Poslovni broj: I Kžzd-32/2021-4

Poslovni broj: I Kžzd-32/2021-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež, sastavljenom od sudaca Sanje Katušić-Jergović, predsjednice vijeća te dr.sc. Lane Petö Kujundžić i mr.sc. Ljiljane Stipišić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. Š. zbog kaznenih djela iz članka 192. stavak 3. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11., dalje: KZ/97.) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog B. Š. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Vukovaru, broj Kzd-1/2019. od 13. svibnja 2021. u sjednici vijeća održanoj 16. prosinca 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o uračunavanju vremena lišenja slobode i vremena provedenog u istražnom zatvoru na način da se optuženom B. Š. u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunava vrijeme uhićenja 31. srpnja 2017. i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 2. kolovoza 2017. do 28. kolovoza 2017., 2. kolovoza 2019. do 12. rujna 2019. i od 19. ožujka 2020. do 23. travnja 2020.

 

II U ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika i žalba optuženog B. Š. u cijelosti odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Županijskog sud u Vukovaru broj Kzd-1/2019. od 13. svibnja 2021. optuženi B. Š. proglašen je krivim da je počinio kaznena djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa, spolnim odnošajem s djetetom i bludnu radnju iz članka 192. stavak 3. u vezi članka 191. stavak 2. i članka 192. stavak 2. u vezi članka 192. stavak 3. KZ/97., činjenično i pravno pobliže opisanih u izreci prvostupanjske presude, te su optuženom B. Š. utvrđene kazne zatvora za kazneno djelo pod točkom 1. temeljem članka 192. stavak 3. KZ/97. u trajanju od 3 godine, te za kazneno djelo pod točkom 2. temeljem članka 193. stavak 2. KZ/97. kazna zatvora u trajanju od 1 godine, a uz primjenu članka 60. KZ/97. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 4 mjeseca. Temeljem članka 63. KZ/97. optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme uhićenja od 31. srpnja 2017. u 16,25 i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 2. kolovoza 2017. do 28. kolovoza 2017. te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od dana lišenja slobode 21. ožujka 2019. do 12. rujna 2019.

 

1.1. Temeljem članka 148. stavak 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) optuženik je oslobođen obveze naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. – 7. ZKP/08. te plaćanja naknade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

 

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi B. Š.

 

2.1. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, ali i zbog uračunavanja istražnog zatvora u osudu na jedinstvenu kaznu zatvora, pa se predlaže osuda na kaznu zatvora u duljem trajanju odnosno da se uračuna u kaznu zatvora optuženiku stvarno vrijeme provedeno kao vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru.

 

2.2. Optuženi B. Š., po braniteljici J. M. B., odvjetnici u V., podnio je žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. i stavka 3. ZKP/08. i članka 468. stavak 2. i 3. ZKP/08., zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 470. stavak 1. i 2. ZKP/08., te odluke o kazni iz članka 471. stavak 1. ZKP/08., s prijedlogom da se ukine pobijana presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

3. Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se žalba odbije jer smatra da navodi žalbe nisu osnovani.

 

3.1. Optuženi B. Š. po braniteljici J. M. B., odvjetnici u V., u odgovoru na žalbu državnog odvjetnika, je naveo da je osnovan dio žalbe državnog odvjetnika, jer je nepotpuno prvostupanjski sud uračunao vrijeme provedeno u istražnom zatvoru u kaznu, a državni odvjetnik u žalbi ističe točno i stvarno razdoblje u kojem je optuženik bio u istražnom zatvoru. Međutim, u odnosu na prijedlog državnog odvjetnika o težoj kazni, prijedlog je da se u tom dijelu "žalba državnog odvjetnika odbije."

 

4. Spis je sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08. prije dostave sucu izvjestitelju, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, a žalba optuženog B. Š. nije osnovana.

 

6. U žalbi optuženika se navodi da je sud propustio navesti razloge za primjenu određenog kaznenog zakona i da je time počinjena bitna povreda kaznenog postupka, pri čemu tvrdi da sud nije postupio po ukidnoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske i da je time postupio protivno odredbi članka 489. stavak 3. ZKP/08.

 

6.1. U odnosu na analizu kontinuiteta kaznenog djela i razloge za primjenu zakona koji je bio u vrijeme počinjenja djela, suprotno navodima žalbe, prvostupanjski sud je u ponovljenom postupku, nakon ukidne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kžzd-24/2019. od 12. rujna 2019. u kojoj odluci je navedeno da je u prijašnjem postupku primijenjen Kazneni zakon objavljen u "Narodnim novinama" broj 126/11., koji nije bio na snazi u vrijeme počinjenja djela 2010. i 2012. godine, te da nije bilo analize postojanja pravnog kontinuiteta u smislu članka 3. stavak 3. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.) iako se naziv i opis kaznenih djela u međuvremenu izmijenio, u pobijanoj odluci iznio razloge primjene određenog kaznenog zakona i kontinuiteta tih kaznenih djela do presuđenja.

 

6.2. U ponovljenom postupku i to u obrazloženju presude pod točkom 22. prvostupanjski sud je jasno naveo da je na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio kazneni zakon iz 1997. te da je u međuvremenu stupio na snagu Kazneni zakon objavljen u "Narodnim novinama" broj 126/11. te da je izmijenjenom optužnicom stavljeno na teret počinjenje kaznenih djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa, pod točkom 1. spolnog odnošaja s djetetom iz članka 192. stavak 3. u vezi članka 191. stavak 2. KZ/97., pod točkom 2. bludne radnje iz članka 193. stavak 2. vezi članka 192. stavak 3. KZ/97. Prvostupanjski sud ispravno razmatra postojanje pravnog kontinuiteta i primjene blažeg zakona, te zaključuje da zbog izmjene u kažnjavanju za kazneno djelo spolnog odnošaja s djetetom i kaznenog djela spolne zlouporabe djeteta mlađeg od 15 godina i to kao teškog kaznenog djela protiv spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta je blaži kazneni zakon iz 1997. dakle kazneni zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela, a koje se kao opće pravilo primjenjuje.

 

6.3. Također, u odnosu na kazneno djelo bludnih radnji ispravno prvostupanjski sud zaključuje da je kazneno djelo iz članka 193. stavak 2. KZ/97. bludne radnje, blaže za počinitelja od kaznenog djela spolne zlouporabe djeteta mlađeg od 15 godina iz članka 158. stavak 2. i 6. KZ/11. za koje je također povišena predviđena kazna zatvora.

 

6.4. Stoga, nije u pravu žalitelj da nedostaje obrazloženje prvostupanjskog suda postoji li pravni kontinuitet kaznenog djela, jer je to jasno navedeno u točki 22. obrazloženja prvostupanjske presude, iako sumarno, ne navodeći točne nazive kaznenih djela, no iz navedenih članaka Kaznenih zakona se točno može utvrditi da se radi o kaznenim djelima: spolnog odnošaja s djetetom i kaznenom djelu bludnih radnji, kaznenim djelima koji su propisana u vrijeme počinjenja kaznenih djela 2010. i 2012. godine, koja imaju svoj pravni kontinuitet u kaznenim djelima spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, spolne zlouporabe djeteta mlađeg od 15 godina, članka 158. stavak 1. i 2. kaznenog zakona koji je danas na snazi.

 

7. Ujedno, žalitelj optuženik smatra da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, jer nije reproduciran iskaz vještaka prof.dr.sc. I. P. i posebno njegovo izlaganje zaključka te da je time presuda nerazumljiva. Također optuženik ističe da prvostupanjski sud nije odlučio o prijedlogu obrane da se izdvoji nalaz i mišljenje liječnika dr. B. P. jer da je obrana isticala da je dr. B. P. psihijatar, liječio optuženika ranije te da nije mogao biti vještak u ovom predmetu.

 

7.1. Međutim, žalitelj ispušta iz vida da je prvostupanjski sud odlukom 10. svibnja 2021. na raspravi, rješenjem, izdvojio iz spisa nalaz i mišljenje vještaka dr. B. P.. Nakon toga je analizom i ocjenom nalaza i mišljenja vještaka prof.dr.sc. I. P. prvostupanjski sud to vještačenje prihvatio i obrazlažio jasno i nedvosmisleno da je nalaz i mišljenje vještaka u skladu s pravilima znanosti i struke. Iz takvog nalaza i mišljenja ispravno prvostupanjski sud utvrđuje da je optuženik mogao shvatiti značenje svojeg djelovanja i upravljati svojim postupcima, ali su kod njega te sposobnosti bile umanjene, ali ne do bitnog stupnja te ispravno prvostupanjski sud ponavlja da je shvaćanja optuženika bilo očuvano jer je razumio značenje svojih postupaka odnosno obilježja kaznenog djela i prema ocjeni suda htio njihovo ostvarenje.

 

8. Također, nije u pravu žalitelj kada navodi da je između rasprava nalogom određeno vještačenje po predsjedniku vijeća, što je i moguće tijekom postupka, pa time nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti se radilo o nepropisno sastavljenom vijeću kada je sud ovu odluku donosio. Članak 308. stavak 1. ZKP/08. jasno određuje da vještačenje određuje pisanim nalogom tijelo koje vodi postupak, stoga isto nije ograničeno na odluke raspravnog vijeća. Ujedno, nije u pravu žalitelj da se nalaz i mišljenje psihijatra dr. B. P. trebao analizirati i uspoređivati s drugim nalazom i mišljenjem vještaka, jer je nalaz i mišljenje psihijatra dr. B. P. izdvojen rješenjem. Iako to rješenje nije posebno izrađeno, optuženik u žalbi podnesenoj protiv presude ni na koji način nije obrazložio zbog čega nalazi da je to rješenje nepravilno. Pritom je za napomenuti da je iz raspravnog zapisnika od 10. svibnja 2021. razvidno da je sud na temelju članka 431. stavak 3. ZKP/08. izdvojio nalaz i mišljenje vještaka dr. B. P., da bi tek potom obrana utvrdila da povlači ranije dva puta stavljen prijedlog za izdvajanje. Ne samo što nakon odluke suda o izdvajanju više nije moguće disponirati prijedlogom o izdvajanju, nego je sud i po službenoj dužnosti ovlašten izdvojiti nezakonit dokaz, a u konkretnom slučaju nalaz i mišljenje dr. B. P. to nedvojbeno jest, jer je vještačio liječnik koji je optuženika ranije liječio, čime je ostvarena zapreka iz članka 311. stavak 1. u vezi s člankom 285. stavak 1. točka 5. ZKP/08., a nije se radilo o izuzetku iz članka 285. stavak 6. ZKP/08.

 

9. Neosnovano žalitelj ponavlja svoj prigovor iznesen već u žalbi podnesenoj protiv ranije prvostupanjske presude da je sud samo reproducirao sadržaj obrane, kao i iskaz svjedoka žrtve, ali da ih nije analizirao, niti iz njih izveo zaključak. Naime, prvostupanjski sud je, suprotno tim prigovorima optuženika, u odnosu na djelo iz točke 1. koje optuženik osporava, u odlomcima 17., 18., 19. i 20. dao razloge zbog kojih je zaključio da je iskaz žrtve vjerodostojan, povezujući ga s nalazom i mišljenjem Poliklinike te iskazom posredne svjedokinje po čuvenju J. Š. Druga je stvar što žalitelj te razloge ne prihvaća, ali se time ne ostvaruje naznačena bitna povreda odredaba kaznenog postupka. Također, u pogledu kaznenog djela iz točke 2. izreke sud je, s obzirom na priznanje optuženika, ograničio svoje obrazloženje samo na postojanju bitnih elemenata kaznenog djela koje se nalazi u činjeničnom opisu inkriminacije, pri čemu je, iako sumarno, u odnosu na ova kaznena djela dao i obrazloženje postojanja kvalifikatornog elementa, odnosno iskorištavanje odnosa zavisnosti žrtve prema roditelju, što treba povezati u podacima da je prilikom počinjenja oba kaznena djela optuženik bio u kući sam sa žrtvom, starom 6 i 8 godina, pa te činjenice i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda predstavljaju dovoljnu argumentaciju za ostvarenje tog kvalifikatornog elementa. Konačno, ne odgovora žalbenim navodima da sud prvog stupnja nije dao razloge za postojanje subjektivnih elemenata, opet u pogledu kaznenog djela iz točke 1. izreke, jer je to učinio u odlomku 19.

 

10. Iako optuženik navodi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. i 3. ZKP/08. zbog manjkavosti i nedostatka tijekom postupka i nedostatnosti u razlozima presude, te vrste bitnih povreda nije konkretizirao, a razvidno je da argumente kojima obrazlaže bitnu povredu iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. smatra dovoljnima i za opstojnost ovih drugih postupovnih povreda.

 

11. Drugostupanjski sud je ispitao pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s obvezom iz članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. pa nije utvrdio da su počinjene bitne povrede na koje pazi po službenoj dužnosti.

 

12. Ujedno, optuženik pobija presudu zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer nije utvrđeno da bi optuženik bio ubrojiv, a što je suprotno nalazu i mišljenju vještaka psihijatra dr. I. P. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka prof.dr.sc. I. P. prvostupanjski sud je utvrdio da nema razloga da se optuženik smatra neubrojivim već upravo osobom, koja je mogla shvatiti svoje postupke i koji je želio njihovo ostvarenje. Prvostupanjski sud je nalaz i mišljenje sudskog vještaka u potpunosti prihvatio kao stručan, a za što je dao jasne razloge u točki 19. obrazloženja prvostupanjske presude, a te razloge u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pri čemu optuženik svoje prigovore ničim ne potkrjepljuje. Stoga je činjenično stanje pravilno utvrđeno.

 

13. U odnosu na odluku o kazni žale se obje stranke. Državni odvjetnik smatra da su pojedinačne kazne za svako počinjeno djelo utvrđene u preniskom trajanju, zbog čega nalazi i da je izrečena jedinstvena kazna zatvora preblago odmjerena. Pritom takav stav argumentira tvrdnjama da sud prvog stupnja nije u odnosu na kazneno djelo iz točke 1. cijenio ni olakotne ni otegotne okolnosti, iako je trebao uzeti u obzir da je djelo počinjeno na štetu bliske osobe - kćerke počinitelja. U odnosu na kazneno djelo pod točkom 2. navodi da sud nije konkretizirao na koje se kazneno djelo odnosi ranija osuđivanost. Optuženik, pak, također prigovara nekonkretiziranju kaznenih djela za koje je prethodno osuđivan.

 

14. Prije svega, u odnosu na navod prvostupanjskog suda o ranijoj osuđivanosti optuženika, treba istaknuti da se radi o kaznenom djelu tjelesne ozljede iz članka 117. stavak 2. KZ/11. za koje je proglašen krivim presudom Općinskog suda u Vukovaru broj K-465/2015. i osuđen na uvjetnu osudu od 6 mjeseci zatvora koja je uvjetovana na rok provjeravanja od 1 godine. Točno je dakle, da se taj podatak doista, s obzirom da je presuda Općinskog suda u Vukovaru donesena 2015. ne može tumačiti kao ranija osuđivanost, ali ju je moguće cijeniti u okviru ponašanja optuženika nakon počinjenih djela. Podatak da je djelo počinjeno na štetu bliske osobe dio je pravnog opisa u kojem je navedeno da je optuženik kao roditelj zlouporabio položaj i izvršio za spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju s djetetom, pa se isto ne može smatrati i kao otegotna okolnost, jer se radi o kvalifikatornom obliku kaznenog djela za koje kazneno djelo je optuženik i suđen.

 

15. Iako je vrlo sumarno prvostupanjski sud naveo, koje se sve okolnosti cijene optuženiku, sigurno je imao u vidu protek počinjenja kaznenog djela, kao i priznanje kaznenog djela bludnih radnji, koje je optuženik počinio prema djetetu, zlouporabom položaja kao roditelj te da je optuženik danas beskućnik i da o njemu brine Centar za socijalnu skrb u V., a smješten je u stan Centra za pružanje usluge u zajednici, a što su sve nesumnjivo olakotne okolnosti. No, bez obzira na to one nisu takve prirode da bi, s obzirom na težinu i ozbiljnost počinjenih kaznenih djela, trebale rezultirati blažom kaznom.

 

16. Stoga, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske ispitujući pobijanu presudu zbog odluke o kazni, a temeljem žalbe optuženika i državnog odvjetnika, nije našao da postoje osnove prema kojima bi trebala biti izrečena druga vrsta ili mjera kazne od one koju je izrekao za optuženika.

 

17. Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada navodi da u jedinstvenu kaznu zatvora nije prvostupanjski sud uračunao sve vrijeme provedeno u istražnom zatvoru, odnosno da je izostavio vrijeme od 19. ožujka 2020. do 23. travnja 2020. čime je povrijeđen kazneni zakon (članak 469. stavak 6. ZKP/08.), a što potvrđuje i optuženik u odgovoru na žalbu državnog odvjetnika. Stoga je Visoki kazneni sud Republike Hrvatske preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o uračunavanju vremena lišenja slobode i vremena provedenog u istražnom zatvoru na način da se optuženom B. Š. u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunava vrijeme uhićenja 31. srpnja 2017. i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 2. kolovoza 2017. do 28. kolovoza 2017., 2. kolovoza 2019. do 12. rujna 2019. i od 19. ožujka 2020. do 23. travnja 2020.

 

17.1. Ispitivanjem, pak, pobijane presude po službenoj dužnosti na temelju članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

18. Slijedom svega iznesenog, na temelju članka 486. stavak 1. i članka 482. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu 16. prosinca 2021.