Poslovni broj: 10 UsI-1963/21-11

 

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Danijeli Čipčić Buzov, sucu pojedincu, te Luciji Justić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja D. B., Z., U. z. s. .., zastupan po opunomoćenicima A. G. i Š. N., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva G. N. d.o.o., Z., Š. B…, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zadarske, Služba upravnih poslova, državljanstva i statusnih pitanja stranaca, Zadar, Ulica bana Josipa Jelačića 30, zastupanog po službenoj osobi M. Š., radi protjerivanja iz Republike Hrvatske, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 9. prosinca 2021. u nazočnosti opunomoćenika tužitelja Š. N., odvjetnika u Odvjetničkom društvu G. N. d.o.o., Z. i službene osobe tuženika, 16. prosinca 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi poništenja točke 2. i 3. izreke rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zadarske, Služba upravnih poslova, državljanstva i statusnih pitanja stranaca, broj: 511-18-06-UP/I-38/1-2021 od 20. siječnja 2021.

 

 

Obrazloženje

 

1. Osporenim točkama 2. i 3. izreke rješenja tuženika broj: 511-18-06-UP/I-38/1-2021 od 20. siječnja 2021., tužitelj se protjeruje iz Republike Hrvatske i određena je zabrana ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj u trajanju od 10 (deset) godina, računajući od dana napuštanja Republike Hrvatske.

2. U tužbi kojom pobija zakonitost točke 2. i 3. izreke osporenog rješenja tuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba upravnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, tužitelj, je u bitnom naveo da je osporenim rješenjem tuženika odbijen zahtjev tužitelja za izdavanjem produženja prijave privremenog boravka, da je određeno njegovo protjerivanje iz Republike Hrvatske, te mu je određena zabrana ulaska i boravka u Republici Hrvatsko u trajanju od deset godina. U obrazloženju osporenog rješenja tuženik da navodi kako se zahtjev tužitelja za produženje privremenog boravka odbija iz razloga što tužitelj predstavlja prijetnju za javni poredak i nacionalnu sigurnost te se isti protjeruje. Također se tužitelju izriče zabrana ulaska i boravka u trajanju od deset godina iz razloga navedenih u mišljenju Sigurnosno-obavještajne agencije budući da tužitelj predstavlja opasnost za javni poredak, a takav zaključak tuženika da je pogrešan. Člankom 45. stavkom 2. Zakona o državljanima država članica europskog gospodarskog prostora i članova njihovih obitelji (dalje: ZDDEGP) određeno je kako će nadležno tijelo prilikom donošenja rješenja o protjerivanju državljanina države članice EGP-a i člana njegove obitelji uzet u obzir duljinu boravka, životnu dob, zdravstveno stanje, obiteljske i gospodarske prilike, stupanj njihove socijalne i kulturne integracije u Republici Hrvatskoj, njihove veze s državom podrijetla te njihovo osobno ponašanje. Tuženik prilikom donošenja pobijanog rješenja nije uzeo u obzir gotovo ni jednu od gore navedenih okolnosti koje je bio dužan uzeti u obzir, iako paušalno doduše navodi da su te okolnosti uzete u obzir, no međutim to nije vidljivo iz samog obrazloženja pobijanog rješenja iz kojeg proizlazi kako tuženik svoju odluku o protjerivanju temelji na mišljenju Sigurnosno obavještajne agencije, dio kojeg je, a kako je vidljivo iz obrazloženja pobijanog rješenja, nepoznat tužitelju te se stoga tužitelj nije mogao ni očitovati na sadržaj istog, a kako bí zaštitio i ostvario svoja prava. Člankom 46. stavkom 4. ZDDEGP-a propisano je kako rješenje o protjerivanju državljanina države članice EGP-a i člana njegove obitelji koje se donosi zbog opasnosti za javni poredak mora biti utemeljeno na pravomoćnoj presudi suda. Iz obrazloženja pobijanog rješenja vidljivo je kako je tuženik svoju odluku o protjerivanju temeljio isključivo na mišljenju Sigurnosno-obavještajne agencije te je zaključio da tužitelj predstavlja opasnost za javni poredak. No, gore citiranim zakonom određeno je kako mišljenje Sigurnosno-obavještajne agencije predstavlja osnov za protjerivanje samo ako se osoba protjeruje iz razloga nacionalne sigurnosti što prema obrazloženju pobijanog rješenja ovdje nije slučaj. Nadalje, tužitelj smatra kako je i sama duljina trajanja zabrane ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj određena pobijanim rješenjem pretjerana. Naime, izricanjem te mjere na period od deset godina neprimjereno se ograničavaju prava tužitelja. Kako je tuženiku poznato, tužitelj u Republici Hrvatskoj ima izvanbračnu suprugu te dvoje zajedničke maloljetne djece. Tužitelj je zatražio produženje privremenog boravka upravo kako bi mogao biti sa svojom obitelji. Ovakvom mjerom, uzimajući u obzir dob djece tužitelja, okolnosti uslijed globalne pandemije, tužitelju se ozbiljno ograničava, faktički gotovo oduzima pravo na viđanje svoje maloljetne djece i na ozbiljnu roditeljsku skrb. Tim više što tuženik nije obrazložio okolnosti koje bi opravdavale izricanje zabrane ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj kroz toliko dugi period. Tuženik pri donošenju pobijane odluke nije ni jednom dijelu obrazloženja dao do znanja da je uzeo u obzir duljinu boravka, životnu dob, zdravstveno stanje, obiteljske i gospodarske prilike, stupanj tužiteljeve socijalne i kulturne integracije u Republici Hrvatskoj, a što su sve faktori koje je trebalo uzeti u obzir kako prilikom donošenja odluke o odobravanju produljenja privremenog boravka tako i kod donošenja odluke o trajanju zabrane ulaska u Republiku Hrvatsku. Suprotno tome tužitelju je kao otegotna okolnost cijenjeno to što je prema navodima tuženika tužitelj evidentiran kao počinitelj tri kaznena djela pri čemu tuženik protivno zakonu samu činjenicu da je kazneni postupak u tijeku uzima kao dokaz da je tužitelj i počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret. Tuženik potpuno zanemaruje presumpciju nevinosti kao jedno od osnovnih načela kako hrvatskog tako i europskog pravnog sustava te na taj način grubo vrijeđa tužiteljeva Ustavom zajamčena prava i temeljne slobode. Da bi apsurd bio još gori tuženik negativno cijeni tužiteljevo nijekanje veze s kako ih tuženik naziva „nositeljima kriminalnih aktivnosti" navodeći da time dovodi u zabludu institucije Republike Hrvatske, dakle unaprijed ga proglašava krivim za kaznena djela za koju mi nije izrečena pravomoćna presuda. Dakle iz obrazloženja pobijanog rješenja jasno proizlazi kako su u postupku učinjeni propusti na način da nisu uzete u obzir sve okolnosti koje je tuženik bio dužan razmotriti, kako je odluka o protjerivanju utemeljena na pogrešnoj osnovi, te kako tuženik kod donošenja odluke o zabrani ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj nije cijenio sve okolnosti koje bi utjecale da trajanje same zabrane bude kraće. Slijedom navedenog tužitelj predlaže sudu da donese presudu kojom se poništava osporeno rješenje tuženika u točkama 2. i 3. izreke, te da naloži tuženiku naknaditi troškove upravnog spora.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužitelj u svojoj tužbi ističe da su u postupku učinjeni propusti na način da nisu uzete u obzir sve okolnosti koje je tuženik bio dužan razmotriti, da je odluka o protjerivanju utemeljena na pogrešnoj osnovi, te da se kod donošenja odluke o zabrani ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj nisu cijenile sve okolnosti koje bi utjecale na kraće trajanje same zabrane ulaska u Republiku Hrvatsku. Prema odredbi članka 15. stavak 4. točka 1. Zakona o državljanima država članica Europskog gospodarskog prostora i članovima njihovih obitelji, propisano je da državljanin države članice EGP-a nema pravo na privremeni boravak ako predstavlja opasnost za javni poredak ili nacionalnu sigurnost. Člankom 46. stavkom 5. istog Zakona određeno je da se rješenje o protjerivanju državljanina države EGP-a i članova njegove obitelji koje se donosi zbog opasnosti za nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje može donijeti samo na temelju obavijesti nadležne sigurnosne službe odnosno ministarstva nadležnog za poslove zdravstva, a stavkom 5. istog članka, da rješenje o protjerivanju zbog opasnosti za javni poredak ili nacionalnu sigurnost donosi Ministarstvo putem policijske uprave odnosno policijske postaje. Člankom 47. stavak 1. istog Zakona, propisano je da zabrana ulaska i boravka izrečena rješenjem o protjerivanju ne može biti kraća od tri mjeseca niti duža od 20 godina. Uvidom u spisima predmeta priloženi neklasificirani dokument Sigurnosno-obavještajne agencije, Centar Z., Klasa: 806-07/20-01/6309, Urbroj: 539-100012/2055-20-1 od 23.12 2020., utvrđeno je kako za D. B. postoje zapreke vezane za javni poredak i nacionalnu sigurnost. U navedenom dokumentu SOA-a, Centar Z. obrazlaže iz kojih razloga je za imenovanog dostavila negativno mišljenje, ističući kako raspolažu i drugim saznanjima o tužitelju i njegovim aktivnostima ali da bi otkrivanje istih naštetilo interesima nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske, te su mišljenja kako imenovani ispunjava uvjete za protjerivanje iz Republike Hrvatske, sukladno članku 46. stavku 5. i 7., te članku 47. stavku 1. Zakona o državljanima država članica Europskog gospodarskog prostora i članovima njihovih obitelji u trajanju od 10 (deset) godina. S obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje i jasno mišljenje Sigurnosno obavještajne agencije, tužbeni navodi, iako su razmotreni, sami po sebi nisu mogli utjecati na drugačiju odluku. Slijedom navedenog tuženik predlaže sudu da se tužba odbije kao neosnovana.

4. Podneskom zaprimljenom pred ovim sudom 28. lipnja 2021. tužitelj se očituje u odnosu na navode iz odgovora na tužbu tuženika i ističe kako se tuženik u odgovoru na tužbu uopće nije osvrnuo na navode tužitelja u pogledu duljine trajanja zabrane ulaska i boravka u RH jednako kao što isto nije niti obrazloženo u osporenom rješenju. Nadalje, da u odgovoru na tužbu tuženik samo ponavlja navode iz osporenog rješenja, a tužitelj da je u tužbi ukazao na niz propusta u postupku donošenja osporenog rješenja. Tužitelj ističe kako svojom tužbom nije pobijao točku 1. istog koja se odnosi na odbijanje zahtjeva za privremeni boravak iako je njegovoj izvanbračnoj supruzi N. J. na temelju bitno istog činjeničnog stanja privremeni boravak odobren. Tužitelj smatra kako je sama duljina trajanja zabrane ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj određena pobijanim rješenjem pretjerana. Naime, izricanjem te mjere na period od deset godina neprimjereno se ograničavaju prava tužitelja. Kako je tuženiku poznato, tužitelj u Republici Hrvatskoj ima izvanbračnu suprugu te dvoje zajedničke maloljetne djece. Tužitelj je zatražio produženje privremenog boravka upravo kako bi mogao biti sa svojom obitelji. Ovakvom mjerom, uzimajući u obzir dob djece tužitelja, okolnosti uslijed globalne pandemije, tužitelju se ozbiljno ograničava, faktički gotovo oduzima pravo na viđanje svoje maloljetne djece i na roditeljsku skrb. Tim više što tuženik nije obrazložio okolnosti koje bi opravdavale izricanje zabrane ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj kroz toliko dugi period. Nadalje, ako je tuženik smatrao da postoje opravdani razlozi za izricanje zabrane ulaska u Republiku Hrvatsku u trajanju od 10 godina svakako je trebao to obrazložiti na način da bude jasno koje su sve okolnosti utjecale na tako dugu duljinu zabrane odnosno na koji način je cijenio njegovu obiteljsku situaciju i druge okolnosti, te još jednom ističe kako se ovakvom odlukom grubo vrijeđaju ustavna prava tužitelja. Čak i ako postoje razlozi za protjerivanje tužitelja koji bi proizlazili iz mišljenja Sigurnosno-obavještajne agencije, iz obrazloženja pobijanog rješenja nejasno je temeljem točno kojih činjenica i okolnosti je tuženik odlučio da je baš 10 godina primjerena duljina trajanja zabrane ulaska u Republiku Hrvatsku. Tužitelj je već u tužbi istaknuo povrede ustavnih prava tužitelja gdje je tuženik protivno članku 28. Ustava Republike Hrvatske tužitelja unaprijed proglasio krivim za kaznena djela iako isto nije utvrđeno pravomoćnim presudama pa samo ovim putem skreće pozornost sudu na isto.

5. U sporu je održana rasprava 9. prosinca 2021., a čime je kao i dostavom navedenih podnesaka, strankama u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21; dalje ZUS) dana mogućnost da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na kojem je opunomoćenik tužitelja naveo da ostaje kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva te iznesenih dokaznih prijedloga s time da se iskazuje sudu kako je pobijana odluka utemeljena na mišljenju SOA-e, a koje mišljenje je prema tužitelju osnova za donošenje spornog rješenja koje je nedostatno obrazloženo, protivno zakonskim propisima koji normiraju ovu materiju te predstavlja kršenje ustavnih prava tužitelja. Ustavom RH je propisano kako je svatko nedužan do mu se od strane suda ne utvrdi krivnja, dok se tužitelju kao otegotne okolnosti uzimaju kaznene prijave odnosno postupci koji nisu okončani pravomoćnom odlukom suda. Presuda Općinskog suda u Z. uz predmetu K-.../18 na koju ukazuje SOA je također nezakonita odluka koja tužitelju nije dostavljena nikada, niti je ista dostavljena na jeziku koji se on koristi. ZKP-om propisano je kako se svaki okrivljenik ima pravo služiti svojim jezikom dok je cjelokupan spis rađen na hrvatskom jeziku koji se tužitelj koristi, presuda mu nije dostavljena na tom jeziku što se krši s pravom na obranu. Pobijana odluka nije obrazložena u dijelu koji se odnosi na čl. 46. st 4 ZDDEGP odnosno upravno tijelo nije uzelo u obzir životne okolnosti u kojima je živio tužitelj ni činjenicu da bi njegova supruga i dvoje mldb. djece u istom postupku bilo odobreno produljenje boravka u RH. Odlukom Europskog suda za ljudska prava u predmetu U. protiv UK broj …./17 od 24. studenog 2020. utvrđena su načelna stajališta prema kojim je država ovlaštena kontrolirati ulazak i boravak stranaca na njenom teritoriju, pozivom na čl. 8 Konvencije za ljudska prava. Upravno tijelo u ovom postupku niti jedan od njih nije kontrolirani nije se osvrnulo na niti jednu činjenicu. Ustavni sud RH u odluci U-III/2609/219 od 26. listopada 2021. ukazuje kako su upravna tijela dužna kontrolirati uvjete na koje je ukazao sud za ljudska prava te cijeniti sve činjenice koje stranke iznose u upravnom postupku pred sudovima RH. Ustavni sud RH u istoj odluci zaključuje kako činjenica da bi SOA dalo negativno mišljenje  znači da bi osoba koja je zatražila boravak u RH automatizmom ostala bez zaštite koju joj ustavni poredak jamči. U tom smislu a obzirom da je tužitelj pokrenuo postupak ukidanja klauzule pravomoćnosti na odluci suda koja ga čini krivim za počinjenje kaznenog djela, a zbog eklatantnih kršenja odredbi ZKP-a to se predlaže sudu izvršiti uvid u taj spis radi utvrđenja činjenice da je navedena presuda nije nikad dostavljena tužitelju na talijanskom jeziku kako bi ovaj sud moga utvrditi postojanje kršenja njegovih prava.

6. Opunomoćenica tuženika je na ročištu za raspravu navela da u cijelosti ostaje kod odgovora na tužbu, te dodatno istaknula da se osporeno rješenje tuženika temelji na mišljenju SOA-e Z. koja je dala negativno mišljenje, a koji osim razloga navedenih u dopisu raspolažu i drugim saznanjima o tužitelju i njegovim aktivnostima no da bi otkrivanje istih oštetilo interesima nacionalne sigurnosti. U odnosu na prigovore tužitelja glede njegove obiteljske situacije odnosno razdvojenosti od obitelji tuženik ističe da u konkretnom slučaju s obzirom na podatke spisa predmeta nije bilo mjesta za donošenje drugačije odluke. Pored toga, ističe da je tužiteljevoj supruzi i djeci odobren privremeni boravak na 5 godina, a da je supruga tužitelja državljanka S. M., a tužitelj državljanin I., te da u Hrvatskoj imaju boravište a ne i prebivalište, a radi spajanja obitelji mogu živjeti i van RH. Predlaže da se tužba i tužbeni zahtjev odbije.

7. U dokaznom postupku sud je pregledao cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu upravnog spora, te je pregledan cjelokupan spis upravnog tijela koji je dostavljen uz odgovor na tužbu. Sud je izvanraspravno izvršio  uvid  u klasificirane podatke Sigurnosno-obavještajne agencije. 

8. Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja za pribavom na uvid spisa u kojem je donesena pravomoćna odluka, a u kojem je tužitelj pokrenuo postupak ukidanja klauzule pravomoćnosti na odluci suda, kao suvišno i nepotrebno, pored prethodno izvedenih dokaza, držeći da se pravilna i zakonita odluka može donijeti na temelju podataka spisa predmeta, ocjenom dokaza sadržanih u spisu predmeta.

9. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

10. Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a ovaj sud utvrđuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

11. Predmet ovog spora je u smislu odredbe članka 3. ZUS-a ocjena zakonitosti točke 2. i 3. izreke osporenog rješenja tuženika kojima se tužitelj protjeruje iz Republike Hrvatske i određuje mu se zabrana ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj u trajanju od 10 (deset) godina, računajući od dana napuštanja Republike Hrvatske.

              12. Odredbom članka 15. stavka 1. Zakona o državljanima država članica Europskog gospodarskog prostora i članovima njihovih obitelji (Narodne novine, broj 66/19, 53/20 i 144/20; dalje: Zakona) propisano je da državljanin države članice EGP-a koji namjerava boraviti duže od tri mjeseca u Republici Hrvatskoj dužan je, najkasnije u roku od osam dana od isteka tri mjeseca boravka, prijaviti privremeni boravak nadležnoj policijskoj upravi odnosno policijskoj postaji prema mjestu boravka. Stavkom 2. propisano je da državljanin države članice EGP-a može prijaviti privremeni boravak u svrhu: 1. rada, 2. studiranja ili strukovne izobrazbe, 3. druge svrhe, 4. spajanja obitelji i 5. životnog partnerstva. Stavkom 4. istog članka propisano je da državljanin države članice EGP-a nema pravo na privremeni boravak ako: 1. predstavlja prijetnju za javni poredak ili nacionalnu sigurnost ili 2. ima zabranu ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj.

              13. Odredbom članka 45. stavka 1. Zakona propisano je da državljanina države članice EGP-a i člana njegove obitelji može se protjerati ako predstavljaju opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnosti ili javno zdravlje, dok je stavkom 2. istog članka propisano da će se prilikom donošenja rješenja o protjerivanju državljanina države članice EGP-a i člana njegove obitelji uzet u obzir duljina boravka, životna dob, zdravstveno stanje, obiteljske i gospodarske prilike, stupanj njihove socijalne i kulturne integracije u Republici Hrvatskoj, njihove veze s državom podrijetla te njihovo osobno ponašanje.

              14. Prema odredbi članka 46. stavka 1. Zakona rješenjem o protjerivanju državljaninu države članice EGP-a i članu njegove obitelji odredit će se: 1. prestanak zakonitog boravka u Republici Hrvatskoj te dužnost napuštanja Republike Hrvatske, 2. vrijeme u kojem je zabranjen ulazak i boravak u Republici Hrvatskoj koje se računa od isteka roka za napuštanje Republike Hrvatske, 3. rok za napuštanje Republike Hrvatske koji počinje teći prvoga dana od dana dostave rješenja o protjerivanju odnosno od puštanja na slobodu s izdržavanja kazne zatvora, 4. prisilno udaljenje u državu članicu EGP-a ako ne napusti Republiku Hrvatsku i 5. da su dužni prijaviti se na graničnom prijelazu prilikom napuštanja Republike Hrvatske ili diplomatskoj misiji odnosno konzularnom uredu Republike Hrvatske nakon napuštanja Republike Hrvatske.

              15. Prema odredbi članka 46. stavka 5. Zakona rješenje o protjerivanju državljanina države članice EGP-a i člana njegove obitelji koje se donosi zbog opasnosti za nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje može se donijeti samo na temelju obavijesti nadležne sigurnosne službe odnosno ministarstva nadležnog za poslove zdravstva.

              16. Odredbom članka 47. stavka 1. Zakona propisano je da zabrana ulaska i boravka izrečena rješenjem o protjerivanju ne može biti kraća od tri mjeseca niti duža od 20 godina.

              17. Iz podataka spisa predmeta upravnog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu razvidno je da je Sigurnosno-obavještajna agencija (dalje: SOA) Centar Z. dostavila tuženiku neklasificirani dokument (mišljenje) od 23. prosinca 2020. iz kojeg u bitnom proizlazi da je za tužitelja dano negativno mišljenje jer raspolažu podacima koji predstavljaju razlog za odbijanje zahtjeva temeljem ispunjenja uvjeta iz članka 15. stavka 4. točke 1. Zakona. Proizlazi da je tužitelj uključen u kriminalne aktivnosti transnacionalne kriminalne skupine i da je evidentiran kao počinitelj kaznenog djela iz članka 243. stavka 2. KZ-a (neovlaštena uporaba tuđe pokretne stvari), zbog kojeg je pravomoćno osuđen na uvjetnu kaznu zatvora u trajanju od 4 mjeseca uz rok kušnje od 1 godine, te da su podignute optužnice za kaznena djela iz članka 278. stavka 3. KZ-a (krivotvorenje isprave) i članka 281. stavka 1. KZ-a (ovjeravanje neistinitog sadržaja). Uz navedeno, tužitelj da je utvrđen kao i učestali počinitelj prekršaja iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama među kojima su i teži oblici kršenja propisa i ugrožavanja sigurnosti građana RH, a evidentiran je i kao počinitelj prekršaja neovlaštenog posjedovanja droge na temelju članka 3. stavka 1. Zakona o suzbijanju zlouporabe opojnih droga (Narodne novine broj 80/13, 39/19). Nadalje, prilikom razgovora s tužiteljem, a uvažavajući od ranije raspoloživa saznanja Agencije, razvidno je njegovo izvrtanje i prikrivanje podataka te pokušaj umanjivanja vlastite uloge u bilo kakvim sumnjivim aktivnostima te nijekanje veze s evidentiranim nositeljima kriminalnih aktivnosti, čime dovodi u zabludu institucije RH i iskazuje jasno nepoštivanje istih. Ističu kako SOA  raspolaže i drugim saznanjima o tužitelju i njegovim aktivnostima no otkrivanje istih da bi naštetilo interesima nacionalne sigurnosti RH. Na koncu se iskazuje mišljenje da tužitelj ispunjava uvjete za protjerivanje iz Republike Hrvatske sukladno članku 46. stavku 5. i 7. i članku 47. stavku 1. Zakona.

              18. Nadalje, razvidno je da tužitelj saslušan pred tuženikom, o čemu je sačinjen i zapisnik od 3. prosinca 2020.  iz kojeg je razvidno da je tužitelj u bitnom naveo da je rođen ……. u V., da mu roditelji žive u V. i da s njima nije u kontaktu, a da nema braće i sestara. Kada je imao 3-4 godine roditelji da su dogovorili sa talijanskom obitelji T. (L. i M.) da ode živjeti s njima u I. u mjesto T., a gdje da je pohađao osnovnu školu i završio tri razreda osnovne škole, te da je počeo raditi već sa 13 -14 godina. Prije oko dvadeset godina da je upoznao svoju sadašnju partnericu N. J. s kojom ima dvoje maloljetne djece i da su živjeli zajedno u I., u M. i B.. 2012. da je otišao živjeti i raditi u Š., a da je supruga s djecom ostala u I., te da u nakon toga doselili se u Republiku Hrvatsku i da je u N. kupio dvije zgrade, jednu od 10 apartmana i drugu sa 6 apartmana, te da je njegova supruga vlasnica više tvrtki u RH, da je on zaposlen u jednoj od njih (T. d.o.o.) i da se bave turizmom, najmom apartmana. Iz N. da su se preslili u Z., u kuću u vlasništvu firme njegove supruge, a da u svojem vlasništvu ima kuću koju je kupio od M. T. prije oko 6-7 godina. Naposljetku je naveo da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Z. osuđen zbog neovlaštenog oduzimanja tuđeg vozila, a da je to učinio da bi se naplatio jer je dogovorio kupnju jedne nekretnine u N. i dogovoren je iznos od 5.000 eura kapare koju je dao gospođi M. D. K., a koja je nekretninu prodala trećoj osobi, a njemu nije htjela vratiti kaparu, te da se protiv njega vodi još jedna kazneni postupak pred Općinskim sudom u V. G. gdje je protiv njega podignuta optužnica za krivotvorenje isprave, vozačke dozvole izdane u V. B., te da još niti jednom nije bio na sudu vezano uz to.

              19. Spisu predmeta prileži i zapisnik od 19. siječnja 2021. o saslušanju tužitelja, a iz kojeg je razvidno da je tužitelj upoznat s mišljenjem SOA-e, Centar Z. iz kojeg proizlazi da postoje  zapreke da mu se odobri produženje prijave privremenog boravka u Republici Hrvatskoj,  a na što je tužitelj izjavio da je upoznat s negativnim mišljenjem SOA-e kao i odlukom o ispunjavanju uvjeta za protjerivanje iz Republike Hrvatske na period od 10 (deset) godina i da nema više ništa izjaviti po tom pitanju.

              20. S obzirom na podatke spisa predmeta, a imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe, po ocijeni ovog suda, osporenim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, dok tužbeni prigovori nisu osnovani niti od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari.

              21. Naime,  tijekom ovog spora i uređujuća sutkinja (koja je upoznata s načinom postupanja s klasificiranim podacima) je po službenoj dužnosti izvršila uvid u klasificirane podatke SOA-e (na temelju kojih je doneseno osporeno rješenje tuženika) o čemu je sastavljena i službena bilješka (list 19. spisa), kojom prilikom je utvrđeno kako u istima postoje opravdani razlozi za zaključak da bi tužitelj predstavljao opasnost za nacionalnu sigurnost i javni poredak. Klasificirani podaci SOA-e pod oznakom tajnosti „Povjerljivo“, koji su pregledani od strane uređujuće sutkinje, tužitelju se nisu mogli dati na uvid, niti su isti mogli biti sadržajno navedeni u obrazloženju odluke. Ovo stoga što uvid u klasificirane podatke mogu izvršiti samo osobe koje su na propisani način upoznate s načinom postupanja s klasificiranim podacima.

              22. Stoga, kako je iz podataka spisa predmeta razvidno da je predmetni upravni postupak pokrenut u povodu zahtjeva tužitelja za produženjem prijave privremenog boravka za državljane države članice EGP-a, te da je tijekom upravnog postupka u svrhu utvrđivanja razloga nacionalne sigurnosti zatraženo mišljenje SOA-e, te da je SOA dala negativno mišljenje odnosno utvrdila postojanje zapreke za produženje privremenog boravka u Republici Hrvatskoj, vezano za nacionalnu sigurnosti te dala mišljenje kako tužitelj ispunjava uvjete za protjerivanje iz Republike Hrvatske sukladno članku 46. stavku 5. i 7. i članku 47. stavku 1. Zakona u trajanju od deset godina, a imajući u vidu činjenicu da je tužitelju omogućen uvid u spis te upoznavanje sa sadržajem navedenog mišljenja SOA-e, da je prvostupanjsko tijelo potom uzelo izjavu tužitelja na zapisnik, da se radi o podacima koji se tužitelju nisu mogli dati na uvid, niti su isti mogli biti sadržajno navedeni u obrazloženju osporavanog rješenja, a ni u obrazloženju ove presude, to je po mišljenju ovoga suda, a suprotno navodima tužitelja iznijetih tijekom ovoga spora, osporeno rješenje dostatno obrazloženo sukladno odredbi članka 98. stavak 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09 – dalje ZUP).

              23. Slijedom navedenog, ne stoje ni ostali navodi i prigovori tužitelja, a posebno da se osporeno rješenje tuženika temelji isključivo na mišljenju SOA-e, a na temelju koje je zaključeno da tužitelj predstavlja opasnost za javni poredak, a da mišljenje SOA-e predstavlja osnovu za protjerivanje ako se osoba protjeruje iz razloga nacionalne sigurnosti, dok rješenje o protjerivanju zbog opasnosti za javni poredak mora biti utemeljeno na pravomoćnoj presudi suda. Ovo stoga, jer je, dakle, iz podataka spisa predmeta, kao i obrazloženja osporenog rješenja, razvidno da je mišljenje od SOA-e zatraženo u svrhu utvrđivanja razloga nacionalne sigurnosti i da je istim dano negativno mišljenje odnosno utvrđeno postojanje zapreke za produženje privremenog boravka u Republici Hrvatskoj, vezano za nacionalnu sigurnosti, te je dano mišljenje kako tužitelj ispunjava uvjete za protjerivanje iz Republike Hrvatske sukladno članku 46. stavku 5. i 7. i članku 47. stavku 1. Zakona u trajanju od deset godina, te je tuženik cijeneći takvo negativno mišljenje SOA-e i uzimajući u obzir  okolnosti propisane u gore citiranoj odredbi članka 45. stavka 2. Zakona donio osporeno rješenje pozivom na odredu članka 46. stavka 5. Zakona kojom je propisano, između ostalog, da se rješenje o protjerivanju državljanina države članice EGP-a koje se donosi zbog opasnosti za nacionalnu sigurnost može donijeti samo na temelju obavijesti nadležne sigurnosne službe.

24. Tuženik je, po mišljenju ovoga suda, na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te je postupak proveden sukladno odredbama ZUP-a, Zakona o državljanima država članica Europskog gospodarskog prostora i članovima njihovih obitelj, te Zakona o sigurnosno obavještajnom sustavu (Narodne novine, broj 79/06, 10/06) i Zakonu o sigurnosnim provjerama (Narodne novine, broj 85/08, 86/12). Za ponoviti je da je tijekom ovoga spora i raspravna sutkinja izvršila uvid u klasificirane podatke SOA-e (na temelju kojih je doneseno osporeno rješenje) te je utvrđeno kako u istima postoje opravdani razlozi za zaključak da bi tužitelj predstavljao opasnost za nacionalnu sigurnost u smislu gore citiranih odredbi.

25. Naposljetku, vezano uz prigovor tužitelja da tuženik zanemaruje presumpciju nevinosti kao jedno od osnovnih načela kako hrvatskog tako i europskog pravnog sustava, pa tako tužitelja da evidentira kao počinitelja tri kaznena djela, za navesti je da iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je tuženik uvidom u dostavljeno uvjerenje Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za kazneno pravo, Odjela za kaznene evidencije, Klasa: 740-02/20-03/122270, Urbroj: 514-06-02-01/1-20-02 od 5.10.2020. utvrđeno da je tužitelj odlukom Općinskog suda u Z, K-…/18 od 04.09.2018., pravomoćnom 19.02.2019., zbog počinjenog kaznenog djela iz članka 234. stavak 2. KZ11- Neovlaštena uporaba tuđe pokretne stvari, kažnjen uvjetnom kaznom zatvora u trajanju od 4 mjeseca uz rok kušnje u trajanju od 1 godine, te da je uvidom u dostavljeno uvjerenje Općinskog suda u V. G., Poslovni broj: Su-Ukp …./2020 od 14.12.2020. utvrđeno je da se protiv tužitelja vodi kazneni postupak za kaznena djela koja se progone po službenoj dužnosti uz obrazloženje da je donesena presuda o izdavanju kaznenog naloga K-163/20 članak 278/1 Općinski sud V. G..

26. U svemu izloženom, po ocijeni ovog suda, osporeno rješenje je zakonito, dok tužbeni prigovori nisu osnovani niti od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari, pri čemu nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a, na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

27. Stoga, valjalo je na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao u izreci.

28. Odluka o troškovima upravnog spora je izostala, obzirom da iako je tužitelj trošak zatražio isti nije popisao.

 

U Splitu 16. prosinca 2021.

 

     S U T K I NJ A

 

        Danijela Čipčić Buzov

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.  (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).

 

DNA:

-          tužitelju, po opunomoćeniku, uz zapisnik o objavi

-          tuženiku, uz zapisnik o objavi i uz spis upravnog tijela po pravomoćnosti

-          u spis.

 

 

RJ./

I.        Pozvati tužitelja na uplatu sudske pristojbe po pravomoćnosti.

II.     Spis u kalendar 30 dana.