- 1 -              I Kž-102/2019-8

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-102/2019-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božićević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. V. P., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.-ispravak i 101/17. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama optuženika i M. K., kao osobe na koju je prenesena imovinska korist, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, od 2. svibnja 2018., br. K-13/16, u sjednici održanoj 16. prosinca 2021., u prisutnosti u javnom dijelu zz branitelja opt. V. P., odvjetnika K. Š., te M. K. i njezinog opunomoćenika, odvjetnika M. K.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I.              U povodu žalbi opt. V. P. i M. K. kao osobe na koju je prenesena imovinska korist, a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela te se izriče da je opt. V. P., radnjama činjenično opisanim u izreci prvostupanjske presude, počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. - dalje: KZ/11.-I).

 

II.              Uslijed odluke pod toč. I., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o uvjetnoj osudi, te se opt. V. P. zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11.-I, zbog kojeg je sada proglašen krivim, na temelju te zakonske odredbe u svezi s čl. 48. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11.-I, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 11 (jedanaest) mjeseci, a na temelju čl. 56. KZ/11.-I, izriče se uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

III.              Uslijed odluka pod toč. I. i II., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi, te se na temelju čl. 77. st. 1. KZ/11.-I, u vezi s čl. 560. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 150/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje u tekstu: ZKP/08.):

-          utvrđuje novčani iznos od 250.472,88 kuna, kao imovinska korist ostvarena kaznenim djelom iz članka 246. stavak 2. KZ/11.-I, činjenično opisanim u izreci presude, koji postaje imovina Republike Hrvatske;

-          nalaže opt. V. P. i osobi na koju je prenesena imovinska korist M. K., uplatiti u korist državnog proračuna Republike Hrvatske iznos od 125.236,44 kuna svaki, u roku 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

IV.              Odbijaju se žalbe opt. V. P. i M. K. kao neosnovane, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Pobijanom presudom opt. V. P. proglašen je krivim, zbog kaznenog djela protiv gospodarstva – zlouporaba povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11., i osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedanaest mjeseci, a na temelju čl. 56. KZ/11., izrečena mu je uvjetna osuda na način da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od četiri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

2.              Primjenom članka 58. KZ/11., određeno je da će sud opozvati uvjetnu osudu ako optuženik, bez opravdanog razloga, u roku dvije godine od pravomoćnosti presude, ne vrati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom.

 

3.              Na temelju čl. 560. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 150/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.), u svezi sa čl. 77. st. 1. KZ/11., pobijanom je presudom utvrđeno da je novčani iznos od 250.472,88 kuna imovinska korist koja je ostvarena kaznenim djelom, te postaje imovina Republike Hrvatske. Stoga je, na temelju citirane zakonske odredbe, naloženo opt. V. P. i M. K. kao osobi na koju je prenesena imovinska korist, uplatiti 125.236,44 kuna svaki, u roku petnaest dana od pravomoćnosti presude. Istom je presudom naloženo optuženiku naknaditi troškove kaznenog postupka, i to troškove vještačenja u ukupnom iznosu 8.125,00 kuna i troškovi svjedoka u iznosu 134,00 kuna, te paušalnu svotu u iznosu 2.000,00 kuna, dok je odluka o naknadi troškova kaznenog postupka branitelju po službenoj dužnosti, donesena naknadno, posebnim rješenjem.

 

4.              Protiv ove presude žalbu su podnijeli opt. V. P. i M. K. kao osoba na koju je prenesena imovinska korist.

 

5.              Optuženik, putem branitelja S. Lj., odvjetnika iz Z., žali se "iz svih zakonskih razloga", sa prijedlogom pobijanu presudu preinačiti na način da se optuženik oslobodi kaznene odgovornosti, odnosno pobijanu presudu ukinuti i vratiti predmet na ponovno odlučivanje.

 

6.              M. K., kao osoba na koju je prenesena imovinska korist, izjavila je žalbu putem punomoćnice J. N., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi, s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

 

7.              Spis predmeta je, suglasno čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 150/08., 76/09., 80/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.), dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

8.              Na temelju čl. 475. st. 2. ZKP/08., o sjednici vijeća izvješteni su opt. V. P. i njegov branitelj S. Lj., M. K., kao osoba na koju je prenesena imovinska korist i njezina opunomoćenica odvjetnica V. D. L., kao preuzimateljica odvjetničkog ureda pokojne J. N., te Glavna državna odvjetnica Republike Hrvatske.

 

9.              Sjednici su prisustvovali zz branitelja optuženika, K. Š., odvjetnik iz Z., M. K. i njezin opunomoćenik M. K., odvjetnik iz Z.

 

10.              Žalbe su neosnovane.

 

11.              Suprotno žalbenim navodima opt. V. P. i M. K., izreka pobijane presude je razumljiva, a sud prvog stupnja je, glede odlučnih činjenica, označio jasne i logične razloge na kojima se zasniva izreka. Isto tako, sud je označio dokaze na temelju kojih proizlazi zaključak da je opt. V. P. počinio kazneno djelo, kako je to i navedeno u pobijanoj presudi, a potom je obrazložio na osnovu kojih odlučnih činjenica je to zaključio.

 

12.              Nasuprot žalbenoj tvrdnji M. K., prvostupanjski sud je, s obzirom na utvrđene činjenice vezane iz postupanja i optuženika i M. K., sumarno ali razumljivo obrazložio svoj zaključak kako trebaju uplatiti svaki po 125.236,44 kuna, na ime imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom. Visinu je odmjerio po slobodnoj ocjeni, suglasno odredbi čl. 559. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 150/08., 76/09., 80/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.), o čemu će kasnije biti više riječi.

 

13.              Nije u pravu opt. V. P. kada u žalbi tvrdi da je presuda nerazumljiva, jer je nejasan navod prvostupanjskog suda o primjeni odredbe čl. 246. KZ/11., kao blažeg zakona za počinitelja od odredbe čl. 337. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11., 125/11. i 143/12. – dalje u tekstu: KZ/97.). Za žalitelja je nerazumljivo obrazloženje prvostupanjskog suda da je primijenjeni zakon, dakle KZ/11., blaži od KZ/97. zbog „veće količine kriminalne aktivnosti kako bi se ostvario kvalificirani oblik kaznenog djela“.

 

14.              Nasuprot takvoj žalbenoj tvrdnji, prvostupanjski sud je svoju odluku jasno obrazložio, sukladno pravnom shvaćanju Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (br. Su-IV-K-4/2012-57 od 27. prosinca 2012.). Naime, prema ranijem pravnom shvaćanju ovog suda, s obzirom da zakon to nije propisivao, vrijednost znatne imovinske koristi i znatne štete postojala je kada vrijednost imovinske koriti ili štete prelazi 30.000,00 kuna. U međuvremenu je, odredbom čl. 87. st. 27. KZ/11., propisano da je vrijednost imovinske koristi i štete znatna ako prelazi 60.000,00 kuna. To znači da je zakonskim izmjenama povišen imovinski limit potreban za ostvarenje kvalificiranog oblika kaznenog djela. Zbog povišenja imovinskog limita, potrebna je i „veća količina kriminalne aktivnosti kako bi se ostvario kvalificirani oblik kaznenog djela“, a što je prvostupanjski sud obrazložio jasnim izričajem kada je primijenio blaži zakon.

 

15.              Opt. V. P., nadalje, problematizira odredbu čl. 252. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima iz izreke pobijane presude, paušalnom tvrdnjom kako je ovaj zakon primijenjen na štetu optuženika. Prema ovoj odredbi, koja je bila na snazi prije, u vrijeme počinjenja kaznenog djela, a na snazi je i danas, propisana je dužnost članova uprave voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika. Dakle, citiranom odredbom nije primijenjeno materijalno pravo na štetu optuženika, a o tome da se poslovi TD V. M. d.o.o., doista, nisu vodili s pozornošću savjesnog gospodarstvenika, biti će više riječi u odnosu na istaknutu žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

16.              Međutim, ovaj je sud, povodom žalbi a po službenoj dužnosti, u skladu čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08., utvrdio ostvarenu povredu kaznenog zakona na štetu optuženika, o čemu će kasnije biti više riječi.

 

17.              Suprotno žalbenim navodima optuženika i M. K., činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja, zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza, logični su i zakoniti, pa su uslijed toga zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica pravilno utemeljeni na izvedenim dokazima.

 

18.              U postupku je, nedvojbeno, utvrđeno da je opt. V. P. bio i osnivač i direktor, te ovlašteni potpisnik za raspolaganje po računu TD V. M. d.o.o. Pravilno je, stoga, utvrđenje prvostupanjskog suda da je on bio dužan skrbiti se o interesima tog trgovačkog društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika. Između ostaloga, to znači da je bio dužan skrbiti da se dnevni utršci polažu na račun TD V. M. d.o.o., dakle štititi imovinskih interesa tog trgovačkog društva. Međutim, utvrđeno je kako je optuženik propustio štititi imovinskih interesa trgovačkog društva, jer od 02. siječnja 2007. do 31. prosinca 2008., dnevni utržak nije u cijelosti bio polagan na račun trgovačkog društva, niti je bio utrošen za poslovanje tog trgovačkog društva.

 

19.              Iz pisanog nalaza i mišljenja sudskog vještaka za knjigovodstvo i financije R. P., proizlazi da je TD V. M. d.o.o. od 1. siječnja 2007. poslovalo preko žiro-računa u Z. b. Vještak je utvrdio kako iz priloženih pet rokovnika proizlazi evidentiranje dnevnog prometa - razduženje po danima za 2007. i 2008., a što odgovara dnevnom prometu - razduženju iz knjige popisa o nabavi i prodaji robe. Grafološkim vještačenjem rukopisa u spomenutim rokovnicima, koje je proveo vještak za rukopise i dokumente Centra „I. V.“, proizlazi da je optuženik bio skriptor dnevnog prometa, osim rukopisnih navoda „7. 12. 09.“ M. K.“.

 

20.              Kako je vještak R. P. utvrdio postojanje iskazanog dnevnog prometa i razduženja iz poslovnih knjiga, odnosno knjiga popisa o nabavi i prodaji robe, proveo je sučeljavanje ukupnog prometa i razduženja u 2007. i 2008., sa položenom gotovinom na žiro-račun, te s osnova kartica i čekova. Na taj je način vještak utvrdio da dnevni utržak u gotovini nije bio uredno polagan na račun trgovačkog društva, odnosno bilo je manje uplaćeno 250.472,88 kuna, koji iznos nije bio utrošen u poslovanje TD V. M. d.o.o.

 

21.              Optuženik i M. K. kao osoba na koju je prenesena imovinska korist, u žalbi zanemaruju kako iz suglasnih iskaza brojnih svjedokinja (npr. D. S., N. V., A. H., V. I., D. F., R. R., M. M., M. C.) proizlazi da su posao u svim prodavaonicama oštećenog TD V. M. d.o.o., organizirali i vodili zajednički opt. V. P. i njegova majka. Na kraju smjene novac od utrška sa specifikacijom, djelatnice su ostavljale u omotnici na posebnom mjestu u prodavaonici. Po taj su novac, navečer, dolazili optuženik i njegova majka M. K., većinom zajedno i nikad nisu imali primjedbi oko iznosa ostavljenog iznosa.

 

22.              Opt. V. P. zanemaruje kako je bio osnivač, direktor i ovlašteni potpisnik za raspolaganje po računu TD V. M. d.o.o. On je, dakle, bio dužan ne samo uredno voditi poslovne knjige, već i skrbiti o urednom polaganju dnevnog utrška na račun trgovačkog društva. S obzirom da iz rezultata knjigovodstvenog vještačenja, koje je prvostupanjski sud s pravom prihvatio, proizlazi kako dnevni utržak nije u cijelosti bio polagan na račun TD V. M. d.o.o., odnosno da je 250.472,88 kuna manje položeno, onda je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda kako je upravo taj iznos zadržan za privatne svrhe.

 

23.              Utvrđenje da je optuženik počinio odnosno kazneno djelo na način opisan u činjeničnom opisu izreke pobijane presude, prvostupanjski sud je potkrijepio i zaključkom kako to proizlazi iz nedvojbene činjenice da su dnevne utrške preuzimali on i njegova majka, dakle nitko treći. S druge strane, nema dvojbe da je upravo optuženik bio taj koji je, osobno, evidentirao dnevni promet - razduženje po danima za 2007. i 2008., pa je on i znao točan iznos dnevnog utrška, odnosno da se preuzeti dnevni utržak u gotovini ne polaže u cijelosti na račun trgovačkog društva.

 

24.              Nasuprot žalbenih tvrdnji M. K., nema dvojbe da je ona, koja je isto bila direktorica TD TD V. M. d.o.o., vodila poslovanje oštećenog trgovačkog društva zajedno sa optuženikom. Naime, iz suglasnih iskaza brojnih djelatnica koje su iskazivale o načinu rada TD V. M., proizlazi da su u inkriminirano vrijeme optuženik i M. K., zajedno dovozili robu u prodavaonice, oboje su dolazili po novac od dnevnog prometa, zajedno su zapošljavali prodavačice itd. Svjedokinja D. S. je rekla kako su optuženik i njegova majka dolazili po kuvertu s dnevnim utrškom većinom zajedno, ali i zasebno, a one su im prethodno telefonom javljale promet za taj dan, nekada bi se javio optuženik, a nekada M. K.

 

25.              Nasuprot tvrdnji žaliteljice, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako su ona i optuženik u inkriminirano vrijeme, dakle od 2. siječnja 2007. do 31. prosinca 2008., osim privatno i poslovno bili usko povezani i stoga su oboje znali „što se zbiva s novcem od dnevnih utržaka“. Živjeli su u istom kućanstvu i zajednički vodili poslovanje trgovačkog društva. Doista je neuvjerljivo da M. K. nije bila upoznata sa činjenicom da se novac od dnevnog utrška, u cijelosti, ne polaže na račun trgovačkog društva. Uostalom, kako to i proizlazi iz utvrđenog činjeničnog stanja, M. K. je, poput optuženika, imala uvid u poslovne knjige. S tim povezano je iskazivala djelatnica G. A., koja je rekla kako su, na kraju smjene, telefonom javljale promet najčešće „šefici“ M. K., koja bi donijela poslovne knjige ako se znalo da će doći porezna kontrola, kako bi izgledalo kao da se sve uredno vodi, a ako bi kontrola došla nenajavljeno, tada su opet zvale nju, pa bi ona i donijela što treba.

 

26.              Djelatnice su iskazivale i o tome kako je TD V. M. bio „formalno okrivljenikov“, no sve su smatrale da optuženik i njegova majka, manje-više zajednički vode poslovanje. Međutim, 2009. su se njih dvoje posvađali i razdvojili u poslu. Kao razlog raskola svjedokinje su navele optuženikovo stupanje u vezu s jednom od prodavačica „što majci nije bilo po volji“, nakon čega je ona podnijela i kaznenu prijavu protiv sina.

 

27.              Iz navedenog proizlazi, jedini logičan zaključak kako preuzeti novac od dnevnog utrška, u razdoblju od 2. siječnja 2007. do 31. prosinca 2008., nije bio u cijelosti polagan na račun trgovačkog društva, već su ga optuženik i njegova majka, protiv koje se nije vodio kazneni postupak, bez valjane osnove zadržali u privatne svrhe.

 

28.              Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženik, kao direktor TD V. M. d.o.o i ovlašteni potpisnik za raspolaganje po računu navedenog društva, počinio kazneno djelo na način kako je to i navedeno u izreci pobijane presude.

 

29.              Naime, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako je optuženik u gospodarskom poslovanju povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelji na zakonu i na taj način ostvario imovinsku korist u iznosu 250.472,88 kuna za sebe i svoju majku M. K. Zato je pravilno i utvrđenje prvostupanjskog suda kako upravo taj iznos predstavlja imovinsku korist koju su ostvarili optuženik i M. K., kao osoba na koju je dijelom ta korist prenesena.

 

30.              Suprotno žalbenoj tvrdnji M. K., prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve relevantne činjenice, kada je odlučio da optuženik i ona moraju platiti jednu polovinu tog iznosa, dakle 125.236,44 kuna svaki. Ovaj je omjer prvostupanjski sud odmjerio ocjenjujući, prema slobodnoj ocjeni, da su te iznose njih dvoje zadržali u privatne svrhe. Žaliteljica, naime, zanemaruje kako je iznos određen sukladno utvrđenim aktivnostima dvoje direktora trgovačkog društva V. M. d.o.o., dakle i optuženika i njegove majke. Stoga je prvostupanjski sud i naglasio kako ovaj iznos odgovara „... svim okolnostima postupanja okrivljenika i M. K. u odnosu na oštećeno TD, a prema slobodnoj ocjeni ....“. Nema dvojbe kako bi utvrđivanje još točnijeg omjera imovinske koristi između njih dvoje, bilo povezano s nerazmjernim teškoćama i znatno bi odugovlačilo i ovako predugo trajanje postupka.

 

31.              Nasuprot stajalištu optuženika i M. K., prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza, potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza osnovano zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo, na način kako je to navedeno u izreci pobijane presude. Jednako tako, prvostupanjski sud je, pravilno, utvrdio da ukupni iznos od 250.472,88 kuna predstavlja imovinsku korist koju su ostvarili i optuženik i osoba na koju je dijelom ta korist prenesena.

 

32.              Za sva svoja utvrđenja prvostupanjski sud je dao valjano i logično obrazloženje, koje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud i na koje se upućuju žalitelji.

 

33.              Kao što je to već navedeno, ovaj je sud u povodu žalbi a po službenoj dužnosti, primjenom odredbe čl. 476 st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08., utvrdio povredu kaznenog zakona na štetu optuženika.

 

34.              Naime, sud prvog stupnja je opt. V. P. osudio na kaznu zatvora u trajanju jedanaest mjeseci i izrekao uvjetnu osudu, a na temelju odredbe čl. 58. KZ/11., odredio je opoziv uvjetne osude ukoliko optuženik ne vrati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom. Očito je sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 58. st. 1. KZ/11., koja u drugoj rečenici propisuje opoziv uvjetne osude ako optuženik, bez opravdanog razloga, na vrati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom. Međutim, ove rečenice nije bilo u KZ/11.-I, već je unesena Zakonom o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, koji je stupio na snagu 30. svibnja 2015., premda je slična odredba bila i u čl. 69. st. 5. KZ/97., dakle u vrijeme počinjenja kaznenog djela.

 

35.              S obzirom da se zakon, nakon počinjenja kaznenog djela a prije donošenja pravomoćne presude, izmijenio više puta sud je u obvezi primijeniti zakon koji je najblaži za počinitelja.

 

36.              Nema dvojbe da je, u konkretnom slučaju, za počinitelja najblaži zakon koji ne propisuje opoziv uvjetne osude ukoliko ne vrati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, a to je KZ/11.-I.

 

37.              Zato je, po službenoj dužnosti, preinačena pobijana presudu u pravnoj oznaci djela, na način da se opt. V. P. proglašava krivim zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11-I, te je primjenom te zakonske odredbe, u svezi s čl. 48. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11.-I, osuđen na kaznu zatvora na koju ga je osudio i prvostupanjski sud, a primjenom čl. 56. KZ/11.-I izrečena mu je ista uvjetna osudu koju je izrekao  prvostupanjski sud.

 

38.              Primjenom ovih zakonskih odredbi iz KZ/11.-I, ispunile su se pretpostavke i za odredbu čl. 58. st. 1. KZ/11.-I., u kojoj nema citirane rečenice o opozivu uvjetne osude. Primjenom čl. 58. st. 1. KZ/11.-I., kako je to navedeno u izreci ove presude, ne može se opozvati uvjetna osuda ako optuženik, bez opravdanog razloga, ne vrati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom. Na taj je način ispunjena zakonska obveza primjene zakona koji je najblaži za počinitelja.

 

39.              Nije u pravu optuženik kada se, paušalno, žali zbog odluke o kazni, koji žalbeni osnov ničim ne obrazlaže.

 

40.              Određujući vrstu i mjeru kaznenopravne sankcije koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela. Osobito treba cijeniti stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

 

41.              Prvostupanjski sud je, olakotnim, cijenio to što optuženik ima obitelj, kao i znatan protek vremena od počinjenja kaznenog djela, koji se ne može pripisati njegovom postupanju. Otegotnim mu je cijenjena dosadašnja osuđivanost, ali za potpuno nesrodna kaznena djela. Imajući u vidu navedeno, prvostupanjski sud je ocijenio kako su olakotne okolnosti toliko izražene da se svrha kažnjavanja može postići i blažom kaznom od propisane, uz daljnju procjenu kako se svrha može postići i bez izvršenja kazne zatvora.

 

42.              Prvostupanjski sud je utvrdio i ocijenio sve okolnosti relevantne za zakonitu odluku o vrsti i mjeri kaznenopravne sankcije. Kaznom zatvora u trajanju jedanaest mjeseci i uvjetnom osudom s rokom kušnje od četiri godine, moći će se ispuniti zahtjevi kako generalne tako i specijalne prevencije.

 

43.              Međutim, jasno je kako nitko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom. Utvrđeni iznos od 250.472,88 kuna predstavlja imovinsku korist koju je ostvario optuženik i njegova majka M. K., kao osoba na koju je dijelom prenesena ta korist. S obzirom da nije bilo imovinskopravnog zahtjeva, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako ovaj novčani iznos postaje imovina Republike Hrvatske. Stoga je, sada uz pravilno pozivanje na primijenjeni KZ/11.-I, i naloženo optuženom i osobi na koju je prenesena imovinska korist, uplatiti u korist državnog proračuna, svaki po jednu polovinu tog iznosa.

 

44.              Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.

 

45.              Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu čl. 476 st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti neka druga povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, osim one o kojoj je bilo riječi i koja je sada sanirana, a na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

46.              Stoga je, primjenom čl. 486. ZKP/08., trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 16. prosinca 2021.