- 1 -              Kzz 19/2021-3

Broj: Kzz 19/2021-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okr. K. B., zbog prekršaja iz čl. 196. st. 1. u vezi st. 7. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 67/08., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19. i 42/20. - dalje: ZOSPC), odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 26. travnja 2021. broj ZPP-DO-79/2020-2 podignutim protiv pravomoćne presude Općinskog suda u Bjelovaru od 21. listopada 2020. broj Pp P-1734/2020, u sjednici održanoj 16. prosinca 2021.,

p r e s u d i o   j e:

Odbija se zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 26. travnja 2021. broj ZPP-DO-79/2020-2 kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Bjelovaru od 21. listopada 2020. broj Pp P-1734/2020 na temelju čl. 182. toč. 3. Prekršajnog zakona ("Narodne novine" broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18. - dalje: PZ) okr. K. B. je oslobođen od optužbe da bi počinio prekršaj iz čl. 196. st. 1. u vezi st. 7. ZOSPC-a.

2. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv navedene pravomoćne presude i sudskog postupka koji je presudi prethodio zbog povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. u vezi s čl. 88. st. 2. i čl. 165. st. 3. PZ s prijedlogom da se zahtjev prihvati i utvrdi povreda zakona u korist okrivljenika.

3. Zahtjev za zaštitu zakonitosti (dalje u tekstu: zahtjev) nije osnovan.

4. Državni odvjetnik u podnesenom zahtjevu tvrdi da temelj pobijane presude „leži u pogrešnoj primjeni čl. 88. st. 2. PZ-a jer se sud nije rukovodio načelom slobodne ocjene dokaza već „zaključuje da je vezan takozvanim formalnim dokaznim načelom“ prema kojem se predmetni prekršaj isključivo može dokazivati jednim jedinim dokazom, svjedočenjem službene osobe policije koja je obavljajući nadzor nad prometom vozača zatekla u prekršaju. Po mišljenju državnog odvjetnika sud je izjednačio procesne uvjete za izdavanje obveznog prekršajnog naloga iz čl. 239. st. 1. u vezi s čl. 233. st. 1. toč. 1. PZ s formalnim dokaznim načelom što se očituje u konstataciji suda da je „upravo svjedokinja B. morala uočavati okrivljenika u izvršenju protupravne radnje na način da je neposredno prije zaustavljanja navedenog vozila jasno i nedvojbeno zaključila kako vozač tog trenutka na prometnici koristi mobilni uređaj upotrebom ruke. Stoga je bilo kakvo dojavljivanje nepropisne vožnje od strane sudionika u prometu neprihvatljivo jer osoba koja vrši dojavu direktno ne obavlja kontrolu prometa  niti utvrđuje identitet potencijalnog počinitelja prekršaja...“. Državni odvjetnik nastavlja kako „sudac koji je vodio raspravu nije pravilno primijenio niti ispoštovao odredbu čl. 165. st. 3. Prekršajnog zakona te zbog očito pogrešnog stajališta o postojanju formalnog dokaznog načela nije izvršio dužnost da se brine o svestranom raspravljanju predmeta, iako je za to imao temelj i obvezu koja je proizlazila upravo iz ... svjedočkog iskaza policijske službenice.“, a rezultat tako provedenog postupka je pravomoćna oslobađajuća presuda.

5. Protivno tvrdnji iz zahtjeva, iz obrazloženja pobijane presude jasno se razabire da je sud razmotrio i ocijenio obranu okrivljenika koji je negirao terećeni prekršaj povezano sa iskazom svjedokinje I. B. koja „nije opovrgnula navode obrane okrivljenika već jasno tvrdi kako prilikom zaustavljanja okrivljenika u kontroli prometa on nije tokom vožnje upotrebom ruke koristio mobilni uređaj.“  Doduše nastavno sud iznosi uvjerenje kako se predmetni prekršaj utvrđuje neposrednim opažanjem službene osobe koja vrši kontrolu prometa, a ne dojavljivanjem nepropisne vožnje od strane sudionika u prometu i to zbog dvojbe u mogućnost pouzdanog i objektivnog uočavanja radnje prekršaja od strane osobe koja je „u pravilu“ udaljena od počinitelja prekršaja i također u kretanju drugim vozilom. Na ovaj način je sud slobodno ocijenio dokaze na koje se referirao u presudi uz jasno izražen stav kako dojavljivanje nepropisne vožnje od strane drugih sudionika u prometu u pravilu nema dostatnu kvalitetu sigurnog dokaza o prekršaju. Prema tome, ne radi se o korištenju dokaznog pravila već izražavanja uvjerenja suda o dokaznoj vrijednosti određene kategorije dokaza zbog specifičnosti funkcioniranja prometa.

6. Nadalje, imajući na umu ograničenje ispitivanja samo onih povreda zakona koje su istaknute u zahtjevu (čl. 511. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, "Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) valja reći da je pobijanoj pravomoćnoj presudi prethodio žurni prekršajni postupak. U tom se postupku shodno čl. 222. st. 2. PZ-a provode pojedine radnje, ali se ne primjenjuju odredbe o glavnoj raspravi, njezinom zakazivanju i vođenju, dok državni odvjetnik upire upravo na povredu opće odredbe o glavnoj raspravi iz čl. 165. st. 3. PZ-a.  Spomenuta norma (čl. 165. st. 3. PZ) nalaže sucu da se brine o svestranom raspravljanju o predmetu, da sprječava svako odugovlačenje postupka, brine o održavanju reda u sudnici i dostojanstvu suda. U žurnom je postupku (čl. 222. st. 3. PZ-a) obveza suda da donese odluku o prekršaju nakon što pozove okrivljenika, svjedoke vještake i ostale radi ispitivanja i na temelju drugih dokaza u spisu ocijeni da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno.

7. Konačno, kada se već državni odvjetnik poziva na dužnost suda da „brine o svestranom raspravljanju predmeta“ ostaje otvoreno pitanje u čemu konkretno nalazi propust suda da tijekom postupka nije raspravljeno, budući da je iskaz svjedoka, na kojeg se upire u zahtjevu, ocijenjen kao podupirući obrani okrivljenika uslijed čega je okrivljenik oslobođen optužbe. Nezadovoljstvo državnog odvjetnika ishodom postupka u odnosu na pravilnost ocjene dokaza je osporavanje činjenične utemeljenosti presude zbog čega se zahtjev ne može podnijeti.

8. Slijedom izloženog trebalo je, na temelju čl. 512. ZKP/08., zahtjev odbiti i odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 16. prosinca 2021.