1                            Poslovni broj: I Kž-332/2021-7

 

Poslovni broj: I Kž-332/2021-7

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Turudića, univ.spec.crim, predsjednika vijeća te dr.sc. Tanje Pavelin i Sande Janković, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bujas, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. V. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21. – dalje: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženog M. V. i optuženog Z. M. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Splitu od 4. ožujka 2021., broj K-3/2017., u sjednici održanoj 15. prosinca 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice zamjenika branitelja optuženog M. V., odvjetnika M. R.

 

 

 

r i j e š i o   j e

 

 

I Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, a povodom te žalbe i žalbi optuženog M. V. i optuženog Z. M. po službenoj dužnosti, ukida se pobijana presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II Uslijed odluke pod I, žalbe optuženog M. V. i optuženog Z. M. su bespredmetne.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Županijski sud u Splitu presudom broj K-3/2017. od 4. ožujka 2021. proglasio je krivima optuženog M. V. i optuženog Z. M. zbog kaznenog djela protiv gospodarstva – zlouporaba povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. KZ/11. i kaznenog djela krivotvorenja službene ili poslovne isprave djelo opisano iz članka 279. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., kako je to pobliže opisano u izreci pobijane presude.

 

1.1.Optuženom M. V. i optuženom Z. M. utvrđene su za kazneno djelo iz članka 246. stavak 1. KZ/11. kazne zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci svakome, a za kazneno djelo iz članka 279. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. kazne zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci svakome, pa su na temelju članka 51. KZ/11. optuženici osuđeni na jedinstvene kazne zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine svaki. Na temelju članka 56. stavak 2. KZ/11. optuženim M. V. i Z. M. izrečena je uvjetna osuda time da se izrečena kazna zatvora optuženom M. V. i optuženom Z. M. neće izvršiti ako oni u roku od 5 (pet) godina od pravomoćnosti presude ne počine novo kazneno djelo.

 

1.2. Temeljem članka 62. stavak 1. točka 1. KZ/11. optuženom M. V. i optuženom Z. M. naloženo je da u roku od 1 (jedan) mjesec poprave štetu počinjenu kaznenim djelom i to da oštećenom trgovačkom društvu P. d.o.o. B. isplate iznos od 32.493,90 kuna. Na temelju članka 58. stavak 1. KZ/11. sud će optuženom M. V. i optuženom Z. M. opozvati uvjetnu osudu ako bez opravdanih razloga ili u roku koji je određen presudom (u roku od mjesec dana), ne poprave štetu počinjenu kaznenim djelom kako je to naloženo posebnom obvezom iz članka 62. stavak 1. točka 1. KZ/11., koja im je određena uz uvjetnu osudu.

 

1.3. Na temelju članka 158. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženom M. V. i optuženom Z. M. je naloženo da isplate imovinskopravni zahtjev oštećenom trgovačkom društvu P. d.o.o. B. u stečaju, u roku od mjesec dana, iznos od 32.493,90 kuna, dok je u odnosu na preostali dio imovinskopravnog zahtjeva oštećeno trgovačko društvo P. d.o.o. u stečaju upućeno u parnicu.

 

1.4.Temeljem odredbe članka 148. stavak 1. ZKP/08. u vezi s člankom 145. stavak 1. i 2. točka 1. do 6. ZKP/08. optuženi M. V. i optuženi Z. M. dužni su na ime naknade troškova kaznenog postupka i to na ime troškova svjedoka i vještaka, solidarno isplatiti iznos od 7.430,00 kuna te na ime troškova paušala svaki od po 5.000,00 kuna, a temeljem odredbe članka 145. stavak 4. ZKP/08. optuženi Z. M. je dužan podmiriti troškove branitelja po službenoj dužnosti te će se isti isplatiti od tijela koje vodi postupak, a naplatiti naknadno od optuženika o čemu će biti doneseno posebno rješenje.

 

2. Protiv ove presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik te optuženi M. V. i optuženi Z. M..

 

2.1. Državni odvjetnik žali se zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, predlažući da se pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

2.2. Optuženi M. V. žali se po branitelju mr.sc. Ž. G., odvjetniku u S. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, predlažući da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zatražena je obavijest o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

 

2.3. Optuženi Z. M. žalbu je podnio po branitelju L. A., odvjetniku u S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i oslobodi ga se optužbe, podredno da se ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

4. Spis predmeta je, sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. O sjednici drugostupanjskog vijeća obaviješteni su državni odvjetnik, optuženi M. V. i njegov branitelj, odvjetnik mr.sc. Ž. G.. Na sjednicu je pristupio zamjenik branitelja optuženika, odvjetnik M. R. dok uredno pozvani državni odvjetnik i optuženik nisu pristupili pa je sjednica vijeća održana u njihovoj odsutnosti na temelju članka 475. stavak 4. ZKP/08.

 

6. Žalba državnog odvjetnika je osnovana, a ispitivanjem pobijane presude povodom podnesenih žalbi, po službenoj dužnosti u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. utvrđeno je da je, počinjen i vid bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. koji nije istaknut ni u jednoj od podnesenih žalbi, a zbog kojeg je tu presudu također trebalo ukinuti, uslijed čega su žalbe optuženika bespredmetne.

 

7. Prije svega, u pravu je državni odvjetnik kada u svojoj žalbi ističe da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, čime je u pobijanoj presudi ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. zbog čega se presuda ne može ispitati. Naime, ispravno državni odvjetnik upire da se pod točkom 27. pobijane presude obrazlaže subjektivni element na strani optuženika htjenjem nastupanja štetnih posljedica pri čemu prvostupanjski sud uopće ne navodi i ne obrazlaže namjeru optuženika za pribavljanjem protupravne imovinske koristi iako su činjeničnim opisom djela proglašeni krivim da su kaznena djela počinili s ''nakanom stjecanja neosnovane materijalne dobiti'' te da su počinjenjem djela iz članka 246. stavak 1. KZ/11. i članka 279. stavak 1. i 2. KZ/11. optuženici ''pribavili neosnovanu materijalnu dobit u iznosu od 32.493.90 kuna na štetu P. d.o.o. B. u vremenskom periodu od lipnja 2007. do 11. veljače 2011. Kazneno djelo iz članka 246. stavak 1. KZ/11. može se počiniti samo s izravnom namjerom koja mora postojati u trenutku poduzimanje radnje koja predstavlja povredu dužnosti zaštite tuđih imovinskih interesa i mora se protezati kroz cijelo razdoblje, ali o ovoj odlučnoj činjenici u pobijanoj presudi u cijelosti nedostaju razlozi. Stoga, osnovana je žalba državnog odvjetnika kada navodi da su u pobijanoj su presudi u potpunosti izostali razlozi o ovim odlučnim činjenicama koje se odnose na subjektivni element kaznenih djela za koja su optuženici proglašeni krivim, čime je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.

 

8. Osim toga, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08., drugostupanjski sud je utvrdio da je ostvaren i drugi vid bitne povrede odredaba kaznenog postupka jer je izreka pobijane presude nerazumljiva u odnosu na kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju, čime je također ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.

 

8.1. Naime, a kako je to već prethodno istaknuto, prema činjeničnom opisu te inkriminacije sadržane u izreci pobijane presude optuženici se terete da su postupali dogovorno i u nakani stjecanja znatne imovinske koristi, bez identificiranja osobe kojoj je ta imovinska korist bila namijenjena, a potom se navodi da su zajedno stekli protupravnu imovinsku korist u iznosu od 32.493,90 kuna, da bi prema zakonskom opisu djela optuženi M. V. bio proglašen krivim jer je "u gospodarskom poslovanju povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelji na zakonu, pravnom poslu ili odnosu povjerenja i na taj način pribavio sebi protupravnu imovinsku korist, te time onome o čijim se imovinskim interesima dužan brinuti prouzročio štetu", a optuženi Z. M. krivim jer je "u gospodarskom poslovanju povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelji na zakonu, pravnom poslu ili odnosu povjerenja i na taj način pribavio drugome protupravnu imovinsku korist, te time onome o čijim se imovinskim interesima dužan brinuti prouzročio štetu". Dakle, što se tiče namjere optuženika u odnosu na stjecanje protupravne imovinske koristi, iz izreke nije jasno kome je pribavljena protupravna imovinska korist, a navedeno, povezano s potpunim izostankom iznošenja razloga o subjektivnom elementu kaznenog djela u obrazloženju pobijane presude, što ispravno državni odvjetnik ističe u žalbi, predstavlja ostvarenje više vidova apsolutno bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., pa je tu presudu prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, a povodom te žalbe i žalbi optuženika i po službenoj dužnosti, trebalo ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku uslijed čega su žalbe optuženika bespredmetne.

 

9. Zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka žali se i optuženi M. V. s argumentacijom da je potpuno nejasno kojom je to radnjom počinjenja optuženi V. zlouporabio povjerenje u gospodarskom poslovanju ili krivotvorio službenu ili poslovnu ispravu te da je prema mišljenju vještaka preostali dio štete mogao biti i manji zbog čega je moguće da štete nema nikako ili je znatno manja. Nadalje, smatra da je počinjena i povreda iz članka 468. stavak 2. ZKP/08. jer da optuženiku nije osigurano ''pravično, pravedno i nepristrano suđenje'' što obrazlaže tvrdnjom da prvostupanjski sud nije s jednakom pažnjom utvrđivao činjenice koje optuženiku idu u korist , odnosno da je postojao direktor koji je odgovorna osoba te da niti jedan svjedok ne tereti optuženog V., da niti jedan dokaz ne ukazuje ''kako trag novca vodi'' do optuženog V. te da je iskaz vještaka trebalo tumačiti primjenom načela in dubio pro reo. Optuženi Z. M. također uvodno u žalbi naznačuje kao žalbenu osnovu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. ne obrazlažući u čemu bi se ista sastojala.

 

9.1. Nadalje, gore prezentirani prigovori iz žalbi oba optuženika su činjeničnog karaktera jer proizlazi da optuženici ne prihvaćaju zaključke suda prvog stupnja te ih nastoje dovesti u sumnju svojim tvrdnjama i tek u tom kontekstu navode da su počinjene navedene postupovne povrede. Jednako se odnosi i na navod optuženog V. da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje (povreda iz članka 468. stavak 2. ZKP/08.) jer je izvedene dokaze prvostupanjski sud trebao tumačiti in favorem optuženika čime također upire na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne na bitnu postupovnu povredu.

 

10. Nastavno, drugostupanjski sud je, povrh ocjene da pobijanu presudu treba ukinuti zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, ispitao prvostupanjsku presudu i u smislu članka 487. stavak 4. ZKP/08., obzirom da je žalba državnog odvjetnika podnesena i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a žalbe optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

10.1. Državni odvjetnik ovu žalbenu osnovu obrazlaže tvrdnjom da je sud pogrešno utvrdio iznos protupravno stečene imovinske koristi koja prema mišljenju državnog odvjetnika iznosi 320.368,90 kuna na temelju analize iskaza svjedoka ''pojedinačno i u zbiru'' dok prvostupanjski sud ''parcijalno navodi vještačenje bez analize i ocjene istog''. Nadalje, optuženi M. V. žalbom upire na pogrešno utvrđeno činjenično stanje jer smatra da niti jedan izvedeni dokaz ne povezuje njega s uzimanjem pozajmica dok je direktor društva P. d.o.o. bio M. M. koji je stoga odgovorna osoba, a u odnosu na nalaz vještaka ističe da je moguće da šteta za trgovačko društvo uopće nije nastupila što proizlazi iz iskaza vještaka ''kako je šteta mogla biti i manja od 32.493,90 kn''. Optuženi Z. M. žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer smatra da on nije bio odgovorna osoba, već je to bio direktor M. M. te da je pogrešno utvrđen iznos protupravno stečene imovinske koristi koji se temelji na diskrecijskoj ocijeni vještaka korištenjem ''prosječne vrijednosti'' pri čemu je vještak istaknuo da iznos može biti i manji i veći.

 

10.2. U odnosu na navode optuženika da je M. M. bio direktor oštećenog trgovačkog društva pa onda i jedina odgovorna osoba, optuženicima se ukazuje da je mogućnost postojanja kaznenopravne odgovornosti osobe koja nije formalno upisana u registru trgovačkog suda kao odgovorna osoba, ali faktično obavlja poslove uprave društva umjesto formalno postavljene osobe koja samo figurira kao voditelj društva, bilo i prije stupanja na snagu KZ/11., (koji izričito u odredbi članka 87. stavak 6. propisuje da je odgovorna osoba fizička osoba koja vodi poslove društva ili joj je izričito ili stvarno povjereno obavljanje poslova iz područja djelovanja pravne osobe), razriješeno u dosljednoj dugogodišnjoj sudskoj praksi na način da je prihvaćena koncepcija prema kojoj je faktički voditelj društva mogao biti proglašen krivim za kaznena djela koja može počiniti odgovorna osoba, bez obzira na to što je druga osoba upisana u registru trgovačkog suda. U odnosu na ove okolnosti, prvostupanjski sud je dao iscrpne i detaljne razloge povezujući iskaze optuženika s iskazima svjedoka i ispravama u spisu, koja utvrđenja optuženici nastoje dovesti u sumnju isključivo na temelju činjenica da nisu bili upisani kao direktori oštećenog trgovačkog društva.

 

10.3. Međutim, ispravno za sada svi žalitelji upiru na utvrđenje prvostupanjskog suda o visini protupravne imovinske koristi, a time i počinjenje štete trgovačkom društvu P. d.o.o., a koje utvrđenje prvostupanjski sud temelji isključivo na nalazu i mišljenju sudskog vještaka za financije i knjigovodstvo V. K. koji je naglasio da je koristio ''prosječne vrijednosti'' zbog čega bi iznos od 32.493,90 kuna mogao biti veći ili manji. Pri tome se pod točkom 24.5. pobijane presude navodi  da je ''vještak utvrdio da je, s obzirom na fluktuaciju radnika u utvrđeno vrijeme što znači da je određeni broj radnika otišao, a novi radnici se zaposlili, uzet vremenski period od 31. prosinca 2007. što omogućava iskazivanje prosjeka broja mjeseci odlazaka radnika i dolazaka novih, a sve analizom tablice (list 645 spisa) te se napominje da je iznos stimulacije utvrđen kao prosjek za sve radnike''. U odnosu na takav nalaz i mišljenje, a u povezanosti s različitim iskazima svjedoka u odnosu na visinu isplaćivane simulacije, ispravno optuženici žalbom upiru, citirajući dio nalaz i mišljenja vještaka da nije bilo moguće točno utvrditi visinu štete (odnosno stečene imovinske koristi) koja može biti i manja i veća, na članak 3. ZKP/08. Naime, odredba članka 3. stavak 3. ZKP/08.  propisuje da će sud dvojbu glede postojanja činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva presudom riješiti na način koji je povoljniji za optuženika. Ovo postupovno pravilo, poznato kao načelo in dubio pro reo, određuje dokazni standard prema kojemu one činjenice koje idu na štetu optuženika moraju biti nedvojbeno utvrđene. Čim postoji sumnja glede takvih činjenica, one se ne mogu smatrati utvrđenima. Iz citirane odredbe proizlazi i pravilo koje se odnosi na dokazivanje odlučnih činjenica koje idu u korist optuženika: te činjenice treba uzeti dokazanima čak i kada su samo vjerojatne, dakle kada postoji sumnja na njihovo postojanje, pa čak i kada bi postojanje one činjenice koja bi išla na štetu optuženika bilo vjerojatnije nego postojanje činjenice koja mu ide u korist.

 

11. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano ovom drugostupanjskom odlukom, pri tome osobito vodeći računa o nužnosti obrazlaganja svih odlučnih činjenica, a posebno subjektivnog elementa na strani optuženika pri čemu će voditi računa radi li se o tzv. jedinstvenoj namjeri optuženika da pribave imovinsku korist učestalim prisvajanjem novca kroz duži period, pri čemu je modus operandi identičan, osmišljen upravo s ciljem da optuženici prisvajaju kroz duži vremenski period manje novčane iznose ili se konkretno radilo o poslovanju koje je eventualno organizirano na način da se izbjegne plaćanje poreza i doprinosa u kojem slučaju bi se radilo o nekom drugom kaznenom djelu koje nije optuženo pa stoga niti predmet razmatranja drugostupanjskog suda. Naime, kada se poveže vremenski period od skoro 4 godine s iznosom protupravne imovinske koristi za koje se činjeničnim opisom terete oba optuženika da su ju pribavili, proizlazi da su optuženici upravo u cilju da svaki stekne protupravnu imovinsku koristi u iznosu od oko 4.000,00 kuna godišnje organizirali poslovanje trgovačkog društva P. d.o.o. na način da su podizali pozajmice sa žiro računa društva u iznosu od 1.361.000,00 kuna koje su potrošene za potrebe poslovanja društva (mjesečne isplate za najmanje 30 radnika po osnovi toplog obroka, po osnovi stimulacije i isplate dijela plaće ''na ruke''), a sve kako bi u konačnici ostvarivali mjesečnu protupravnu imovinsku korist od oko 300,00 kuna svaki, pri čemu je potrebno ponovno istaknuti da je stjecanje imovinske koristi drugačije opisano u zakonskom opisu djela.

 

11.1. U odnosu na navedeno, prvostupanjski sud će cijeniti iskaze svjedoka B. B. i B. H. u dijelu njihovih navoda da je opisan način poslovanja bio organiziran kako bi radnici plaće dobivali tako da jedan dio bude doznačen preko žiro računa kojeg su imali u banci (što je bio službeni dio plaće), a jedan dio isplaćen u gotovini dok se novčani iznos koji su radnici dobivali u gotovini odnosio i ''na marende i stimulacije'' pa da je cilj opisanog modusa operandi bio poslovanje ''na crno'', odnosno izbjegavanje oporezivanja o čemu je iskazivala A. V.. Te iskaze je nadalje potrebno povezati s iskazima svjedoka V. V. i T. M., osoba koje su, kada je bilo vrijeme isplata plaća, odlazile ''po novce od Z. M., da je novac bio pohranjen u zatvorenim vrećicama ili kuvertama na kojima je bila specifikacija novčanog iznosa, koji novac su davali blagajnicima trgovačkih društava u sklopu trgovačkog društva A. d.o.o. S. i to B. H., a nakon toga i B. B..

 

11.2. Nakon što otkloni navedene nedostatke, prvostupanjski će sud donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku koju će u svemu valjano obrazložiti cijeneći i dokazni standard propisan u članku 3. stavku 3 ZKP/08. Konačno, kako je od vremena počinjenja predmetnih kaznenih djela, u međuvremenu 1. siječnja 2013. stupio na snagu KZ/11., trebalo je u smislu članka 3. stavak 2. KZ/11. ispitati u okviru utvrđenog činjeničnog stanja postojanje pravnog kontinuiteta po novom propisu te u tom kontekstu utvrditi koji je od konkurirajućih zakona blaži za optuženike u odnosu na oba kaznena djela, a što u cijelosti izostalo u pobijanoj presudi.

 

15. Slijedom svega izloženoga, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ove odluke.

 

Zagreb,15. prosinca 2021.