Poslovni broj:10 Gž-668/2021-3

Poslovni broj:10 Gž-668/2021-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A 

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Dijani Hofer, u pravnoj stvari tužitelja H. z. m. o. (OIB:…), Z., zastupanog po punomoćnici J. J., diplomiranoj pravnici, protiv tuženika C. o. d.d. (OIB:…), Z., zastupanog po punomoćnici S. R., diplomiranoj pravnici, radi naknade štete, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Varaždinu broj Pn-134/2019-16 od 4. ožujka 2021., dana 20. prosinca 2021.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća pa se presuda Općinskog suda u Varaždinu broj Pn-134/2019-16 od 4. ožujka 2021.:

-potvrđuje za iznos od 49.725,65 kn (četrdeset i devettisuća sedam stotina dvadeset i pet kuna i šezdeset i pet lipa) sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 3.702,57 kn od 11. lipnja 2017. do isplate, na iznos od 22.632,16 kn od 21. ožujka 2018. do isplate, a na iznos od 23.390,92 kn od 4. ožujka 2021. do isplate;

-preinačuje i odbija tužitelj sa postavljenim tužbenim zahtjevom u iznosu od 40.555,53 kn (četrdeset tisuća pet stotina pedeset i pet kuna i pedeset i tri lipe) sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 22.043,23 kn od 10. lipnja 2016. do isplate, a na iznos od 18.512,30 kn od 11. lipnja 2017. do isplate.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju s osnova naknade štete koju trpi isplatama svom osiguraniku invalidske mirovine, naknadi iznos od 90.281,18 kn sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 22.043,23 kn od 10. lipnja 2016. do isplate, na iznos od 22.214,87 kn od 11. lipnja 2017. do isplate, na iznos od 22.632,16 kn od 21. ožujka 2018. do isplate te na iznos od 23.390,92 kn od 4. ožujka 2021. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom ovom sudu da je preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno da je ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Naime, polazeći od činjenica koje su između parničnih stranaka nesporne – da je tužiteljev osiguranik R. M. dana 10.10.1989. stradao u prometnoj nesreći koju je prouzrokovao strani državljanin, no da je za naknadu time nastale štete odgovoran tuženik, da je oštećenik pri tom zadobio tjelesne ozljede zbog kojih mu je rješenjem tužitelja od 15.7.1991. priznato pravo na invalidsku mirovinu (u omjeru od 50% radi povrede izvan rada – predmetne prometne nesreće, a u omjeru 50% radi povrede na radu), a rješenjem od 9. siječnja 1992. i pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje, da je tuženik sve do 31. prosinca 2014. podmirivao tužitelju štetu s osnova isplaćene invalidske mirovine (u opsegu od 50%) i naknade za tjelesno oštećenje (u opsegu od 30%), dok je daljnje odštetne zahtjeve odbio platiti ističući temeljni prigovor – da bi R. M. dana 17.2.2007. navršio 65 godina života čime bi (da nije u invalidskoj mirovini) stekao uvjete za starosnu mirovinu obzirom da je u trenutku priznanja prava na invalidsku mirovinu imao 25 godina, 4 mjeseca i 20 dana radnog staža zbog čega smatra da bi eventualnu štetu tužitelju mogla predstavljati tek razlika između invalidske mirovine (ukoliko je ista viša) i starosne mirovine - prvostupanjski sud je nastavni dokazni postupak koncentrirao na raspravljanje tog - i prigovora zastare utužene tražbine kojeg tuženik veže uz trogodišnji zastarni rok.

5.1. Utvrdivši iz spisu priloženih obračuna izvršenih isplata da se utužena tražbina odnosi na isplate koje je tužitelj vršio u periodu od 1. siječnja do 31. prosinca 2015. i to s osnova invalidske mirovine (u opsegu od 50%) i novčane naknade za tjelesno oštećenje (u opsegu od 30%) u ukupnom iznosu od 22.043,23 kn, u periodu od 1. siječnja do 31. prosinca 2016. s istog osnova u ukupnom iznosu od 22.214,87 kn, u periodu od 1. siječnja do 31. prosinca 2017. u ukupnom iznosu od 22.632,16 kn i u periodu od 1. siječnja do 31. prosinca 2018. u ukupnom iznosu od 23.390,92 kn, zauzevši pri tom stajalište da za tužitelja šteta nastaje isplatom svakog iznosa invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje to je, imajući u vidu tužbom obuhvaćeni period (od 1.1.2015. do zaključno 31.12.2018.) primijenio odredbu čl.161. Zakona o mirovinskom osiguranju (dalje: ZMO – „Narodne novine“ broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18) prema kojoj H. z. m. o. (dalje: HZMO) ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju (stav. 1.) time da naknada stvarne štete, koju HZMO ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ZMO, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, i to: 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu (stav.2.) pa je otklonio primjenu odredbi Zakona o obveznom osiguranju u prometu i odredaba o mirovinskom osiguranju koje su bile na snazi prije izvršenih isplata odnosno u vrijeme same prometne nesreće, a na čemu je pledirao tuženik tijekom postupka.

5.2. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, prvostupanjski sud polazi od utvrđenja da utuženo potraživanje predstavlja regresnu tražbinu koja zastarijeva u općem zastarnom roku normiranom odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO – „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) pa kako su isplate obavljene tijekom  2015., 2016., 2017. i 2018. a tužba je podnesena 14. studenog 2019. to zaključuje da zastara nije nastupila pa je tužitelju na utuženu stvarnu štetu u smislu odredbe čl.161.stav.3. ZMO, koju je tužitelj utužio prema isplatama koje se odnose na kalendarsku godinu, dosudio i zateznu kamatu prema njegovoj dispoziciji iako bi na istu imao pravo od 1.-og dana iduće kalendarske godine.

6. Tuženik u žalbi ponavlja stajalište o potrebi utvrđivanja tzv. stvarne štete koju tužitelj eventualno trpi obzirom na činjenicu što bi njegov osiguranik 17.2.2007. stekao pravo na starosnu mirovinu zbog čega se prema stajalištu tuženika takva šteta može ogledati isključivo u eventualno postojećoj razlici između invalidske mirovine koju prima zbog prometne nesreće i visine starosne mirovine koju bi po redovnom tijeku stvari i ostvario te se u potkrijepu svog stajališta pozvao na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2879/2014 od 5. lipnja 2019., Revx-177/2018 od 19. prosinca 2018. i presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4013/2019.

6.1. Ustraje i kod prigovora trogodišnjeg zastarnog roka i stajališta da je u zastari sva utužena tražbina dospjela prije 15.11.2016.

7. Ispitujući pobijanu presudu u okviru ovlasti iz odredbe čl.365.stav.2. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19) utvrdio da nije ostvarena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u žalbenom stadiju pazi po službenoj dužnosti.

7.1. Iako se prvostupanjski sud u primjeni materijalnog prava (djelomično) pogrešno pozvao na Zakon o izmjenama i dopunama ZMO objavljenog u „Narodnim novinama“ broj 115/18 koji je stupio na snagu tek 1. siječnja 2019. te se ne može primijeniti na utuženu tražbinu koja je isplaćena tužiteljevom osiguraniku u periodu od 1.1.2015. do zaključno 31.12.2018., to bi i neovisno od tog trebalo jednako odlučiti o postavljenom tužbenom zahtjevu imajući u vidu prigovor tuženika o potrebi utvrđivanja tzv. stvarne štete koju da predstavlja razliku između isplata invalidske mirovine i pretpostavljenih isplata starosne mirovine. 

7.2. Naime, imajući u vidu pravilnost stajališta prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju primjenjuje ZMO koji je bio na snazi u vrijeme isplate mirovine tužiteljevom osiguraniku, a što proizlazi i iz istovjetnog stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u više sudskih odluka (npr. Rev x-1262/11, Rev x-1119/2012, Rev x-436/10 i dr.) te da prema odredbi čl. 161.stav.1. ZMO Z… ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, da takva naknada stvarne štete, koju Z… ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ZMO, a sukladno stav.2. citirane odredbe, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja -1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu, 2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja, 3. troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava, da prema stav.3. čl.161. ZMO zahtjevom za naknadu štete Z… može obuhvatiti ukupnu svotu štete (kapitaliziranu štetu) ili svotu stvarne štete prema isplatama (pojedinih davanja) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina), a kada se šteta sastoji u obvezi Z… na trajna novčana davanja, taj se iznos štete može zahtijevati i u ukupnom iznosu (kapitalizirana šteta), a izračunava se prema visini priznate mirovine i tablicama aktuarske matematike koje donosi Z… po prethodno pribavljenom mišljenju ministarstva nadležnog za financije te da Z… može zahtijevati plaćanje naknade štete u ukupnom iznosu i neposredno od društva za osiguranje.(stav.4.), to je evidentno da je prigovor tuženika bez uporišta u sadržaju materijalno-pravnih odredbi sadržanih u ZMO kojim se prosuđuje konkretni obvezno-pravni odnos parničnih stranaka, a primjena kojeg je determinirana vremenom isplate svakog utuženog davanja.

8. No prvostupanjski sud je pogrešnom primjenom materijalnog prava odlučio o prigovoru zastare. Naime, polazeći od odredbe čl. 165. ZMO koja propisuje da potraživanje naknade štete zastarijeva istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima, da je tužitelj predmetnu tužbu podnio 15. studenog 2019. a da se utužena tražbina tužitelja odnosi na period isplate od 1.1.2015., to primjenom trogodišnjeg zastarnog roka propisanog odredbom čl. 230.stav.1. ZOO-a (istovjetno stajalište zauzeto je i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-791/2011-2 od 15. travnja 2015., broj Rev-110/10 od 16. veljače 2011., broj Revt 412/201-2 od 22. travnja 2020. i dr.) valja zaključiti da je zastarom obuhvaćena tužiteljeva tražbina dospjela u periodu od 1. siječnja 2015. do zaključno 14. studenog 2016. i to u iznosu od 22.043,23 kn (koji obuhvaća period dospijeća od 1.1.2015. do 31.12.2015.) te u iznosu od 18.512,30 kn (koji obuhvaća period dospijeća od 1.1.2016. do 31.10.2016.).

8.1. Obzirom na prethodno izneseno, valjalo je djelomičnim usvajanjem žalbe tuženika preinačiti pobijanu presudu pozivom na odredbu čl.373.toč.3. ZPP-a i odbiti tužitelja sa tužbenim zahtjevom u iznosu od 40.555,53 kn sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 22.043,23 kn od 10. lipnja 2016. do isplate, a na iznos od 18.512,30 kn od 11. lipnja 2017. do isplate, a pozivom na odredbu čl.368.stav.1. ZPP-a njegovu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu za iznos od 49.725,65 kn sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 3.702,57 kn od 11. lipnja 2017. do isplate, na iznos od 22.632,16 kn od 21. ožujka 2018. do isplate, a na iznos od 23.390,92 kn od 4. ožujka 2021. do isplate.

Varaždin, dana 20. prosinca 2021.