1               Poslovni broj: 5 UsI-3001/21-6

Republika Hrvatska

Upravni sud u Splitu

Split, Put Supavla 1

U I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Anđeli Becka, te Tamari Taraš, zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice M. H. iz S., B. V. …, OIB: …, koju zastupa opunomoćenik D. M., odvjetnik u S., V. …, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za strance, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, radi izdavanja odobrenja za stalni boravak, nakon javne rasprave zaključene 9. prosinca 2021. u prisutnosti zamjenice opunomoćenika tužitelja P.K., odvjetničke vježbenice kod D. M., odvjetnika u S. i generalne opunomoćenice tuženika R. M., generalna punomoć pohranjena u Uredu predsjednice suda, objavljene 17. prosinca 2021.  

p r e s u d i o   j e

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za strance, Klasa: UP/I-217-02/21-04/390, Urbroj: 511-01-204-21-7 od 10. kolovoza 2021.

2. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1.               Osporenim rješenjem tuženika Klasa: UP/I-217-02/21-04/390, Urbroj: 511-01-204-21-7 od 10. kolovoza 2021., odbijen je zahtjev M. H., ovdje tužiteljice, za izdavanjem odobrenja za stalni boravak u Republici Hrvatskoj, uz obrazloženje u bitnom kako je tužiteljica u četiri godine do dana podnošenja zahtjeva iz Republike Hrvatske izbivala 492 dana, dakle, više od šest mjeseci, slijedom čega ne ispunjava uvjet za odobrenje stalnog boravka propisan odredbom članka 156. stavak 1. točka 1., a u svezi sa stavkom 2. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 133/20).
2.               Pravodobno podnesenom tužbom tužiteljica osporava rješenje tuženika kao nezakonito i nepravilno. Ističe kako je na okolnost izbivanja iz Republike Hrvatske dostavila iscrpnu dokumentaciju kojom opravdava svoje izbivanje, a koje da je prema dostavljenoj dokumentaciji bilo nužno. Smatra kako je obrazloženje tuženika da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi opravdanost njezinog izbivanja iz Republike Hrvatske, jer nije bila zadržana na bolničkom liječenju, pa time nije niti trebala boraviti u Bosni i Hercegovini, u cijelosti paušalno i neosnovano. Naime, ističe kako činjenica što nije bila zadržana na bolničkom liječenju, ne isključuje njezino teško zdravstveno stanje, te napominje kako je u periodu od pet mjeseci čak tri puta bila primorana zatražiti psihijatrijsku skrb, koju kako ne bi mogla adekvatno ostvariti da je za to vrijeme boravila u Republici Hrvatskoj. Tijekom 2018. kako se zajedno s mužem podvrgla procesu umjetne oplodnje, zbog čega je bila primorana izbivati duže vrijeme te boraviti u Sarajevu, a izostanci vezani za 2020. i 2021. kako su vezani za posjet roditeljima, koji žive u Bugojnu, te kao osobe starije dobi i s određenim komorbiditetima nisu mogli dolaziti u Republiku Hrvatsku, pri čemu na predmetnu okolnost predlaže izvesti dokaz njezinim saslušanjem, te svjedoka T. K.. Smatra kako činjenica izbivanja iz Republike Hrvatske ne može biti na njezinu štetu, tim više što je ista opravdala, te koja se mogu smatrati izvanrednim te iznimnim okolnostima, pa nikako nisu smjela biti uračunata prilikom izračuna vremena izbivanja iz Republike Hrvatske. Potonje i stoga što ona ispunjava sve pretpostavke za odobrenje stalnog boravka i k tome ostvaruje svrhu zbog koje joj je i već ranije više puta odobren privremeni boravak. Mišljenja je kako tuženik prilikom donošenja osporenog rješenja nije uzeo u obzir najbolji interes tužiteljice i zaštitu njezinih stečenih prava. Napominje kako je indikativno da tuženik u postupku uopće ne cijeni činjenicu da ona ima privremeni boravak od 29. travnja 2015., već se samo osvrće na njezin boravak od 2017., pri čemu ujedno ističe kako je ona u Republici Hrvatskoj boravila u periodu od 1992. - 1997. i to u statusu izbjeglice, a koju činjenicu kako tuženik također zanemaruje. Nadalje, ističe kako je ona podnijela zahtjev za odobrenje stalnog boravka u svrhu spajanja obitelji, koja svrha kako je nedvojbeno realizirana, a koju je tuženik zbog pretjeranog formalizma propustio utvrditi, te ju je na taj način onemogućio u ostvarivanju njezinih prava. Zaključno, navodi kako je osporeno rješenje doneseno protivno načelu pomoći neukoj stranci, te ističe kako je nitko nikad nije upozorio na odredbe članka 156. stavak 2. Zakona o strancima, iako je nebrojeno puta bila u kontaktu s ovlaštenim osobama tuženika. Tužbenim zahtjevom predlaže poništiti osporeno rješenje tuženika Klasa: UP/I-217-02/21-04/390, Urbroj: 511-01-204-21-7 od 10. kolovoza 2021., te potražuje trošak upravnog spora.
3.               U odgovoru na tužbu tuženik ističe kako ostaje kod navoda iznijetih u obrazloženju osporenog rješenja. Navodi kako je osporeno rješenje doneseno na temelju Zakona o strancima koji decidirano propisuje uvjete koje državljanin treće zemlje mora kumulativno ispunjavati za odobrenje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj. Pobijano rješenje kako je utemeljeno na službenim evidencijama tuženika, u kojim je utvrđeno kako je tužiteljica u razdoblju od 2. ožujka 2017. do dana podnošenja zahtjeva 2. ožujka 2021. iz Republike Hrvatske izbivala duže od 6 mjeseci, odnosno dvostruke više od vremena propisanog Zakonom o strancima, koju činjenicu tužiteljica tijekom upravnog postupka nije dovela u pitanje, već je iznosila razloge svojih izbivanja iz Republike Hrvatske. Poziva se na zakonske uvjete, koji kumulativno trebaju biti ispunjeni da bi se državljaninu treće zemlje odobrio stalni boravak u Republici Hrvatskoj, te ističe kako Zakonom o strancima nije propisano da se opravdani razlozi izbivanja treće osobe ne uračunavaju u vrijeme izbivanja izvan Republike Hrvatske, slijedom čega to tijelo nije niti imalo zakonske mogućnosti uzeti u obzir razloge izbivanja tužiteljice iz Republike Hrvatske. Zaključno, ističe kako navodi tužiteljice kako je u periodu od 1992. - 1997. živjela u Republici Hrvatskoj, i to u statusu izbjeglice nisu od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari, kraj činjenice da je odredbom članka 156. stavak 1. točka 3. Zakona o strancima propisano kako se stalni boravak može odobriti državljaninu treće zemlje koji je do dana podnošenja zahtjeva imao neprekidno tri godine odobren privremeni boravak, a u statusu izbjeglice je bio najmanje deset godina što se dokazuje potvrdom tijela državne uprave nadležnog za stambeno zbrinjavanje, a što tužiteljica nije dokazala u upravnom postupku koji je prethodio osporenom rješenju. Predlaže odbiti tužbu tužiteljice, kao neosnovanu.
4.               U sporu je održana rasprava 9. prosinca 2021., čime je strankama u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje ZUS) dana mogućnost da se očituju o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari, kojom prilikom je zamjenica opunomoćenika tužiteljice opetovano istaknula kako tuženik nije uzeo u obzir posebne okolnosti na strani tužiteljice koje su bile razlog izbivanja i koje su svakako opravdane, a na koje tužiteljica nije mogla utjecati. Navedenim postupanjem tuženika kako su tužiteljici ozbiljno i teško narušena prava, a posebno zaštita stečenih prava. Zaključno je istaknula kako je upravno tijelo, sukladno odredbi članka 7. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, dalje ZUP) bilo dužno upozoriti tužiteljicu o posljedicama njezinih radnji ili propuštanja ukoliko joj prijeti ugroza prava, te brinuti se da neukost tužiteljice ne bude na štetu prava koja joj po zakonu pripadaju, a što se u konkretnom slučaju, unatoč mnogobrojnim pozivima tužiteljice upućenih tuženiku, nije ostvarilo. Ustrajala je na provođenju svih predloženih dokaza.
5.               Generalna opunomoćenica tuženika se usprotivila provođenju daljnjih dokaza, budući da izvođenje istih ne bi utjecalo na odluku u ovoj upravnoj stvari. U konkretnom slučaju kako tužiteljica nije osporila vrijeme izbivanja iz Republike Hrvatske, koje je bilo više od zakonom dopuštenog, pri čemu je ujedno istaknula kako se u konkretnom slučaju ne radi o stečenim pravima, jer tužiteljica nije niti stekla stalni boravak. Zaključno je istaknula kako se u konkretnom slučaju radi o postupku na zahtjev stranke, a ne po službenoj dužnosti.
6.               Zamjenica opunomoćenika tužiteljice je popisala trošak upravnog spora prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/14, dalje Tarifa) na ime sastava tužbe i pristupa na ročište 9. prosinca 2021., sve po 250 bodova, ukupno 500 bodova, odnosno 5.000,00 kuna, sve uvećano za vrijednost PDV-a od 25%.
7.               Tijekom dokaznog postupka, a u cilju ocjene zakonitosti osporenog rješenja tuženika, pregledana je i čitana dokumentacija sadržana u sudskom spisu, te je pregledana i čitana cjelokupna dokumentacija sadržana u spisu tuženika, koji spis je dostavljen uz odgovor na tužbu tuženika.
8.               Tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.
9.               Predmet ovog upravnog spora je u skladu s odredbom članka 3. ZUS-a ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika, kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za odobrenjem stalnog boravka u Republici Hrvatskoj, pri čemu je među strankama sporno činjenično stanje, te s tim u vezi i primjena materijalnog prava.
10.          Odredbom članka 156. stavak 1. točka 1. Zakona o strancima propisano je kako se stalni boravak državljaninu treće zemlje može odobriti koji je: 1. član obitelji ili životni partner hrvatskog državljanina koji do dana podnošenja zahtjeva ima neprekidno četiri godine odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji ili životnog partnerstva; 3. do dana podnošenja zahtjeva imao neprekidno tri godine odobren privremeni boravak, a u statusu izbjeglice je bio najmanje deset godina, što se dokazuje potvrdom tijela državne uprave nadležnog za stambeno zbrinjavanje. Prema stavku 2. citirane zakonske odredbe smatra se da je državljanin treće zemlje iz stavka 1. točaka 1. do 4. ovoga članka neprekidno boravio u Republici Hrvatskoj i ako je u razdoblju od četiri odnosno tri godine izbivao iz Republike Hrvatske višekratno do šest mjeseci ukupno ili jednokratno do četiri mjeseca.
11.          Dakle, ako je državljanin treće zemlje u razdoblju od četiri godine prije podnošenja zahtjeva, unatoč odobrenome zakonitom boravku u Republici Hrvatskoj, izbivao iz Republike Hrvatske višekratno šest mjeseci ili jednokratno preko četiri mjeseca smatra se da ne ispunjava pretpostavku neprekidnoga četverogodišnjeg boravka, u kojem slučaju se donosi negativna odluka o zahtjevu za odobrenje stalnog boravka.
12.          U konkretnom slučaju upravni postupak je pokrenut zahtjevom tužiteljice od 2. ožujka 2021., pa je promatrano razdoblje četiri godine prije podnošenja zahtjeva, odnosno od 2. ožujka 2017. do 2. ožujka 2021.
13.          U provedenom postupku, tuženik je uvidom u službene evidencije Ministarstva unutarnjih poslova, utvrdio kako je tužiteljica u promatranom razdoblju ukupno izbivala 492 dana, odnosno 1 godinu, 4 mjeseca i 7 dana, i to u 2017. godini 273 dana, u 2018. godini 105 dana, u 2019. godini 69 dana, u 2020. godini 34 dana i u 2021. godini 11. dana, koja utvrđenja tuženika tužiteljica nije ničim dovela u sumnju.
14.          Slijedom navedenog, kako je u provedenom postupku nesporno utvrđeno da je tužiteljica u konkretnome četverogodišnjem razdoblju, iz Republike Hrvatske izbivala višekratno duže od šest mjeseci, čime tužiteljica ne ispunjava mjerodavni kriterij iz članka 156. stavak 2. Zakona o strancima, sud je ocijenio kako osporenim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, dok prigovori tužiteljice nisu osnovani.
15.          Naime, odredba članka 156. stavak 2. Zakona o strancima, propisuje kumulativnu pretpostavku duljine trajanja boravka u kriteriju od četiri godine prije podnošenja zahtjeva, bez obzira na razloge izbivanja, slijedom čega tužbeni navodi, koji su i žalbeni navodi, kojima tužiteljica opravdava svoje izbivanje iz Republike Hrvatske, nisu od utjecaja na odluku u ovoj upravnoj stvari. Naime, bez stvarnog boravaka dovoljnog trajanja u državi članici nema dovoljne zbiljske veze s državom članicom. Stoga je sud pozivom na odredbu članka 33. ZUS-a odbio kao suvišno izvoditi predložene dokaze, a na okolnosti razloga izbivanja tužiteljice iz Republike Hrvatske. Također, u konkretnom slučaju kraj činjenice da tužiteljica nije imala stalni boravak ne može se govoriti o povredi stečenih prava, dok ishod ovog spora nije zapreka za legalni boravak tužiteljice u Republici Hrvatskoj putem instituta privremenog boravaka. Zaključno, okolnost što je tužiteljica u Republici Hrvatskoj boravila u periodu od 1992. - 1997. i to u statusu izbjeglice, nije od utjecaja na odluku u ovoj upravnoj stvari, kraj činjenice da je odredbom članka 156. stavak 1. točka 3. Zakona o strancima propisan uvjet da je državljanin treće zemlje bio najmanje deset godina u statusu izbjeglice, a što kod tužiteljice nije slučaj.
16.          Slijedom sveg navedenog, kako sud cijeni osporeno rješenje tuženika zakonitim, to je pozivom na odredbu članka 57. stavak 1. ZUS-a odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice, pa je presuđeno kao pod točkom I. izreke presude.
17.          Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 79. stavak 4. ZUS-a kojom je propisano kako stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako je tužiteljica u cijelosti izgubila spor, to je odlučeno kao pod točkom II izreke.

U Splitu, 17. prosinca 2021.

                               S U T K I NJ A

                                Anđela Becka

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. (članak 66. ZUS-a). Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (članak 70. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).

DNA:

1. M. H. iz S., B. V. …, zastupana po opunomoćeniku D. M., odvjetnik u S., V. …
2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za strance, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33
3. u spis

Rj./

1. Vrijednost predmeta spora je neprocjenjiva.
2. Tužiteljicu obvezati na plaćanje sudske pristojbe u skladu s odredbom članka 22. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18), te u svezi s Tar.br. 30. i 31. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“, broj 53/19), u ukupnom iznosu od 900,00 kuna (400,00 kuna tužba i 500,00 kuna presuda), nakon pravomoćnosti presude.
3. Spis tuženiku vratiti po pravomoćnosti presude.
4. Kalendar 30 dana.