1              Poslovni broj: I Kžzd-28/2021-4

 

 

              Poslovni broj: I Kžzd-28/2021-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Sanje Katušić-Jergović, predsjednice vijeća te mr.sc. Ljiljane Stipišić i dr.sc Lane Petö Kujundžić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. E. J. T., zbog kaznenih djela iz članka 154. stavak 2. u vezi stavka 1. točka 1. i 3. u vezi s člankom 153. stavak 1. i 2. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. - dalje KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog S. E. J. T. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zadru, broj K-24/2020. od 14. srpnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 16. prosinca 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbija se kao neosnovana žalba optuženog S. E. J. T. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Zadru optuženi S. E. J. T. proglašen je krivim zbog tri teška kaznena djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavak 2. u vezi stavka 1. točka 1. i 3. u vezi s člankom 153. stavak 1. i 2. KZ/11., činjenično i pravno opisana pod točkom 1. izreke, zbog jednog kaznenog djela nasilja u obitelji iz članka 179. a KZ/11., činjenično i pravno opisanog pod točkom 2. izreke, te zbog četiri kaznena djela povrede djetetovih prava iz članka 177. stavak 2. KZ/11. činjenično i pravno opisana pod točkom 3. izreke pobijane presude. Nakon toga su optuženiku za svako od tih kaznenih djela utvrđene kazne zatvora i to za svako teško kazneno djelo protiv spolne slobode iz članka 154. stavak 2. u vezi stavka 1. točka 1. i 3., a u vezi s člankom 153. stavak 1. i 2. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od po 5 (pet) godina, za kazneno djelo iz članka 179. a KZ/11. nasilja u obitelji utvrđena je kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a za četiri kaznena djela iz članka 177. stavak 2. KZ/11. povrede djetetovih prava, utvrđena je kazna zatvora u trajanju od po 1 (jedne) godine za svako kazneno djelo. Optuženiku je na temelju članka 58. stavak 1. KZ/11. opozvana uvjetna osuda izrečena presudom Općinskog suda u Zadru broj Kzd-33/17. od 25. veljače 2019., a koja je pravomoćna 11. listopada 2019. te mu je kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine uzeta kao već utvrđena, pa je optuženik uz primjenu odredbi o stjecaju iz članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) godina.

 

2. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom S. E. J. T. u izrečenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 16. srpnja 2020. pa nadalje kao i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 2. veljače 2017. do 2. ožujka 2017. po presudi Općinskog suda u Zadru broj Kzd-33/2017. od 25. veljače 2019.

 

3. Na temelju članka 148. stavak 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP/08. te nužnih izdataka oštećenika i nagrade i nužnih izdataka njihovih opunomoćenika te isti troškovi padaju na teret državnog proračuna.

 

4. Protiv navedene presude žali se optuženi S. E. J. T. po branitelju, odvjetniku T. B. u S. i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, s prijedlogom da se "pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku", a podredno da "pobijana presuda bude preinačena na način što će optuženik biti oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo za koje se tereti ili pak da u odnosu na kaznena djela iz članka 154. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. točka 1. i 3. u vezi s člankom 153. stavak 1. i 2. KZ/11., bude preinačeno i optuženik oslobađa optužbe te u odnosu na kazneno djelo iz članka 179. a i članka 177. stavak 2. KZ/11. da bude preinačena na način da optuženiku bude izrečena sankcija uz primjenu zakonskih odredbi o ublažavanju kazne te uz primjenu uvjetne osude ili pak uz primjenu instituta djelomične uvjetne osude."

 

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

6. Spis je sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

7. Žalba optuženika nije osnovana.

 

8. Iako je naveo da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik tu žalbenu osnovu uopće ne obrazlaže niti naznačuje na koju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka cilja. Iz daljnjih navoda žalbe slijedi da se u suštini žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

9. Optuženik najvećim dijelom žalbenih navoda pobija presudu zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, navodeći da prvostupanjska presuda nema uporište u provedenim dokazima i dokaznoj građi. Smatra da je sud prvog stupnja pobijanu presudu temeljio isključivo i jedino na iskazu oštećene N. S. T. i u potpunosti poklonio vjeru njenom iskazu kao i iskazu djece oštećenika, dok je po mišljenju optuženika "u potpunosti zanemario sve ostale provedene dokaze tijekom postupka koje nije ni analizirao", a sve s ciljem da opravda opstojnost i obrazloženje presude što je rezultiralo i povredama odredaba kaznenog postupka, kao i povredama kaznenog zakona.

 

10. Međutim, suprotno žalbenim navodima ispravno se prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pozvao na iskaz žrtve oštećene N. S. T. S obzirom na to da je ta svjedokinja uvjerljivo i okolnosno opisala inkriminirana događanja za koja se tereti optuženik, ovaj sud drugog stupnja nalazi da je prvostupanjski sud opravdano takav iskaz ocijenio istinitim i vjerodostojnim. Naime, svjedokinja je detaljno opisala događanja od 11. srpnja 2020. i 12. srpnja 2020. kao i tijekom lipnja 2020., iznoseći višekratno i ustrajno opiranje optuženikovom traženju da imaju spolne odnose, navodeći da ga je molila da prestane, te mu verbalno i fizički pružila otpor, grebala ga rukama po njegovim rukama, na što se sve optuženik oglušio i prisilio je na spolne odnose, slamao joj otpor na način da je legao na nju, gušio je rukama za vrat, gaćicama je stiskao oko vrata, a ni na koji način nije pristala na spolni odnos s optuženikom. Detaljno je opisala na koji način je optuženik uporabio silu kako bi blokirao svaki njezin otpor navodeći da je imala smrtni strah od optuženika te je opisala osjećaj straha za vlastiti život. Sadržajno taj iskaz u određenom dijelu koji se odnosi na  tjelesne povrede potvrđuje nalaz i mišljenje vještaka dr. D. M. koji je naveo da su ozljede koje su konstatirane kod oštećenice u pogledu mehanizma i vremena njihovog nastanka mogu uklopiti u opis događaja kako ga je prikazala oštećenica. Ispravno je također prvostupanjski sud zaključio da, iako iz liječničkog nalaza bolnice od 15. srpnja 2020. nakon što je oštećenica pregledana u hitnoj ginekološkoj ambulanti nema konstatirane ozljede na spolovilu, to ne dovodi u pitanje zaključak da je optuženik počinio kaznena djela protiv spolne slobode, a koja se mogu ostvariti, a da oštećenica i ne zadobije ozljede, uostalom to je i najčešći slučaj, kako to potvrđuje bogata sudska praksa. Najzad, psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje oštećenice potvrđuje da je u vrijeme počinjenja ovih kaznenih djela bila u anksiozno-depresivnom stanju koje je nastalo nakon izloženosti protrahiranom stresu i trajnom strašljivom iščekivanju što će se dalje događati i kako će optuženik reagirati. Uzimajući u obzir upravo opisano psihičko stanje oštećenice opravdano je prvostupanjski sud zaključio da baš zbog toga događaj iz mjeseca lipnja 2020. odnosno teško kazneno djelo protiv spolne slobode oštećenica nije odmah prijavila policiji nego nakon počinjenja kaznenih djela iz srpnja 2020. kada je konačno donijela odluku da će o svemu obavijestiti policiju.

 

11. Nadalje žalitelj ističe da je sud prvog stupnja mijenjao i činjenični opis iz optužnice, a što je navedeno na stranici 12. odlomak 2. presude, a sve iz razloga što je oštećenica kasnije drugačije iskazivala u odnosu na prvotne iskaze na kojima se temeljila optužnica, jer je navela da joj je optuženik majicom zavezao usta, a krpom ruke. Takvom izmjenom činjeničnog opisa kazneno djelo iz točke 1. nije izmijenjeno na težini po vrsti ni po kriminalnoj količini pa prvostupanjski sud nije dirao identitet optužbe, što znači da se kretao u granicama svojih ovlasti. Žalbeni navod da je oštećenica četiri godine studirala glumu, te da je ista vična zapamćivanju tekstova, a po potrebi sposobna i odglumiti snagom uvjerljivosti ne dovodi u pitanje utvrđenja suda prvog stupnja ni ocjenu iskaza oštećenice, sud je detaljno obrazložio zbog čega je poklonio vjeru iskazu oštećenice, pri čemu naglašava jer je ista detaljno i uvjerljivo ispričala inkriminirane događaje, a te su navode u određenom dijelu potvrdili i svjedoci – djeca oštećenice. Optuženik također detaljno ponavlja sve što je tijekom postupka iznio u odnosu na događaj od 15. srpnja 2020., a tu bi obranu prvostupanjski sud ispravno ocijenio neistinitom i za to iznio razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. To što je optuženik komunicirao sa oštećenicom putem SMS poruka, a prijepis i prijevod poruka se nalazi i u spisu, te što u niti jednoj poruci da nema riječi o silovanju ili nečemu sličnom kao i da oštećenica u porukama navodi optuženiku da ga još uvijek voli, ne dovodi u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećenice. Naime, optuženik, između ostalog gubi iz vida da je oštećenica navela da je optuženik dva dana bio u bijegu, da mu je SMS poruke sadržaja pisala po naputku policije kako bi ga se što prije lociralo i uhitilo i da je jedva izvukla živu glavu. Te SMS poruke u konačnici i predala policiji i te poruke ni na koji način ne dovode u pitanje vjerodostojnost iskazivanja oštećenice u pogledu inkriminiranog ponašanja optuženika. Suprotno žalbenim navodima ispravno je sud uzeo u obzir liječnički nalaz iz bolnice vezano za konstatirane tjelesne ozljede na licu i vratu oštećenice kao i mišljenje dr. D. M., te u tom pravcu nisu osnovani navodi optuženika da je oštećenica instruirana od djelatnika policije da naknadno prijavi silovanje, te je nakon toga vođena u bolnicu na pregled. Optuženik potpuno zanemaruje da brojne žrtve seksualnih delikata oklijevaju s prijavljivanjem tih djela pa ponašanje oštećenice u tom smislu ne odudara od takve prakse, pri čemu treba naglasiti da je oštećenica ipak istog dana prijavila silovanje. Navod istaknut u žalbi da su oštećenica i optuženik prakticirali tzv. seksualne igrice, odnosi se na strogo osobni život žrtve i nije od značaja za počinjenje kaznenih djela za koje se tereti optuženik, jer je oštećenica detaljno opisala da ni na koji način nije pristala na spolni odnos s optuženikom, te mu se verbalno i fizički protivila.

 

12. Neopravdano se optuženik poziva na iskaz svjedokinje L. G., u odnosu na koji bi prvostupanjski sud naveo razloge zbog kojih ne prihvaća iskaz te svjedokinje kao vjerodostojan. Ovaj drugostupanjski sud također smatra da podatak što su svjedokinja L. G. i njezin suprug u dobrim i prijateljskim odnosima sa optuženikom predstavlja adekvatan razlog za zaključak da ta svjedokinja ne govori istinu. Uz to je i oštećenica navela kako su je prije nego je optuženik uhićen zvali L. G. i njezin suprug i poslali joj poruku te je nazvali određenim pogrdnim imenima te su na taj način htjeli utjecati na oštećenicu kako ne bi teretila optuženika. Osim toga L. G. svjedokinji, a što ispravno navodi prvostupanjski sud, je poznato da je oštećenica i ranije prijavljivala optuženika od kojih prijava je odustajala. Tvrdnje optuženika da ga bi oštećenica lažno prijavljivala za teška kaznena djela protiv spolne slobode ne nalaze potkrijepu u podacima iz spisa, a niti ih pruža optuženik. Osim toga i sam optuženik u pogledu toga iskazivao je kontradiktorno jer je prvo navodio da ga se oštećenica bojala, a onda da se oštećenica bojala da će on napustiti bračnu zajednicu, a nakon toga je tvrdio da je to oštećenica učinila iz razloga što ga se željela riješiti. Prvostupanjski sud je iscrpno obrazložio iskaz žrtve oštećenice djeteta T. S. T. u kojem je ista detaljno opisala ponašanje optuženika prema oštećenoj N. S. T. i navela da je prilikom udaranja oštećenice od strane optuženika ponekad ona bila nazočna, a ponekad i braća te da je otac majci govorio pogrdna imena i ružne riječi te su kao šifru imali određenu rečenicu što bi značilo ako se majci tj. oštećenici nešto dogodi i tada ona to izgovori, to je bio znak da treba pobjeći sa braćom kod najbolje mamine prijateljice za koju optuženik nije znao. Detaljno je opisala i svoje osjećaje straha i zabrinutosti zbog fizičkog i verbalnog nasilja optuženika prema njihovoj majci. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi da nitko od djece nije izjavio da su ikada čuli ili vidjeli bilo što, što bi upućivalo da je optuženik prisiljavao oštećenicu na spolne odnose na način da bi vrištala, zapomagala i slično. S druge strane, a budući da su se spolni odnosi optuženika i oštećenice odvijali "iza zatvorenih vrata" logično je da djeca to nisu vidjela.

 

13. Optuženik smatra da nije dokazano ni počinjenje kaznenog djela iz članka 179. a KZ/11. iz točke 2. izreke presude, nalazeći da to potvrđuje i nalaz i mišljenje sudskog vještaka dr. D. M.. Optuženik naglašava da se radilo o udarcima blagog intenziteta otvorenim dlanom i posljedično sa kvalifikacijom lakih tjelesnih ozljeda. Međutim, za počinjenje tog kaznenog djela irelevantni su podaci o snazi i intenzitetu udaraca i njihovoj brojnosti. Bitno obilježje tog djela je primjena nasilja, a ono je počinjeno i time što je optuženik pribjegao fizičkoj i psihičkoj agresiji prema supruzi. Oštećena N. S. T. je detaljno opisala kako se optuženik nasilno ponašao prema njoj, često je vrijeđao, udarao ispred djece, govoreći djeci da se mama i tata tako igraju, zabranjivao joj ići liječniku, prijeteći da će joj odrubiti glavu i slično. Detaljno je opisala na koji način ju je optuženik šamarao i udarao otvorenim dlanom po licu i da je zato 15. srpnja 2020. udarila glavom o metalni dio kreveta, a da je na prstu optuženik imao veliki prsten zbog čega joj je natekla usnica i prijetio joj da će joj otkinuti glavu ako preživi, da će čitav život ostati u kolicima, a što je sve potvrđeno i liječničkim nalazom. Upravo u nalazu i mišljenju vještaka dr. M. su navedene ozljede, njihova kvalifikacija, način na koji su iste zadobivene kao i mehanizam i vrijeme nastanka što se po mišljenju vještaka može uklopiti u dinamiku iz same inkriminacije. Dakle, iz iskaza oštećenice, koji se potkrijepljuju nalazom i mišljenjem dr. M. i iskazom T. S. T. slijedi da su se u optuženikovim postupcima prema oštećenici stekla sva konstruktivna obilježja kaznenog djela iz članka 179. a KZ/11., za koje je i proglašen krivim pod točkom 2. izreke pobijane presude.

 

14. Optuženik u žalbi navodi da se u odnosu na kaznena djela iz članka 177. stavak 2. KZ/11. radi o povremenom roditeljskom kažnjavanju i to o blažem fizičkom kažnjavanju, koje je moguće bilo ponekad neprimjereno i u današnje vrijeme neprihvaćeno, ali da nikad nije bilo s težim posljedicama. No, iz iskaza oštećene N. S. T. kao i iz iskaza oštećene djece T. S. T. i T. S. T. proizlazi da je optuženik djecu zlostavljao kažnjavanjem koje je bilo psihički i fizički, a također se pred djecom nasilnički ponašao prema supruzi, pa je sve četvero djece svjedočilo nasilju koje je optuženik ispoljavao prema njoj, gledali su kako je tuče, slušali su kako je vrijeđa, naziva pogrdnim imenima, a što su sve potvrdila oštećena djeca te su T. S. T. i T. S. T. detaljno opisali kako ih je optuženik često tukao, udarao remenom po stražnjici, po licu, vrijeđao, govorio im da su glupi, retardirani i druge pogrdne riječi te su posebno iskazivali i o strahu koji su imali od optuženika upravo zbog takvog nasilnog ponašanja kako prema majci tako i prema njima samima, pa ni u tom pravcu nisu osnovani žalbeni navodi.

 

15. U žalbi ponovljena tvrdnja optuženika da je oštećenom djetetu T. S. T. pukao dio zuba zbog toga što je pao vozeći skateboard i udario vilicom o tlo nije prihvatljivo, pri čemu treba istaknuti da je prvostupanjski sud obrazložio zbog čega takvu obranu optuženika drži neosnovanom i usmjerenom u pravcu otklanjanja kaznene odgovornosti. Iznesene razloge iz prvostupanjske presude prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer je obrana optuženika u cijelosti protivna iskazima oštećene N. S. T. te djece T. S. T. i T. S. T. koji su identično iskazivali da je upravo optuženik udario dijete T. remenom po usnama zbog čega mu je puknuo zub, a koje puknuće zuba je vidljivo i na priloženoj fotografiji u spisu. Uostalom, svjedokinja M. D. koju je upravo optuženik za te navode predložio je izričito negirala navode obrane o padu oštećenog T. sa skateboarda navodeći da o tome nema nikakvih saznanja. Konačno u povezanosti s tim prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi prihvatio i nalaz i mišljenje psihologice A. U. iz kojeg proizlazi da je inkriminirano ponašanje optuženika predstavljalo ekstremni traumatski stres za djecu T. i T. i da je moglo izazvati traumatsku stresnu reakciju, a takvo ponašanje optuženika je kod djece izazvalo još pogubnije posljedice uslijed retraumatizacije povišene razine bespomoćnosti i ranjivosti što ne ostavlja samo aktualno opservirane posljedice (simptome) već se može dugoročno negativno odraziti na daljnje strukturiranje ličnosti djece i emocionalnu stabilnost zbog čega ih je neophodno zaštiti od daljnjih zlostavljanja i neprimjerenog ponašanja optuženika pa im je neophodna i stručna pomoć u prevladavanju traumatskih iskustava, a majci također u prevladavanju njezinih traumatskih iskustava. To se također odnosi i na dijete S. F. T. kao i na J. D. T. jer ovaj dječak manifestira izvjesne traumatske reakcije i simptome s obzirom na indirektno doživljenu traumatizaciju i to anksioznost, strah, plač, povremena enkopreza, noćne more, anksiozna privrženost majci, zabrinutost za njene osjećaje te opisala kako je inkriminirano ponašanje optuženika djelovalo na dječaka i imalo učinak doživljaja traumatskog stresa. Spomenuta vještakinja, ispitana na raspravi ostala je kod danog nalaza i mišljenja te ga je još i proširila navodeći da je radi prevencije dugoročnih posljedica u razvoju djece i tijekom njihovog sazrijevanja važno da se djeca zaštite od bio kakvih daljnjih zlostavljanja ili zanemarujućih odgojnih postupaka od strane roditelja pa da je čak potrebno djecu uključiti u psihološko savjetovanje, ali i majku, sve radi jačanja roditeljskih kapaciteta. Dakle, iz nalaza i mišljenja vještakinje A. U. proizlazi da je inkriminirano ponašanje optuženika uzrokovalo psihičke smetnje kod sve četvero oštećene djece te je ugrozilo i njihov ukupni psihofizički razvoj, što znači da je nesumnjivo utvrđeno kako su postupci optuženika opisani pod točkom 3. izreke presude bili takvi da su utjecali na psihofizički razvoj sve četvero djece. Uzimajući u obzir sve izneseno pod točkom 14. presude nisu prihvatljivi žalbeni navodi optuženika da je postupao u zabludi po pitanju protupravnosti postupanja u odnosu na kazneno djelo pod točkom 3. pobijane presude. Pritom je za napomenuti da je optuženik u obrani priznao pribjegavanje fizičkom kažnjavanju djece pa i uporabi određenih uvredljivih riječi, pravdajući se da je to usvojio od oštećenice, ali istodobno priznajući da je svjestan kako danas ni takve metode odgoja i kažnjavanja, koji su znatno blaži od onih za koje se tereti činjeničnim opisom inkriminacije, nisu prihvatljive.

 

16. Optuženik upire na pogrešnu primjenu materijalnog zakona odnosno KZ/11., ali pritom gubi iz vida činjenicu da je u vrijeme počinjenja kaznenog djela iz točke 1. izreke pobijane presude na snazi bio kazneni zakon koji je za to kazneno djelo propisao kao zakonski minimum kaznu zatvora od 5 (pet) godina, pa se pogrešno žalitelj poziva na minimalnu zapriječenu kaznu zatvora od tri godine, a koja je bila zapriječena do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine" 126/19.) odnosno prije 1. siječnja 2020. Drugim riječima, u vrijeme počinjena kaznenog djela iz točke 1. pobijane presude bio je na snazi KZ/11-19.

 

17. Što se tiče odluke o kazni treba reći da kazna sad mora sadržavati individualiziranu zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

 

18. Zadatak suda nije ograničen samo iz zakonskog opisa djela pravnih formulacija i činjeničnog učina kreirati konkretno ostvareno kazneno djelo već izabrati vrstu i mjeru kazne koja će optimalno odgovarati svrsi kažnjavanja. Uloga suda pri tome se ne svodi samo na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti. Zakonodavac, kod generaliziranja svrhe kažnjavanja nastoji obuhvatiti neodređeni broj slučajeva, sažeti ih u opće pravilo, a sud u svakom pojedinom slučaju konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebne za pravičnu odluku o vrsti i mjeri kazne. Prilikom određivanja vrste i mjere kazne koju će primijeniti, sud u obzir mora uzeti okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a posebno mora uzeti u obzir stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenog kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenog kaznenog djela te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

 

19. Prvostupanjski sud je kao olakotnu okolnost na strani optuženika cijenio njegovo korektno držanje u postupku pred sudom kao i da je u odnosu na kaznena djela pod točkom 2. i 3. optužnice pokazao određenu kritičnost spram svog postupanja prema supruzi i djeci. Kao otegotno cijenio mu je dosadašnju osuđivanost, jer je optuženik osuđen presudom Općinskog suda u Zadru broj Kzd-33/2017. od 25. veljače 2019. kada mu je i izrečena uvjetna osuda koja ga nije odvratila od daljnjeg društveno neprihvatljivog ponašanja već se njegovo kriminalno ponašanje i pogoršalo i to u pravcu počinjenja težih kaznenih djela koje je činio za vrijeme roka kušnje po ranije navedenoj presudi. Ne može se zanemariti ni činjenica da je optuženik ranije osuđen za kazneno djelo s elementima nasilja što mu je ispravno uzeto kao otegotno i upućuje na njegovu sklonost činjenju takvih kaznenih djela te je u ovom postupku proglašen krivim za čak 8 (osam) kaznenih djela s elementima nasilja, a kao otegotno sud mu je cijenio da je presudom Općinskog suda u Zadru osuđen za učin kaznenog djela koje je počinio na štetu djeteta T. S. T. koje dijete je jedno od oštećene djece i u ovom kaznenom postupku. Osim toga sud mu je cijenio kao otegotno izraženu upornost u činjenju kaznenih djela te rijetko viđenu brutalnost koju je pokazao kako bi skršio otpor oštećenice koja je fizički znatno slabija kao i činjenicu da je teška kaznena djela protiv spolne slobode počinio za vrijeme dok su se djeca nalazila u susjednoj prostoriji. Otegotno mu je cijenjeno i ponašanje nakon počinjenog kaznenog djela jer je dok se nalazio u istražnom zatvoru pokušao stupiti u kontakt s oštećenicom s ciljem da ista prilagodi svoj iskaz na način da mu pogoduje. Također kao otegotne okolnosti uzete su u obzir i psihičke traume i posljedice kaznenih djela i oštećene N. S. T. tako i one koje trpe sve četvero djece, a koje posljedice traumatizacije se mogu dugoročno negativno odraziti na njihov daljnji razvoj. Uzimajući u obzir sve olakotne, ali i brojne navedene otegotne okolnosti na strani optuženika sud mu je za 3 (tri) teška kaznena djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. točka 1. i 3. u vezi sa člankom 153. stavak 1. i 2. KZ/11. utvrdio za svako od tih kaznenih djela kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina (koje po visini odgovaraju posebnom zakonskom minimumu) te za kazneno djelo iz članka 179. a kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine (koja također odgovara posebnom zakonskom minimumu), a za tri (3) kaznena djela iz članka 177. stavak 2. KZ/11. kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine za svako kazneno djelo (što je također posebni zakonski minimum), kao što mu je i opozvao uvjetnu osudu izrečenu presudom Općinskog suda u Zadru broj Kzd-33/2017. od 25. veljače 2019. kojom je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a na temelju članka 56. stavak 1., 2., i 3. KZ/11. optuženiku je izrečena uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine neće izvršiti ukoliko u roku od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo, te uzeta kao utvrđena, te mu je uz primjenu odredbi o stjecaju iz članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 9 (devet) godina. Ima li se na umu da su pojedinačno utvrđene kazne zatvora za svako od počinjenih djela odgovarajuće najnižim kaznama zatvora propisanim za ta djela te cijeneći brojnost i težinu počinjenih djela i vremenski period optuženikove kriminalne aktivnosti, ovaj drugostupanjski sud nalazi da nema mjesta blažem kažnjavanju te da će upravo jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju od devet godina postići svrha kažnjavanja.

 

20. Kako ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene bitne povrede odredaba kaznenog postupka niti da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon na što drugostupanjski sud u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci, a sve na temelju članka 482. ZKP/08.

 

 

U Zagrebu 16. prosinca 2021.