- 1 -              Revd 2659/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 2659/2021-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đure Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. B. iz M., Š., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Lj.-V. & P. d.o.o. iz S., protiv tuženika E. o. d.d. Z., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva G. & P. iz Z., Pisarnica Z. I., radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-1176/2019-2 od 17. prosinca 2020., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pn-517/16 od 15. ožujka 2019., u sjednici održanoj 15. prosinca 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Dopušta se revizija protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-1176/2019-2 od 17. prosinca 2020., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pn-517/16 od 15. ožujka 2019., zbog sljedećeg pravnog pitanja:

 

„Može li stvarna šteta koju oštećeni trpi zbog nemogućnosti ostvarivanja zarade zbog nesposobnosti za rad, iznositi više od onog iznosa kojeg svaka osoba može ostvariti istom vrstom rada pod istim okolnostima, odnosno je li se u izgubljenu zaradu tužitelju koji je obavljao rad „na crno“ uračunava i dio zarade koji je ostvaren neplaćanjem poreza i doprinosa?“

 

 

Obrazloženje

 

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije (ispravljen podneskom od 12. travnja 2021.) protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-1176/2019-2 od 17. prosinca 2020., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pn-517/16 od 15. ožujka 2019.

 

2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik postavlja pitanja za koja navodi da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, i to:

 

„1. Je li sukladno čl.191. st.1. Zakona o parničnom postupku došlo do preinake tužbe promjenom činjenične osnove tužbe, u situaciji kada se tužbeni zahtjev osniva na bitno drukčijem činjeničnom stanju ili drukčijem kompleksu činjenica od onih koje su do dana bile tužbena osnova i da li takva procesnopravna situacija u materijalnom smislu u pogledu prekida zastare znači da prekid zastare u odnosu na novopostavljeni zahtjev nije niti nastupio?

 

2. Je li stajalište drugostupanjskog suda o tome da u slučaju kada tužitelj promijeni činjenični osnov svojeg tužbenog zahtjeva ipak nije došlo do preinake tužbe već da je samo uređena tužba na način da je tužitelj precizirao tužbeno traženje time što je nadopunio činjeničnu osnovu postojećeg tužbenog zahtjeva pa da se stoga ne radi o objektivnoj preinaci tužbe i promjeni istovjetnosti tužbenog zahtjeva, u protivnosti sa stajalištem revizijskog suda u odlukama Rev x 424/2011 od 29.01.2014., Rev-x 521/2014 od 08.07.2014., Rev-x 1134/13 od 03.03.2015., Rev-21/2010 od 17.01.2012., o tome da preinaka tužbe postoji kada se promijeni tužbena osnova i kada se određeni tužbeni zahtjev osniva na bitno drukčijem činjeničnom stanju i drukčijem kompleksu činjenica od onih koje su do tada bile tužbena osnova, u kojim situacijama nije riječ o dopuni ili ispravljanju pojedinih navoda tužbe koje ne dovode do preinake tužbe, već upravo o promjeni činjeničnog kompleksa koji dovodi do promjene istovjetnosti zahtjeva i objektivne preinake tužbe?

 

3. Može li stvarna šteta koju oštećeni trpi zbog nemogućnosti ostvarivanja zarade zbog nesposobnosti za rad, iznositi više od onog iznosa kojeg svaka osoba može ostvariti istom vrstom rada pod istim okolnostima uz umanjenje za materijalne troškove rada i podmirenje dužnih obaveza na ime poreza, doprinosa i ostalih davanja koja se obvezno izdvajaju iz naplaćenih naknada za rad?

 

4. Da li se u izgubljenu zaradu tužitelju koji je obavljao rad „na crno“ uračunava i dio zarade koji je ostvaren neplaćanjem poreza i doprinosa i je li stav drugostupanjskog suda u pobijanoj odluci o tome da činjenica što je tužitelj pri obavljanju rada „na crno“ izbjegavao podmirivati dužne obaveze na ime poreza, doprinosa i ostalih davanja koja se obvezno izdvajaju pri obavljanju iste vrste rada za ostvarivanje predmetne zarade, ne utječe na postojanje i visinu obveze tuženika na naknadu štete prema oštećeniku, u protivnosti sa stajalištem revizijskog suda u odlukama Rev-x 139/2016 od 02.09.2020., Rev-922/07 od 14.01.2009. i Revr-731/09 od 11.03.2010., o tome da se u izgubljenu zaradu tužitelju koji je tu zaradu ostvarivao „na crno“, ne uračunava dio zarade koji je ostvaren neplaćanjem poreza i doprinosa?

 

5. Je li primjenom pravila o teretu dokaza iz odredbi čl.219. st.1. i čl.221.a ZPP-a, u postupku tužitelj dužan svoje tvrdnje o osnovu i visini tražbine zbog gubitka zarade i tražbine mjesečne rente s tog osnova za ubuduće, dokazati u dovoljnom stupnju sigurnosti, uvjerljivosti i pouzdanosti i može li sud svoju odluku o osnovanosti i visini tražbine tužitelja iz čl.1095. Zakona o obveznim odnosima utemeljiti isključivo na supsidijarnom dokazu - iskazu tužitelja kao stranke u postupku te na personalnim dokazima – iskazima svjedoka koje je predložio sam tužitelj, a bez bilo kakvih materijalnih dokaza o visini ostvarivane zarade prije štetnog događaja?

 

6. Je li u slučaju kada sud utvrdi postojanje podijeljene krivnje i doprinosa oštećenika za nastanak štetnog događaja i imovinske štete zbog gubitka zarade, potrebno prvotno umanjiti cjelokupnu odmjerenu visinu novčanog iznosa koji je sud utvrdio da bi oštećenik ostvarivao kao zaradu da nije bilo štetnog događaja za utvrđeni omjer podijeljene krivnje i doprinosa oštećenika, te potom tako dobiveni iznos umanjiti za mjesečni iznos invalidske mirovine koju oštećenik prima budući oštećenik koji je pridonio da šteta bude veća nego što bi inače bila, ima pravo na razmjerno smanjenu naknadu?

 

7. Je li drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo čl. 1106., čl. 1072. i čl. 1092. Zakona o obveznim odnosima kada je tužitelju dosudio naknadu imovinske štete tako da je od ukupno utvrđene visine imovinske štete zbog gubitka zarade umanjio iznose invalidske mirovine koje oštećenik mjesečno prima i tek tako dobiveni iznos umanjio za suodgovornost (doprinos) tužitelja za nastanak štetnog događaja i štete?

 

8. Je li u primjeni materijalnog prava odredbe čl.1072. st.2. Zakona o obveznim odnosima i utvrđivanju omjera podijeljene krivnje i odgovornosti tužitelja za nastanak štetnog događaja i štetu, uzimajući u obzir činjenicu da tužitelj nije imao položen vozački ispit A kategorije i da je upravljao motociklom nedopuštenom brzinom koja je bila dvostruko veća od dozvoljene, a koje protupravnosti, nepažnja i propusti tužitelja stoje u izravnoj uzročnoj vezi sa nastankom prometne nesreće, omjer podijeljene krivnje i doprinosa tužitelja trebalo utvrditi u omjeru od 50% i je li pravno shvaćanje izneseno u pobijanoj drugostupanjskoj odluci o podijeljenoj krivnji i doprinosu tužitelja u omjeru od 40%, iako je upravljao motociklom bez položenog vozačkog ispita i kretao se brzinom koja je bila dvostruko veća od dopuštene, dok bi sa dopuštenom brzinom izbjegao nastanak prometne nesreće, u suprotnosti s pravnim shvaćanjem iznesenim u odlukama revizijskog suda Rev-3258/2015, Rev-541/99 i Rev-848/05 o tome da je za nastanak prometne nesreće u podjednakom omjeru (50%) suodgovoran i vozač koji upravlja vozilom brzinom koja je dvostruko veća od dopuštene i koji bi, da se kretao dopuštenom brzinom, imao mogućnost izbjeći nastanak prometne nesreće?“

 

3. Kao razloge važnosti prvog i drugog postavljenog pitanja tuženik navodi odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev x-424/11 od 29. siječnja 2014., broj Rev x-521/14 od 8. srpnja 2014., broj Rev x-1134/13 od 3. ožujka 2015., broj Rev-21/10 od 17. siječnja 2012., za treće i četvrto pitanje navodi odluke broj Rev x-139/16 od 2. rujna 2020., broj Rev-922/07 od 14. siječnja 2009., broj Revr-731/09 od 11. ožujka 2010., za peto pitanje odluku broj Rev x-139/16 od 2. rujna 2020., za šesto i sedmo pitanje odluke Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-2588/11 od 3. svibnja 2012., Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-1540/14 od 13. listopada 2015. i Županijskog suda u Splitu broj Gžnš-14/15 od 29. listopada 2015., te za osmo pitanje odluke revizijskog suda broj Rev-3258/15 od 12. rujna 2018., broj Rev-541/99 od 19. prosinca 2001. i broj Rev-848/05 od 13. listopada 2005.

 

4. Odgovor na prijedlog za dopuštenje nije podnesen.

 

5. Postupajući sukladno odredbama članka 385.a i članka 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) revizijski sud je ocijenio da je postavljeno pitanje, koje se u bitnome svodi na način kako je naznačeno u izreci rješenja, važno u smislu odredbe članka 385.a stavak 1. ZPP za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda (broj Rev x-139/16 od 2. rujna 2020., broj Rev-922/07 od 14. siječnja 2009., broj Revr-731/09 od 11. ožujka 2010.).

 

6. Preostala pitanja, prema ocijeni ovoga vijeća, ne predstavljaju pitanja koja bi bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu i u odnosu na koja bi bila potrebna intervencija ovoga suda.

 

7. Slijedom izloženog, u ovoj pravnoj stvari ispunjene su pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz članka 385.a stavak 1. ZPP i dopuštenje revizije u odnosu na pitanje navedeno u izreci, pa je na temelju odredbe članka 385.a stavak 1. alineja 1. u vezi s člankom 387. stavak 6. ZPP, u odnosu na njega valjalo dopustiti reviziju tuženika.

 

Zagreb, 15. prosinca 2021.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Đuro Sessa, v.r.