- 1 -              Revt 448/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 448/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. C.. d.o.o., OIB: ..., B., kojeg zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. i p. u Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: ..., kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-874/14-2 od 14. ožujka 2017., kojom je djelomično potvrđena, te djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-2310/13 od 17. prosinca 2013., ispravljena rješenjem istoga suda br. P-2310/13 od 17. prosinca 2013., u sjednici vijeća održanoj 21. prosinca 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana u dijelu u kojem je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-874/14-2 od 14. ožujka 2017. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-2310/13 od 17. prosinca 2013., toč. I. pobijane presude.

 

r i j e š i o   j e:

 

 

              Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena u dijelu u kojem je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-874/14-2 od 14. ožujka 2017. djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-2310/13 od 17. prosinca 2013. glede odluke o troškovima postupka, toč. II. pobijane presude, kao i u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka toč. III. pobijane presude.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je isti tražio da mu tuženik nadoknadi štetu u iznosu od 3.033.420,00 kn, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 3. kolovoza 1991. do isplate, po stopi kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. I.). Odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 233.130,00 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom (toč. II.). Naloženo je tužitelju da  tuženiku nadoknadi troškove postupka u iznosu od 91.520,00 kn (toč. III.), dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 29.840,00 kn (toč. IV.).

 

2. Presudom suda drugog stupnja djelomično je odbijena žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. I., II., te u toč. III. izreke gdje je naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove postupka u iznosu od 61.180,00 kn (toč. I.). Djelomično je prihvaćena žalba tužitelja i preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. III.  za iznos od 30.340,00 kn, te je u tom dijelu odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka (toč. II.). Odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 52.084,37 kn (toč. III.).

 

Rješenjem drugostupanjskog suda odbačena je žalba tuženika u dijelu protiv toč. IV. kao nedopuštena.

 

3. Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači i usvoji zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno da se ukinu obje nižestupanjske odluke i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

 

4. Na reviziju nije odgovoreno.

 

5. Revizija tužitelja glede merituma spora nije osnovana, dok revizija tužitelja glede odluke o troškovima postupka nije dopuštena.

             

6. U konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, budući vrijednost pobijanog dijela presude prelazi iznos od 200.000,00 kn. 

 

7. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, prema odredbi čl. 392. a st. 1. ZPP; revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

8. Predmet postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi štetu za nekretninu koja se nalazi u k.o. G. Z., a na koju je tužitelj imao pravo na dan 31. prosinca 1990., a koja je danas u vlasništvu hrvatskog trgovačkog društva, sve to temeljem Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori br. 2/04, dalje Aneks G).

 

9. Naime, nižestupanjski sudovi su odbili zahtjev tužitelja jer da isti nije dokazao svoju aktivnu legitimaciju, odnosno da je isti pravni slijednik ranijeg zemljišnoknjižnog ovlaštenika O. ... B. Drugostupanjski sud navodi da je pravo korištenja posebnih dijelova predmetne nekretnine imala pravna osoba s prije spomenutom tvrtkom, a ne pravna osoba označena kao tužitelj u tužbi – O. A.D. ..., B., S., odnosno O. a.d. B., kako glasi pečat na punomoći tužitelja.

 

9. No, nižestupanjski sudovi smatraju da je zahtjev neosnovan i radi toga što se Aneks G ne može direktno primijeniti, već je potrebno da tužitelju Republika Hrvatska ili neko njeno tijelo donese akt kojim priznaje tužitelju pravo vlasništva na spornoj nekretnini. Stoga tužitelj, kada bi i bio aktivno legitimiran, pravo vlasništvo na spornoj nekretnini nije stekao na temelju Aneksa G, već mu to pravo tek treba biti priznato. To proizlazi iz odredbe čl. 2. st. 2. a Aneksa G prema kojoj osobe koje ne mogu ostvariti ostvarivati ova prava, imaju pravo na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava.

 

10. Tužitelj u reviziji ponavlja tvrdnju iznesenu i tijekom postupka da Aneks G konačno rješava uzajamna prava i obveze država sljednica glede pitanja sukcesije obuhvaćenih samim Ugovorom, te da na temelju samog Aneksa G tužitelju treba ili vratiti nekretninu u vlasništvo ili isplatiti naknadu štete. Osim toga tvrdi da je tuženik u mirnom postupku priznao aktivnu legitimaciju tužitelju, pa nije bilo da prvostupanjski sud odbije tužitelja zbog nedostatka pasivne legitimacije.

 

11. Suprotno tvrdnji tužitelj revizijski sud prihvaća pravilnim obrazloženje drugostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao da je aktivno legitimiran podnijeti tužbu u ovom predmetu, odnosno da je isti pravni sljednik ranijeg nositelja prava korištenja na predmetnoj nekretnini. Kod toga isprave koje je tužitelj dostavio u spis ne daju osnova za zaključak da pravna osoba koja je upisana u zemljišnim knjigama postoji pod izmijenjenom tvrtkom, odnosno da je tužitelj pravni sljednik upisanog nositelja prava korištenja.

 

12. No, neovisno od toga neosnovano tužitelj smatra da bi se Aneks G treba direktno primijeniti. Naime, prema odredbi čl. 2. st. 1. podstav. 2. Aneksa G, pravo na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi sljednici na koju su građani ili druge pravne osobe s područja SFRJ imale pravo na dan 31. prosinca 1990. priznat će se, te će biti zaštićena i vraćena od te države u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava, bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili prebivalište tih osoba. To uključuje osobe koje su, nakon 31. prosinca 1990., stekle državljanstvo ili mjesto boravka ili prebivalište u nekoj drugoj državi, a ne u državi sljednici. S druge strane osobe koje ne mogu ostvariti ova prava, imaju pravo na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava.

 

13. U konkretnom slučaju nije sporno da Republika Hrvatska nije donijela akt kojim bi tužitelju priznala pravo vlasništva na spornoj nekretnini (posebnim dijelovima), a niti je tužitelj, ako i bio aktivno legitimiran, stekao pravo vlasništva na  temelju samog Aneksa G, jer mu to pravo  tek treba biti priznato. Tek nakon što nadležno tijelo odlučiti hoće li se nekretnina vratiti ili ne, ovisno o toj odluci, odlučiti će se priznaje li se tužitelju pravo na naknadu. Pritom valja naglasiti da prema odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije („Narodne novine“ br. 2/04) njegova provedba je u djelokrugu državnih tijela navedenih u toj odredbi, a ne sudova.

 

14. Slijedom navedenog nisu osnovani revizijski razlozi tužitelja, radi čega je valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu glede merituma spora, zahtjev za naknadu štete, sve temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

 

15. Glede odluke o troškovima postupka, toč. II. i III. drugostupanjske odluke, revizija tužitelja nije dopuštena.

 

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

 

Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužitelja glede odluke o troškovima postupka, odbaciti kao nedopuštenu.

 

 

Zagreb, 21. prosinca 2021.