1              Poslovni broj: 1 UsI-1928/21-4

 

 

 

 

Republika Hrvatska

Upravni sud u Splitu

Split, Put Supavla 1

 

 

 

U I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Sandi Crljen Ivančić, te Zrinki Pivac, zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice M. B. iz G., G. o. s. .., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Zagreb, Margaretska 3, radi priznavanja prava na rad s polovicom punog radnog vremena radi njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, izvanraspravno, 20. prosinca 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice M. B. radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, KLASA: UP/ll-502-06/20-05/104, URBROJ: 338-01-06-05-21-02 od 18. siječnja 2021. i rješenja Hrvatskog zavoda sa zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda S., KLASA: UP/l-502-06/20-05/1221, URBROJ 338-17-02-01-20-02 od 12. studenoga 2020.

 

Obrazloženje

 

1. Osporenim rješenjem tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (dalje – tuženik) KLASA: UP/ll-502-06/20-05/104, URBROJ: 338-01-06-05-21-02 od 18. siječnja 2021. odbijena je žalba M. B. iz G., (dalje – tužiteljica), izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda sa zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda S., KLASA: UP/l-502-06/20-05/1221, URBROJ 338-17-02-01-20-02 od 12. studenoga 2020. kojim je pak odbijen zahtjev tužiteljice za priznavanjem prava na rad s polovicom punog radnog vremena radi njege djeteta s težim smetnjama u razvoju nakon navršene 8. godine djetetova života, a za njezinu sestru A. B. rođenu ……...

2. Osporeno rješenje doneseno je uz obrazloženje da iz utvrđenog činjeničnog stanja nedvojbeno proizlazi da tužiteljičina sestra i štićenica nije maloljetna osoba, slijedom čega se tužiteljici - kao njezinom zakonskom skrbniku, u smislu odredbe članka 2. stavka 3. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama (Narodne novine, broj: 85/08., 110/08., 34/11,. 54/13,152/14., 59/17. i 37/20., dalje - Zakon), te, s tim u vezi, odredbe članka 7. stavka 2. točke 4. Zakona, ne može priznati pravo na rad s polovicom punog radnog vremena radi njege djeteta s težim smetnjama u razvoju jer za isto nisu ispunjeni propisani uvjeti.

3. Pravodobno podnesenom tužbom tužiteljica pobija osporeno rješenje tuženika, kao neosnovana i protuzakonita i protuustavno, te ističe da je rješenjem Centra za socijalnu skrb O. od 24. srpnja 2020. A. B. stavljena pod skrbništvo budući da je pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u S., posl. broj. R1 Ob-…./19 od 13. ožujka 2020.g. djelomično lišena poslovne sposobnosti, a za skrbnika joj je imenovana sestra M. B., ovdje tužiteljica. Dodaje da je kao skrbnica sestri A. B. imenovana još od 2012., a u zajedničkom kućanstvu da žive odmalena. Ističe da je iz nalaza i mišljenja Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom od 25. siječnja 2021. (evidencijski broj 532341) razvidno da je A. B. zbog dijagnoze Sindroma Down i intelektualnog razvoja na razini teže mentalne retardacije kao i simptomatske epilepsije koja je u pogoršanju, ovisna o pomoći druge osobe za zadovoljavanje potreba dnevne rutine i psihosocijalnih potreba, te zahtijeva intenzivnu podršku tijekom cijelog dana za različite aktivnosti i sve druge aktivnosti primjerene dobi (kontinuirana podrška). Iz obrazloženja odluke CZSS O. od 24. srpnja 2020. o stavljanju pod skrbništvo, da također proizlazi da je stalni sudski vještak dr. S. B. u vještvu od 18. veljače 2020. ustanovila da A. B. nije u stanju skrbiti o sebi na adekvatan način niti upravljati svojim postupcima bez nanošenja štete sebi i drugima. Dalje tužiteljica u tužbi ističe da je zaposlena temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme kod poslodavca G. d.d. u punom radnom vremenu, da sa sestrom živi u zajedničkom kućanstvu, te je kao skrbnica i sestra A. B. jedina osoba koja A. pruža svakodnevnu potrebnu pomoć i podršku. Nadalje ističe kako radom u punom radnom vremenu tužiteljica nije u mogućnosti A. B. osigurati brigu i nadzor tijekom navedenih 8 sati (i više uzevši u obzir vrijeme potrebno za odlazak na posao i povratak kući), a ostanak u radnom odnosu je za tužiteljicu iznimno bitan radi osiguravanja materijalnih primanja od kojih ona i A. žive. Tužiteljica i A. B. da žive u zajedničkom kućanstvu u G. u zaleđu grada O., oba roditelja da su umrla, te da u gradu O. ne postoji niti jedna ustanova koja pruža uslugu cjelodnevnog boravka osobama s invaliditetom, a A. da ima mogućnost korištenja usluge poludnevnog boravka u trajanju od samo 2-3 sata i to 2 puta tjedno u udruzi „P." O.. Dodatno ističe kako A. B. nema mogućnost ostvariti ni uslugu osobnog asistenta. Zbog svega navedenog da je tužiteljica, kao skrbnica naspram A. B. u identičnom položaju kao što je zaposleni ili samozaposleni roditelj naspram punoljetnog djeteta s teškoćama, u smislu primjene odredbe članka 23. stavka 2. Zakona. Tužiteljica dalje ističe kako ne postoji nikakva suštinska razlika između uloge roditelja/skrbnika i sestre/skrbnika u zadovoljenju potrebe za brigom i skrbi punoljetnog djeteta odnosno štićenika, te da utemeljenje osporavanih odluka na okolnosti da je člankom 23. stavkom 2. Zakona kao ovlaštenik prava na rad s polovicom punog radnog vremena određen isključivo zaposleni ili samozaposleni roditelj, a skrbnik samo ukoliko se radi o maloljetnom djetetu (članak 7. stavak 4. Zakona) da predstavlja primjer isključivo gramatičkog tumačenja i pretjeranog formalizma pri tumačenju mjerodavnih odredbi, nespojiv s primjenom teleološke tehnike pravne interpretacije u odnosu na konkretnu situaciju, ali i s argumentom zdravog razuma, na koji je višekratno ukazivano u ustavnosudskoj praksi u kontekstu izgradnje objektivnog pravnog poretka i zaštite prava pojedinaca. Pri tom tužiteljica ukazuje na odluku Ustavnog suda RH broj USRH U-111/5989/2013 iz 2016.) Tužiteljica tužbom zaključno navodi da u kontekstu socijalne pravde kao jedne od najviših ustavnih vrednota Republike Hrvatske i pozitivne obveze da pomaže slabim i nezbrinutim osobama uz posebnu skrb prema osoba s invaliditetom, ali i iz pozicije zahtjeva zdravog razuma, nema valjanog uporišta da se sestri i skrbnici A. B. s kojom živi u zajedničkom domaćinstvu, i kojoj se skrb srećom može pružiti unutar kruga obitelji a ne u ustanovi, uskrati takva mogućnost. U suprotnom da ju se dovodi u situaciju da ili A. B. suprotno svojoj i njenoj volji smjesti dugotrajno u neku od ustanova socijalne skrbi, ili da tužiteljicu ukloni s tržišta rada zbog čega neće biti u mogućnosti materijalno skrbiti ni o sebi ni o sestri, pri čemu su obje opcije u suprotnosti s obvezom skrbnika naspram štićenika iz odredbi članka 252. stavka 1. i 2. Obiteljskog zakona.

4. Tužbenim zahtjevom predlaže poništiti osporeno rješenje tuženika KLASA: UP/ll-502-06/20-05/104, URBROJ: 338-01-06-05-21-02 od 18. siječnja 2021. i rješenja Hrvatskog zavoda sa zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda S., KLASA: UP/l-502-06/20-05/1221, URBROJ 338 17-02-01-20-02 od 12. studenoga 2020., te meritorno riješiti ovu upravnu stvar na način da se tužiteljici prizna pravo na rad s polovicom punog radnog vremena radi njege sestre i štićenice A. B..

5. U odgovoru na tužbu tuženik se poziva na navode iznijete u obrazloženju osporenog rješenja te predlaže odbiti tužbu tužitelja kao neosnovanu.

6. Na temelju odredbe članka 36. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21; dalje ZUS-a), sud je odluku u ovoj pravnoj stvari donio bez održavanja rasprave, obzirom da stranke raspravu izričito nisu tražile, nije bilo dokaza koji su zahtijevali održavanje rasprave, a činjenično stanje je u dovoljnoj mjeri utvrđeno. U cilju ocjene zakonitosti osporenog rješenja tuženika čitana je i pregledana cjelokupna dokumentacija koja se nalazi u sudskom spisu, te je pregledana i čitana cjelokupna dokumentacija sadržana u spisu tuženika, koji spis je dostavljen uz odgovor na tužbu.

7. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 55. stavak 3. ZUS-a, ovaj sud utvrdio je da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

8. Predmet ovog upravnog spora je u smislu odredbe članka 3. ZUS-a zahtjev tužiteljice za priznavanjem prava na rad s polovicom punog radnog vremena radi njege djeteta s težim smetnjama u razvoju nakon navršene 8. godine djetetova života, a za njezinu sestru A. B. rođenu ………...

9. Među strankama nije sporno da A. B. boluje od Down sindroma i da je intelektualnog razvoja na nivou teže mentalne retardacije, te da nije u stanju brinuti o svojim pravima i interesima, zbog čega joj je rješenjem Centra za socijalnu skrb O. od 24. srpnja 2020. stavljena pod skrbništvo tužiteljice.

10. Međutim, među strankama je sporno mogu li se na slučaj tužiteljice primijeniti odredbe članka 2., 3., 7. i 23. Zakona, odnosno odredbe članka 4. stavka 1. Pravilnika o uvjetima i postupku za stjecanje prava zaposlenog roditelja ili samozaposlenog roditelja djeteta s težim smetnjama u razvoju na dopust ili na rad u skraćenom radnom vremenu radi njege djeteta (Narodne novine, broj: 18/09. i 25/09, - u daljnjom tekstu; Pravilnik),

11. Odredbom članka 2. Zakona utvrđene su vremenske i novčane potpore za roditelje i njima izjednačene osobe ovisno o njihovom radnopravnom statusu te uvjeti za njihovo ostvarivanje, pa su tako vremenska potpore - dopusti, poštede od rada i propisano vrije za brigu o djetetu, dok su novčane potpore - naknada plaće, novčana naknada, novčana pomoć i jednokratna novčana potpora za novorođeno dijete.

                   12. Stavkom 3. istog članka Zakona propisano je da navedene potpore ostvaruju majka i otac djeteta, posvojitelj djeteta, skrbnik, udomitelj ili druga fizička osoba kojoj je maloljetno dijete odlukom nadležnog tijela povjereno na čuvanje i odgoj.

                     13. Odredbom članka 7. stavkom 2. točkom 4. Zakona propisano je da korisnik prema odredbama Zakona i pod uvjetima iz Zakona može biti i skrbnik maloljetnog djeteta kojem je rješenjem nadležnog tijela dijete povjereno na čuvanje i odgoj i/ili druga fizička osoba kojoj je maloljetno dijete odlukom nadležnog tijela povjereno na čuvanje i odgoj, prema svom radnopravnom statusu, pod uvjetom da ima status osigurane osobe u obveznom zdravstvenom osiguranju i ako s tim djetetom živi u zajedničkom kućanstvu.

                     14. Odredbom članka 23. stavka 1. Zakona propisano je da jedan od zaposlenih ili samozaposlenih roditelja djeteta s težim smetnjama u razvoju (dijete s težim tjelesnim ili mentalnim oštećenjem ili težom psihičkom bolesti), nakon isteka prava na rodiljni dopust sukladno članku 12. ili članku 15. stavku 1. i 2. ovoga Zakona ili u tijeku korištenja ili nakon isteka prava na roditeljski dopust sukladno članku 14, ili članku 15. stavku 3. ovoga Zakona, na temelju nalaza i mišljenja nadležnog tijela vještačenja prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju, ima pravo na dopust za njegu djeteta do navršene 8. godine djetetova života.

15. Stavkom 2. članka 23. je propisano da jedan od zaposlenih ili samozaposlenih roditelja pravo iz stavka 1. ovoga članka može koristiti i kao pravo na rad s polovicom punog radnog vremena te nastaviti njegovo korištenje i nakon navršene 8. godine djetetova života, sve dok ta potreba traje, a na temelju nalaza i mišljenja nadležnog tijela vještačenja prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju.

                     16. Odredbom članka 4. stavka 1. Pravilnika propisano je da zaposleni roditelj ili samozaposleni roditelj djeteta s težim smetnjama u razvoju ima pravo na dopust za njegu djeteta ili pravo na rad u skraćenom radnom vremenu pod uvjetom da radi s punim radnim vremenom, da drugi roditelj nije nezaposlen prema propisima o zapošljavanju, odnosno ako živi sam s djetetom u zajedničkom kućanstvu (npr. samohrani ili razvedeni roditelj).

17. Slijedom navedenog, u pravu je tuženik kada tvrdi kako iz citiranih odredbi proizlazi da se predmetno pravo priznaje prvenstveno roditeljima djeteta s težim smetnjama u razvoju, a onda i posvojitelju djeteta, skrbniku, udomitelju ili drugoj fizičkoj osobi kojoj je maloljetno dijete odlukom nadležnog tijela povjereno na čuvanje i odgoj. Stoga, a s obzirom da je A. B. odrasla osoba (rođena …...), to se tužiteljici, kao njezinoj sestri, u skladu sa citiranim zakonskim odredbama, traženo pravo ne može priznati

18. Stav je ovog suda da je od odlučnog značaja prilikom donošenja odluke o zahtjevu tužiteljice upravo činjenica da je tužiteljica po prvi put podnijela predmetni zahtjev nakon što je A. B. navršila četrdeset i devet godina, pa se na nju ne mogu primijeniti odredbe članka 23. stavka 2. Zakona kojom je propisano da se predmetno pravo može koristiti i nakon navršene 8. godine djetetova života, sve dok ta potreba traje, jer za ostvarenje uvjeta iz članka 23. stavka 2. Zakona potrebno da je to pravo prvotno bilo ustanovljeno u odnosu na malodobno dijete.

19. Slijedom navedenog, stav je ovog suda da je tuženik na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, te donio na zakonu osnovano rješenje, slijedom čega je na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a trebalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Isto tako, po mišljenju ovog suda nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporenog rješenja iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, slijedom čega je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

 

U Splitu, 20. prosinca 2021.

 

                               S U T K I NJ A

 

                                Sanda Crljen Ivančić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. (članak 66. ZUS-a). Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (članak 70. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).

 

DNA:

1. M. B., O., G., G. o. s…
2. Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, Zagreb, Margaretska 3
3. u spis