21. prosinca 2021.

 

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.