- 1 -              Revd 5367/2021-2

Broj: Revd 5367/2021-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Viktorije Lovrić člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. J., OIB: … iz Đ., kojeg zastupa punomoćnica J. D., odvjetnica u S. B., protiv tuženice A. b. d.d. Z., OIB: …, Z., koju zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-17/21-2 od 1. rujna 2021. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu pod poslovnim brojem P-735/19-29 od 5. studenog 2020., u sjednici vijeća održanoj 21. prosinca 2021.,

r i j e š i o   j e :

Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-17/21-2 od 1. rujna 2021. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu pod poslovnim brojem P-735/19-29 od 5. studenog 2020.

2. Prijedlog nije dopušten.

3. Postupajući sukladno odredbama čl. 385., 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu jer je riječ o pitanjima glede kojih pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda (npr. Revt 249/14 od 9. travnja 2015., Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018. i Rev 3142/18-2 od 19. ožujka 2019.), a ne radi se o pravnim pitanjima u pogledu kojih bi trebalo preispitati sudsku praksu.

4.1. Naime, prvo postavljeno pitanje u prijedlogu za dopuštenje revizije odnosi se na to je li sud ovlašten, u slučaju kada se smatra da su pojedine promjene kamatne stope neodredive, ukinuti ugovorenu promjenjivost kamatne stope, nije važno za rješenje ovog spora, jer sud nije ukinuo ugovorenu promjenjivost kamatne stope nego je utvrdio da je ugovor sadržavao ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi.

4.2. Osim toga u odnosu na to pitanje, odluke na koje se poziva navodeći razloge razlozi važnosti (Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Revt-304/11 od 4. travnja 2012.) donesene su u drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, dok pobijana odluka ne odstupa od pravnih shvaćanja iznesenih u odluci ovoga suda Rev-1172/2018.

5. Drugo postavljeno pitanje koje se odnosi na situaciju kada se sud poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora iako pravni prednik tuženika (S. b. d.d.) s kojim je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu nije obuhvaćen izrekom presude donesene u postupku kolektivne zaštite, nije važno u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP, jer je tuženik po prvi put tek u prijedlogu za dopuštenje revizije problematizirao navedeno pitanje, a što u smislu odredbe čl. 385. ZPP, nije dopušteno utvrđivati po prvi put tek u postupku pred revizijskim sudom.

6.1. U odnosu na treće postavljeno pitanje može li sud inzistirati na primjeni utvrđenja iz kolektivnog spora unatoč drugačijem činjeničnom stanju u pojedinačnom postupku i utvrditi kako ugovorne strane nisu pregovarale o pojedinačnim ugovornim odredbama u situaciji kada je tuženica predložila provođenje dokaza upravo na tu okolnost, ističe se da isto nije važno za rješenje ovoga spora jer su učinci odluka suda o tužbama za zaštitu kolektivnih interesa obvezujući su za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno članku 502.c ZPP-a, te da stoga nije nužno provoditi ponovni dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (tako i u odluci ovoga suda poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

6.2. Ujedno i razlog na koji se tuženica poziva (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-4336/2017 od 26. lipnja 2019. sa shvaćanjem da odbijanje provođenja dokaza tuženika na tu za sud bitnu okolnost te odbijanje tog žalbenog razloga bez konkretnog obrazloženja nije u skladu sa zahtjevom pravičnog suđenja) ne odgovara postavljenom pitanju, dok je navedena odluka u skladu s pobijanom presudom koja sadrži obrazloženje u odnosu na razlog odbijanja provođenja dokaznog prijedloga tuženice.

7. Četvrto postavljeno pitanje odnosi se na „ovlaštenje-mogućnost suda da iz pravnog poretka ukloni pravni institut zastare za povrat iznosa (restituciju) u slučaju ništetnosti ugovorne odredbe na temelju koje je plaćanje izvršeno“, te ono kao takvo, polazi od pogrešne pretpostavke da je iz pravnog poretka uklonjen institut zastare kada se radi o ništetnim ugovorima, stoga se ni ono ne može smatrati važnim u smislu odredbe 385.a st. 1. ZPP, jer o odgovoru na tako postavljeno pitanje ne može ovisiti ishod spora.

7.1. Nadalje ni odluka suda drugog stupnja ne odstupa od prakse revizijskog suda o tome pitanju, tim više što je o tome pitanju na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto slijedeće pravno shvaćanje: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora".

8. U odnosu na peto pitanje koje se odnosi se na mogućnost primjene shvaćanja građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje glasi „ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva“, i na ugovor o kreditu, nisu navedeni odgovarajući razlozi važnosti, jer se u tom pravcu tuženik pozvao na odluku Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2563/2018 od 23. listopada 2020. te P-1788/19 od 23. travnja 2021., koje nisu razlog važnosti u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a.

9. Slijedom navedenog, budući da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije, valjalo je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi čl. 387. st. 5. ZPP odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 21. prosinca 2021.