1

Poslovni broj: Gž-612/2021-2

Poslovni broj: Gž-612/2021-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Vesni Rep kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja M. L., OIB … iz P., zastupanog po punomoćniku Z. V., odvjetniku u B., protiv tuženika H. a. d.o.o., OIB … iz Z., zastupanog po punomoćnici I. Š., odvjetnici u Z. i umješača na strani tuženika C. o. d.d., OIB … iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1156/2018-50 od 22. ožujka 2021., 21. prosinca 2021.,

presudio  je 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1156/2018-50 od 22. ožujka 2021.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

"I Nalaže se tuženiku H. a. d.o.o. da tužitelju M. L. isplati iznos od 9.972,05 kn, sa zateznim kamatama tekućim od 26. listopada 2015. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 10.534,37 kn sa zateznim kamatama tekućim od 22. ožujka 2021. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se dio zahtjeva tužitelja za isplatu zateznih kamata tekućih na iznos od 9.972,05 kn od 6. kolovoza 2015. do 25. listopada 2015."

2. Pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu protiv presude podnio je tuženik 2. travnja 2021. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 467. st. 1. ZPP-a te predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio 6. kolovoza 2015. na autocesti A-1 iz smjera K. u smjeru Z. uslijed naleta osobnog vozila na lisicu, zbog čega mu je nastala šteta na osobnom vozilu te je imao i trošak prijevoza vozila. U prvostupanjskom postupku provedeno je vještačenje po vještaku prometne struke na temelju kojeg je utvrđeno, a što među strankama nije bilo ni sporno, da je vozilo tužitelja prednjim lijevim dijelom naletjelo na lisicu koja je pretrčavala kolnik, dolazeći vozilu tužitelja s lijeve strane, da je u trenutku štetnog događaja bila noć, a kolnik neosvijetljen, da tužitelj nije mogao vidjeti lisicu prije nego što mu je ona došla u domet svjetala vozila, tj. kada je dolazeći mu s lijeve strane bila udaljena oko 1,5 m od lijevog ruba vozila, odnosno oko 2 m od mjesta naleta, što je vremenski oko 9,4 sekunde prije naleta. Budući da je prema nalazu vještaka naletno vrijeme od 0,4 sekunde kraće od vremena reakcije vozača na opasnost od 0,6 sekundi, proizlazi da tužitelj nije imao vremena poduzeti radnju kočenja. U dopunskom nalazu i mišljenju vještak se očitovao da je na vozilu tužitelja nastala djelomična šteta, te da su izvidom utvrđeni dijelovi vozila koje je potrebno zamijeniti i vrsta radova s potrebnim brojem radnih sati djelatnika auto struke koji su potrebni da se vozilo dovede u tehnički ispravno stanje. Nastala šteta iznosi 9.347,05 kn. Po mišljenju vještaka tužitelj je vozio oko 120 – 130 km/h jer je vršio radnju pretjecanja autobusa čija je dopuštena brzina kretanja po autoputu 100 km/h, a ista brzina je po mišljenju vještaka primjerena. Nalaz i mišljenje vještaka prvostupanjski sud je prihvatio kao nepristrane i obrazložene te sukladne pravilima struke.

6. Prvostupanjski sud je nadalje u postupku saslušao svjedoka Z. H. koji obavlja poslove ophodnje autoceste na dionici od Z. do K. te tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja, a njihove iskaze je prihvatio kao logične i uvjerljive jer nisu međusobno suprotno niti su u suprotnosti s utvrđenjima vještaka. Svjedok Z. H. iskazivao je da se dnevna ophodnja vrši malo pješice, a malo vozilom, a u večernjim satima ophodnja se vrši iz vozila pa je prvostupanjski sud zaključio da je uz takav način ophodnje oštećenje ograde moglo ostati nezamijećeno, posebice što iz iskaza svjedoka proizlazi da lisice znaju kopati ispod ograde i provući se, što znači da je životinja mogla na cestu ući i bez oštećenja ograde.

7. Ocjenom provedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj nije pridonio nastanku štetnog događaja jer nije utvrđeno da bi se kretao nedopuštenom, odnosno neprimjerenom brzinom te da nije smio imati uključena duga svjetla neposredno prije nezgode jer je pretjecao autobus, a nezgodu ne bi mogao izbjeći ni da je imao uključena duga svjetla. Prigovor promašene pasivne legitimacije ocijenjen je kao neosnovan jer je tuženik pravni slijednik i koncesionara i društva kojemu je raniji koncesionar povjerio održavanje autoceste. Odgovornost tuženika utvrđena je na temelju čl. 50. st. 1. i 2. Zakona o cestama („Narodne novine“, broj 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14 – dalje u tekstu: ZC). Ocijenjeno je da okolnost da nisu utvrđena oštećenja na zaštitnoj žičanoj ogradi nije od utjecaja na odgovornost tuženika, tim više što nije utvrđeno da bi ista bila temeljito pregledana nakon štetnog događaja, već proizlazi da je pregledana samo u duljini od 100 m u svakom smjeru na strani s koje je pretrčavala lisica. Sama činjenica da je lisica dospjela na kolnik po ocjeni suda prvog stupnja ukazuje na propust tuženika, odnosno neadekvatnost ograde, odnosno njenog održavanja. Eventualna odgovornost ovlaštenika lovišta također da nije od utjecaja, jer bi se radilo o solidarnoj odgovornosti ovlaštenika lovišta s tuženikom, što znači da bi tužitelj cjelokupni iznos štete mogao potraživati i od tuženika sukladno čl. 43. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje u tekstu: ZOO). Visina štete utvrđena je u iznosu od 9.972,05 kn, a sastoji se od troškova popravka vozila u iznosu od 9.347,05 kn i troška prijevoza vozila nakon nezgode u iznosu od 625,00 kn. Na dosuđeni iznos štete prvostupanjski sud je tužitelju dosudio i zakonsku zateznu kamatu od dana plaćanja računa do isplate.

8. U žalbi protiv presude tuženik je prije svega istaknuo da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer je sud propustio donijeti odluku temeljem savjesne i brižljive ocjene dokaza, svakog posebno i svih dokaza zajedno, na način propisan čl. 8. ZPP-a te su razlozi presude proturječni sami sebi i provedenim dokazima. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a) na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je zaključio da kod donošenja prvostupanjske presude nije počinjena niti jedna od prethodno navedenih bitnih povreda, te da razlozi presude nisu proturječni sami sebi niti provedenim dokazima.

8.1. Tuženik se, isto tako neosnovano, žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava iz čl. 50. st. 1. i 2. ZC-a. Navedenim člankom ZC-a propisano je da se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje te da pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar, odgovara za štetu nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima. Krivnja se u smislu čl. 1049. ZOO-a pretpostavlja pa u situaciji kada je utvrđeno da je na autocesti kojom upravlja tuženik došlo do naleta vozila tužitelja na lisicu, na tuženiku je bio teret dokaza da na njegovoj strani nije bilo propusta oko održavanja zaštitne žičane ograde, a što nije dokazao. Sama činjenica da se lisica našla na kolniku autoceste ukazuje na to da je u zaštitnoj ogradi postojala rupa ili procjep, jer u protivnom se ne bi moglo dogoditi da se divljač tamo nađe, a za što odgovara tuženik po načelu pretpostavljene krivnje. Uzevši k tome u obzir iskaz svjedoka Z. H. da se dnevna ophodnja vrši malo pješice, a malo vozilom, a u večernjim satima samo vozilom, doista proizlazi zaključak da je uz takav način ophodnje oštećenje ograde moglo ostati nezamijećeno, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

9. Slijedom navedenoga ovaj sud je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio pobijanu presudu.

Koprivnica, 21. prosinca 2021.