1

Poslovni broj: Gž-451/2021-2

 

Poslovni broj: Gž-451/2021-2

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Vesni Rep kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja H.-I. d.o.o. Z., OIB …, zastupanog po predsjedniku uprave I. K., a on po punomoćnici E. G., dipl. pravnici, protiv tuženika N. J. iz Š., OIB …, zastupanog po punomoćniku K. K., odvjetniku u Š., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Povrv-182/2017 od 17. prosinca 2020., 21. prosinca 2021.,

 

presudio je 

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Povrv-182/2017 od 17. prosinca 2020.

 

Obrazloženje

 

1. Sud prvog stupnja donio je presudu kojom je u toč. I. održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi od 15. ožujka 2017. javnog bilježnika N. N. u Š., broj Ovrv-368/2017, u dijelu kojim je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 11.931,50 kn sa zateznom kamatom na pojedinačno naznačene mjesečne iznose tražbina na ime potrošnje vode i električne energije od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, a u toč. II. izreke naložio je tuženiku da plati tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.310,50 kn, sve u roku od 15 dana.

 

2. Pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu protiv presude podnio je tuženik 30. prosinca 2021. zbog svih zakonom dopuštenih žalbenih razloga te predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i dosudi mu parnični trošak, podredno da presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Predmet ovog postupka je isplata iznosa od 11.931,50 kn sa zateznom kamatom na ime potrošnje vode i električne energije za stan tuženika od siječnja 2015. do siječnja 2016. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno da su stranke 26. travnja 2005. sklopile Ugovor o korištenju stana za službene potrebe te da je tuženik sa svojom obitelji koristio stan u utuženom razdoblju. Nije bilo sporno da je tužitelj isporučiteljima električne energije i vode platio račune za utuženo razdoblje te da tuženik tužitelju nije platio račune za potrošenu električnu energiju i vodu u tom razdoblju. Između stranaka je bilo sporno je li tuženik dužan platiti utužene račune tužitelju, ako jest, po kojoj cijeni (za kućanstvo ili poduzetništvo) te je li nastupila zastara.

 

5.1. Iz računa koje je priložio tužitelj utvrđeno je da je tužitelj plaćao isporučiteljima usluga ukupni trošak električne energije i vode za obračunska mjerna mjesta u R., u zgradi u kojoj se nalaze poslovni prostori tužitelja i stan tuženika, te da je za svaki mjesec utuženog razdoblja izvršio preračun po kojemu je tuženiku obračunao mjesečnu potrošnju električne energije u iznosu od 100,00 kn po članu kućanstva, a potrošnju vode u količini od 20 m3 te mu za tu potrošnju izdao račune. Iz Ugovora o korištenju stana za službene potrebe (dalje u tekstu: Ugovor) zaključenog 26. travnja 2005. između H.-H. željeznice d.o.o. Z. kao vlasnika stana i tuženika kao korisnika stana utvrđeno je da je točkom IV određeno da će režijske troškove korisnik stana plaćati davatelju usluga. Točkom IX Ugovora ugovoreni su slučajevi u kojima se Ugovor može otkazati, između ostaloga, ako korisnik ne plaća režije i režijske troškove koje plaća H. tri mjeseca uzastopno ili tri mjeseca u zadnjih dvanaest mjeseci, a fakturira mu ih H.. Ocijenjeno je da iz navedene odredbe proizlazi da je tuženik ipak bio dužan plaćati režijske troškove potrošnje električne energije i pitke vode tužitelju, po fakturiranju tih troškova od strane tužitelja, a ne izravno davatelju usluga. Takav način plaćanja režijskih troškova ocijenjen je i logičnim s obzirom na nespornu činjenicu da su isporučitelji usluga dostavljali mjesečne račune za cijelu zgradu tužitelju koji je kod njih evidentiran kao jedini kupac i korisnik usluge te s obzirom na to da poslovno stambeni objekt tužitelja ima samo jedan priključak i jedno mjerilo električne energije te jedan vodovodni priključak s jednim vodobrojilom, a na kojima se skupno očitava ukupna potrošnja poslovnog i stambenog dijela nekretnine.

 

5.2. Između stranaka nije bilo sporno da je tužitelj plaćao utrošak električne energije i vode za cijelu zgradu po cijeni za kategoriju potrošnje gospodarstvo ili poduzetništvo, jer je tužitelj kao takav kupac evidentiran kod isporučitelja usluga s obzirom da postoji samo jedno mjerilo električne energije i jedan vodomjer za poslovni i stambeni dio zgrade, pa su po ocjeni prvostupanjskog suda korisnici stambenog dijela dužni naknaditi tužitelju utrošak koji je on za njih platio po toj cijeni i kategoriji potrošnje. Navodi tuženika da nema njegovog duga prema tužitelju zbog toga što tužitelj nema dozvolu obavljati elektroenergetsku niti komunalnu djelatnost ocijenjeni su kao neosnovani jer se u konkretnom slučaju radi o ugovornom odnosu tužitelja i tuženika prema Ugovoru prema kojem je tuženik bio dužan plaćati režijske troškove za stan.

 

5.3. Prigovor zastare potraživanja ocijenjen je kao neosnovan jer se ne radi o tražbini naknade za isporučenu energiju i vodu za kućanstva (tužitelj nije isporučitelj odnosno davatelj usluge) pa se ne primjenjuje čl. 232. st. 1. toč. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje u tekstu: ZOO), već se radi o potraživanju novčanih iznosa plaćenih po tužitelju za stan koji koristi tuženik, a koje mu je tuženik dužan platiti na temelju Ugovora, pa potraživanja tužitelja predstavljaju povremene tražbine koje na temelju čl. 226. st. 1. ZOO-a zastarijevaju u roku od tri godine. Budući da je najstarije potraživanje za plaćeni utrošak električne energije dospjelo 31. siječnja 2015. te za utrošak vode 30. siječnja 2015., a tužba je podnesena 13. ožujka 2017., ocijenjeno je da nije nastupila zastara niti jednog mjesečnog potraživanja.

 

5.4. Ocjenom provedenih dokaza prvostupanjski sud je na temelju čl. 9. i čl. 65. ZOO-a usvojio tužbeni zahtjev te obvezao tuženika da tužitelju isplati i zateznu kamatu od dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog iznosa po računima tužitelja do isplate.

 

6. U žalbi protiv presude tuženik prije svega opširno obrazlaže da je prvostupanjski sud propustio ocijeniti osnovne činjenice i propise vezane uz aktivnu legitimaciju tužitelja, međutim, ta činjenica između stranaka nije bila sporna tijekom prvostupanjskog postupka pa tuženik u smislu čl. 352. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08- ispravak, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP) ne može istu problematizirati niti isticati takve žalbene razloge tek sada u žalbenom postupku.

 

6.1. Žalbeni razlozi vezani uz primjenu točke IV i IX Ugovora, kao ni razlozi vezani uz visinu tražbine također nisu osnovani. Što se tiče primjene toč. IV Ugovora, tuženik tijekom postupka nije isticao, a niti dokazao da je potrošnju struje odnosno vode platio davateljima usluga niti je na te okolnosti predlagao kakve dokaze pa treba zaključiti da nije bilo primjene te ugovorne odredbe, već se, naprotiv, primjenjivala toč. IX Ugovora. Uz nesporne činjenice da poslovno stambeni objekt tužitelja ima samo jedan priključak i jedno mjerilo električne energije te jedan vodovodni priključak s jednim vodobrojilom, a na kojima se skupno očitava ukupna potrošnja poslovnog i stambenog dijela nekretnine, te uz daljnju činjenicu da je tužitelj jedini obveznik plaćanja usluga prema isporučiteljima električne energije i vode za navedeni poslovno stambeni objekt, a da tuženik s dobavljačima tih usluga nije u ugovornom odnosu, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je tuženik ipak bio dužan plaćati režijske troškove potrošnje električne energije i pitke vode tužitelju, po fakturiranju tih troškova od strane tužitelja, a ne izravno davatelju usluga. Što se tiče visine tražbine, tuženik je potpisivanjem Ugovora pristao na cijenu koju plaća tužitelj po cijeni i kategoriji potrošnje prema kojima je evidentiran kod isporučitelja usluga kao kupac te je dužan naknaditi tužitelju utrošak koji je on za njega platio. U cilju smanjenja daljnjih troškova tuženik eventualno može zatražiti odvajanje strujne i vodne instalacije svog stana od instalacija preostalog dijela zgrade.

 

6.2. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da nije nastupila zastara niti jednog mjesečnog potraživanja tako da žalbeni navodi u pogledu nastupa zastare također nisu osnovani. Tužitelj tužbom ne traži naknadu za isporučenu električnu energiju i vodu, jer nije isporučitelj odnosno davatelj tih usluga, pa se ne primjenjuje čl. 232. st. 1. toč. 1. ZOO-a kako to neosnovano smatra tuženik. Ovdje treba napomenuti da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da potraživanja tužitelja predstavljaju povremene tražbine koje na temelju čl. 226. st. 1. ZOO-a zastarijevaju u roku od tri godine. Radi se, naime, o izdatku za drugog u smislu čl. 1119. ZOO-a, odnosno o stjecanju bez osnove na strani tuženika, budući da je tužitelj platio električnu energiju i vodu za stan koji koristi tuženik, a koje troškove je prema Ugovoru dužan snositi tuženik. To nadalje znači da tražbine tužitelja u smislu čl. 1111. ZOO-a zastarijevaju u roku od 5 godina, tako da je zastarni rok i dulji od onog koji je utvrdio sud prvog stupnja. Budući da je najstarije potraživanje za plaćeni utrošak električne energije dospjelo 31. siječnja 2015. te za utrošak vode 30. siječnja 2015., a tužba je podnesena 13. ožujka 2017. to zastara nije nastupila niti za jedno mjesečno potraživanje. 

 

7. Slijedom navedenoga ovaj sud je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

Koprivnica, 21. prosinca 2021.