1              Poslovni broj: Gž-1888/2021-2

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1888/2021-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Ankice Matić, predsjednice vijeća, te Dragice Samardžić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Kuzmičić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. Z. – L. iz S., OIB: …, koga zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u S., protiv tuženika Grada S., S., radi utvrđenja prava vlasništva i izdavanja tabularne isprave, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4771/2019-4 od 4. studenoga 2021., u sjednici održanoj 21. prosinca 2021.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća žalba tuženika, pa se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4771/2019-4 od 4. studenoga 2021.:

 

a/ potvrđuje u dijelu kojim je pod točkom I. izreke utvrđeno da je tužitelj isključivi vlasnik nekretnine označene kao čest. zem. 6708/1 Z.U. 9879 k.o. S., u vještvu sudskog vještaka za geodeziju dipl. ing. T. D., od 19. kolovoza 2008. označene slovom A i žuto obojen, te u odluci o troškovima postupka ( točka II. izreke).

 

b/ preinačuje u dijelu kojim je pod točkom I. izreke naloženo tuženiku da je dužan tužitelju izdati ispravu podobnu za upis prava vlasništva na toj nekretnini na ime tužitelja ili će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda, sve u roku od 15 dana, te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1.Prvostupanjskom je presudom utvrđeno da je tužitelj isključivi vlasnik nekretnine označene kao čest. zem. 6708/1 Z.U. 9879 k.o. S., u vještvu sudskog vještaka za geodeziju dipl. ing. T. D., od 19. kolovoza 2008. označene slovom A i žuto obojene, pa je tuženik dužan izdati ispravu podobnu za upis prava vlasništva na toj nekretnini, a na ime tužitelja, ili će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe (točka I. izreke).

 

2. Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 16.763,00 kuna (točka II. izreke).

 

3. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07, 96/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 43/13, 89/14,70/19 - u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, podredno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

5. Žalba je djelomično osnovana.

 

6. Nije u pravu tuženik kada tvrdi da je kod donošenja pobijane presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer prvostupanjska presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je vlasnik nekretnine označene kao čest. zem. 6708/1 S. koji zahtjev se temelji na tvrdnji da je vlasništvo stečeno dosjelošću, odnosno „posjedovanjem, zajedno s prednicima, preko 100 godina“, koji posjed je realiziran stalnim obrađivanjem tog zemljišta.

 

8. Prvostupanjski sud je po provedenom dokaznom postupku prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući utvrđenim da su na strani tužitelja ostvarene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva prijeporne čestice dosjelošću propisane odredbom članka 159. stavka 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15-pročišćeni tekst-u daljnjem tekstu: ZV).

 

9. Naime, iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

- da je 1931., tada jedinstvena čest. zem. 6708, biće 22, Z.U. 395 k.o. S., bila u vlasništvu C. d. S. C. v. d. S. D. (S. sv. K. .),

 

- da je temeljem zaključka tadašnjeg Kotarskog suda u Splitu od 16. prosinca 1931. u zemljišnoj knjizi za k.o. S., Z.U. 395 a u pogledu tada jedinstvene čest. zem. 6708 (biće 22), upisana agrarna prijava tužiteljevog oca u postupku pod poslovnim brojem Agr. 5073/31,

 

- da je presudom Sreskog suda u Splitu broj Agr. 5073/31 od 10. kolovoza 1939. razriješen postojeći težački odnos između težaka F. Z. pok. M. iz S. i vlasnika Samostana Sv. D. u S. na čest. zem. 6708/1 i čest. zem. 6708/2, biće 22, z.u. 395 k.o. S., te je težaku F. Z. dosuđena u vlasnost čest.zem. 6708/2, dok čest.zem. 6708/1 „ostaje dosadašnjem uknjiženom vlasniku prosto od tereta težaštine“,

 

- da je u istom Z.U., temeljem presude Agr. 5073/31 od 10. kolovoza 1939. i prijavnog lista Katastarske uprave br. 59/39, izvršen upis dijeljenja čest. zem. 6708 na čest. zem. 6708/1 (koja je predmet ovog spora) te čest. zem. 6708/2, „prosto od zabilježbe agrarne prijave i težačkog prava“, te se čest. zem. 6708/2 otpisuje i pripisuje u novi Z.U. 8250 (upis pod br. 40. lista A II Z.U. 395 k.o. S.), time da su nekretnine upisane u Z.U. 8250 k.o. S. utvrđene kao ostavina tužiteljevog oca F. Z., umrlog 1962., u ostavinskom postupku vođenom pred tadašnjim Kotarskim sudom u Splitu pod brojem O – 503/62,

 

- da je čest. zem. 6708/1 k.o. S. (koja je predmet ovog spora), nakon provedbe upisa temeljem presude Agr. 5073/31 od 10. kolovoza 1939. u zemljišnoj knjizi u Z.U. 395, ostala upisana kao vlasništvo rečenog samostana da bi u postupku Z-1118/55 (upis pod br. 47. lista A II Z.U. 395 k.o. S.), na temelju Odluke Gradske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju od 1. listopada 1947., te Odluke Oblasne komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju od 9. travnja 1948., bila otpisana iz Z.U. 395 k.o. S. i pripisana tijelu 1. u Z.U. 9879 k.o. S. gdje je upisana kao „Zemljišnoknjižni fond Općenarodne imovine“ a kao organ upravljanja upisan je tadašnji Narodni odbor grada S. 55 (upis pod br. 6. lista A II Z.U. 9879 k.o. S.),

 

- da je posjednik predmetne nekretnine još prije 30-ih godina dvadesetog stoljeća, pa do svoje smrti 1962. godine bio otac tužitelja F. Z.,

 

- da je tužitelj stupio u posjed sporne nekretnine nakon očeve smrti, istu obrađivao i na njoj uzgajao poljoprivredne kulture ( zasadio voćke, uzgajao povrće), te da se od tada sve do danas nalazi u nesmetanom posjedu ove nekretnine,

 

- da tužitelj nije znao da je njegov prednik podnosio agrarnu prijavu za predmetnu nekretninu, te da nije imao razloga sumnjati u poštenje posjeda svoga prednika,

 

10. S pravom je prvostupanjski sud smatrao da iznesena činjenična utvrđenja ukazuju da je tužiteljev otac F. Z. razrješenjem agrarnih odnosa stekao vlasništvo samo u pogledu dijela nekada jedinstvene čest. zem. 6708 k.o. S. i to onog koji je parcelacijom iz 1939. dobio oznaku čest. zem. 6708/2 k.o. S. budući da je ta novoformirana čestica, prema upisanim podacima iz Z.U. 395 k.o. S., upravo temeljem presude Agr. 5073/31 od 10. kolovoza 1939. i prijavnog lista, kao zemljišnoknjižnih isprava, prenesena u novi Z.U. 8250 k.o. S. i pod tom oznakom navedena kao ostavina tužiteljevog oca u rješenju o nasljeđivanju br. O–503/62.

 

11. Iz citirane presude Sreskog suda u Splitu broj Agr. 5073/31 od 10. kolovoza 1939. jasno proizlazi da ocu tužitelja u tom postupku nije priznato pravo vlasništva na spornoj čest. zem. 6708/1 k.o. S. koja je nastala istom parcelacijom i koja je, nakon zemljišnoknjižne provedbe presude Agr. 5073/31 od 10. kolovoza 1939., ostala upisana kao vlasništvo naprijed navedenog samostana.

 

12. Za navesti je da su Zakonom o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije od 19. listopada 1930. („Službene novine Kraljevine Jugoslavije“ broj 279 od 4. XII. 1930.) pravno raskinuti svi feudalni odnosi između bivšeg državnog erara, kao vrhovnog vlasnika i feudatara, kao koristovnog vlasnika, koji su bili upisani u zemljišnim knjigama, s tim da težaci koji su do dana stupanja na snagu navedenog Zakona neprekidno obrađivali ovakvo zemljište najmanje 30 godina, postaju vlasnici zemljišta. Po odredbi paragrafa 22. istog Zakona za likvidaciju svih u tom Zakonu navedenih odnosa u Dalmaciji, kao i za rješavanje sporova koji bi nastali iz tih odnosa, nadležni su sudovi koji će po odredbi paragrafa 30. u donesenoj presudi riješiti da li traženo zemljište spada pod udar tog Zakona. Prema tome, da bi se pravo vlasništva nekretnine moglo steći temeljem ovog Zakona nužno je postojanje pravomoćne sudske odluke donesene sukladno citiranom paragrafu 30.

 

13. Na agrarne odnose koji nisu razriješeni primjenom ovog Zakona primjenjuju se pravila kasnijeg Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja („Narodne novine“, broj 138/46 i 111/47) u primjeni kojih se vlasništvo stjecalo ex lege – ispunjenjem propisanih pretpostavki.

 

14. Kako predniku tužitelja u primjeni Zakona o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije od 19. listopada 1930. nije sudskom odlukom priznato pravo vlasništva na spornoj nekretnini, jer na istoj nisu postojali težački odnosi, to prednik tužitelja nije mogao steći vlasništvo ove nekretnine niti temeljem Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja („Narodne novine“, broj 138/46 i 111/47), jer da je za stjecanje vlasništva temeljem tog zakona bilo potrebno postojanje trajnog agrarnog feudalnog karaktera, kakav agrarni odnos u konkretnom slučaju nije postojao.

 

15. Međutim, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda o tome da je tužitelj stekao vlasništvo sporne nekretnine dosjelošću.

 

16. Naime, odredbom članka 159. ZV-a propisane su pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću, te je u stavku 2. tog članka propisano da samostalni posjednik čiji je posjed zakonit, istinit i pošten stječe pravo vlasništvo dosjelošću na nekretnini protekom deset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja te nekretnine, a samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću protekom dvadeset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, kako to određuje stavak 3. istog članka. Samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. ovoga članka (stavak 4.).

 

17. S obzirom na navedene zakonske odredbe prvostupanjski je sud bio dužan utvrditi ima li tužitelj samostalan posjed stvari, ima li taj posjed onu kakvoću koja se traži za redovitu, odnosno barem izvanrednu dosjelost i traje li taj posjed zakonom određeno vrijeme.

 

18. Jedna od nužnih pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u smislu naprijed citiranih zakonskih odredbi je i poštenje ( savjesnost) posjeda stjecatelja. Ista pretpostavka bila je nužna i prema odredbi članka 28. stavka 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 9/92 i 77/92), a ranije i sukladno pravnim pravilima imovinskog prava.

 

19. Prema odredbi članka 18. stavka 3. ZV-a posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.

 

20. Prednik tužitelja F. Z. je glede sporne nekretnine podnosio agrarnu prijavu, pa mu je bilo poznato da obrađuje odnosno koristi nekretninu koja nije njegovo vlasništvo, već je u vlasništvu druge osobe, stoga na njegovoj strani nije ispunjena osnovna pretpostavka stjecanja prava vlasništva dosjelošću, a to je savjesni posjed.

 

21. Međutim, iz pravilnih utvrđenja prvostupanjskog suda koja imaju podlogu u provedenim dokazima proizlazi da je tužitelj još za života svoga oca zajedno s njime obrađivao i ekonomski iskorištavao spornu nekretninu na način da su na njoj uzgajali poljoprivredne kulture, da se nakon očeve smrti 1962. godine pa sve do danas nalazi u samostalnom i nesmetanom posjedu navedene nekretnine, da nije imao nikakvih saznanja o podnošenju agrarne prijave od strane svog prednika radi priznanja prava vlasništva razrješenjem agrarnih odnosa, te da tužitelja nikada nitko nije ometao u posjedovanju sporne nekretnine.

 

22. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj osobno bio kvalificirani posjednik predmetne nekretnine, jer njegov posjed ima kvalitetu koja se traži za redovnu dosjelost, odnosno isti je zakonit, istinit i pošten.

 

23. Naime, tužitelj je predmetnu nekretninu stekao nasljeđivanjem iza smrti svoga oca, pa je njegov posjed pošten jer se temelji na valjanom pravnom osnovu. Tužiteljev posjed nije pribavljen silom, potajno ili prijevarom, niti zlouporabom povjerenja, pa je njegov posjed istinit, a kako tužitelj pri stjecanju posjeda nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, to je njegov posjed i pošten, odnosno ima sve kvalitete koje se traže odredbom članka 18. ZV-a.

 

24. Za navesti je i to da se u vrijeme dosijedanja sukladno shvaćanju Europskog suda za ljudska prava izraženim u odlukama Trgo (Zahtjev broj: 35298/04), Jakeljić (Zahtjev broj:22768/12) i Radomilja i dr. ( Zahtjev broj: 37685/10) protiv Republike Hrvatske, treba uračunati i vrijeme do 8. listopada 1991. ( tako i VS RH u odluci Rev-2776/106-2 od 29. siječnja 2019.). Naime, Republika Hrvatska je kao članica Europske unije i Vijeća Europe dužna primjenjivati odredbe (Europske) Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, u daljnjem tekstu: Konvencija), i njezinih Protokola, kao i pravna stajališta prihvaćena odlukama Europskog suda za ljudska prava (odjeljak II. 2. Konvencije).

 

25. Odlučne činjenice, u smislu zauzetih pravnih stajališta u spomenutoj recentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava predstavljaju utvrđenja o neprekinutom posjedu određene kvalitete tužitelja ili njegovih pravnih prednika u propisanom trajanju, u koje se uračunava i posjed prije 8. studenog 1991. (i kada je riječ o nekretninama u društvenom vlasništvu), pod uvjetima navedenim u tim odlukama Europskog suda za ljudska prava: da je stjecanje nastupilo prije ili za vrijeme važenja odredbe članka 388. stavka 4. ZV-a ukinute odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/97 od 17. studenoga 1999. i da se ne radi o nekretninama u odnosu na koje polažu pravo treće osobe (nacionaliziranim konfisciranim i sl.), obzirom na stečena subjektivna građanska prava.

 

26.U konkretnom slučaju tužitelj je dokazao kvalitetu i propisano trajanje posjeda predmetnih nekretnina, dok iz utvrđenja prvostupanjskog suda, kao niti iz raspravne građe ne proizlazi da bi se radilo o nekretninama na koje, netko treći, osim tužitelja, polaže pravo vlasništva.

 

27. Slijedom naprijed iznesenog prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj vlasnik sporne nekretnine.

 

28. Stoga je trebalo djelomičnim odbijanjem žalbe tuženika na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je pod točkom I. izreke prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje prava vlasništva predmetne nekretnine.

 

29. Međutim, pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženiku izdavanje tabularne isprave za uknjižbu prava vlasništva predmetne nekretnine na ime tužitelja.

 

30. U konkretnom slučaja je slučaju utvrđeno da su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću pa je tužitelj stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini na temelju zakona. U tom slučaju, a budući da je riječ o izvornom stjecanju prava vlasništva na temelju samog zakona, nije osnovan zahtjev za izdavanje tabularne isprave, jer se ne radi o derivativnom stjecanju prava vlasništva na temelju pravnog posla i s tim u vezi upisom stjecanja vlasništva u zemljišnoj knjizi kao konstitutivnom pretpostavkom za stjecanje tog prava. Tužitelj je u smislu odredbe članka 130. stavka 1. ZV-a ovlašten ishoditi upis stečenog prava u zemljišnoj knjizi, ali nije ovlašten zahtijevati od tuženika izdavanje tabularne isprave za upis stečenog prava vlasništva dosjelošću, jer je zahtjev za izdavanje tabularne isprave po svojoj prirodi obveznopravni zahtjev koji pretpostavlja postojanje određenog građanskopravnog odnosa između stranaka, kojeg u slučaju stjecanja prava vlasništva dosjelošću nema.

 

31. Slijedom navedenog trebalo je djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika na temelju odredbe članka 373. toč.3. ZPP-a preinačiti pobijanu presudu u dijelu kojim je pod točkom I. izreke prihvaćen zahtjev za izdavanje tabularne isprave i tužbeni zahtjev u tom dijelu odbiti kao neosnovan.

 

32. Kako je tuženik zbog djelomičnog preinačenja pobijane presude uspio s neznatnim, akcesornim dijelom zahtjeva, a zbog koje nisu nastali posebni troškovi u skladu s odredbom članka 154. stavka 5. ZPP-a, nije bilo mjesta preinačenju dijela zahtjeva koji se odnosi na parnične troškove, odnosno prihvaćanju zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka. Stoga je trebalo temeljem odredbe članka 380. točke 2. ZP-a potvrditi odluku o troškovima postupka, jer je ista donesena pravilnom primjenom materijalnog prava.

 

U Splitu 21. prosinca 2021.