- 1 -              Rev 618/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 618/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Lj. M., …, iz Z., zastupane po punomoćniku R. B., odvjetniku u Z., protiv tuženika E. o. d.d., OIB …, sa sjedištem u Z., zastupanog po I. Ć. odvjetniku u Odvjetničkom društvu G. & P. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-7097/2015-3 od 29. studenoga 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1592/09-62 od 29. svibnja 2015., u sjednici održanoj 21. prosinca 2021.,

 

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

              Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku platiti tužiteljici iznos od 52.103,05 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je navedeno u izreci prvostupanjske presude pod točkom I/, dok je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice u iznosu od 386.512,48 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je navedeno u izreci prvostupanjske presude pod točkom II/, kao i tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim je tražila isplatu stalne mjesečne rente s naslova izgubljene zarade u mjesečnom iznosu od 8.465,17 kn, počevši od 1. svibnja 2012. pa ubuduće, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka III/ izreke). Tužiteljici je naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 51.516,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. svibnja 2015. do isplate (točka IV/ izreke), dok je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 17.402,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. svibnja 2015. do isplate (točka V/ izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu pod točkama II/, III/ i IV/ izreke (točka I. izreke) te je odbijena i žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu odluke o trošku kojom tuženiku nije priznat trošak predujma za vještačenje u iznosu od 10.912,50 kn (točka II. izreke). Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbe (točka III. izreke), kao i zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe (točka IV. izreke).

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica podnosi reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje u tekstu: ZPP), zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Tužiteljica u cijelosti pobija i odluku o troškovima parničnog postupka. Predlaže preinačenje drugostupanjske presude na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti prihvati, podredno ukidanje i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

4. Odgovoru na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Na temelju odredbe članka 392.a st. 1. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Revident neosnovano ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 1. u vezi članka 375. st. 1. ZPP, smatrajući da je drugostupanjski sud propustio odgovoriti na iznesene žalbene navode tužiteljice koje su od bitnog značaja za primjenu materijalnog prava. Naime, prema odredbi članka 375. st. 1. ZPP drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja, dok prema članku 375. st. 5. ZPP ako se presudom žalba odbija, u obrazloženju presude drugostupanjski sud neće posebno obrazlagati presudu u slučaju da prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, kao i primjenu materijalnog prava. U konkretnom slučaju, drugostupanjski sud se pozvao na odredbu članka 375. st. 5. ZPP jer je prihvatio činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku, kao i primjenu materijalnog prava, ali je i odgovorio na odlučne žalbene navode stranaka. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 1. u vezi s odredbama članka 375. st. 1. i članka 375. st. 5. ZPP.

 

8. Revizijski navodi u kojima se tvrdi da postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka djelomično upućuju na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, međutim te razloge ovaj sud nije uzeo u obzir jer pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije razlog zbog kojega se može podnijeti revizija (članak 385. ZPP).

 

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu imovinske štete radi izgubljene zarade i novčane rente u mjesečnom iznosu od 8.465,17 kn od 1. svibnja 2012. nadalje, zbog nesposobnosti za rad.

 

10. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužiteljica sudjelovala u prometnoj nezgodi koja se dogodila 25. srpnja 2007. u Vrbovcu, upravljajući automobilom registarske oznake …, kojom prilikom je zadobila tjelesne ozljede, a nezgodu je skrivio A. R. upravljajući motornim vozilom osiguranim kod tuženika,

- da je tužiteljica bila na bolovanju od 6. prosinca 2007. do 1. kolovoza 2008. za koje vrijeme je primala naknadu plaće koja je za cijelo razdoblje bolovanja bila manja od plaće koju bi po redovnom tijeku stvari za to vrijeme primila od svog poslodavca, Veleposlanstva Sjedinjenih Američkih Država, i to manja za iznos od 52.103,05 kn,

- da je vodeća dijagnoza s kojom je tužiteljica bila upućena na ocjenu radne sposobnosti bila encefalopatija i kao takva značajno utjecala na radnu sposobnost za posao koji je tužiteljica obavljala, a koji je imao visoke psihičke zahtjeve,

- da u štetnom događaju nije zadobila udarac u glavu,

- da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 3. studenog 2008. tužiteljici priznata opća nesposobnost za rad (uzrok kojoj je 60% ozljeda izvan rada i 40% bolest) i utvrđeno pravo na invalidsku mirovinu, koja joj se isplaćuje od 1. kolovoza 2008.,

- da je odlučan razlog njenog umirovljenja posttraumatska encefalopatija za koju nije dokazano da bi bila u uzročnoj vezi s predmetnim štetnim događajem,

- da se promjene opisane na MR, uz mišljenje radiologa da nema traumatskih lezija, ne mogu povezati sa štetnim događajem tj. encefalopatija nije traumatska,

- da na sveukupnu invalidnost, u razlozima umirovljenja utječu anksiozno-depresivni poremećaj sa psihoorganskim promjenama, povišeni krvni tlak, stenokardija i kronični lumbo-sakralni sindrom sa 70%, a stanje tužiteljice - kao posljedice ozljeđivanja: prijelom ključne kosti lijevo s ograničenom funkcijom ramenog zgloba, blaže oslabljena snaga lijeve šake, cervikalni i cervikobrahijalni sindrom, blaže vertiginozne smetnje te oštećenja sluha bez utjecaja na normalnu govornu komunikaciju utječu sa 30%, kao posljedice ozljede izvan rada u vezi s predmetnim štetnim događajem,

- da posljedice štetnog događaja nisu bile odlučan, presudan uzrok tužiteljičinog potpunog gubitka radne sposobnosti i njenog odlaska u invalidsku mirovinu.

 

11. Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev u odnosu na izgubljenu zaradu za vrijeme bolovanja u cijelosti osnovan (članak 1089. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, 35/05,  41/08, 125/11, 78/15, dalje u tekstu: ZOO), jer je tužiteljica bila na bolovanju koje je odredio njezin liječnik opće prakse, za koje vrijeme je primala naknadu plaću, koja je manja za 52.103,05 kn od plaće koju bi primala da je radila. Međutim, u odnosu na zahtjev tužiteljice za novčanu rentu od umirovljenja pa nadalje, sud prvog stupnja ocjenjuje da ne postoji pravno relevantna uzročna vezu između ozljeda tužiteljice u predmetnom štetnom događaju i štete, jer da prometna nezgoda iz 2007. ne može predstavljati taj pravno odlučujući i tipični uzrok tužiteljičinog odlaska u mirovinu, prvenstveno zbog postotka omjera s kojim sudjeluje u tim uzrocima. Navedeno iz razloga što je utvrđeno da je štetni događaj sudjelovao u postotku od 30% u razlozima umirovljenja tužiteljice, pa se imajući u vidu visinu tog postotka ne može tvrditi da su posljedice te nezgode onaj odlučni, presudni uzrok odlaska tužiteljice u invalidsku mirovinu kada postoji još 70% drugih razloga (prijašnje zdravstveno stanje) za invalidsku mirovinu. Dominantni razlog umirovljenja tužiteljice je posttraumatska encefalopatija, a što znači da je ta encefalopatija nastala traumom tj. ozljedom glave u štetnom događaju, pri čemu je utvrđeno da u inicijalnoj medicinskoj dokumentaciji nema elemenata na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je tužiteljica u štetnom događaju zadobila takvu ozljedu glave koja bi dovela do encefalopatije, pa vještaci tu dijagnozu ocjenjuju medicinski neutemeljenom, iako postoji simptomatologija koja se veže uz encefalopatiju, no ne radi se o traumatskom stanju uzrokovanom štetnim događajem. Kada se ova dijagnoza koja je medicinski neutemeljena otkloni kao uzrok umirovljenja, ostaju druge posljedice štetnog događaja koje vještaci opisuju i priznaju im uzročnu vezu s ozljeđivanjem u prometnoj nezgodi 2007. (ograničena funkcija ramenog zgloba, blaže oslabljena snaga lijeve šake, cervikalni i cervikobrahijalni sindrom, blaže vertiginozne smetnje i oštećenje sluha) i koje sudjeluju u razlozima umirovljenja u omjeru od 30%.

 

12. Drugostupanjski sud ocjenjuje da tužiteljica nije dovela u sumnju pravilnost činjeničnog utvrđenja suda prvog stupnja te je prihvatio ocjenu suda prvog stupnja da posljedice ozljeđivanja u prometnoj nezgodi nisu odlučan, presudan uzrok odlaska tužiteljice u invalidsku mirovinu, već u nizu razloga zbog kojih je tužiteljica izgubila radnu sposobnost sudjeluju tek s 30%, i da je samo u njima razlog, zbog tih posljedica tužiteljica ne bi potpuno izgubila radnu sposobnost niti bi joj bila priznata invalidska mirovina.

 

13. Tužiteljica u reviziji smatra da postoji jasna uzročno posljedična veza između predmetnog ozljeđivanja koji je sudjelovao u omjeru od 30% u razlozima invalidskog umirovljenja te da je prometna nezgoda neposredni uzrok koji je uvjetovao odlazak tužiteljice u invalidsku mirovinu pa da su sudovi morali pravilno primijeniti materijalno pravo i dosuditi joj razliku u primanjima između plaće koju bi ostvarivala da je ostala raditi na svom radnom mjestu i iznosa invalidske mirovine koju sada prima.

 

14. Međutim, nižestupanjski sudovi jesu pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu imovinske štete za iznos novčane rente, obzirom je utvrđeno da odlazak tužiteljice u invalidsku mirovinu nije u uzročnoj vezi s prometnom nezgodom. Stoga, na temelju odredbe članka 1045. st. 1. ZOO, u vezi članka 1095. st. 2. ZOO, obzirom je šteta tužiteljici radi potpune nesposobnosti za rad zbog koje gubi zaradu nastala bez krivnje osiguranika tuženika, tužiteljici ne pripada pravo na novčanu rentu.

 

15. U smislu izloženog nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

16. Zbog toga je, na temelju odredbe članka 393. ZPP, o reviziji tužiteljice odlučeno kao u izreci.

 

17. Glede revizije u odnosu na troškove parničnog postupka, valja reći da je na sjednici Građanskog odjela VSRH pod brojem Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija.

 

Zagreb, 21. prosinca 2021.

 

              Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v.r.