Poslovni broj: 57 Pž-1238/2019-4

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 57 Pž-1238/2019-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ružice Omazić, predsjednice vijeća, Mirte Matić, sutkinje izvjestiteljice i Božene Zajec, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. O., O., U. kralja Z. 10, OIB …, kojeg zastupa punomoćnik Z. V., odvjetnik u R., protiv 1. tuženika P. U. „C.“ L. L. i Č., L. L. 200 b, OIB … i 2. tuženika Ž. B. O. S. K., L. L. 118, OIB …, koje zastupa punomoćnik I. G., odvjetnik u Z., I. 52, radi predaje u posjed i utvrđenja ništetnosti ugovora, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci, poslovni broj P-464/2018-13 od 19. studenoga 2018., u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2021.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-464/2018-13 od 19. studenoga 2018., u točkama I. i IV. izreke.

II. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-464/2018-13 od 19. studenoga 2018., u točkama II., III. i IV. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovački sud u Rijeci je utvrdio da je Ugovor o osnivanju prava služnosti zaključen 6. veljače 2017. između drugotuženika kao vlasnika nekretnine pobliže opisane u izreci presude i prvotutuženika kao stjecatelja prava služnosti, ništetan i ne proizvodi pravne učinke (točka I. izreke), odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu zahtjeva za brisanje zemljišnoknjižnog upisa provedenog pred Općinskim sudom u Gospiću, zemljišno knjižni odjel, poslovni broj Z-414/2017 kojim je dopuštena uknjižba prava stvarne služnosti za korist    prvotuženika te uspostavi stanje kako je bilo prije tog upisa (točka II. izreke), odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj zahtijeva od prvotuženika predaju u posjed nekretnine pobliže opisano u izreci presude (točka III. izreke) i odlučio da svaka strana snosi svoje troškove postupka (točka IV. izreke)

2. U obrazloženju presude sud, u bitnome, navodi da je drugotuženik upisan kao vlasnik predmetne nekretnine, u naravi groblje, u odnosu na koju je uknjižena stvarna služnost na temelju ugovora o osnivanju prava služnosti od 6. veljače 2017. Međutim, unatoč činjenici što je drugotuženik vlasnik nekretnine nema zakonsku ovlast prenijeti pravo upravljanja grobljem zbog utvrđenog zakonskog ograničenja predmetnog vlasništva prema odredbi čl. 2. st. 1. i čl. 3. st. 1. t. 9. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj: 147/14, 36/15 i 68/18). Isto tako, zbog okolnosti izmjene odluke o prethodno danoj ovlasti upravljanja grobljem, u postupku je utvrđeno da je prvotuženik izgubio povjerenu ovlast upravljanja grobljem i da se više ne može smatrati pravnom osobom koja obavlja komunalnu djelatnost na temelju povjerenih komunalnih poslova. Zato je pravni posao zaključen protivno prisilnim propisima iz čl. 2 st. 1., čl. 3. st. 1. t. 9. i čl. 4. st. 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu te čl. 10. st. 1. i 2. Zakona o grobljima i utvrđena je ništetnost tog ugovora primjenom čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO). Zahtjev za brisanje ništetnog upisa u zemljišnim knjigama nije osnovan jer nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje brisovne tužbe, a niti tužbe za ispravak pri čemu ne radi o povratu danog kojeg propisuje kao posljedicu čl. 323. st. 1 ZOO-a. S obzirom na utvrđeno zakonsko ograničenje kojem je podvrgnuto vlasništvo drugotuženika, na odgovarajući način treba primijeniti odredbu čl. 4. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14) prema kojoj vlasniku pripada pravo na naknadu određenu zakonom za ograničenja kojima su vlasnici podvrgnuti. Zbog toga pravno reguliranje upravljanja grobljem na mora biti podvrgnuto odgovarajućoj primjeni Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade („Narodne novine“ broj 74/14 i 69/17) te tužitelj prije provođenja postupka izvlaštenja nema pravo tražiti posjed predmetne nekretnine od prvotuženika s obzirom na to da mu jače pravo na posjed ne proizlazi automatizmom iz zakona. Stoga je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na povrat posjeda sud ocijenio neosnovanim budući da i unatoč ograničenju prava vlasništva tužitelju pravo na posjed ne pripada bez provedenog postupka izvlaštenja. O troškovima postupka sud je odlučio primjenom odrede čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje: ZPP).

3. Tuženici su podnijeli žalbu protiv točke I. izreke i odluke o troškovima postupka navodeći, u bitnome, da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da drugotuženik ima zakonsko ograničenje sklopiti ugovor o osnivanju prava služnosti jer to ograničenje nije propisano ni odredbom čl. 2., 3., i 4. Zakona o komunalnom gospodarstvu niti odredbama čl. 2. i 10. Zakonom o grobljima. Naime, ograničenje propisano u Zakonu o grobljima odnosi se samo na građenje i rekonstrukciju groblja u interesu Republike Hrvatske pri čemu u ugovoru o osnivanju prava služnosti nije predviđena ni izgradnja niti rekonstrukcija. Zato mjerodavne odredbe tih zakona nisu prisilni propisi jer njima nije određeno ponašanje koje je zakonodavac smatrao    posebno važnim za pravni poredak posljedično čemu taj ugovor nije zahvaćen razlozima ništetnosti. Zahtijeva nadoknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 1.562,50 kn.

4. Tužitelj je podnio žalbu protiv točke II. i III. izreke i odluke o troškovima postupka, navodeći, u bitnome, da je sud nakon pravilnog utvrđenja ništetnosti ugovora o osnivanju prava služnosti pogrešnom primjenom odredbe čl. 322. st. 1. i čl. 323 ZOO-a odbio tužbeni zahtjev radi brisanja upisa uknjižbe prava stvarne služnosti i uspostavu stanja koje je bilo prije tog upisa, koji su, u biti, posljedica utvrđene ništetnosti ugovora. Pogrešno je utvrđenje suda kojim odbijanje tužbenog zahtjeva radi predaje u posjed obrazlaže pozivom na odredbe Zakona o izvlaštenju pored nesporne činjenice da prvotuženik nije komunalno društvo osnovano od strane jedinice lokalne samouprave slijedom čega ne može biti u poziciji upravljanja grobljem. S obzirom na to da se prvotuženik od 15. prosinca 2016. nalazi u posjedu bez pravne osnove dužan je tužitelju predati predmetno groblje u posjed, neovisno o tome što u zemljišnim knjigama tužitelj nije upisan kao vlasnik. Naime, tužitelj u svakom slučaju ima jače pravo na posjed od prvotuženika. Zahtijeva nadoknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 1.562,50 kn.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/19, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11; dalje: ZPP), u granicama žalbenih navoda, a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev radi, utvrđenja ništetnosti Ugovora o osnivanju prava služnosti sklopljenog 6. veljače 2017. između drugotuženika kao vlasnika nekretnine, u naravi groblje katoličko u L. i prvotutuženika kao stjecatelja prava služnosti; brisanje zemljišnoknjižnog upisa provedenog pred Općinskim sudom u Gospiću, zemljišno knjižni odjel poslovni broj Z-414/2017 kojim je dopuštena uknjižba prava stvarne služnosti za korist prvotuženika te da uspostavi stanje kako je bilo prije tog upisa i predaja u posjed te nekretnine tužitelju koja se nalazi u prvotuženikovom posjedu bez valjane pravne osnove.

9. U tijeku postupka nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

10. Iz ugovora o osnivanju prava služnosti kojeg su zaključili prvotuženik kao stjecatelj prava služnosti i drugotuženik kao vlasnik nekretnine od 6. veljače 2017. kojim je utvrđeno je da je drugotuženik kao vlasnik nekretnine osnovao u korist prvotuženika služnost održavanja i upravljanja nekretninom i grobljem kao i obavljanja djelatnosti ispraćaja i ukopa pokojnika na predmetnoj nekretnini i da su    stranke služnost upisale kao stvarnu služnost u zemljišnim knjigama, prema dostavljenom izvatku iz zemljišne knjige.

11. Žalbeni navodi tuženika kojim osporava postojanje zakonskog ograničenja u sklapanju ugovora o osnivanju prava služnosti nije osnovan. Prvostupanjski sud je na te okolnosti pravilno primjenom odredbi čl. 2 st. 1., 3. st. 1. t. 9. i čl. 4. st. 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu te čl. 10. st. 1. i 2. Zakona o grobljima pravilno utvrdio da drugotuženik nije bio ovlašten raspolagati tim pravom dok prvotuženik u to vrijeme više nije imao potrebno ovlaštenje da bi obavljao posao upravljanja grobljima. Suprotno žalbenim navodima, drugotuženik je dužan trpjeti zakonsko ograničenje jer se radi o groblju i činjenici da u vrijeme zaključenja ugovora o osnivanju prava služnosti prvotuženik nije imao svojstvo osobe iz čl. 4. st. 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda u postupku da je utvrđeno da je predmetni ugovor o osnivanju prava služnosti ništetan pri čemu žalbeni navodi da se ograničenje odnosi samo na građenje i rekonstrukciju groblja u interesu Republike Hrvatske, nije osnovan.

12. Tužiteljev žalbeni navod kojim ukazuje na pogrešnu primjenu Zakona o izvlaštenju nije osnovan jer je prvostupanjski sud pravilno zaključio da nema osnove za brisanje ništetnog upisa u zemljišnim knjigama budući da nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje brisovne tužbe (čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama), a niti tužbe za ispravak čl. 197. Zakona o zemljišnim knjigama. Osobito i stoga što se s obzirom na zahtjev za brisanjem ništetnog upisa ne radi o povratu danog kojeg propisuje kao posljedicu čl. 323. st. 1 ZOO-a.

13. Neosnovan je tužiteljev žalbeni navod o njegovom jačem pravu na posjed. Na tu okolnost prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da upravljanje grobljima, a kako je to predviđeno čl. 10. Zakona o grobljima, odgovara osobnoj služnosti plodouživanja (čl. 203. i 204. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima) slijedom čega tužitelj prije provođenja postupka izvlaštenja nema pravo tražiti posjed nekretnine od prvotuženika s obzirom na to da mu jače pravo na posjed ne proizlazi automatizmom iz zakona. Naime, tek donošenjem rješenja o izvlaštenju koje u ovom slučaju nije donijeto, a niti je pokrenut postupak u tom smislu, tužitelju bi kao nositelju prava upravljanja grobljem pripalo pravo na posjed te bi stekao osnovu za brisanje upisane služnosti u zemljišnim knjigama pozivom na odredbu čl. 37. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade. Stoga je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na povrat posjeda sud ocijenio pravno neosnovanim budući da i unatoč ograničenju prava vlasništva tužitelju pravo na posjed ne pripada bez provedenog postupka izvlaštenja.

14. Zbog navedenog žalbe nisu osnovane jer je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 2. st. 1., čl. 3. st. 1. t. 9. i čl. 4. st. 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu te čl. 10. st. 1. i 2. Zakona o grobljima i čl. 322. st. 1. ZOO-a pravilno ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim u točki I. izreke pobijane dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev neosnovan kao u točki II. i III. izreke pobijane presude.

15. Odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita, po čl. 154. st. 2. ZPP.

16. Zato je, primjenom čl. 368. t. 1. ZPP-a, odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 17. prosinca 2021.

Predsjednica vijeća
Ružica Omazić