1               P-3517/2019

 

Republika Hrvatska                                                                                   

Općinski sud u Splitu

Ex vojarna Sv.Križ, Dračevac

 

P-3517/2019

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Općinski sud u Splitu, po sutkinji toga suda Maji Anušić, u pravnoj stvari tužitelja V. Š. iz S., K. Z. 30, OIB …, zastupan po punomoćniku D. B. odvjetniku u K. K. protiv tuženika R. A. d.d., OIB: …, iz Z., M. 69, zastupana po punomoćniku OD K. i Partneri iz Z., radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene javne i glavne rasprave dana 12.studenog 2021. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 17.prosinca 2021.  

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Utvrđuju se ništetnim odredba ugovora o kreditu br. … i to čl.2. i članak 7 a kojim je određeno da je kamatna stopa promjenjiva i da je ugovorena valutna klauzula  i CHF koji glase "2. KAMATNA STOPA Redovna kamata 5,50 % godišnja, promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora. 7. NAČIN OTPLATE Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

 

II. Nalaže se tuženiku R. A. D..D. Zagreb, Maksimirska cesta 69, OIB … da u roku od 15 dana isplatiti tužitelju V. Š. iz S., K. Z. 30, OIB … iznos od 10.634,72 kuna zajedno sa zateznom kamatom koja teče kako slijedi:

- na iznos od 43,90 HRK od 21.11.2008. do dana isplate,

- na iznos od 58,55 HRK od 27.01.2009. do dana isplate,

- na iznos od 69,10 HRK od 24.02.2009. do dana isplate,

- na iznos od 73,87 HRK od 24.03.2009. do dana isplate,

- na iznos od 80,26 HRK od 28.04.2009. do dana isplate,

- na iznos od 82,82 HRK od 31.05.2009. do dana isplate,

- na iznos od 62,36 HRK od 30.06.2009. do dana isplate,

- na iznos od 47,29 HRK od 24.07.2009. do dana isplate,

- na iznos od 51,30 HRK od 27.08.2009. do dana isplate,

- na iznos od 59,24 HRK od 26.09.2009. do dana isplate,

- na iznos od 58,55 HRK od 23.10.2009. do dana isplate,

- na iznos od 50,52 HRK od 25.11.2009. do dana isplate,

- na iznos od 65,59 HRK od 01.01.2010. do dana isplate,

- na iznos od 77,66 HRK od 29.01.2010. do dana isplate,

- na iznos od 94,84 HRK od 26.02.2010. do dana isplate,

- na iznos od 90,90 HRK od 26.03.2010. do dana isplate,

- na iznos od 114,21 HRK od 28.04.2010. do dana isplate,

- na iznos od 109,79 HRK od 28.05.2010. do dana isplate,

- na iznos od 118,41 HRK od 01.07.2010. do dana isplate,

- na iznos od 193,02 HRK od 28.07.2010. do dana isplate,

- na iznos od 177,66 HRK od 26.08.2010. do dana isplate,

- na iznos od 224,59 HRK od 22.09.2010. do dana isplate,

- na iznos od 208,38 HRK od 29.10.2010. do dana isplate,

- na iznos od 182,30 HRK od 25.11.2010. do dana isplate,

- na iznos od 237,32 HRK od 24.12.2010. do dana isplate,

- na iznos od 307,32 HRK od 23.01.2011. do dana isplate,

- na iznos od 257,75 HRK od 22.02.2011. do dana isplate,

- na iznos od 175,13 HRK od 22.03.2011. do dana isplate,

- na iznos od 253,03 HRK od 30.04.2011. do dana isplate,

- na iznos od 257,00 HRK od 06.05.2011. do dana isplate,

- na iznos od 350,83 HRK od 28.06.2011. do dana isplate,

- na iznos od 359,97 HRK od 23.07.2011. do dana isplate,

- na iznos od 438,37 HRK od 23.08.2011. do dana isplate,

- na iznos od 398,10 HRK od 24.09.2011. do dana isplate,

- na iznos od 354,01 HRK od 23.10.2011. do dana isplate,

- na iznos od 341,46 HRK od 23.11.2011. do dana isplate,

- na iznos od 338,08 HRK od 21.12.2011. do dana isplate,

- na iznos od 358,99 HRK od 27.01.2012. do dana isplate,

- na iznos od 377,21 HRK od 26.02.2012. do dana isplate,

- na iznos od 379,66 HRK od 22.03.2012. do dana isplate,

- na iznos od 367,05 HRK od 24.04.2012. do dana isplate,

- na iznos od 375,56 HRK od 26.05.2012. do dana isplate,

- na iznos od 381,39 HRK od 22.06.2012. do dana isplate,

- na iznos od 371,59 HRK od 21.07.2012. do dana isplate,

- na iznos od 374,16 HRK od 14.08.2012. do dana isplate,

- na iznos od 366,82 HRK od 26.09.2012. do dana isplate,

- na iznos od 350,94 HRK od 08.11.2012. do dana isplate,

- na iznos od 367,86 HRK od 16.01.2013. do dana isplate,

 

i koja zakonska zatezna kamata se od dana dospijeća pa do 31. srpnja 2015. god. iznosi 12% odnosno obračunava se u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. god. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.

 

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana nadoknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.300,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja, pa do isplate po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

 

 

Obrazloženje

 

1.Tužitelj je dana 11. lipnja 2019. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovora o kreditu te isplate. Nadalje, podneskom od 18.kolovoza 2021. specificira tužbeni zahtjev nakon izrade nalaza i mišljenja vještaka u spisu.

 

2. Naime, u tužbi se navodi da je tužitelj dana 30.rujna 2005. kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu broj … temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao iznos od 14.938,00 CHF, a isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tuženika.

 

3. Nadalje, da je u unaprijed formuliranom standardiziranom ugovoru i to u čl. 1. Ugovora ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita je u čl. 7. Ugovora vezao uz tu valutu te je u čl. 2. naveo visinu kamatne stope u iznosu od 5,50 % godišnje ugovorivši pri tome da je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji načine će se ona mijenjati. Nadalje, da je time u Ugovor ugradila nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, to da je Banka suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ( dalje ZPP) Zakona o obveznim odnosima ( ZOO) načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja.

 

4. Nadalje, da je predmetno pravno stajalište citirano sukladno stavovima Visokog Trgovačkog suda u predmetu Pž-7129/13 kojim je potvrđena presuda poslovni broj P-1401/12 TS u Zagrebu u pogledu promjenjive kamatne stope odnosno izraženo u presudi Pž-6632/2017 od 14.6.2018. kojim je potvrđena presuda TS u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u pogledu ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18.

 

5. Slijedom toga, obzirom su nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi od početka  tj. od kada su ugovorene tužitelj temeljem odredbe čl. 138.a  Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502 c ZPP-a te čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima podnosi predmetnu tužbu.

 

6. Slijedom navedenog, tužitelj je ustao ovom tužbom s prijedlogom da sud utvrdi ništetnost odredbe predmetnog ugovora o kreditu, a isto tako da naloži tužitelju isplatu utuženog iznosa sa zateznim kamatama.  

 

7.Tuženik u odgovoru na tužbu osporava istu u cijelosti navodeći da je tužitelj dobrovoljno i svjesno odabrao valutu ugovora te da je među strankama postignuta potpuna suglasnost, a da je predmetnim presudama postignuta apstraktna zaštita te da se predmetne presude ne mogu primijeniti na konkretan slučaj te ističe prigovor zastare, mjesne nenadležnosti, promašene aktivne i pasivne legitimacije.

 

8. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem ugovora o kreditu od 30.rujna 2005.  otplatnog plana, knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještaku J. d.o.o., pa je temeljem tako provedenog dokaznog postupka sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,123/08, 57/11,148/11,25/13,89/14; dalje ZPP) sud utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

 

9. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu broj … od 30.rujna 2005. u razdoblju od 21.studenog 2008. do 16.siječnja 2013. te zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne obveze.

 

10. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 30.rujna 2005. sklopili Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 14.938,00 CHF uz rok otplate od 84 mjeseca s početnom redovnom kamatnom stopom od 5,50 % godišnje. Nije sporno da je u čl.2 predmetnog ugovora ugovoreno da je redovna kamata promjenjiva, a što se utvrđuje odlukom kreditora odnosno tuženika. Nadalje, nije sporno da je u čl. 7 Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Međutim, među strankama je sporno je li ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po kojoj je tužitelj plaćao dužnu tražbinu.

 

11. Nadalje, nesporno se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koje je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

 

12. Spornim je tuženik učinio sljedeće: je li se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu pojedinačno pregovaralo; je li odredba i/ili nejasna, i /ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te na posljetku je li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, a istaknut je i prigovor zastare.

 

13. Prije svega valja navesti da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 13. lipnja 2014. godine, postupajući po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa u točki I. izreke preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i ovdje tuženik (potonji u periodu od 1.- listopada 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U točki II. izreke navedene presude Visoki trgovački suda Republike Hrvatske djelomično je odbio žalbe, među ostalim i ovdje tuženika, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

 

14. Za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci pod brojem Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine odbio revizije tužitelja i 1.-7. tuženika kao neosnovane, a koje su izjavljene protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-240/2012 od 4. srpnja 2013. godine.

 

15. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Naime, navedeno je u skladu sa odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (koji obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja). Navedeni zakon se ima primijeniti s obzirom na vrijeme kada je sklopljen ugovor, dakle kada je i ugovorena predmetna odredba.

 

16. Razmatrajući presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a kojom je spor pravomoćno okončan, navodi se kako su u istoj pojašnjene sve osporene činjenice u ovom postupku, a kako je dolje obrazloženo.

 

17. U odnosu na spornu činjenicu da li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo za navesti je da tuženik smatra da je netočno tvrditi da se o spornoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo budući su stranke ugovorile da se na konkretni posao primjenjuju  Opći uvjeti poslovanja, te drugi akti koji uređuju kreditiranje građana. Nadalje, tuženik drži da je tužitelj svojom slobodnom voljom pristupio sklapanju ugovora.

 

18. U smislu odredbe čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 - dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih u ugovoru poziva.

 

19. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a, propisano kako se smatra da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, st. 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a st. 4. navedenog članka Zakona da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

 

20. Nadalje, u samoj presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (str. 79) navodi se kako se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke nesporno nije pregovaralo, a tuženici (banke) nisu ni tvrdili da su potrošači (korisnici kredita) mogli na nju utjecati. Iz navedenoga slijedi, a ne smatrajući predmetni slučaj drugačijim od drugih (i u konkretnom slučaju je ugovorena primjena općih akata tužitelja) da se ima uzeti da se ni u ovom slučaju nije pojedinačno pregovaralo vezano uz spornu ugovornu odredbu. 

 

21. Naposljetku, činjenica da li se o predmetnoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo nije od značaja budući je ugovorna odredba utvrđena ništetnom što ima dalekosežnije posljedice od činjenice da li se o tom ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Odredbom članka 99. ZZP-a određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U odnosu na drugu spornu činjenicu, odnosno da li je odredba i/ili nejasna, i /ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva navodi se kako je u presudi (str. 81) navedeno kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i uočljiva (što tužitelj u tom postupku nije ni osporio), ali ista nije razumljiva iz razloga jer brojni i nepovezani kriteriji koji sadrže opći uvjeti ne daju temelj za ocjenu da bi se radilo o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, a nije u tom postupku ni osporeno da niti ugovor niti opći uvjeti na koje se svaki pojedini ugovor poziva ne sadrže niti referentnu stopu koje se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti način utvrđivanja takve kamatne stope. Iz navedenoga slijedi da ta odredba nikome nije razumljiva. Nadalje, da u ugovoru nije ni navedeno da je odluka banke vezana za kriterije iz općih uvjeta poslovanja banke, već samo za odluku banke.

 

21.1. Budući je predmetna odredba nerazumljiva nastavlja se ispitivati da li predmetna ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Po ocjeni Visokog trgovačkog suda (str. 58.) ugovorna odredba koja promjenu kamatne stope čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer da vjerovnik jednostrano određuju obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a niti može provjeriti pravilnost iste budući nema egzaktnih kriterija za provjeru. Radi se, naime o znatnoj neravnoteži između stranaka i to na štetu potrošača budući su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a s tim da kamata predstavlja cijenu. Na ovaj način da se izbjegao u potpunosti utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što da je protivno odredbi čl. 247. ZOO-a koje propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Nadalje, navodi se kako banke kao trgovci profesionalci nisu korisnicima kredita pružili dovoljno informacija za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te ih nisu upoznali sa povećanim rizikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope kao i da potrošači nisu bili upoznati pod kojim uvjetima će banke jednostrano mijenjati ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu.

 

21.2. Odredba čl. 4. ZOO-a propisuje da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Ovo načelo valja tumačiti na način da treba postojati moralna obveza ugovaratelja prilikom zasnivanja obveznog odnosa. U presudi (str. 62) zaključno se navodi da su banke, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Visoki trgovački sud smatra da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene dakle protivne zakonu, a prema tome i ništetne, radi čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

 

22. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

 

23. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto, a s tim se slaže i ovaj sud, "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja".

 

24. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.

 

25. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

 

26. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao korisniku kredita nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

 

27. Na temelju utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe Ugovora kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke tj. odredba članka 2. i 7. nepoštena, i prema tome ništetna.

 

28. Nadalje, ističe se kako je Visoki trgovački sud (VTSRH od 14.06.2018. Pž-6632/17) odbio žalbe tuženih banaka kao neosnovane i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu (P-1401/12 od 4. srpnja 2013.) o ništetnosti valutne klauzule u slučaju kredita u švicarskim francima koje su banke davale od 2004. do kraja 2008.g. Iz navedene odluke je vidljivo kako su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita time što su zaključujući ugovore o kreditima koristile „ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima“ tako što su ugovorile švicarski franaka kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora „nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti“ a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na takav način tužene banke (među kojima i tužena iz ovog postupka) su postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

 

29. Nadalje, u presudi Pž-6632/2017 se navodi kako je sud utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

 

30. Među strankama nije sporno da u Ugovoru koji sadrži odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni korisnik kredita mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.

 

31. Tuženik je to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati (što ne spori), a tužitelj nije znao. Ako prosječni korisnik kredita nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten, ni uz razumnu pažnju i oprez ne može razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće.

 

31.1.Prosječni korisnik kredita pa tako i tužitelj u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom korisniku kredita odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.

 

31.2. Tužitelj nadalje smatra da ugovorna odredba u ugovoru o kreditu koji je predmet ovog spora, kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita zbog činjenice da tužitelj kao korisnik kredita nije mogao pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba predmetnog ugovora.

 

32. U članku 12. ZOO/91 odnosno u članku 4. ZOO/05 izričito je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

 

33. Prema ocjeni suda, već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.

 

34. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni korisnik kredita ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

 

35. Dakle, korištenjem predmetnih odredaba tuženik je povrijedio interese i prava tužitelja, te sud utvrđuje da je tuženik povrijedio interese tužitelja korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

 

36. Prema odredbi čl. 322. ZOO/05 Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema čl. 323. navedenog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Prema čl. 324. istog zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjetu ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

 

37.Predmet tužbenog zahtjeva u ovom postupku ništetnost dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijela ugovornih odredaba o ugovornoj kamati.

 

38. Kako je sud utvrdio ništetnost dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijela ugovornih odredaba o ugovornoj kamati valjalo je raspraviti o zahtjevu tužitelja da mu tuženik isplati razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu broj …, a zbog povećanja redovne kamate i to za razdoblje od 30. lipnja 2008. do 29. lipnja 2012. kada je kredit prijevremeno otplaćen.

 

39. Naime, na temelju rezultata provedenog postupka te provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja proizlazi da je tužitelj s tuženikom dana 30.rujna 2005.  sklopio ugovor o kreditu broj … temeljem kojeg je tuženik odobrio kredit od 14.938,00 CHF sa rokom otplate od 84 mjeseci. Nadalje, da je tuženik na dan raspolaganja kredita uručio i početni otplatni plan s kamatnom stopom od 5,50 % i iznosom od 214,66 CHF. Nadalje, da je tijekom trajanja otplate kredita tuženik mijenjao kamatne stope a pregled promjena kamatnih stopa vještak daje u Tablici br. 1. Nadalje, da je najprije uvaljalo utvrditi visinu preplaćenog iznosa kamata s osnova ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli od trenutka sklapanja ugovora o kreditu do dana prijevremene otplate kredita. Nadalje, da je za utvrđenje razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta temeljem promjenjivih kamata po Ugovoru o kreditu u Tablici 2 izračunao iznos kamata u CHF te u Tablici br.3 izračunao preplaćen iznos kamata u kunama. Nadalje, vještak napominje kako su se svakom promjenom kamatne stope mijenjali anuiteti, a također je ostatak duga za otplatu bio veći u odnosu na ostatak duga iz početnog otplatnog plana s početno ugovorenom kamatnom stopom. Nadalje, da je prema izračunu u Tablici 2. utvrđena visina preplaćenog iznosa kamata s osnova ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli od trenutka sklapanja ugovora o kreditu do prijevremene otplate kredita u iznosu od 533,51 CHF što je prikazano u Tablici br. 2. kolona 12 red br. 85. Nadalje, da je vještak izračunao preplaćene iznose kamata u kunama u Tablici br.3., da je tužitelj anuitete uplaćivao po dospijeću, a prema tečajnoj listi tuženika i to prema srednjem tečaju za devize. Nadalje, da je za izračun razlike više uplaćenih kamata u kunama vještak koristio tečaj tuženika na dan uplate ( čl. 7 Ugovora) te ga množio s iskazanom razlikom u CHF za svaku pojedinu uplatu te utvrdio razliku od 2.732,43  kuna koje je tužitelj uplatio kroz anuitete na ime kamate zbog promjenjive kamatne stope. Nadalje,  da zbog ništetne odredbe koja veže glavnicu uz valutnu klauzulu tužitelj preplatio ukupno iznos od 10.634,72 kuna ( Tablica 4. ) što je ujedno razlika anuiteta zbog valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

 

40. U odnosu na prigovor zastare tuženika sud je stava da odredba čl. 214. st. 1 do 3. ZOO-a propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao. Kako je tuženik istakao prigovor zastare sud je dužan očitovati se na istaknuti materijalno pravni prigovor. Odredba čl. 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok odredba čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Odredba čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Pozivajući se na gore navedene odredbe ZOO-a o zastari sud smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u gore navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

 

40.1. Naime, navedenom drugostupanjskom presudom pravomoćno je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovita kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Utvrđenje ništetnosti ne podliježe zastari niti se samim protekom vremena ugovor može osnažiti, pa odluka suda ima samo deklaratoran značaj. Utvrđenje ništetnim ugovora poduzima se, bez obzira na to predlaže li to stranka ili to čini sud po službenoj dužnosti, radi zaštite općeg interesa i stoga bi ograničavanje njegovih učinaka zastarnim rokovima za restituciju njegovih učinaka obezvrijedilo taj institut. Osim toga, ništetnost je sredstvo pomoću kojeg se sprječava pravno djelovanje učinaka ugovora koji je u suprotnosti prinudnim propisima. Pravna posljedica ništetnosti u ovom slučaju je jednostrana restitucija u dvostranoobveznom ugovoru vraćanjem u prijašnje stanje i ona se ne može vezati uz institut zastare. Kako je ugovorna odredba ništetna, ne može se zahtijevati ispunjenje ugovorenih prestacija jer se smatra da ugovor u tom dijelu nije niti nastao, pa je onda takva posljedica posve razumljiva. U obzir dolazi samo jednostrana restitucija jer ugovor od samog početka ne proizvodi nikakav učinak i po njemu ne može doći do nikakvih davanja. Svaka ugovorna strana mora vratiti svojem suugovorniku ono što je od njega primila. Dakle, vrijedi pravilo o povratu u prijašnje stanje, koje se obzirom na prirodu restitucije kod ništetnosti razlikuje od restitucije kod drugih obveznopravnih instituta koji su ograničeni prekluzivnim i zastarnim rokovima. Ograničenje zastarom obezvrijedilo bi institut ništetnosti koji je bezvremenski (na što upućuje i retroaktivno djelovanje kao jedno od bitnih obilježja).

 

41. Ugovorne strane su znale (ili trebale znati) da su ugovorile nešto nedopušteno i da (vrijednost) prestacija ne može biti zadržana u njihovoj imovini, niti zbog digniteta druge ugovorne strane, niti zbog općeg interesa, koji je sastavnica ništavosti. Prihvaćanjem zastare za restituciju, s početkom tijeka od dana primitka stvari (novca), izostala bi faktična posljedica tog instituta koji upravo zbog sprječavanja nedopuštenih pojava sklapanja ništavih ugovora djeluje retroaktivno i bez vremenskog je ograničenja.

 

42. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 11.lipnja 2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014. godine, to je razvidno da je predmetna tužba podnesena u zastarnom roku uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti neosnovanim.

 

43.Osim toga, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, međutim, revidirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Prema iznesenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove odluke kojom su utvrđene ništetnim predmetne odredbe Ugovora o kreditu. (Tako i ŽS Vž Gž-503/20).

 

44. Nadalje, neosnovan je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda pozivom na odredbu čl. 13 Ugovora. Naime, Odredbom čl. 13. Ugovora o kreditu propisano je da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta Kreditora.

 

45. Odredbom čl. 1. st. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, propisano je da će se nepoštenim uvjetima smatrati one jednostrane klauzule koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

46. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na ugovornu odredbu koja mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

 

47. Odredbe ove Direktive unijete su, između ostalog i u Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP) odredbom čl. 3. toč. 1. ZZP.

 

48. Prema odredbi čl. 49. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a odredba čl. 49. st. 4. ZZP propisuje kako je trgovac, koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati.

             

49. Budući da tuženik niti tvrdi a niti dokazuje uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti da se o ugovornoj odredbi sadržanoj u čl. 13. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, dolazi do primjene odredba čl. 50. toč. 19. ZZP koja određuje da odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača ostvariti prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na teret potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, predstavlja ugovornu odredbu koja se može smatrati nepoštenom.

             

50. I konačno, odredbom čl. 55. st. 1. ZZP je određeno kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna zbog čega odredba Ugovora o kreditu gdje je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, za tuženika predstavlja odredbu propisanu u čl. 50. toč. 19. ZZP jer su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 49. st. 1. ZZP te, sukladno odredbi čl. 51. st. 1. ZZP takva se odredba ima smatrati nepoštenom.

 

51. Ovo zbog toga, što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača-tužitelja pa je tako tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih  prava iz ugovora pred sudom. ( Tako i ŽS ZG Gž-945/20-2)

 

52. Odredbom čl. 48. st.1. ZPP je određeno kako je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište, a čl. 59. ZPP da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

 

53. Uvidom u spis utvrđeno je kako je ugovor o kreditu potpisan u Splitu, pa se ima smatrati da je spor nastao povodom djelatnosti jedinice tužitelja koja se nalazi u Splitu.

Dakle, na tužitelju je izbor da li će tužbu podnijeti u Općinskom građanskom sudu u Zagrebu ili Općinskom sudu u Splitu, sukladno odredbi čl. 46. st.1. ZPP u vezi čl. 59. ZPP.               Kako je tužitelj predao tužbu Općinskom sudu u Splitu, ima se smatrati da se odlučio za ovaj sud, te je isti sud nadležan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

 

54. Nadalje, neosnovan je prigovor nedostatka aktivne i promašene pasivne legitimacije kao paušalan obzirom su nesporno tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor ugovorne strane pobijanog Ugovora te time tužitelj nesporno kao oštećena strana aktivno legitimiran na podnošenje predmetne tužbe protiv kreditora odnosno baš ovdje tuženika, kao odgovorne strane, dok solidarni jamac i založni dužnik u predmetnoj pravnoj stvari imaju položaj običnih suparničara, a ne jedinstvenih ni nužnih jer je vjerovnik namiren, slijedom čega tužba nije neuredna u smislu odredbe čl. 109 ZPP-a iako nisu obuhvaćeni svi sudionici predmetnog pravnog posla.

 

55. Nadalje, odredbom članka 220 st 2. ZPP- a propisano je da sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, slijedom čega sud nije smatrao potrebnim izvoditi predložene dokaze saslušanjem djelatnika tuženika niti tužitelja budući citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. Stoga, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

 

56. Slijedom iznijetoga budući su otklonjeni svi prigovori, a tužitelj je podnio tužbu pozivajući se na predmetnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja obvezuje i ovaj sud te budući je i tužitelj u spornom periodu bio stranka potrošačkog ugovora o kreditima te da je tuženik kao trgovac koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna,  valjalo je tužbeni zahtjev ocijeniti osnovanim i naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 10.634,72  kuna na ime glavnice sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče u visini kako je određeno čl. 29. st. 2. ZOO-a i čl. 3 ZID ZOO-a (Narodne novine 78/15), te je odlučeno kao u izreci presude.

 

57. Odluka o parničnom trošku tužitelja temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a u svezi sa odredbom čl. 156 ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, odmjeren prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine broj 142/12, dalje: Tarifa) koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje, prema vrijednosti tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog, tužitelju pripada trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, te sastava podneska od 15. siječnja 2021. 100 bodova, zastupanje na ročištu od 4.veljače 2021. 100 bodova, ročištu od 22. travnja 2021. 100 bodova, sastav podneska od 18.kolovoza 2021. 100 bodova, te zastupanje na ročištu od 12.studenog 2021. 100 bodova, odnosno ukupno 600 bodova, pomnoženo sa vrijednosti boda jednako 10,00 kuna ( Tbr. 50) iznosi 6.000,00 kuna, te uvećano za trošak PDV-a od 25% u iznosu od 1.500,00 kuna sveukupno iznosi 7.500,00 kuna, uvećano za trošak vještačenja od 2.000,00 kuna te trošak sudskih pristojbi na tužbu od te presudu od 400,00 kuna sveukupno iznosi 10.300,00 kuna. 

58. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

 

Split, 17. prosinca 2021.

 

Sutkinja

Maja Anušić v.r.

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

 

 

Dna:

-punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika